Povratak trčanju nakon pauze

Razlozi za kraće ili duže pauze od trčanja mogu biti sezonske prehlade, povrede, pretreniranost, rizična trudnoća i postporođajni oporavak, zdravstveni problemi, vanredne porodične ili poslovne obaveze ili ništa od navedenog već vaša potreba za odmorom tokom kojeg želite potpuno zaboraviti na trčanje. 

Tijelo u pokretu - Emisija Točak, bht1, maj 2015

Sarajevski polumaraton: kad je trka više od trčanja

Prije dvije godine sam u Sarajevu istrčala svoj prvi polumaraton. Tu je sve počelo.

I prvi, i drugi, i treći put, staza mi je jednako lijepa. Prošla sam tim ulicama hiljadu puta ali su na dan polumaratonske trke, kada se saobraćaj zatvori kako bismo njima protrčali, potpuno drugačije. Samo naše. Tad nema bezličnosti među učesnicima u saobraćaju, otuđenosti u mimohodu, odsutnosti u prolazu, nema buke, izduvnih gasova. Iako se ne poznajemo svi međusobno, to što  trčimo nas spaja toliko da u susretu jedni drugima dobacujemo riječi podrške, nabacujemo otvorene dlanove za pozdrav, aplaudiramo sebi i drugima, dijelimo osmjehe svima redom. Publike duž gradskih ulica nema puno, a i oni što su se zatekli vani, zbunjeni su i ne razumiju da osmjeh i aplauz podrške ne koštaju ništa a znače mnogo.

210 km za 4.152 KM

Ovogodišnji Sarajevski polumaraton za mene lično ima posebnu vrijednost jer se uz njega vežu dvije nove aktivnosti koje ga čine još sadržajnijim a trčanje kao oblik rekreacije još smislenijim. Prva je humanitarna akcija „km za KM“ koja je okupila nas 10 trkačica spremnih da uz treninge i zezanje uradimo i nešto korisno za druge. Prodavale smo kilometre koje ćemo trčati na Sarajevskom polumaratonu kako bi prikupile novac za pomoć školama u poplavljenim područjima. Poplave su davno bile i prošle, međutim pomoć u neka mjesta još nikada nije stigla. Ili je stigla elementarna a razmišljajući da su obrazovanje i sport najmanje važni onima koji bi prvi trebali pomoći jednako svima, odlučile smo se prikupljeni novac usmjeriti upravo u tom pravcu. Za 21 dan koliko je trajala akcija prikupile smo 4.152 KM i dosta donacija u opremi i školskom priboru. Po ovoj računici, svaki naš pretrčani kilometar je u prosjeku vrijedio 20 KM - dakle, ovog puta, nismo trčale džaba!

Pejsmejkeri šmekeri

Ono zbog čega sam na dan trke bila posebno uzbuđena je iskustvo pejsovanja koje sam podijelila sa iskusnim pejsmejkerima čuvenog Belhospice tima sa Beogradskog maratona, Milošem Lazićem i Draganom Ćirićem. (Dragan je ujedno i gost bloger jer je ova objava zajednički osvrt na trku.) Iskreno, ja sam se u početku 21. septembru radovala jer sam željela popraviti lični rekord s obzirom da na toj stazi mjerim progres. Zajedno sa NGO Marathon Sarajevo, Navigo sistemom BiH i Garmin Srbija, sam pripremala opremu za trku i planirala da zadatak pejsovanja povjerim nekom drugom. Međutim, vremenom sam postajala sve zainteresovanija za novo iskustvo te na kraju odlučila prihvatiti se nove uloge jer dovesti druge do željenog cilja je mnogo ljepše od obaranja ličnog rekorda. Moju sreću je najbolje dokumentovao Dragan Ćirić, zvani narednik Zeka u kratkom videu snimljenom neposredno pred početak trke. 

Kao pejsmejker početnik nisam poštovala pravila koja pejsovanje nalaže. I sama bih sebi objektivno dala, ne baš najlošiju ocjenu, ali recimo, dvojku. S obzirom da sam poznavala većinu trkača koji su planirali trku završiti u vremenu 2:15, bila sam im i motivator i vodič kroz stazu najavljujući šta nas čeka, kolika je uzbrdica ispred nas, gdje su okrepne stanice, slikala ih u trku. To profi pejsmejker ne radi jer je on tu da hladne glave jednoličnim tempom istrči svoju trku kao lokomotiva na koju će se vagoni kačiti ukoliko ga mogu pratiti. Sjećajući se svog „skidanja mraka“ na istoj stazi, bilo mi je važno da „moja ekipa“ ima podršku i da se na stazi osjećašto ugodnije. U jednom trenutku sam osjetila da oni mogu i brže od tempa koji smo držali. Sjetila sam se Dejvida Kolića koji je meni i grupi trkača bio pejsmejker na istoj stazi i doveo nas do cilja više od 3 minuta ranije. Ni to se ne radi ali te oni koji su trčali s tobom vole i pamte do kraja trkačke karijere jer si im pokazao da mogu bolje nego što su procjenili. Tako sam i ja ubrzala svoju gupu, tačnije jedan njen dio koji je stigao minutu ranije dok su ostali pristizali u željenom vremenu.

I Dragan je na cilj uranio dok nam je pejsmejkerski obraz osvjetlao nevjerovatni Miloš koji je kroz ciljnu kapiju protrčao tačno u planiranom vremenu, 1:45:00. Što su ti iskustvo i trkački staž!

Više od trčanja

Dodatna vrijednost mog ovogodišnjeg polumaratona u Sarajevu je to što je par meni dragih osoba uspješno završilo svoju prvu trku. Neke od njih sam direktno odvela na prvi trkački trening, neki su čitali moje tekstove i, kako su mi rekli, odvažili se trkačkim korakom preći 21 km, a neki su odlučili početi trčati nakon što sam im uporno mjesecima ispod balkona protrčavala ujutro, u podne i naveče. Posebnu radost mi donose pozdravi, slikanje i lično upoznavanje sa trkačicama i trkačima sa kojima sam „friend“ u virtuelnom svijetu. A pozdravljali smo se i na stazi, i na Baščaršiji gdje veliki broj njih voli ići zbog ćevapa, i na Vrelu Bosne gdje ih ja volim odvesti da pobjegnemo od tih istih mljevenomesnatih zalogajčića. Osim toga, na moju veliku radost, neposredno pred trku je stigao Adidasov sponzorski paket pun opreme za trčanje pa mi sad sređivanje za trku pada lakše nego za izlazak. Model Glide Boost trenutno testiram tokom priprema za svoj prvi maraton. A da bih se spremila za njega, izračunala sam da ću u njima istrčati cca 550 km. To vam je kao udaljenost od Sarajeva do Ljubljane do koje ću i otići da istrčim i ta dodatna 42. 

Riječ gosta blogera: Dragan Ćirić Zeko

Sarajevski polumaraton sam trčao prvi put prošle godine i to je bila ljubav na prvi kilometar. Iako sam i prošle godine bio pejser (doduše, nezvanično da dokažem drugarici da može da trči ispod 1:50, jer nije verovala u sebe), shvatio sam da mi konfiguracija staze vrlo odgovara. Pored toga, uleteti usred trke u Olimpijski stadion, pa spustiti se kraj reke i trčati Kozjom Ćuprijom gde ti se uzbrdo čini kao nizbrdo je poseban doživljaj. Kad se to sabralo sa sjajnim društvom sa kojim sam putovao, znao sam da ću se vratiti i ove godine, a sad znam da će mi ovo biti ona jedna od obaveznih trka u toku godine.

Ove godine  sam trčao po Sanjinom pozivu u ulozi zvaničnog pejsera na dva sata. Iako sam se malo pribojavao ove uloge zbog povrede kuka koju sam imao, dobro odrađeni treninzi pripreme su mi ulili sigurnost da ću moći da dobro odradim posao, tj. da ću trčati dva sata bez problema kao što je bilo i na Beogradskom maratonu. Poput Sanje, završio sam trku pre predviđenog vremena. Naime, nisam imao stalnu grupu koja me je pratila, već su ljudi trčali sa mnom po par kilometara, a onda bi shvatili da mogu brže pa bi me ostavljali samog, te sam ja kupio novu grupu ljudi. I tako u krug, a svi veseli i dobro raspoloženi, i u priči i šegi sam prestajao da obraćam pažnju na pejs na garminu te smo trčali brže od predviđenog vremena. Drugi razlog su naravno bile devojke na trci. Sve lepe i brze, u trenutcima kad sam ostajao bez grupe i kad sam mogao da obratim pažnju na njih, pa kako ne ubrzati za njima i tražiti im broj telefona?

I tako stigoh na cilj nešto ranije.

No, i pored ovog kiksa, moram reći da je pejsovanje na neki način uspešno završeno, pošto su me na cilju dočekali svi oni koji su trčali sa mnom delove staze, razmenili kontakte samnom, slikali  se i zahvaljivali. I u tome je, po meni, najveća draž pejsovanja (pošto na 90% trka na koje odlazim, ja pejsujem nekog), kada vidiš sreću na licu nekoga kome si pomogao da postigne cilj koji je postavio sebi.

I za kraj ću samo još reći - Sarajevo, vidimo se na polumaratonu 2015.

1 km za 1 KM

Inicijativa „km za KM“ okuplja bh trkačice koje će 21.09.2014. godine trčati Sarajevski polumaraton. Cilj nam je da skrenemo pažnju na rekreativno trčanje, omasovimo žensko trčanje, promovišemo trkački altruizam, napravimo dobar zabavu i prvenstveno pomognemo po jednu školu iz poplavljenih područja FBiH i Republike Srspke i to tako što ćemo od prikupljenih sredstava pomoći obnovu bibliotečkog fonda ili nabavku rekvizita za fiskulturnu salu.

Ko su članice 

Nermina Delalić Grierson, Sarajevo

Kristina Šešlija, Istočno Sarajevo

Jovana Glušac, Banja Luka

Neira Odobašić, Sarajevo

Elma Pašić, Sarajevo

Alma Bašić, Sarajevo

Nives Vobornik, Sarajevo

Jasmina Pekmezović, Sarajevo 

Edita Hajrulahović, Sarajevo

Sanja Kavaz, Istočno Sarajevo

Šta radimo

Tokom kampanje koja traje od 01. do 21.09.2014. godine trkačice će prikupljati sredstva tako što će svoje kilometre prodavati za konvertibilne marke – „km za KM“. Svi koji žele pomoći će moći kupiti 1 ili 21 kilometar za šta će im biti izdat račun. Konačan spisak sa imenima svih osoba koje su dale podršku kampanji uz donirani iznos biće objavljen na fb stranici „km za KM“ i blogu „Trčim jer štrčim“. Ukoliko želite da vam se objave samo inicijali ili pseudonim, izjasnite se za tu opciju prilikom kupovine.

Vremenski rok

Kampanja traje 21 dan – od 01. do 21.09.2104. godine!

Kako nas kontaktirati

Ukoliko želite učestvovati u kampanji, kontaktirajte nas direktno tako što ćete se javiti bilo kojoj od članica inicijative putem Inboxa.   

21 dan i 21 kilometar su pred nama!

Trkački altruizam: Trčim za bolje sutra

U želji da pomognu sebi ali i drugima, trkači širom svijeta društvenim aktivizmom podižu svijest o brojnim problemima u zajednici, pojedincima i grupama kojima je pomoć potrebna. Organizuju trke, druženja, rasprodaje, licitacije i druge aktivnosti u koje žele uključiti širu društvenu zajednicu kako bi njene članove upoznali sa određenim problemom i podstakli ih da svojim učešćem i donacijama podrže odabrani cilj. Upravo ova dimenzija trčanja mi daje razlog više da ga volim i da budem ponosna na sve napore kojima trkači i trkačice dokazuju svoj trkački altruizam.

Na 27. Beogradskom maratanu, na kojem je ove godine rekordno učestvovalo više od 3.600 trkača i trkačica, njih preko 800 je trčalo kao dio Belhospice tima za koji su uspjeli sakupiti planiranih 15.000$. Inače, Belhospice je specijalizovana dobrotvorna organizacija koja pruža palijativno zbrinjavanje pacijenata za koje je prognoza ograničena. Na iznos koje je prikupila trkačka zajednica, donatori će dodati još toliko kako bi se osposobila prva platforma u Srbiji za online prikupljanje donacija što će organizaciji Belhospice donijeti dugoročnu održivost. Međutim, u nedjelju se u Beogradu nije trčalo samo za Belhospice već i za Nacionalno udruženje roditelja djece oboljele od raka (NURDOR), Pokret za brigu o starijima 65+, Udruženje DEBRA i „djecu leptire“ i brojne druge organizacije i pojedince. 

Na američki način 

Moj zemljak, sjajni trkač koji već dugi niz godina živi u SAD, Igor Stević, mi je pisao o tome koliko je u u američkoj trkačkoj kulturi prisutna tradicija organzovanja humanitarnih akcija i podizanja svijesti o odrđenim problemima u društvu. Organizatori trka se, svjesni da će na taj način privući veći broj učesnika, tokom priprema opredjeljuju za humanitarnu organizaciju kojoj žele pomoći i dio sredstava alociraju u tu svrhu. Drugi način je da se uspostavi partnerstvo sa izabranom organizacijom kojoj se ustupi određeni broj startnih paketa čijom prodajom organizacija stiče finansijsku dobit. Ovakvu praksu primjenjuju prestižni maratoni kao što su New York City, Boston ili Chicago za koje se mnogim trkačima teško ili gotovo nemoguće kvalifikovati. Oni međutim imaju mogućnost da izaberu neku od partnerskih humanitarnih organizacija, prikupe definisani minimum sredstava kako bi sebi obezbijedili učešće. Partnerska humanitarna organizacija će omogućiti trkaču da na online platformi izradi svoj „home page“ i putem sigurnog linka prikupi željena sredstva koja se direktno prebacuju u humanitarne svrhe. Minimalni iznos koji je na ovaj način bilo potrebno prikupiti ove godine za učešće na Bostonskom maratonu iznosio je 4-5.000$ i nije uključivao troškove registracije za trku.

Igorovu ličnu priču su obilježila stalna nastojanja da sebi obezbijedi učešće na prestižnim trkama. U  vrijeme kada je razmišljao o učešću na New York City maratonu, dijagnostikovan mu je dijabetes tip 1 ali se on uprkos svim izazovima i teškoćama koje je bolest nosila sa sobom, zahvaljujući svojim brzim nogama, velikim srcem i odlučnošću, uvijek uspijevao kvalifikovati za sve željene trke. Njegov rekord na maratonu je 2:48 dok je na 50 milja najbolji rezultat ostvario u vremenu 6:25. Nastavio je svojim ličnim primjerom da inspiriše druge prikupljaći hiljade dolara koje je donirao u svrhu daljih istraživanja i borbe protiv šećerne bolesti. Citiraću samo dio njegove izjave: „Sve moje uspjehe motivisali su dijabetičari koje srećem na humanitarnim trkama. To su ljudi koji žive širom Amerike i Kanade i koji prate svaki moj korak. Sama svijest o tome da moj uspjeh može pomoći nekom djetetu da se ne stidi što sa sobom nosi iglu i špricu ali i motivisati ga da trči za atletski tim svoje škole, tjera me da treniram sve bolje i pomjeram vlastite granice. Fantastično je kada možete svoju strast i postignuća pretvoriti u nešto altruistično i opipljivo“.

Na bosanski način 

Jednako sam ponosna i na Darija Ružića, trkača i prijatelja iz Sarajeva koji je svojim trkačkim podvigom i aktivizmom dao primjer svima nama kako da svoje km pretvorimo u KM (konvertibilna marka, bh valuta) i pomognemo onima kojima je pomoć potrebna. A njegova priča je sljedeća. Dobar dio zime i proljeća smo trenirali skupa jer se Dario već ranije prijavio za učešće na Bečkom maratonu. Svoj izazov je učinio još većim i vrjednijim kada je odlučio da stazu bečkog maratona istrči za djecu Mjedenice, tačnije za njihov tim koji učestvuje na paraolimpijskim takmičenjima te pokrenuo inicijtivu „Trčim za bolje sutra“ kojom je želio prikupiti sredstva potrebna za nabavku sportskih kompleta za mjedeničke takmičare. Pretrčani kilometri i donacije su se gomilali ali je nažalost, zbog povrede, Dario morao prekinuti sa treninzima završavajući pripreme sa najduže istrčanih 27 km. Ne znam za Darija, ali ja sam imala strašnu tremu zbog njegovog učešća i savjetovala ga da istrči polumaraton ukoliko bolovi u koljenima budu nepodnošljivi. 13. aprila, Dario Ružić je istrčao svoj prvi maraton, stekao mnogo novih prijatelja u „Mjedenici“ i postao jedan od mojih ličnih uzora.

Ako je jedan od razloga zašto volimo trčanje to što nam pomaže da danas budemo bolji nego što smo bili juče, onda je pravo vrijeme da u definiciju uvedemo i pogled u budućnost i kažemo da trčimo jer sebi i drugima želimo bolje sutra. Da ne ostane samo da sam jaka na riječima, ovom prilikom najavljujem svoju inicijativu "mijenjam km za KM" koja će trajati do završetka Sarajevskog polumaratona a kojom ćemo prikupljati sredstva za partnersku organizaciju koju ćemo odabrati narednih dana.

Škola u kojoj trčanje NIJE zabranjeno

Škola vs. škola trčanja

Škola je institucija u kojoj se vrlo šablonski stiču nova znanaja i vještine, prevaspitavaju pojedinci u poslušnike. Ovo je definicija škole koju nećete naći ni u jednom zvaničnom udžbeniku ali do koje je moguće doći intuitivno i intelektualnom spoznajom nakon godina koje ste proveli kao zamorče državnog obrazovno-vaspitnog projekta ili jednostavnim posmatranjem procesa. Jedna od prvih stvari koje vas nauče u školi jeste da tamo nema trčanja – ne, ne, u školi se ne trči, ono je strogo zabranjeno. U školi se hoda polako, u redu, dvoje po dvoje što je velika promjena klincima koji u zgradu znanja utrče sa prostranih cvjetnih livada i beskraja dječije mašte.

A onda se obrazuju, odrastu i požele da se konačno upišu upravo u školu u kojoj je trčanje dozvoljeno! Šta više, u toj školi ih ohrabruju da trče sve bolje i sve duže! Škole trčanja su ogranizovani oblici rada sa početnicima koji imaju želju da trčanje ustale u svojoj dnevnoj rutini ili da se spreme za amatersko učešće u trkama. 

                                                                                                                                                                     photo by Adidas škola trčanja

Kako je sve počelo

Ovakva praksa postoji već decenijama u društvima koja njeguju i razvijaju trkačku kulturu. Doživljavala je svoju ekspanziju sedamdesetih godina prošlog vijeka. Road Runners Clubs su gradski klubovi koji su okupljali stotine pa i hiljade rekreativaca u većim gradovima oko ideje kreiranja aktivnog i zdravog životnog stila kroz trčanje. Sjetite se samo fimova, serija, muzičkih spotova i mode iz tog vremena u kojima je vidljiv uticaj trkačke kulture. Na tu temu zavrtićemo meni drag hit Bombaj štampe iz 1986. pod nazivom „Joggingacross Alipašino polje“. 

Škole trčanja u regionu

Škola trčanja Klix je prvi zvanični projekat ove vrste u posleratnom Sarajevu. Iako bi školom trčanja mogli nazvati i svaki individualni napor da se bar dva početnika spreme za određene trkačke izazove, zvanična škola trčanja podrazumjeva veću grupu, iskusne instruktore, duh zajedništva, definisane trkačke ciljeve, veću vidljivost. U februaru 2013. godine su osnivači ove škole, iskusni trkači i organizatori Sarajevskog polumaratona, oformili grupu od 25 polaznika, uglavnom žena, i krenuli sa aktivnim trkačkim treninzima i predavanjima na temu zdrave ishrane i motivacije. Cilj je bio pripremiti polaznike škole trčanja za učešće na Sarajevskom polumaratonu. Nakon 7 mjeseci redovnog treniranja, njih 25 je 15.09.2013. godine istrčalo svoju prvu polumaratonsku dužinu!

                                                                                                               photo by Škola trčanja Klix

U susjednim zemljama, Srbiji i Hrvatskoj, situacija je malo drugačija. Tamo se već godinama organizuju škole trčanja koje svake godine afirmišu nove trkače i omasovljuju rekreativno trčanje. Nerijetko se organizuju pod pokroviteljstvom velikih sportskih brendova pa tako u Hrvatskoj uspješno djeluje Adidas škola trčanja koja je u prošloj godini kroz trkački program u Zagrebu i Rijeci obučila oko 600 trkača i trkačica od čega je njih 170 nastupilo na Zagrebačkom polumaratonu. U Srbiji je kroz obuku Belgrade Running Cluba u prošloj godini 100ak polaznika „naučilo“ trčati i rekla bih, naučilo kako da svoj životni stil izgrade na trkačkoj osnovi.

                                                                                                                                                               photo by Belgrade Running Club

Šta čekaš? Potrči i štrči!

S obzirom da je ovo doba godine kada se zahuktavaju pripreme za nove cikluse škola trčanja širom regiona želim da vas netrkače prije svega podsjetim na odluku da ćete svoj životni stil promijeniti i konačno u ogledalu ugledati odraz o kojem odavno sanjate. Sad je vrijeme da to učinite i prijavite se u školu trčanja ili organizujete lokalnu grupu trkača početnika koju bi predvodio iskusni trkač/trkačica! Osim toga, škole trčanja su i za iskusnije trkače koji uz samostalan rad ne mogu napredovati a željeli bi popraviti svoje lične rekorde. 

I zapamtite, pravilo "manje je više" ostavite za neke druge životne situacije. Ovdje važi pravilo „što više, to bolje“ a misli se i na kilometre, i na prijatelje!

Djevojčice, djevojke, žene na trčanju

22.09.2013. godine u Sarajevu je održana prva trka koja je u cilju promocije aktivnih i zdravih životnih stilova, na Vilsonovom šetalištu okupila djevojčice, djevojke, žene koje su došle istrčati 3km dugu stazu. Trka je nazvana „Djevojke na trčanju“ što je izazvalo online rasprave i polemike. Kako jezički, politički ostati korektan i opisati grupu za koju je trka bila namjenjena a da mi ne zamjere lingističari/ke, političari/ke, feministi/ce i ostali. Pripadnice slabijeg/nježnijeg pola odavno nisu, ako hoćete da ih nazovem ljepšim polom, mnoge će se uvrijediti jer se onda podrazumjeva da se posmatraju samo kao objekat pa da trče isključivo da bi bile lijepe. Dame? Drugarice?

Jednostavno rečeno, tamo su bile trkačice. Mislim da sam upoznala jednu od najmljađih učesnica trke jer smo zajedno pretrčale kraću dionicu držeći se za ruke i razgovarajući. 7 joj je godina i osim mog društva tokom trke, uglavnom je trčala sama. Oduševila me svojom voljom i odlučnošću da trku završi do kraja. Bile su tu još osnovnoškolke, srednjoškolke, studentice, djevojke, udate i razvedene, žene srednjih godina, dame zrele dobi. (Any objections so far?) S obzirom da je trka održana prvi put i uzimajući u obzir kulutru osporavanja koju ovaj grad njeguje, bilo nas je dovoljno. Dovoljno da isto ponovimo i naredne godine, tad u većem broju i pomognemo i drugima da se odluče na trčanje, ne zbog izgleda, ne zbog cool trenda, nego zbog zdravlja, druženja i podrške.

Mnogi su sebi dali za pravo da kažu kako je bacanje para organizovati trku koja poziva žene na bavljanje sportom jer su žene ravnopravne u bh sportu još od bivšeg sistema pozivajući se na neke sportistkinje koje su ostale zapamćene po svojim uspjesima u košarci, skijanju ili nekim drugim sportovima. Više je razloga zbog kojih se želim zadržati na ovim tvrdnjama.

Da su žene u sportu neravnopravne potvrdiće vjerovatno velika većina djevojčica, djevojaka i žena koje su u klupskim sportovima u kojima su uglavnom u sjeni svojih muških kolega. Baš kao što reče moja prijateljica čije kćerke igraju fudbal u najboljem bh klubu i u A i U19 reprezentaciji naše države, žene treniraju kad muškarci završe, preskačući preko ograde jer čiko koji inače čuva stadion neće ili ga niko ne plaća da bude tu dok cure igraju lopte! A onda idu kući oznojene u mokroj opremi jer nema ženskih svlačionica.

Godinama je jedna od ikona ženske košarke ne samo na prostoru bivše SFRJ nego i Evrope bila žrtva porodičnog nasilja. Raziji Mujanović koja je konstitucijom odavala utisak nezaustavljive siline i muške snage, su trebale godine ohrabrenja i podrške kako bi prekinula patnju i razvela se od nasilnog muža. Koliko je puta s modricama koje se ne mogu sakriti došla na trening a da se niko nije odlučio prijaviti nasilnika. Uostalom, to je tad bila privatna stvar supružnika, a danas kad je krivično djelo, situacija nije ništa bolja jer je u protekloj godini 11% žena bilo izloženo nekom obliku nasilja.  

Novac potrošen za organizaciju ove trke je uglavnom (ili 100%) norvešeki. Ako iko treba da se buni zbog načina njegovog trošenja onda su to isključivo kraljica Sonja, Vlada, građani i građanke Norveške. Kad već govorimo o zemlji-donatoru, zanimljivo je spomenuti da su Norvežani 2010. godine organizovali maraton na kojem je učestvovalo blizu 16.000 trkača od čega su skoro 50% bile žene. Radi poređenja, vrijedi istaći da su na poslednjem sarajevskom polumaratonu od ukupno 419 učesnika koji su završili trku, 94 žene što je oko 22%. Od ukupnog broja žena koje su trčale, 35 su bh državljanke. Zar to nije statistika koja pokazuje da nas malo u BiH trči? Uostalom, trčanje je izuzetno koristan i jeftin sport zbog čega treba insistirati na njegovoj masovnosti. 

Upravo razmišljam o venecuelanskom filmu "El Sistema" koji govori o programu muzičkog obrazovanja za svu djecu u ovoj južnoameričkoj zemlji. Finansiran je javnim sredstvima i ima za cilj da djecu, uglavnom iz siromašnih porodica, skloni sa ulica. Utopija ili ne, ali i sport bi trebao učiniti dostupnim svima na isti način.    

Glavni organizatori trke nazvane „Djevojke na trčanju“ su muškarci, njih trojica, dugogodišnji trkači koji su inače jedini zaslužni što Sarajevo ima polumaraton. Moram priznati da su oni moji drugari i da su mnogo doprinijeli mojim trkačkim poduhvatima. Istina je da je možda po koja žena asistirala u organizaciji trke ali su oni i u ovom slučaju osmislili i rukovodili njenu realizaciju. I to mnogo govori o nama ženam. Gdje smo bile sve mi sposobne i aktivne da umjesto njih organizujemo trku ili kakvu sličnu aktivnost? Sve i da jesmo to same uradile, onda bi neki vjerovatno rekli da smo to uradile u svrhu samopromocije i opet ne bi valjale nikome! Čak ni ženama!

Sarajevski polumaraton, drugi put

Ista meta, isto odstojanje samo je ovaj put cilj bio završiti trku s novim ličnim rekordom. Željeno vrijeme je bilo 1:50. Znala sam da to mogu lako postići i približno sam ostvarila to vrijeme, 1:50:54. Odlično vrijeme na stazi, koja, kako kažu mnogo iskusniji trkači, nije od onih lakših. Ne smijem biti nezadovoljna jer kad sam pogledala plasman žena iz BiH koje su završile trku, shvatila sam da sam u toj kategoriji stigla šesta! Ipak, znam da sam mogla trčati i bolje vrijeme, evo i zašto.

Nakon analize prolaznog vremena po pređenim kilometrima, vidjela sam da sam u tom prvom dijelu trke nepotrebno izgubila par minuta jer sam bila bez pejsmejkera i predstave o tome kako trčim. Pri tom, sretala sam neke prijatelje trkače i razgovarala s njima, bodrila ih i tek nakon pređenih 1,6 km, kada se iz trkačke aplikacije koju koristim javila teta da mi saopšti da je moje prolazno vrijeme oko 6min/km, shvatila sam da sam zaboravila po šta sam taj dan došla i da treba da pustim korak. Ubrzo sam uspjela spustiti prosjek na 5,05 min i zadržati ga skoro do jedanaestog kilometra.

Trku sam završila kao da je to bio malo zahtjevniji trening, skoro bez graške znoja na čelu. Uživala sam cijelom stazom, nisam se forsirala jer sam trčala sama pošto sam na startu u gužvi izgubila grupu s kojom sam trebala krenuti. Slušala sam muziku i jedinu krizu sam imala pred kraj kad je stala playlista a nije mi se dalo preturati i pokretati novu. Od tog trenutka nisam više imala ni vezu sa trkačkom aplikacijom ni ideju o prolaznom vremenu sve do samog kraja trke. Upravo muzika je bila drajv koji me pokretao i držao mi dobar ritam. Tu gdje sam ostala bez nje je inače teži dio staze tako da sam onda mentalnu snagu morala crpiti „na suvo“.

Još jedna stvar me usporila. Nije lako trčati sam i obarati lični rekord. Uz dobrog pejsmejkera ili nekog od prijatelja ko je trčao malo brže od mene, mogla sam izvući svoj maksimum. To je sigurno nekih 2-3 minuta brže i realno vrlo ostvarivo. Otuda moje malo nezadovoljstvo rezultatom jer znam da sam trčala u zoni komfora, bez previše napora. Upravo iz tog razloga, naredni sarajevski polumaraton mi se čini još većim izazovom od dosadašnja dva jer bi ga sljedećeg septembra trebalo istrčati ispod 1:50!