Trkači u kadru: Bljesak za druge

Trkači u kadru je serija tekstova u kojima zajedno sa sagovornicima propitujem da li su trkači opsjednuti fotografisanjem na treninzima i trkama te euforičnim dijeljenjem istih putem društvenih mreža. Ako do sada niste pročitali prvu objavu, pročitajte uvod na sljedećem linku. U cilju boljeg razumjevanja navika trkačke zajednice, rađena je online anketa na koju je ukupno 104 osobe dalo odgovore na pitanja o ličnim navikama, stavovima u vezi sa sadržajima koje trkači i trkačice dijele putem društvenih mreža.

Biljana Bursać: Trčite li iz ljubavi prema sportu ili hrani

Biljana Bursać je doktorica bioloških nauka i sjajna trkačica, jedna od onih iz kategorije „sve sam brža“. Rođena je 1985. godine u Pakracu, Hrvatska, živi u Beogradu. Trčanjem se bavi tek nekoliko godina, počela je kao rekreativka ali se sad sve češće penje na pobjednička postolja pa je tako i na Prvenstvu Srbije u ultramaratonu održanom 07.05.2017. godine, u kategoriji 50 km osvojila treće mjesto i postigla rezultat kojim se kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo u ovoj disciplini. Ovo su njeni najbolji rezultati na dugim prugama: 

Lični rekord na polumaratonu - 1:34:32 

Lični rekord na maratonu - 3:12 

Lični rekord na 50 km - 3:48:54

Trkači u kadru: Zašto smo toliko opsjednuti fotografisanjem, dio 1

Marketing, fitnes industrija, mediji, društvene mreže, tehnologija mijenjaju naše navike i nameću trendove koje svjesno ili nesvjesno, u potpunosti ili djelimično preuzimamo. Čak i stvari koje nam se na početku učine suludim, kao što je meni bio foto autoportret, odnosno selfie snimak, vremenom i kroz masovnu upotrebu, postanu najnormalnija stvar pa se tako i ja, istina dosta rijetko i samo zbog poruke ili trenutka koji želim podijeliti na blogu, nasmijem u kameru svog mobilnog telefona (uglavnom trčim sama, pa nema ko da okine). 

Žene i tene: Od rekreativke do olimpijke, Bojana Bjeljac

Bojana Bjeljac je rodom iz Novog Grada gdje se krajem 2012. godine, u svojoj 23, počela rekreativno baviti trčanjem. Sasvim slučajno, krenula je trenirati na poziv prijatelja koji su kao pravi entuzijasti okupljali rekreativce kako bi omasovili trčanje u ovom malom gradu na sjeveru Bosne. U početku je trčala je 5-10 kilometara, bez plana i cilja. Ubrzo su svi primjetili da je Bojana izuzetno talentovana trkačica. 

Opet na poziv prijatelja, odlazi u Zagreb na svoju prvu trku dugu 7,5 km što će biti sasvim dovoljno da se zarazi trkačkom euforijom. Niko od njenih prijatelja tada, a ni ona sama, nisu mogli naslutiti da će Bojana, samo par godina kasnije, isto u Zagrebu, pobjediti na prvenstvu Hrvatske u maratonu i stajati na pobjedničkom postolju. 

Počni da trčiš: izaberi klub, školu, trenera, prijatelja ili treniraj solo

Dragi (ne)vježbači, s obzirom da je ovo doba godine kada veliki broj vas razmišlja da počne trčati, ovim tekstom želim da vas podstaknem da to i učinite ali i da vam pomognem da se odlučite kako ćete trenirati. Da biste trenirali redovno, postepeno i pametno važno je da imate neku vrstu nadzora od strane stručnih osoba, iskusnijih trkača ili da imate osnovno predznanje o trčanju, treningu, prevenciji povreda. Dakle, postoji više mogućnosti a evo šta možete uraditi:

Igor Yovanovitch: Leteći Španac u Sarajevu

Koliko god da vam se prodajem za neku sveznalicu, vjerujte, JA O TRČANJU NE ZNAM MNOGO. Dobro, bilo bi preoštro reći da baš nemam pojma! Ja sam vam dobar motivator, pišem iz ličnog iskustva jer mislim da i ono može nekome da pomogne, da usmjeri zajednicu u dobrom pravcu. Tu sam da vam ukažem na neke trendove, preporučim dobre trke, pomognem da istrajete, nađete vrijeme za svoje treninge, namagarčite onog netrkača u sebi. Prolazila sam različite faze, eksperimentisala, otkrivala nove stvari što još uvijek radim. I što sam više, duže i ozbiljnije u ovome, sigurnija sam da sve manje znam jer je materija kompleksna, a nova saznanja kao i u svim drugim oblastima smjenjuju stara. Ni nauka još nije sigurna u mnoge stvari, o mnogima vodimo debate, pa mi je onda lakše prihvatiti činjenicu da mi znanja o trčanju uvijek fali. Međutim, o treninzima, tehnici, vježbanju mnogo više od mene zna osoba o kojoj ću vam pisati, koja svojim rezultatima i angažovanjem višestruko doprinosi razvoju trčanja trenirajući druge.

Put motora ili put maratona?

Nakon što sam s prijateljicama sa sjevera evropskog kontinenta pokrenula dijalog o rekreativnim navikama Norvežana, Šveđana, Danaca i Holanđana koji se ubrajaju u najaktivnije narode u Evropi, jedna od njih mi je prepričala zanimljivu anegdotu koja je otvorila novu polemiku i razmišljanje o motivaciji i trkačkim izazovima. U nastavku uvoda ću vam prepričati situaciju koja je potakla dilemu iz naslova. Direktor moje prijateljice Azre koja živi u Oslu svaki dan dolazi biciklom na posao tako prelazeći ukupno 50-ak km u oba smjera. Nju je zanimalo otkud mu ta istrajnost da svaki dan, čak i po kiši, na posao dolazi dvotočkašem pa je jednom prilikom i započela razgovor na tu temu. Disciplinovani Norvežanin joj je objasnio da muškarci ulaskom u svoje četrdesete dođu u iskušenja koja ih mogu odvesti u dva smjera. Jedan je „put motora“ a drugi „put maratona“.

Korporativna kultura i sport

 

Korporativna kultura podrazumjeva sistem vrijednosti koji se poštuje unutar kompanije ili organizacije a može da integriše i odnos koji menadžment i zaposlenici imaju prema sportu. Promjena koju sport u kolektivu može donijeti je ujedno i pozitivan iskorak u poslovanju jer entuzijazam koji sport generiše podiže timski i radni moral, utiče na produktivnost. Ovakva praksa takođe doprinosi u izgradnji imidža i brendiranju kompanije ili organizacije.

Trkači kao turisti: Upoznajte svijet trčeći

Trke nisu jedini razlog zašto se bavite trčanjem ali svakako jesu prilika da učešće na nekoj odredite kao cilj a onda prema njemu isplanirate pripreme. Osim toga, moguće je da ćete uspjeti nagovoriti prijatelje da vam se pridruže u novom izazovu i tako okupiti ekipu koja će zajedno trenirati. Međutim, ukoliko se trka dešava u drugom mjestu ili državi od one u kojoj živite, onda učešće donosi novu dimenziju jer podrazumjeva organizaciju samog putovanja, smještaj i boravak kao i susret s novom kulturom.

Trkačka zajednica: Ima nas raznih

Svi poznajemo momke i cure sa staze koji se savršeno uklapaju u trkački stereotip prema kom su to uglavnom sportski tipovi koji vode uredan život, redovno treniraju, disciplinovani su, ulažu u opremu, spavaju redovno. Takođe, vjerovatno svako od nas poznaje i neke koji su daleko od očekivanog. Ovo je moja grupa takvih.

Banjalučki polumaraton: svjetski a naš

Prvo izdanje Banjalučkog polumaratona održano 17.05.2015. godine u organizaciji Trkačko rekreativnog kluba Banja Luka je, u godini koju možemo nazvati prekretnicom u izgradnji trkačke kulture u BiH, po mnogo čemu nadmašilo očekivanja domaćih učesnika ali i onih koji dolaze iz zemalja u kojima su cestovne polumaratonske trke već višedecenijska tradicija. Moram priznati da je i mene samu prva najava ovog događaja malo iznenadila zbog (ne)opravdanog stava da se kod nas generalno ne trči i da nam ne treba više trka nego što imamo ali sam već nakon par minuta rekla sebi: „Hej, to treba podržati. Odlučila si ovu godinu ići samo na trail trke al` s obzirom da se radi o Banjaluci i prvom izdanju, spremi se da peglaš asfalt u maju! Ne samo da će da ga peglaš, nego evo ti prilike da napadneš taj svoj komforaški lični rekord s prošlogodišnjeg Noćnog novosadskog maratona od 1:48:59“.

Utisci prije i poslije

Na početku su objave u vezi s trkom izgledale krajnje amaterske: nevješto dizajnirani vizuali kao sa pozivnica koje mame u paintu skiciraju za dječiji rođendan. Međutim, vremenom, najave i informacije o aktivnostima koje je organizator BL polumaratona objavljivao su postajale sve ozbiljnije i odavale sliku da se iza ideje konsolidovala ekipa koja ozbiljno i krajnje profesionalno radi svoj posao. Započeta je škola trčanja, staza je certificirana, redizajnirana web stranica, pojavili su se jaki sponzori da podrže cijeli projekat, svaki stoti registrovani učesnik nagrađivan besplatnom startninom. Da se razumijemo, trčala bih ja tu trku svakako, ali da nije bilo sve tako krajnje profesionalno urađeno, da li bi osim mene, tog dana trčalo još 1.199 polumaratonaca? Mislim da ne bi!  

Šta očekujemo

Kada počnete učestvovati na trkama, prvo vam je bitno koliko je jednostavno prijaviti se, uplatiti startninu i eventualno skupiti ekipu za odlazak ako je trka van mjesta stanovanja. Vremenom počnete da se fokusirate na sopstvene rezultate, planirate u kom dijelu sezone ćete pokušati ostvariti lični rekord. S iskustvom dođu i drugačija očekivanja od same trke, odnosno organizatora, jer želite nešto posebno, drugačije, nešto za pamćenje. A ono što se pamti, jeste atmosfera, staza, ljubaznost domaćina, briga da vam kao trkaču bude sve obezbjeđeno, bogat startni paket, organizovana zabava, čipovano vrijeme, sitne pažnje i da vas tretiraju s poštovanjem. Na tom nivou, mislim da je TRK Banja Luka, kao organizator gradskog polumaratona postavio standard kojeg bi se organizatori postojećih ali i svih novih trka iz regiona trebali pridržavati.

Iz mog ugla

Lično bih kao veliki uspjeh organizatora ocjenila brojnost i masovnost trke jer su prije svega mobilizirali domaće rekreativce i sportiste i motivisali ih za pripremu i učešće. Bilo je tu mnogo učesnika kojima je to bio prvi istrčani polumaraton, mnogo sportista koji treniraju druge sportove i došli su podržati trku ali i iskusnih trkača koji uz dobru trku žele upoznati grad koji posjećuju i doživiti nešto novo. Osim masovnosti postignute odličnom kampanjom koja je trčanje promovisala kao zdrav oblik rekreacije a polumaraton kao izazov za sve, Banjaluku su predstavili kao grad koji ima šta da ponudi. A trkači su sami otkrili ono zbog čega su još došli: ćevape kod Muje, pite ispod sača, sladoled kod teta Slavice, zdravu hranu u Aj zdravo, lijepe Banjalučanke ili zgodne im sugrađane, rafting na Vrbasu. Posebno mi je drago zbog velikog broja onih kojima je banjalučki bio prvi istrčani polumaraton jer su imali priliku u startu ostvariti cilj uz najbolju moguću organizaciju trke.  

Upravo otkrih da je Novinska agencija Anadolija objavila moju izjavu koju su potom brojni mediji preuzeli, među kojima su Nezavisne novine i Radio Sarajevo:

Sažeto, ovako izgleda moj osvrt na prvi Banjalučki polumaraton (Mtel city Race Banjaluka Halfmarathon):

Segment	Ocjena	Komentar
Prijave	5	Jednostavne, putem weba
Startnina	5	Vrijedi svakog feninga
Startni paket	5	Dri-fit majica u muškom i ženskom modelu, grickalice, kuponi za pasta party i okrepu poslije trke (voće, pivo, frutaleba), kupon za popust od 30% u Intersportu
Komunikacija sa trkačima	5	Dvojezična, blagovremena, instruktivna
Preuzimanje brojeva	5	Bez gužve, zabuna
Organizovan prevoz	5	Za učesnike iz Beograda
Start trke	5	Na vrijeme
Staza	4	Lijepa, ali nije pokazala druge atraktivne dijelove grada
Markacija	5	Oznake za kilometre su mogle biti uočljivije
Okrepne stanice	4	Na svaka 3 km, uz vodu mogao je biti izotonik; voće je trebalo biti dostupno ranije
Cilj	5+	Sjajan prateći program i sajam koji su zadržali trkače u zoni finiša
Volonteri	5+	Mnogobrojni, ljubazni, sjajno uniformisani
Pasta party	4	Ukusno, ali količinski nedovoljno - u svakom slučaju, bolje nego obrnuto
Fotografije i snimci	5	Fotografi, dron, snimak iz helikoptera
Proglašenje pobjednika	5	Veliki stejdž, voditelji, muzika, uručenje nagrada
Nagrade	5 +	Veliki broj nagrađenih, posebna pohvala za nagrade po kategorijama
Zabavni sadržaji	5	2 DJ-a na stazi, nastup benda na stejdžu, muzika na after partyiju

Da (li) se razumijemo

Direktora trke, Vladu Seleca, sam upoznala preko Facebooka, on mene preko bloga. Iskusan je trkač i zajedno s Goranom Ćorićem, takođe trkačem, je organizovao gradsku trku uklapajući sve najbolje što su doživili na trkama na kojima su učestvovali. Polumaraton koji su organizovali je za sve nas koji pišemo o trčanju, organizujemo trke ili učestvujemo na njima jako važan jer daje potvrdu da postoji kritična masa kojoj se obraćamo, da je trčanje u našoj zemlji sve masovnije i da ima smisla ovo što radimo. A da se u tome razumijemo i podržavamo, dokazao je džentlmenskim gestom podržavajući organizaciju prvog ultratraila u BiH insertirajući u startne pakete promotivne materijale trke koju s grupom entuzijasta organizujem 1-2 avgusta na Jahorini. U jednom trenutku mi se učinilo da bih ga mogla vidjeti na startu neke od naših trka, smatrala bih to ličnim uspjehom.

Želje i stvranost

Da ostvarim svoj cilj sam postigla samo djelimično. Primaći se za mene još uvijek magičnoj cifri 1:45 na polumaratonu ostavljam za neki drugi put. Bliža sam joj ali je to svega pola minute u odnosu na ranije postavljen lični rekord.  Realno, ja nisam mogla bolje, 1:48:25. Vrijeme je bilo izuzetno teško, pogotovo meni koja ne volim vrućinu i radije biram hladnoću, kišu pa čak i snijeg na trci nego sunce i temperaturu preko 20 stepeni. S druge strane, vjerujem da sam u drugačijim uslovima mogla biti bliža željenom rezultatu jer sam s lakoćom prvih 11 km držala potreban pejs. Ipak, lični rekord u uslovima u kakvima se trčalo u Banjaluci mi je naznaka da bih uskoro mogla čak i komforaški stići do željenog cilja. Uostalom, kažem ja sebi, "Sanjo, pa bila si 19. od ukupno 232 finišerke, šta `oćeš"!

       

Iz vašeg ugla

Kako volim čuti mišljenja i drugih, zamolila sam par učesnika/ca da vam prenesu svoje utiske.

Sonja Šmitran, Zagreb 

(fotografija preuzeta sa ličnog profila)

Svi smo oduševljeni organizacijom i atmosferom kako uz stazu, tako i u gradu. Gdje god smo došli, naišli smo na ljubaznost i susretljivost. Navijači uz stazu su posebno oduševili, osjećala se pozitivna energija i veselje. Svi smo složni oko toga da BL polumaraton upišemo u naš kalendar za sljedeće godine.

Erol Mujanović, Sarajevo, direktor Sarajevskog polumaratona

(fotografija preuzeta sa ličnog profila)

Trka je bila odlično organizovana, posjećenost odlična kako po broju startera tako i po broju finišera pogotovo kada se uzme broj stanovnika Banja Luke što pokazuje da je promocija obavljena na vrhunski način. Veliki potencijal postoji, led je probijen, sada je na svim akterima da pokažu da mogu napraviti u par godina od polumaratona događaj od 3000-4000 ljudi i koji će postati najkorisniji i najljepši projekat koji grad Banja Luka ima. Sretno i samo naprijed.

Tijana Popadić, Beograd, urednica portala trcanje.rs

(fotografija preuzeta sa ličnog profila)

Od starta profesionalno organizovana trka, sa ljubaznim volonterima. Teška staza, obzirom na datum i temperaturu, više vode i izotonik na stazi bi značili. Ne preterano atraktivna staza, dva kruga oko centra grada, ali ravna, i uz bolje uslove, potencijalno brza. Svaka čast na velikom broju učesnika i dobrom startnom paketu.



Zoran Prekogačić, Novi Sad, trail trkač i član PD Naftaš
Srećan sam što sam bio učesnik prvog Banjalučkog polumaratona. Organizacija trke je bila odlična, jedno veliko bravo organizatoru! Misli mi još lete Banjalukom a u meni jos uvek ona energija, onaj divni osećaj. Divni ljudi, trkači i trkačice iz 22 zemlje su došli, trčali, družili se i učinili ovaj događaj nezaboravnim. Hvala Banja Luko!

Aleksandra Burkanović, Novi Sad, AK Fruška Gora
(fotografija preuzeta sa ličnog profila)
Staza ravna, lepo obezbeđena, nimalo dosadna, dosta ljudi sa strane, navijača koji su zaista bili fenomenalniiii. Okrepe, po meni, su bile pravilno raspoređene, samo možda za sledeći put ja bih malo dodala i voća. Volonteri su za svaku pohvalu, svoj posao su maksimalno odradili. Kada sam završila, bilo mi je i malo krivo, jer sam baš, baš, baš uživala na stazi, ako izuzmem manje problemčiće. I šta reći, sem da sam se ponovo oduševila ljudima iz grada na Vrbasu, da za prvu organizaciju mislim da su prevazišli sami sebe i mnogima postavili visok zadatak. I znam da ću biti tamo i sledeće godine, i svim drugarima trkačima od srca preporučujem da odmah upišu ovu trku u svoj kalendar!!!

Matjaž Vrhunc, Ljubljana

Kao iskusnom maratoncu sa više od 50 završenih međunarodnih maratona

poseban mi je izazov trčati na novim trkama i time upoznati nove gradove, ljude, lokalne turističke atrakcije i slično. Iznenadila me mogućnost da se startnina za Banjalučki polumaraton plati putem sistema Pay Pal što je brz i jednostavan način. Naša ekipa od 6 maratonaca je iz Slovenije stigla u Banja Luku već u subotu i odmah smo otišli na podizanje startnih paketa sa kvalitetnom dri-fit majicom, brojem sa ispisanim imenom i prezimenom, čipom, kuponima i ostalim stvarima. Posebno me iznenadio velik broj i masovnost trkača. Organizator je odradio odličnu promociju za trku (web stranica, štampa, televizija…). Čak je polumaraton dobio i svoju himnu. Moram istaknuti ljubaznost domaćina i brigu za nas strane trkače, kao i posebne popuste za smještaj. Na kraju moj lični utisak je, da je to bila odlična trka i sportski praznik kakav si Banja Luka zaslužuje. Organizator kao i svi koji su učestvovali postavili su dobre temelje za dalji razvoj trčanja u regiji i šire. Veliki broj učesnika potvrđuje, da je to bila odlična promocija za zdrav način života kroz sport.

 

1 startnina za 1. Banjalučki polumaraton

Sve jasno? Dakle, blog Trčim jer štrčim vam poklanja startninu za prvi Banjalučki polumaraton koji Trkački rekreativni klub TRK iz Banja Luke organizuje 17.05.2015. godine!

Da biste učestvovali u nagradnoj igri, podijelite na svom profilu link za bilo koji tekst sa bloga, označite ga sa #trcimjerstrcim i #banjalukahalfmarathon i dodajte svoj komentar zašto mislite da bi neko trebao pročitati preporučeni tekst.

Prijave za učešće do 15.01.2015. godine nakon čega će sistem za nasumičnu selekciju, izabrati pobjednika koji će dobiti besplatnu startninu! Srećno! 

Sarajevski polumaraton: kad je trka više od trčanja

Prije dvije godine sam u Sarajevu istrčala svoj prvi polumaraton. Tu je sve počelo.

I prvi, i drugi, i treći put, staza mi je jednako lijepa. Prošla sam tim ulicama hiljadu puta ali su na dan polumaratonske trke, kada se saobraćaj zatvori kako bismo njima protrčali, potpuno drugačije. Samo naše. Tad nema bezličnosti među učesnicima u saobraćaju, otuđenosti u mimohodu, odsutnosti u prolazu, nema buke, izduvnih gasova. Iako se ne poznajemo svi međusobno, to što  trčimo nas spaja toliko da u susretu jedni drugima dobacujemo riječi podrške, nabacujemo otvorene dlanove za pozdrav, aplaudiramo sebi i drugima, dijelimo osmjehe svima redom. Publike duž gradskih ulica nema puno, a i oni što su se zatekli vani, zbunjeni su i ne razumiju da osmjeh i aplauz podrške ne koštaju ništa a znače mnogo.

210 km za 4.152 KM

Ovogodišnji Sarajevski polumaraton za mene lično ima posebnu vrijednost jer se uz njega vežu dvije nove aktivnosti koje ga čine još sadržajnijim a trčanje kao oblik rekreacije još smislenijim. Prva je humanitarna akcija „km za KM“ koja je okupila nas 10 trkačica spremnih da uz treninge i zezanje uradimo i nešto korisno za druge. Prodavale smo kilometre koje ćemo trčati na Sarajevskom polumaratonu kako bi prikupile novac za pomoć školama u poplavljenim područjima. Poplave su davno bile i prošle, međutim pomoć u neka mjesta još nikada nije stigla. Ili je stigla elementarna a razmišljajući da su obrazovanje i sport najmanje važni onima koji bi prvi trebali pomoći jednako svima, odlučile smo se prikupljeni novac usmjeriti upravo u tom pravcu. Za 21 dan koliko je trajala akcija prikupile smo 4.152 KM i dosta donacija u opremi i školskom priboru. Po ovoj računici, svaki naš pretrčani kilometar je u prosjeku vrijedio 20 KM - dakle, ovog puta, nismo trčale džaba!

Pejsmejkeri šmekeri

Ono zbog čega sam na dan trke bila posebno uzbuđena je iskustvo pejsovanja koje sam podijelila sa iskusnim pejsmejkerima čuvenog Belhospice tima sa Beogradskog maratona, Milošem Lazićem i Draganom Ćirićem. (Dragan je ujedno i gost bloger jer je ova objava zajednički osvrt na trku.) Iskreno, ja sam se u početku 21. septembru radovala jer sam željela popraviti lični rekord s obzirom da na toj stazi mjerim progres. Zajedno sa NGO Marathon Sarajevo, Navigo sistemom BiH i Garmin Srbija, sam pripremala opremu za trku i planirala da zadatak pejsovanja povjerim nekom drugom. Međutim, vremenom sam postajala sve zainteresovanija za novo iskustvo te na kraju odlučila prihvatiti se nove uloge jer dovesti druge do željenog cilja je mnogo ljepše od obaranja ličnog rekorda. Moju sreću je najbolje dokumentovao Dragan Ćirić, zvani narednik Zeka u kratkom videu snimljenom neposredno pred početak trke. 

Kao pejsmejker početnik nisam poštovala pravila koja pejsovanje nalaže. I sama bih sebi objektivno dala, ne baš najlošiju ocjenu, ali recimo, dvojku. S obzirom da sam poznavala većinu trkača koji su planirali trku završiti u vremenu 2:15, bila sam im i motivator i vodič kroz stazu najavljujući šta nas čeka, kolika je uzbrdica ispred nas, gdje su okrepne stanice, slikala ih u trku. To profi pejsmejker ne radi jer je on tu da hladne glave jednoličnim tempom istrči svoju trku kao lokomotiva na koju će se vagoni kačiti ukoliko ga mogu pratiti. Sjećajući se svog „skidanja mraka“ na istoj stazi, bilo mi je važno da „moja ekipa“ ima podršku i da se na stazi osjećašto ugodnije. U jednom trenutku sam osjetila da oni mogu i brže od tempa koji smo držali. Sjetila sam se Dejvida Kolića koji je meni i grupi trkača bio pejsmejker na istoj stazi i doveo nas do cilja više od 3 minuta ranije. Ni to se ne radi ali te oni koji su trčali s tobom vole i pamte do kraja trkačke karijere jer si im pokazao da mogu bolje nego što su procjenili. Tako sam i ja ubrzala svoju gupu, tačnije jedan njen dio koji je stigao minutu ranije dok su ostali pristizali u željenom vremenu.

I Dragan je na cilj uranio dok nam je pejsmejkerski obraz osvjetlao nevjerovatni Miloš koji je kroz ciljnu kapiju protrčao tačno u planiranom vremenu, 1:45:00. Što su ti iskustvo i trkački staž!

Više od trčanja

Dodatna vrijednost mog ovogodišnjeg polumaratona u Sarajevu je to što je par meni dragih osoba uspješno završilo svoju prvu trku. Neke od njih sam direktno odvela na prvi trkački trening, neki su čitali moje tekstove i, kako su mi rekli, odvažili se trkačkim korakom preći 21 km, a neki su odlučili početi trčati nakon što sam im uporno mjesecima ispod balkona protrčavala ujutro, u podne i naveče. Posebnu radost mi donose pozdravi, slikanje i lično upoznavanje sa trkačicama i trkačima sa kojima sam „friend“ u virtuelnom svijetu. A pozdravljali smo se i na stazi, i na Baščaršiji gdje veliki broj njih voli ići zbog ćevapa, i na Vrelu Bosne gdje ih ja volim odvesti da pobjegnemo od tih istih mljevenomesnatih zalogajčića. Osim toga, na moju veliku radost, neposredno pred trku je stigao Adidasov sponzorski paket pun opreme za trčanje pa mi sad sređivanje za trku pada lakše nego za izlazak. Model Glide Boost trenutno testiram tokom priprema za svoj prvi maraton. A da bih se spremila za njega, izračunala sam da ću u njima istrčati cca 550 km. To vam je kao udaljenost od Sarajeva do Ljubljane do koje ću i otići da istrčim i ta dodatna 42. 

Riječ gosta blogera: Dragan Ćirić Zeko

Sarajevski polumaraton sam trčao prvi put prošle godine i to je bila ljubav na prvi kilometar. Iako sam i prošle godine bio pejser (doduše, nezvanično da dokažem drugarici da može da trči ispod 1:50, jer nije verovala u sebe), shvatio sam da mi konfiguracija staze vrlo odgovara. Pored toga, uleteti usred trke u Olimpijski stadion, pa spustiti se kraj reke i trčati Kozjom Ćuprijom gde ti se uzbrdo čini kao nizbrdo je poseban doživljaj. Kad se to sabralo sa sjajnim društvom sa kojim sam putovao, znao sam da ću se vratiti i ove godine, a sad znam da će mi ovo biti ona jedna od obaveznih trka u toku godine.

Ove godine  sam trčao po Sanjinom pozivu u ulozi zvaničnog pejsera na dva sata. Iako sam se malo pribojavao ove uloge zbog povrede kuka koju sam imao, dobro odrađeni treninzi pripreme su mi ulili sigurnost da ću moći da dobro odradim posao, tj. da ću trčati dva sata bez problema kao što je bilo i na Beogradskom maratonu. Poput Sanje, završio sam trku pre predviđenog vremena. Naime, nisam imao stalnu grupu koja me je pratila, već su ljudi trčali sa mnom po par kilometara, a onda bi shvatili da mogu brže pa bi me ostavljali samog, te sam ja kupio novu grupu ljudi. I tako u krug, a svi veseli i dobro raspoloženi, i u priči i šegi sam prestajao da obraćam pažnju na pejs na garminu te smo trčali brže od predviđenog vremena. Drugi razlog su naravno bile devojke na trci. Sve lepe i brze, u trenutcima kad sam ostajao bez grupe i kad sam mogao da obratim pažnju na njih, pa kako ne ubrzati za njima i tražiti im broj telefona?

I tako stigoh na cilj nešto ranije.

No, i pored ovog kiksa, moram reći da je pejsovanje na neki način uspešno završeno, pošto su me na cilju dočekali svi oni koji su trčali sa mnom delove staze, razmenili kontakte samnom, slikali  se i zahvaljivali. I u tome je, po meni, najveća draž pejsovanja (pošto na 90% trka na koje odlazim, ja pejsujem nekog), kada vidiš sreću na licu nekoga kome si pomogao da postigne cilj koji je postavio sebi.

I za kraj ću samo još reći - Sarajevo, vidimo se na polumaratonu 2015.

Ćaskanje u trku

Iako Novosadski noćni maraton nije bio uvršten u moj lični kalendar trka za ovu godinu, na kraju sam ipak odlučila otputovati u Srpsku Atinu a razloga za to je bilo više. Prije svega, trebalo je moje jedino čedo odvesti da istrči neku kraću trku i izložiti je dobroj atmosferi kako bi se trajno kontaminirala trkačkim ludilom a noćna trka na Sunčanom keju, puno zgodnih i lijepih momaka i djevojaka i divan ugođaj su svojevrsna garancija da bi se to moglo i desiti! Dalje, bila je to izvrsna prilika da razbijem maler koji me pratio od Novosadskog polumaratona koji sam proljetos istrčala i nakon ciljne kapije se zakucala u „zid“. Osim toga, sama trka i druženje sa trkačima i trkačicama su uvijek dobar razlog da se pokrenem a pogotovo ako se dešava na divnom mjestu kao što je Novi Sad. Uz sve to, čula sam da polaznici škole trčanja iz Sarajeva idu organizovano a ja sam izgleda jedno od one djece koje ne zna reći „neću“ kad god ga pozovu vani da se igraju, tj. trče!

Brđanka u ravnici

Kao neko kome se svaki put uzdah otrgne kada se nakon uspona uz planinu ukaže kakav impresivan horizont i ko je iskreno zaljubljen u planinske masive, moram priznati da nisam uopšte ravnodušna ni prema vojvođanskoj ravnici! Beskrajno „volem“ šorove bačkih sela uz koje raste drveće sa krošnjama sa kojih otkidate plodove kao iz svoje bašte, vojvođansku kulturu pedalanja, zaprege i konjičke trke, šareniš i raznolikost njihovih tradicionalnih kostima, salaše i snaše, volem i bećare,  tamburice, hranu i Kürtőskalács koji sam jela u Monoštoru na festivalu i jedva čekam kad ću opet! A tu je i ono što iz te ravnice štrči, Fruška Gora, na koju se uvijek rado vraćam. Jeste da mi je ovo prva zvanična trka u Vojvodini ali moje noge su trčale ravnicom i ranije duž Dunava, somborskih kanala, ulica i ukrug somborskim hipodromom.

Umjesto na internetu, chatujemo na stazi

Prije početka trke srećem poznata lica, padaju pozdravi, zagrljaji, zajedničke fotografije. Već ranije sam odlučila da ću trčati u skladu sa trenutnim raspoloženjem te da neću praviti nikakve projekcije u vezi sa vremenom kojim želim da završim trku. Ali s kim ću trčati, nisam odlučila. Trka kreće i startujem sama. Moj recept za uživanje je trčati i ćaskati sa trkačima duž staze! Idealna prilika da se vidim sa što više osoba, da bar malo proćaskamo uživo jer se uglavnom družimo virtuelno, upoznam nove trkače i trkačice, skujemo kakav plan, razmjenimo mišljenja! Sreća da sam Gorana Vendlenera srela prije početka trke jer njega na stazi ne bih mogla stići ni na biciklu a baš mi je trebalo da čujem da prati moj blog i da mu se sviđaju tekstovi koje pišem.

Krstarenje stazom

Ubrzo nakon starta, trčim rame uz rame s Ivanom Simićem, (znate ga, Nacionalnost:trkač) ne pričamo puno, još uvijek se zagrijavamo i procjenjujemo tempo, komentarišemo uslove na stazi, prolazno vrijeme i lični plan za dužine koje trčimo, on maraton, ja pola. Nakon par kilometara ubrzavam i ostavljam Ivana i „kačim“ se trkačima iz udruženja „Zdravo trčanje“ iz Osijeka. Razgovaramo o fantastičnim stvarima koje rade u cilju promocije rekreativnog trčanja. S obzirom da pejsuju drugara koji prvi put trči cijeli maraton, ubrzavaju i ja opet nastavljam sama. Prestižem i ja, ali prestižu i mene. I prestižu i sustižu. A jedan koji me sustigao je i moj zemljak, Novljanin, Đoko Bursać koga vidim prvi put u životu ali mi trčimo zajedno i pričamo o AK Sloboda Novi Grad i ostalim važnim stvarima u životu kao da smo skupa pretrčali Ekvator! Fantastičan osjećaj! S obzirom da se polumaratonska i maratonska staza jednim malim dijelom razdvajaju, razilazimo se i ja sam opet sama.

PB uz čavrljanje

Tokom prvog dijela trke sam oprezna, pazim na prolazno vrijeme, procjenjujem i štedim snagu. Na pola staze vidim da sam „nenačeta“ i da mogu pustiti noge da me nose. Taman kad je trebalo, pristižu Rekreativci iz Tuzle, neformalna grupa trkača koja je veoma aktivna i prisutna na dosta trka u regionu. Kao da smo negdje u pabu i pijemo pivo, takvi su spika i smijeh! Idemo brzo, brže od onoga što sam ja planirala, a oni brže od onoga što smiju jer trče cijeli maraton i trebali bi se čuvati brzine. Iz tog razloga, nakon par kilometara odlučuju da uspore, a ja nastavljam istim tempom.                      

Onda se na 18. kilometru dešava nešto fantastično za moje trkačko samopouzdanje. Ne posustajem, prestižem sve redom i ubrzavam prema cilju. Prestižem čak i one koji su ranije na okretaljkama bili brži od mene za par minuta. U pravom trenutku ponovo se pojavljuje Đoko Bursać da me ohrabri kad sam mislila da neću moći spustiti lični rekord ispod 1:50. „Stisni zube sad“, to je rekao prije nego što smo se razišli kako bih ja utrčala u stadion i završila trku a on nastavio dalje maratonskom stazom da istrči sve isto još jednom!

1:48:59 je zvanično vrijeme kojim sam završila trku! Da sam bila svjesna da me manje od 2 sekunde dijelilo od jednocifrenog plasmana, mogla sam povući još malo! Ili više.. ili bar smanjiti s brbljanjem i zadati pravi tempo! Samo se u tom slučaju sad ne bih mogla osvrtati na ovako fine trenutake niti bih imala šta puno da vam ispričam, „ako me razumete“?! A i trebalo je sutra voziti nazad do Sarajeva, ovoga puta s lijepim sjećanjem na novosadsku trku!