Bojana
Bjeljac je rodom iz Novog Grada gdje se krajem 2012. godine, u svojoj 23, počela
rekreativno baviti trčanjem. Sasvim slučajno, krenula je trenirati na poziv
prijatelja koji su kao pravi entuzijasti okupljali rekreativce kako bi omasovili
trčanje u ovom malom gradu na sjeveru Bosne. U početku je trčala je 5-10
kilometara, bez plana i cilja. Ubrzo su svi primjetili da je Bojana izuzetno talentovana
trkačica.
Opet na poziv prijatelja, odlazi u Zagreb na svoju prvu trku dugu 7,5
km što će biti sasvim dovoljno da se zarazi trkačkom euforijom. Niko od njenih
prijatelja tada, a ni ona sama, nisu mogli naslutiti da će Bojana, samo par
godina kasnije, isto u Zagrebu, pobjediti na prvenstvu Hrvatske u maratonu i
stajati na pobjedničkom postolju.
Ali vratimo se na početak da ispratimo put
kojim je Bojana od amaterke stigla do tog postolja i rezultata koji su joj
najavili da je njen sljedeći korak kvalifikacija za učešće na Olimpijskim
igrama.
Million
Dollar Baby
Već
mjesec dana nakon prve trke je trčala svoj prvi polumaraton za 1:41 a ubrzo i
maraton za 3:55 na koji je otišla bez ikakvih ozbiljnih priprema. Kako to obično
biva kod rekreativaca, trčala je mnogo trka bez kvalitetnih treninga,
periodizacije, konkretnog cilja. Tek kasnije je kroz saradnju s trenerom,
shvatila suštinu treniranja a zatim krenula s ozbiljnim pripremama grabeći ka
sve boljim rezultatima. Uslijediće maraton u Ljubljani, istrčan za 3:11.
Međutim,
naivnost i neiskustvo će brzo doći na naplatu jer tijelo neće moći lako
zaboraviti preko 10 maratona istrčanih tokom godinu dana, što će kasnije kao
posljedicu ostaviti česte povrede. Ni te česte povrede je nisu omele jer je,
kako kaže, nakon svake izlazila snažnija. Upravo one su joj otkrivale slabe
tačke na kojima bi zatim vrijedno radila jer Bojana je uporna, prava fajterka.
Bez
pretjerivanja, djeluje krhko, ali ima karakter glavne junakinje filma Million dollar baby. Istina,
mogla bi se neka analogija povući između Margaret „Maggie“ Fitzgerald, fiktivnog
lika konobarice iz Missourija i Bojane Bjeljac, frizerke iz Novog Grada, stvarne
heroine, koje odlaze, prva u Los Angeles, druga u Zagreb po sportski uspjeh i vrhunske
rezultate. Upornost s kojom je Maggi udarala vreću, trenirala i kad je Frenkie
Dunn, bokserski trener odbijao da je trenirala jer je prestara, je jednaka
upornosti s kojom se Bojana nosila s brojnim nedaćama i razočarenjima koja su
pratila njenu dosadašnju sportsku karijeru.
Počela
je kao članica AK Sloboda Novi Grad (BiH). Zatim odlazi u AK Žumberak (Hrvatska)
odakle prelazi u AK Dinamo (Hrvatska). Treneri
s kojima je saradjivala su Boris Smičiklas iz Žumberaka i njen sadašnji trener
Mladen Kršek. Uz veliku požrtvovanost, upornost i rad, nizala je rezultate kojima
je ova sjajna Novljanka, obična cura iz komšiluka kako bi je negdje u Americi
opisali, dokazala koliko je dobra. A toliko je dobra da je danas prvakinja
Hrvatske u maratonu, drugu godinu za redom. Odnedavno je hrvatska reprezentativka.
Njen trenutno najbolji rezultat u polumaratonu je 1:16:32, u maratonu 2:40:51.
Pred njom je Svjetsko prvenstvo u Londonu na kojem želi ostvariti što bolji
rezultat uoči 2018. godine kada juriša na normu za Olimpijske igre u Tokiju.
Razgovarale
smo u više navrata. Jednom prilikom i tokom njenih priprema na Jahorini gdje su
nastale i fotografije koje objavljujem. Trebalo mi je vremena da je bolje upoznam,
da uobličim tekst na način da je predstavim ne samo kao vrhunsku sportistkinju,
već kao heroinu koja se sama izborila za sebe jer iza nje nisu stajali klub,
grad, država, sponzori. Nadam se da sam uspjela u tome. Blog TjŠ kroz rubriku „Žene
i tene“, po prvi put predstavlja jednu bh trkačicu. Priča nije trebala biti
obična, pisala sam je s puno sreće i sjete istovremeno. Izvinjavam se ako nisam
bila dovoljno vješta s rječima, zadatak nije bio nimalo lak.
TjŠ i BB
TjŠ:
Bojana, nadomak si nečega što je san svakog profesionalnog sportiste a to su
kvalifikacije za Olimpijadu. U odnosu na svoje sadašnje ambicije, želim da se
prisjetiš Bojane od prije 7 godina i kažeš nam o čemu si tad maštala.
BB:
Bojana je prije 7 godina bila u fazonu „pekice“ na štiklama koja je voljela uređivati
kosu i dotjerivati se, voljela izlaziti i piti kafe s drugaricama. Skroz
suprotno od ovog što sam danas, ne bih se vraćala puno u prošlost, ipak mi je
ovakav način bolji i zdraviji i sretna sam što sam ovo što jesam.
TjŠ:
Da li si i u svojim najluđim snovima kada si počela trčati mogla zamisliti sebe
kao trkačicu koja će se peti na postolja i osvajati titule ne u Bosni i
Hercegovini nego u Hrvatskoj gdje je konkurencija mnogo jača, pa sad i šire jer
si pobjedila na Bečkom polumaratonu s vremenom 1:16:32?
BB:
Nisam mogla sanjati dokle ću dogurati, još to nije moj maksimum. Skromno sam
krenula s tim svim, mnogi su me ismijavali i rugali mi se, ali nikad nisam
poklekla, niti odustala a bilo je puno prepreka, problema i suza. Sretna sam što
mogu pobijediti i istrčati dobro ali mnogi ne znaju koliko se mi mučimo i
trudimo za neki, hajmo reći solidan rezultat od 1:16. Nije lako i puno treninga
treba i svima se divim koji to mogu ostvariti.
TjŠ:
Naša djeca završavaju školovanje a da pri tome tokom osnovne i srednje škole,
nisu imala niti jedan čas fizičkog u fiskulturnoj sali. Među njima je vjerujem
mnogo sportskih talenata koje nikada nećemo otkriti jer ne postoji sistem koji
ih prepoznaje, usmjerava i usavršava. Kako gledaš na sport (dječiji, školski,
univerzitetski, profesionalni, rekreativni) u BiH sada kada si u Hrvatskoj i
treniraš u mnogo boljim uslovima?
BB:
Žao mi je što je takva situacija. Ja sam recimo u osnovnoj školi, uvijek bila
brza na časovima fizičkog. Žao mi je što mi to moji nastavnici nisu rekli i
usmjerili me na atletiku. Ko zna gdje bih danas stigla da sam počela trenirati na
vrijeme, a ne s 23 godine što je za atletičarku jako kasno uzevši u obzir da
najbolje trčimo nakon 10-15 godina trkačkog staža. Mislim da bi ljudi koji rade
u školama trebali više da se posvete djeci i usmjere ih na pravi put a ne da
samo odrade čas fiskulture i to je to. Pitam se o čemu misle kada su na
nastavi. Sigurna sam da najmanje misle o nama i našoj budućnosti. Koliko vidim,
puno se rasprostranio trkački sindrom i drago mi je zbog toga. Dobro je da se
ljudi žle kretati i raditi na sebi baveći se amaterskim ili profesionalnim trčanjem.
TjŠ:
Poznajem djevojku koja je bila talentovana atletičarka ali je napustila sport
zbog trenera na čiji pristup se nije mogla navići. Strogoća, povici, ponekad i
uvrede trenera neke sportiste jednostavno otjeraju s terena. Šta po tebi čini
trenera dobrim? Ko su treneri uz koje si ostvarila najveći napredak? Koliko si
zadovoljna svojim sadašnjim trenerom?
BB:
Čula sam i ja za takve slučajeve i ne ulazim u to. Smatram da trener treba biti
koliko strog, toliko i profesionalan. Strogoća je odraz da je treneru stalo do
onog što radi. Problem nastaje kad atletičar radi po svom i ne sluša trenera, onda
vjerojatno dolazi do takvih situacija kao što si navela. Najveći napredak sam
ostvarila sa svojim sadašnjim trenerom Mladenom Kršekom. Uhvatili smo kontinuitet
treninga i on zna kad i koliko treninga mi treba dati a da ne pretjeramo.
Uvijek sam željela da me on trenira i ne mislim ga mijenjati. Kada nekome ne
odgovara nečiji sistem treninga, neka traži dalje, izbor je bar veliki. Isto tako, trener nije
kriv za nečiji nedovoljan kapacitet.
TjŠ:
Osim izuzetnog talenta i volje za postizanjem vrhunskih sportskih rezultata,
šta je još potrebno jednoj trkačici da ostvari sve svoje potencijale?
BB:
Potrebna je jaka glava, kontinuitet u treniranju i puuuno puno trčanja i patnje.
TjŠ:
Kakva je tvoja poruka djevojkama koje streme sportskim uspjesima ali su zbog
sličnih situacija kroz koje si ti prolazila, na granici da napuste sport?
BB:
Moja poruka je nikada ne smiju odustati od svojih snova i onoga što im srce
govori. Nek zapamte, i kada se 100 vrata pred njima zatvori, naći će se i ona
koja vode izlazu.
TjŠ:
Da li radije učestvuješ na trkama na kojima je konkurencija jača ili taktiziraš
i biraš trke na kojima si sigurna da si glavna favoritkinja za pobjedu?
BB:
Nikad ne taktiziram, niti gledam ko je na trci. Trčim srcem, ne gledam sport
kroz novac. Trčim na trkama koje imaju nagrade i koje nemaju.
TjŠ:
Kako se nosiš s razočarenjima koja su u tvom slučaju bila brojna i preprekama
koje si morala sama savladati da bi stigla do nivoa na kom si sada?
BB:
S razočarenjima i preprekama se nosim jako dobro. Samo su mi pomogli da
postanem još jača i bolja osoba, što nas ne ubije to nas ojača.
Koliko još?
Bio
je to kraći izvod iz razgovora koji sam s Bojanom vodila početkom marta a na
osnovu kog je nastao tekst kojim sam je željela predstaviti kao sjajnu curu
koja je bez ikakve škole trčanja, stadionske atletike ili sistemske podrške,
uspjela otkriti svoj talenat i od njega uz mnogo rada izgraditi uspješnu sportsku
karijeru. Osim toga, bilo mi je jako važno da kroz njen primjer identifikujem
neke od problema kojima se trebamo baviti na nivou lične izgradnje ali i na
nivou kolektivnog i društvenog razvoja. Ne želim da ta pitanja čitate između
redova pa ih jasno i precizno definišem:
Koliko je još djevojaka u BiH poput Bojane
koje su izvrsni talenti a koje nikad neće biti otkrivene jer sistem kroz dječiji,
školski, omladinski, univerzitetski, rekreativni sport ne traga za njima?
Koliko je još Bojana u našem društvu koje
negdje u nekim klubovima treniraju bez podrške institucija, stručnih trenera i ozbiljnih
priprema?
Koliko je još klubova u našem društvu koji
su nezainteresovani da se izbore za svoje perspektivne članove jer se s
njihovim talentom ne mogu dalje nositi?
Koliko je Bojana koje su počele pa stale
jer se nisu mogle izboriti s preprekama, odbijanjima, neuspjesima ili lošim ličnim
izborima i odlukama?
Koliko je još talentovanih sportistkinja
iz BiH koje će otići negdje drugo jer ovdje nemaju šta da traže?
I
za kraj, koliko još niskih udaraca mi iz njenog komšiluka, mi iz šire društvene
zajednice, mi iz bivših i sadašnjih klubova, trebamo zadati Bojani prije nego
što joj pružimo ruku i čestitamo na svemu što je postigla?
Povezani tekstovi
Žene i tene: One su uvele maraton u modu
Žene i tene: Željka Šaban Miličić
Žene i tene: Teško nogama pod ludom glavom
Žene i tene: Đurđica Orepić
Foto: TjŠ
Nema komentara:
Objavi komentar