Prikazani su postovi s oznakom škola trčanja. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom škola trčanja. Prikaži sve postove
nedjelja, 12. veljače 2017.
Počni da trčiš: izaberi klub, školu, trenera, prijatelja ili treniraj solo
utorak, 2. lipnja 2015.
Trčanje u grupi: il` voliš, il` obožavaš
Bilo da ste početnik koji se bori sa svojim prvim pretrčanim kilometrima ili rekreativac koji se sprema za prvu trku na 10 km, iskusan trkač koji želi popraviti lični rekord na polumaratonu ili veteran koji će uskoro trčati pedeseti maraton, fizička aktivnost će vam svakako više prijati ukoliko je povremeno ili redovno praktikujete u grupi. Treninzima se nećete radovati samo zbog osjećaja zadovoljstva koji se javlja usled vježbanja već i zbog povezanosti s grupom s kojom dijelite svoje uspjehe, iskušenja i napore. Upravo zbog grupne kohezije ili osjećaja zajedništva koji su članovi međusobnim uticajima razvili, nerijetko, veliki broj trkača postaje članom trkačkog kluba, škole trčanja ili se pridružuje neformalnoj grupi koja zajedno trenira na određenoj lokaciji ili u dogovorenim terminima.
četvrtak, 3. srpnja 2014.
Ćaskanje u trku
Iako Novosadski noćni
maraton nije bio uvršten u moj lični kalendar trka za ovu godinu, na kraju sam
ipak odlučila otputovati u Srpsku Atinu a razloga za to je bilo više. Prije
svega, trebalo je moje jedino čedo odvesti da istrči neku kraću trku i izložiti
je dobroj atmosferi kako bi se trajno kontaminirala trkačkim ludilom a noćna
trka na Sunčanom keju, puno zgodnih i lijepih momaka i djevojaka i divan ugođaj
su svojevrsna garancija da bi se to moglo i desiti! Dalje, bila je to izvrsna
prilika da razbijem maler koji me pratio od Novosadskog polumaratona koji sam
proljetos istrčala i nakon ciljne kapije se zakucala u „zid“. Osim toga, sama
trka i druženje sa trkačima i trkačicama su uvijek dobar razlog da se pokrenem
a pogotovo ako se dešava na divnom mjestu kao što je Novi Sad. Uz sve to, čula
sam da polaznici škole trčanja iz Sarajeva idu organizovano a ja sam izgleda
jedno od one djece koje ne zna reći „neću“ kad god ga pozovu vani da se igraju,
tj. trče!
Brđanka u ravnici
Kao neko kome se svaki put uzdah otrgne kada se nakon uspona uz planinu ukaže kakav impresivan horizont i ko je iskreno zaljubljen u planinske masive, moram priznati da nisam uopšte ravnodušna ni prema vojvođanskoj ravnici! Beskrajno „volem“ šorove bačkih sela uz koje raste drveće sa krošnjama sa kojih otkidate plodove kao iz svoje bašte, vojvođansku kulturu pedalanja, zaprege i konjičke trke, šareniš i raznolikost njihovih tradicionalnih kostima, salaše i snaše, volem i bećare, tamburice, hranu i Kürtőskalács koji sam jela u Monoštoru na festivalu i jedva čekam kad ću opet! A tu je i ono što iz te ravnice štrči, Fruška Gora, na koju se uvijek rado vraćam. Jeste da mi je ovo prva zvanična trka u Vojvodini ali moje noge su trčale ravnicom i ranije duž Dunava, somborskih kanala, ulica i ukrug somborskim hipodromom.
Umjesto na internetu, chatujemo na stazi
Prije početka trke srećem
poznata lica, padaju pozdravi, zagrljaji, zajedničke fotografije. Već ranije
sam odlučila da ću trčati u skladu sa trenutnim raspoloženjem te da neću
praviti nikakve projekcije u vezi sa vremenom kojim želim da završim trku. Ali
s kim ću trčati, nisam odlučila. Trka kreće i startujem sama. Moj recept za
uživanje je trčati i ćaskati sa trkačima duž staze! Idealna prilika da se vidim
sa što više osoba, da bar malo proćaskamo uživo jer se uglavnom družimo
virtuelno, upoznam nove trkače i trkačice, skujemo kakav plan, razmjenimo
mišljenja! Sreća da sam Gorana Vendlenera srela prije početka trke jer njega na stazi ne bih mogla stići
ni na biciklu a baš mi je trebalo da čujem da prati moj blog i da mu se sviđaju
tekstovi koje pišem.
Krstarenje stazom
Ubrzo nakon starta, trčim
rame uz rame s Ivanom Simićem, (znate ga, Nacionalnost:trkač)
ne pričamo puno, još uvijek se zagrijavamo i procjenjujemo tempo, komentarišemo
uslove na stazi, prolazno vrijeme i lični plan za dužine koje trčimo, on
maraton, ja pola. Nakon par kilometara ubrzavam i ostavljam Ivana i „kačim“ se
trkačima iz udruženja „Zdravo trčanje“
iz Osijeka. Razgovaramo o fantastičnim stvarima koje rade u cilju promocije
rekreativnog trčanja. S obzirom da pejsuju drugara koji prvi put trči cijeli
maraton, ubrzavaju i ja opet nastavljam sama. Prestižem i ja, ali prestižu i
mene. I prestižu i sustižu. A jedan koji me sustigao je i moj zemljak,
Novljanin, Đoko Bursać koga vidim prvi put u životu ali mi trčimo zajedno i
pričamo o AK Sloboda Novi Grad i ostalim važnim stvarima u životu kao da smo skupa pretrčali
Ekvator! Fantastičan osjećaj! S obzirom da se polumaratonska i maratonska staza
jednim malim dijelom razdvajaju, razilazimo se i ja sam opet sama.
PB uz čavrljanje
Tokom prvog dijela trke
sam oprezna, pazim na prolazno vrijeme, procjenjujem i štedim snagu. Na pola
staze vidim da sam „nenačeta“ i da mogu pustiti noge da me nose. Taman kad je trebalo,
pristižu Rekreativci iz Tuzle, neformalna grupa trkača koja je veoma aktivna i prisutna na dosta
trka u regionu. Kao da smo negdje u pabu i pijemo pivo, takvi su spika i
smijeh! Idemo brzo, brže od onoga što sam ja planirala, a oni brže od onoga što
smiju jer trče cijeli maraton i trebali bi se čuvati brzine. Iz tog razloga,
nakon par kilometara odlučuju da uspore, a ja nastavljam istim tempom.
1:48:59 je zvanično
vrijeme kojim sam završila trku! Da sam bila svjesna da me manje od 2 sekunde
dijelilo od jednocifrenog plasmana, mogla sam povući još malo! Ili više.. ili
bar smanjiti s brbljanjem i zadati pravi tempo! Samo se u tom slučaju sad ne
bih mogla osvrtati na ovako fine trenutake niti bih imala šta puno da vam
ispričam, „ako me razumete“?! A i trebalo je sutra voziti nazad do Sarajeva,
ovoga puta s lijepim sjećanjem na novosadsku trku!
ponedjeljak, 17. ožujka 2014.
Kako se iz fotelje može unaprijediti trčanje
Iako je rekreativno
trčanje aktivnost koju promovišem kao oblik fizičkog vježbanja dostupan svima,
aktivnost koja najviše zavisi od volje i istrajnosti samog trkača i trkačice i
za koju mu/joj je potrebana minimalna oprema, postoje i drugi preduslovi koji
značajno mogu da ohrabre nevježbače da uvedu trčanje u svoju rutinu.
Nama koji redovno vježbamo ne treba mnogo: par patika, odgovarajuća trkačka
oprema za sve vremenske uslove, nekome muzika ili gedžeti za sve i svašta.
Treba nam trotoar, tartan, travnata ili šumska staza. I to je to. Ali da li su
naša svijest i priča o trčanju dovoljne da ubjede nevježbače da je to sve što
im treba: tene, šorc i atlet majica? Naravno da nisu!
Postoji li interes za razvoj rekreativnog trčanja
Želja mi je da
preispitam odgovornost i obaveze šire društvene zajednice, tačnije
administrativnih uprava u izgradnji rekreativnih navika generalne populacije sa
posebnim osvrtom na rekreativno trčanje. Postavljam pitanje: Šta jedna lokalna
samouprava može da uradi kako bi pokazala da zaista vodi računa o dobrom stanju
cjelokupnog bića svojih građana? To što opština podržava profesionalni sport
genearalnoj populaciji ne znači mnogo po pitanju unaprjeđenje kvaliteta
njihovog života i zdravlja. Budžetska sredstva se prioritetno raspoređuju
lokalnim fudbalskim klubovima koji su sami po sebi u pogledu finansiranja, bure
bez dna. Argumenti su uglavnom isti: klub treba održati u ligi, treba dovesti
novog trenera, u upravu uvesti ljude iz biznisa i politike, nova strategija će
vratiti staru slavu, novo pojačanje jeste skupo ali će na terenu opravdati sva
ulaganja... Neću da spominjem manipulacije licima i sredstvima koja se redovno
dešavaju u ovim preobraćanjima fudbalskih klubova koja ciklično pogađaju naše
osiromašene budžete. S druge strane, opštoj populaciji ostaje samo da maše
transparentima na stationu ili da „maše ušima“ ispred tv ekrana.
Nakon fudbala
dolaze košarkaški klubovi, pa odbojkaški, pa rukometni, skijaški, a onda i
atletski. E super, sad mislite, dobro, konačno i nešto novca za trkače što će
odgovoriti na pitanje kojim sam otvorila polemiku, ali nije tako! Nažalost,
profesionalni atletski klubovi se uglavnom ili isključivo bave pripremom
profesionalnih sportista i rijetko su posvećeni promociji rekreativnog trčanja
što daje jasnu poruku nevježbačima da se
bave sami sobom. Tužna slika, zar ne?
Kako mijenjati svijest netrkača o trkačkoj kulturi
S obzirom da ovih
dana dogovaram saradnju sa jednom lokalnom samoupravom koja želi da promoviše
trčanje kao jednostavan i svima dostupan vid rekreacije, analiziram postojeće
stanje i pronalazim moguće mjere lokalnih politika koje zaista mogu imati
efekta i omasoviti trčanje. Šta je prva stavar koju treba učiniti? Promijeniti
svijest netrkača o trkačkoj kulturi i omogućiti im vježbanje jednostavnijim a
neke od mogućih mjera su:
- Izgradnja i uređenje staza za trčanje u naseljenim zonama ili prirodi što šalje jasnu poruku da lokalna samouprava smatra vježbanje važnim i vodi računa o unaprjeđenju i očuvanja zdravlja lokalnog stanovništva. Ujedno, na ovaj način se pomaže nevježbačima da bolje koriste raspoloživo vrijeme jer ne moraju smišljati i tragati za novim lokacijama i odvoziti se negdje drugo da bi trčali. Ovakva mjesta bi okupljala i već aktivne trkače što bi početnicima svakako dalo sliku masovnosti trkačke kulture i bilo motiv više za vježbanje.
- Podrška školama trčanja za početnike bilo da su oni gimnazijalci, trudnice, žene ili muškarci u najboljim godinama, penzioneri, zatim saradnja sa udruženjima za promociju rekreativnog sporta i unaprjeđenja zdravlja kroz sport bi takođe omasovila trčanje što bi značajno moglo promijeniti predstavu koju opšta populacija ima o trkačima-rekreativcima jer kad svi trčimo, manje onim drugima štrčimo.
- Organizovanje lokalnih trka zadovoljstva, takmičarskog ili revijalnog tipa koje bi na javnom mjestu okupljale rekreativce i profesionalne sportiste kojima je trčanje sastavni dio treninga.
- Saradnja sa školama, zdravstvenim ustanovama, centrima za savjetovanje o ishrani, lokalnim medijima, investitorima bi uključilo relevantne aktere iz zajednice i pokazalo da se promocijom rekreativnog trčanja u cilju unaprjeđenja zdravlja lokalnog stanonvištva trebaju baviti svi.
Zato, dragi sugrađani koji sjedite u udobnim foteljama opštinskih, gradskih, kantonalnih, republičkih, entitetskih i državnih uprava, pokažite malo više interesovanja za rekreativni sport, konsultujte se sa trkačima i načinima kako da ovu svima dostupnu disciplinu učinimo da takva i bude, odriješite kesu i izdvojite sredstva koja su potrebna da se trčanje u vašoj zajednici omasovi i na kraju krajeva, ustanite iz te iste fotelje i potrčite sa nama jer tako ćete nas najbolje uvjeriti da vjerujete u nas i da vam je stalo!
petak, 14. veljače 2014.
Škola u kojoj trčanje NIJE zabranjeno
Škola vs. škola trčanja
Škola je institucija u kojoj se vrlo šablonski stiču nova znanaja i vještine,
prevaspitavaju pojedinci u poslušnike. Ovo je definicija škole koju nećete naći
ni u jednom zvaničnom udžbeniku ali do koje je moguće doći intuitivno i
intelektualnom spoznajom nakon godina koje ste proveli kao zamorče državnog
obrazovno-vaspitnog projekta ili jednostavnim posmatranjem procesa. Jedna od
prvih stvari koje vas nauče u školi jeste da tamo nema trčanja – ne, ne, u
školi se ne trči, ono je strogo zabranjeno. U školi se hoda polako, u redu,
dvoje po dvoje što je velika promjena klincima koji u zgradu znanja utrče sa
prostranih cvjetnih livada i beskraja dječije mašte.
A onda se
obrazuju, odrastu i požele da se konačno upišu upravo u školu u kojoj je
trčanje dozvoljeno! Šta više, u toj školi ih ohrabruju da trče sve bolje i sve
duže! Škole trčanja su ogranizovani oblici rada sa početnicima koji imaju želju
da trčanje ustale u svojoj dnevnoj rutini ili da se spreme za amatersko učešće
u trkama.
photo by Adidas škola trčanja
Kako je sve počelo
Ovakva praksa postoji već decenijama u društvima koja njeguju i
razvijaju trkačku kulturu. Doživljavala je svoju ekspanziju sedamdesetih godina
prošlog vijeka. Road Runners Clubs su gradski klubovi koji su okupljali stotine
pa i hiljade rekreativaca u većim gradovima oko ideje kreiranja aktivnog i
zdravog životnog stila kroz trčanje. Sjetite se samo fimova, serija, muzičkih
spotova i mode iz tog vremena u kojima je vidljiv uticaj trkačke kulture. Na tu
temu zavrtićemo meni drag hit Bombaj štampe iz 1986. pod nazivom „Joggingacross Alipašino polje“.
Škole trčanja u regionu
Škola trčanja Klix je prvi zvanični projekat ove vrste u posleratnom Sarajevu. Iako bi
školom trčanja mogli nazvati i svaki individualni napor da se bar dva početnika
spreme za određene trkačke izazove, zvanična škola trčanja podrazumjeva veću
grupu, iskusne instruktore, duh zajedništva, definisane trkačke ciljeve, veću
vidljivost. U februaru 2013. godine su osnivači ove škole, iskusni trkači i
organizatori Sarajevskog polumaratona, oformili grupu od 25 polaznika, uglavnom
žena, i krenuli sa aktivnim trkačkim treninzima i predavanjima na temu zdrave
ishrane i motivacije. Cilj je bio pripremiti polaznike škole trčanja za učešće
na Sarajevskom polumaratonu. Nakon 7 mjeseci redovnog treniranja, njih 25 je
15.09.2013. godine istrčalo svoju prvu polumaratonsku dužinu!
photo by Škola trčanja Klix
U susjednim
zemljama, Srbiji i Hrvatskoj, situacija je malo drugačija. Tamo se već godinama
organizuju škole trčanja koje svake godine afirmišu nove trkače i omasovljuju
rekreativno trčanje. Nerijetko se organizuju pod pokroviteljstvom velikih
sportskih brendova pa tako u Hrvatskoj uspješno djeluje Adidas škola trčanja
koja je u prošloj godini kroz trkački program u Zagrebu i Rijeci obučila oko
600 trkača i trkačica od čega je njih 170 nastupilo na Zagrebačkom polumaratonu.
U Srbiji je kroz obuku Belgrade Running Cluba u prošloj godini 100ak polaznika
„naučilo“ trčati i rekla bih, naučilo kako da svoj životni stil izgrade na
trkačkoj osnovi.
photo by Belgrade Running Club
Šta čekaš? Potrči i štrči!
S obzirom da je
ovo doba godine kada se zahuktavaju pripreme za nove cikluse škola trčanja
širom regiona želim da vas netrkače prije svega podsjetim na odluku da ćete
svoj životni stil promijeniti i konačno u ogledalu ugledati odraz o kojem
odavno sanjate. Sad je vrijeme da to učinite i prijavite se u školu trčanja ili
organizujete lokalnu grupu trkača početnika koju bi predvodio iskusni
trkač/trkačica! Osim toga, škole trčanja su i za iskusnije trkače koji uz
samostalan rad ne mogu napredovati a željeli bi popraviti svoje lične
rekorde.
I zapamtite, pravilo "manje je više" ostavite za neke druge životne situacije. Ovdje važi pravilo „što više, to bolje“ a misli se i na kilometre, i na prijatelje!