Šta će žena sama u planini

Kako smiješ sama u šumu? Ima li medvjeda? Nosiš li pištolj? Zar baš moraš noću da ideš u šumu?

Ovo su pitanja koja mi postavljaju ljudi kad čuju da često sama treniram u šumi. Pokušaću da odgovorim na njih jer znam da je i među vama mnogo onih koje zanimaju odgovori. Ujedno, cilj mi je ohrabriti druge žene da o boravku u planini uče kroz tuđa i lična iskustva, da se ne plaše već da vremenom stiču samopouzdanje i znanje za samostalan odlazak u planinu.

Kako smiješ sama u šumu?

Šume koje sam prve upoznavala se nalaze u neposrednoj blizini Sarajeva. Trebević, Jahorina, Bjelašnica su moja avlija, moja teretana, poligon za trening. Svaka ima svoju draž i pogodnosti koje na kraju presude na koju ću tog dana ili sutra otići. Dan započinjem pogledom na Trebević, s posla izlazim gledam u njega a svo vrijeme između razmišljam kad mogu stići uraditi trening gore. Na Jahorinu najčešće idem vikendom, na njoj trčim i ljeti i zimi. Na Bjelašnicu idem od maja do oktobra a nekad za dugodnevice znam se biciklom odvesti do nje radnim danom.

Zbog vrlo dinamičnog života teško mi je dogovarati termine za trening s drugim trkačima ili većim grupama pa na planine idem kad mogu, kad stignem, kad mi se ide. A da ne bih zavisila od drugih, počela sam ih upoznavati sama. Zvučaće čudno, ali staze bih prvo istražila preko interneta. To je bilo mnogo ranije kada nismo imali pametne telefone s aplikacijama za navigaciju, niti uploadovane gpx zapise staza. Čitala sam opise staza, gledala fotografije i spremala se za odlazak u planinu. Postepeno, Trebević sam upoznala sa svih strana i možda najčešće bila na njegovoj stazi koja počinje u Lukavici. Sama, u svako doba dana, po svim vremenskim uslovima. Kad upoznate šumu, staze, znate šta možete očekivati i koliko-toliko ste spremni. Naravno, ono čega se pridržavam jeste da uvijek neko moj zna gdje sam otišla, koliko se planiram zadržati i kad me najkasnije može očekivati. Često sam na mjestima koja nisu pokrivena mrežom pa je komunikacija nemoguća. Iz tog razloga, važno je da se pridržavam dogovora kako ne bih nepotrebno brinula ukućane i prijatelje što me nema.

Ima li međeda?

Sjećam se kako smo prijatelj i ja prvi put trčali jednim zemljanim putem od Trebevića prema Jahorini noću. Kažem ja njemu poslije par dana: ”Života ti, hajmo gore po danu da vidim kuda smo trčali”. Odemo i sretnemo jednog Tvrdimićaka. Po pravilu, na novom terenu, kad god mogu, upoznajem se s mještanima, saznajem od njih šta me zanima o stazi, divljači i slično. Za uzvrat, ja njima odgovorim ko sam, šta sam, dokle ću jer im je nesvakidašnje da neko dolazi trčati po njihovim zabitima. Tako i tom prilikom, pitamo ga ono što nas najviše zanima: ”Ima li međeda”. Kaže čiko pokazujući rukom na obližnju šumu: ”Nema ga ovdje. Medo živi ondje, ne dolazi on u selo.” A mi baš tuda prolazili onu noć i tad ćemo i ponovo sam ko zna koliko puta sama. “Medvjed je plašljiva životinja. Važno je da praviš buku. Čuvaj se medvjedica s mladima”, sjećam se da su mi šumari govorili kada sam prve staze navigirala za Jahorina Ultra Trail. Oni su me i oslobodili straha i pomogli da šumu doživim kao drugi dom.

Ko dijete sam s odraslima išla “za ovcama“ čuvajući ih od vukova po Devetaku pa je valjda i to pomoglo da svoje “divljaštvo“ prizovem i da lakše savladam nesigurnost. Trčim tako jednom sama po Bjelašnici i Visočici, biram sad ću na ovaj vrh, sad ću na onaj greben, srećem pastire koji s psima prate ogromna stada i pita me jedan: ”Kako bona smiješ sama. Bojiš li se vukova?”. ”Bojim. Al više se vuk plaši mene”, odgovaram. Tako sam naučila od drugih koji su mi govorili: “Ne idi zimi kada su gladni, tad mogu biti opasni. Inače, vuk je najplašljivija životinja i pobjeći će prije nego ga uočiš“.

Obraćam pažnju na tragove u blatu i snijegu, životinjski izmet ili ako je kakva divlja svinja bila i rovila po zemlji.

Nosiš li pištolj?

Više puta su me momci iz raznih GSS-ova pitali nosim li pištolj kad idem sama u šumu. ”Ja nosim bereticu. Mala je, nije teška.”, kaže jedan. ”Boga mi bi trebala nositi pištolj kad ideš po Romaniji sama”, kaže drugi. Kakav šok! Pa još i pištolj da nosim na trčanje! Ionako u running vestu nosim rezervnu jaknu, majicu, hranu, vodu pa još i to hladno oružje da teglim! Imam dozvolu, imam Glock ali taman posla! Pa nema u našim šumama grizlija - e ti su zeznuti! Sjetim se nekad onog našeg Fočaka, Blaže Grkovića, koji je golim rukama (a zapravo sjekiricom koju je slučajno ponio) savladao medvjeda kad ga je napao dok je na Volujaku čuvao ovce. Mislim se, valjda se među međedima pročulo za ovaj slučaj pa u strahu više neće udarat na nas gorštake i gorštakinje.

Zar baš moraš da ideš u šumu noću?

Prve noćne treninge sam odradila u grupi. Sjećam se da smo išli na Bukovik noću da se naviknemo na uslove koji nas čekaju na dugim trail trkama. Prvo samostalno trčanje u noćnim uslovima me zadesilo na Cappadocia Ultra Trailu. Ali ni to nije prestrašno jer na stazi svako malo sretnete nekoga. Sjećam se da sam informišući se o samoj trci čitala da su drugi trkači skretali pažnju na pse lutalice kojih ima ali se nisam puno obazirala na njihova upozorenja jer kad trčiš po Sarajevu i izboriš se s našim dodževima, ne plašiš se ni tuđih. Noćni dio je prolazio preko goleti na kojoj je vegetacija svedena na nisko rastinje tako da sve što vas okružuje su karakteristične stijene, visoravan i nebo iznad. To je mnogo manje zastrašujuće od recimo šume noću. Osluškivala sam ptice. Njih ima. Po neka buba proleti preko staze u trenutku kad je osvjetlim čeonom lampom. Pred kraj trke počeo me pratiti jedan pas, dobroćudan, razigran i pravio mi je društvo 5-6 kilometara. Nije me bilo strah pa je i to pomoglo da se generalno naviknem na noć u planini.

Ne idem često sama trčati po šumi noću. Uglavnom su to situacije kada me mrak uhvati u povratku na poznatoj stazi, u blizini nekog sela. Uvijek imam čeonu lampu kod sebe pa se ne plašim. Svjesa sam da to nisu baš uobičajene situacije pa ću prepričati jednu od proljetos. Nadmudrujući se s kišom hoće li pasti ili neće prije mog treninga, zakasnila sam tog dana i na Trebević iz Lukavice krenula kasno popodne. Taman kad sam pošla, počela je da pada pa sam bila mokra već na drugom kilometru. ”Uf, neće ovo biti baš dugi trening. Ali hajde bar da izađem do sela i nazad da naberem koji kilometar”. I tako nastavim dalje. Izađem iz šumice, zagledam se u nebo, vidim da se oblaci razilaze, staje kiša. Odlučim nastaviti još malo. I sve tako, malo po malo, stignem do vrha. Spuštam se nazad, vidim da će me u podnožju uhvatiti mrak. Tako je i bilo. Palim čeonu lampu i nastavljam. Ostalo mi je još 3 km blatnjavom stazom kroz šumu i pored seoskog groblja. Trčim prema groblju, razmišljam: ”Umorna sam, prešla sam preko 20km ali sad da me kakva spodoba iz groba zaganja, trčala bih ko nikad u životu”. Smijem se na tu pomisao i razmišljam da l znam još koju ženu da bi sad bila na mom mjestu. Možda Miluša Bošković! Sad se već naglas smijem!

Opreza nikad previše

Sve od divljač koju sam na našim planinama vidjela trčeći jeste jedna lisica negdje kod Podiviča (između Trebevića i Jahorine). Bilo je medvjeda koji su se spuštali do Bukovika iznad Sarajeva, viđali su ih lovci, ja nisam nikad. Jednom sam srnu vidjela na trčanju cestom od Nikolića do Jahorine. Skoro me na Bjelašnici pred kraj treninga uhvatio mrak pa sam čeonom lampom osvjetila nešto što je izgledalo kao svjetlosno reflektujuća oznaka kraj šumskog puta. Zapravo su bile oči ali su prebrzo nestale u šumi pa ne znam o kojoj zvjerki se tačno radilo.

Dva puta sam vidjela zmiju. Jednom na Bjelašnici, na izviđanju staze Vučko Traila ali nisam bila sama. Jednu na trci u Dalmaciji, prešla je ispred mene preko makadamskog puta. Preko grebena Trebevića sam uvijek oprezna jer po kazivanju ima otrovnica. Nikad nisam vidjela niti jednu ali opreza nikad previše.

“Ipak, s planinarskih staza nikad ne treba skretati bili u društvu ili sami jer se tako izlažete mnogo većim rizicima. Podsjećam vas na iskustvo Marine Mastilo koja je za Trčim jer štrčim napisala veoma poučan tekst.“

Priroda je prelijepa ali surova. Iako se najviše plašimo krupne divljači i zmija, skorašnje iskustvo mi je pokazalo da postoje i druge opasnosti na koje često ni ne pomišljamo. Skidajući markaciju sa staze, naišla sam na trakicu koja je bila visoko vezana za granu i dok sam pokušavala da je skinem, osa me bocnula u ruku zbog čega sam vrisnula i trakicu ispustila pa je pala na vrlo strmu padinu ispod uske staze na kojoj sam stajala. Pokušavajući da je dohvatim, ugazila sam u osinjak iz kog je roj krenuo prema meni i za samo par sekundi su mi se počele svetiti zbog napada na njihovu zajednicu. Pobjegla sam glavom bez obzira a onda se presabrala, našla poduži prut i vratila se da izvučem onu trakicu i nadmudrim razljućene osice. Neki ljudi su osjetljivi na njihove ubode pa treba voditi računa i o ovim malim letećim napastima.

Ne glumiti hrabrost. Napominjem da je potrebno vrijeme, iskustvo, dobra oprema prije nego što čak i u poznatu šumu krenete solo. Ponekad u šumu idem s psom. Oni su dobra pratnja pa ako imate svog, povedite ga. Ili nabavite sebi jednog. Ili se sprijateljite s nečijim. Društvo su koje je uvijek spremno za odlazak u planinu i uz koje ćete se osjećati sigurnije.

VEZANI TEKST: Žene koje su (s)krenule u planine

Foto: Sanja Kavaz 

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.