Afera “Dečko u plavom”

Darko Lončar vs. Darko Habuš

Tragom objave atletskog trenera AK Novi Grad Sarajevo Elmira Ćerimagića u kojoj je optužio Darka Lončara, predsjednika udruženja Dečki u plavom i organizatora više bh trka među kojima je i Sarajevski maraton, da je na 36. izdanju Beogradskog maratona izvršio prevaru tako što je s njegovim startnim brojem drugi trkač za njega istrčao veći dio maratonske distance nakon čega je Darko s istim brojem ušao u cilj, odlučila sam da slučaj istražim kako bih sebi i trkačima pojasnila šta se tačno desilo. U samoj Ćerimagićevoj objavi je jasno vidljivo da su na trci s istim brojem, BIB 916, učestvovala dva trkača, Darko Lončar i srbijanski trkač za kog ću kasnije saznati da se zove Dragan Suvajac. Uvidom u zvanične rezultate Beogradskog maratona, evidentirano je da je pod brojem 916 registrovan trkač Darko Lončar, da je maraton završio u vremenu 3:18:32 te da je diskvalifikovan.

Da li je ikad OK trčati s tuđim startnim brojem

Lična karta na trci

Da bi što bolje razumjeli ovu pojavu, prvo ću objasniti šta je startni broj. Startni broj nam izdaje organizator trke na osnovu prijave koju smo popunili ostavljajući ime, prezime, datum rođenja, email adresu, veličinu majice, podatke o alergijama na hranu ili režimu ishrane, lični broj telefona te kontakt osobe koju će pozvati u slučaju hitne situacije, obrazac kojim smo izjavili da organizatora oslobađamo odgovornosti, obrazac kojim smo mu dali saglasnost da naše fotografije s trke objavljuje na svojim promotivnim materijalima, a na nekima i potvrdu da smo zdravstveno sposobni da učestvujemo na trci. Posebnim klikom smo takođe potvrdili da smo upoznati i saglasni s pravilima organizatora. Taj startni broj je u kontrolisanim uslovima, odnosno na stazi trke, naša lična karta – dokument za identifikaciju. Radi evidencije prolaza, regularnosti, pristupa okrepnim stanicama, fotografija s trke, organizator zahtijeva da ga nosimo na vidno istaknutom mjestu – neki čak i propišu da je obavezno startni broj nositi na prsima ili zakačen na pojasu. Iako se nama čini da je to samo broj, nije. Za organizatora je to veza s hrpom ličnih podataka koje je pohranio i na osnovu kojih nas identifikuje tokom pripreme i realizacije događaja. 

Trči, istrčo ga dabogda

Preuzeto s Facebooka

Ovih dana istražujem jedan slučaj varanja rezultata na maratonu u kom su dva trkača na trci učestvovala s istim brojem. Tragajući za odgovorima šta se tačno desilo, iz razgovora s akterima i sagovornicima sam stekla utisak da se na trkama često ostvaruju finišerska vremena na sličan način, posebno kad je potrebno ostvariti kvalifikaciju za učešće na nekom velikom takmičenju. Zaprepastilo me i da o ovome svi sve znaju i uglavnom ćute. Komentariše se u trkačkim grupama, uz kafu, pa i kad se na takve situacije prevrće očima, ne preduzima se ništa da se počinilac prijavi organizatoru. Taj ”prljavi” posao se ostavlja drugima dok pojedinac savjest umiruje racionalizacijom da u prevari lično ne učestvuje i da se tu njegova odgovornost završava što, trkački saborci moji, nije tačno. Ćutanjem i neprijavljivanjem vi zapravo direktno podržavate neregularnosti koje drugima donose nezaslužene kredite. I ono što je još pogubnije, pljujete na sve vrijednosti koje kroz sport pojedinac ugrađuje u sebe. 

Trkači u kadru: Bljesak za druge

Trkači u kadru je serija tekstova u kojima zajedno sa sagovornicima propitujem da li su trkači opsjednuti fotografisanjem na treninzima i trkama te euforičnim dijeljenjem istih putem društvenih mreža. Ako do sada niste pročitali prvu objavu, pročitajte uvod na sljedećem linku. U cilju boljeg razumjevanja navika trkačke zajednice, rađena je online anketa na koju je ukupno 104 osobe dalo odgovore na pitanja o ličnim navikama, stavovima u vezi sa sadržajima koje trkači i trkačice dijele putem društvenih mreža.

Biljana Bursać: Trčite li iz ljubavi prema sportu ili hrani

Biljana Bursać je doktorica bioloških nauka i sjajna trkačica, jedna od onih iz kategorije „sve sam brža“. Rođena je 1985. godine u Pakracu, Hrvatska, živi u Beogradu. Trčanjem se bavi tek nekoliko godina, počela je kao rekreativka ali se sad sve češće penje na pobjednička postolja pa je tako i na Prvenstvu Srbije u ultramaratonu održanom 07.05.2017. godine, u kategoriji 50 km osvojila treće mjesto i postigla rezultat kojim se kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo u ovoj disciplini. Ovo su njeni najbolji rezultati na dugim prugama: 

Lični rekord na polumaratonu - 1:34:32 

Lični rekord na maratonu - 3:12 

Lični rekord na 50 km - 3:48:54

Trkači u kadru: Zašto smo toliko opsjednuti fotografisanjem, dio 1

Marketing, fitnes industrija, mediji, društvene mreže, tehnologija mijenjaju naše navike i nameću trendove koje svjesno ili nesvjesno, u potpunosti ili djelimično preuzimamo. Čak i stvari koje nam se na početku učine suludim, kao što je meni bio foto autoportret, odnosno selfie snimak, vremenom i kroz masovnu upotrebu, postanu najnormalnija stvar pa se tako i ja, istina dosta rijetko i samo zbog poruke ili trenutka koji želim podijeliti na blogu, nasmijem u kameru svog mobilnog telefona (uglavnom trčim sama, pa nema ko da okine). 

Žene i tene: Od rekreativke do olimpijke, Bojana Bjeljac

Bojana Bjeljac je rodom iz Novog Grada gdje se krajem 2012. godine, u svojoj 23, počela rekreativno baviti trčanjem. Sasvim slučajno, krenula je trenirati na poziv prijatelja koji su kao pravi entuzijasti okupljali rekreativce kako bi omasovili trčanje u ovom malom gradu na sjeveru Bosne. U početku je trčala je 5-10 kilometara, bez plana i cilja. Ubrzo su svi primjetili da je Bojana izuzetno talentovana trkačica. 

Opet na poziv prijatelja, odlazi u Zagreb na svoju prvu trku dugu 7,5 km što će biti sasvim dovoljno da se zarazi trkačkom euforijom. Niko od njenih prijatelja tada, a ni ona sama, nisu mogli naslutiti da će Bojana, samo par godina kasnije, isto u Zagrebu, pobjediti na prvenstvu Hrvatske u maratonu i stajati na pobjedničkom postolju. 

Put motora ili put maratona?

Nakon što sam s prijateljicama sa sjevera evropskog kontinenta pokrenula dijalog o rekreativnim navikama Norvežana, Šveđana, Danaca i Holanđana koji se ubrajaju u najaktivnije narode u Evropi, jedna od njih mi je prepričala zanimljivu anegdotu koja je otvorila novu polemiku i razmišljanje o motivaciji i trkačkim izazovima. U nastavku uvoda ću vam prepričati situaciju koja je potakla dilemu iz naslova. Direktor moje prijateljice Azre koja živi u Oslu svaki dan dolazi biciklom na posao tako prelazeći ukupno 50-ak km u oba smjera. Nju je zanimalo otkud mu ta istrajnost da svaki dan, čak i po kiši, na posao dolazi dvotočkašem pa je jednom prilikom i započela razgovor na tu temu. Disciplinovani Norvežanin joj je objasnio da muškarci ulaskom u svoje četrdesete dođu u iskušenja koja ih mogu odvesti u dva smjera. Jedan je „put motora“ a drugi „put maratona“.

Trkači kao turisti: Upoznajte svijet trčeći

Trke nisu jedini razlog zašto se bavite trčanjem ali svakako jesu prilika da učešće na nekoj odredite kao cilj a onda prema njemu isplanirate pripreme. Osim toga, moguće je da ćete uspjeti nagovoriti prijatelje da vam se pridruže u novom izazovu i tako okupiti ekipu koja će zajedno trenirati. Međutim, ukoliko se trka dešava u drugom mjestu ili državi od one u kojoj živite, onda učešće donosi novu dimenziju jer podrazumjeva organizaciju samog putovanja, smještaj i boravak kao i susret s novom kulturom.

Trkačka zajednica: Ima nas raznih

Svi poznajemo momke i cure sa staze koji se savršeno uklapaju u trkački stereotip prema kom su to uglavnom sportski tipovi koji vode uredan život, redovno treniraju, disciplinovani su, ulažu u opremu, spavaju redovno. Takođe, vjerovatno svako od nas poznaje i neke koji su daleko od očekivanog. Ovo je moja grupa takvih.

Žene i tene: Đurđica Orepić

Đurđicu Orepić sam prvi put vidjela 2014. godine u Istri, na Wine Runu. Uvijek je u centru pažnje, tamo gdje je zabava, ne možete da je ne primjetite. Vesela, energična, njena strast za životom prosto plijeni i očarava. Povezale smo se preko Facebooka i od tada pratimo jedna drugu. Majka je troje djece, uspješna  preduzetnica i trenutno treća na svijetu u kategoriji trijatlonki koje su završile Ironmana u starosnoj grupi 50-54. Naredni naš susret se desio na Danima Istre u Sarajevu kada je promovisana monografija izdata povodom 18 godina uspješnog poslovanja vinarije Matošević koju predvodi njen partner Ivica. To veče u Sarajevskoj pivnici, pile smo istarska vina, jele mirišljave mediteranske poslastice i pričale o počecima i planovima te dogovorile priču za blog. Javila sam joj se prije par dana, objasnila joj da je mart na blogu posvećen ženama u tenama i zamolila je da mi odgovori na pitanja koja sam za nju pripremila na šta mi je rekla: Ljepoto moja, svakako ću ti sa guštom odgovoriti, totalno sam ZA da se svakako uzdamo (mi žene) u se i u svoju snagu! Nadam se da ću večeras odgovoriti na tvoja pitanja jer uz sve obaveze, čeka me tehnički pregled, knjigovodstvo, domaćinstvo, imam za odraditi 10x500m sprint i bajk 40km no plivanje sam riješila 3,800m juhuuu! 

Tako izgleda jedan njen dan. Upoznajte Đurđicu Orepić. 

Roditeljski sastanak u promociji rekreativnog trčanja @ bht1

Emisija za porodicu, Roditeljski sastanak, bht1, 14.02.2016. godina

Trajanje priloga 6 min

 

O jedinom bh maratonu i trkačkim furkama

Marathons will take you places 

Klaus Westphal, Hartmann Stampfer, Giuseppe Raguso i Unto Peltoniemi su članovi Country Cluba, udruženja maratonaca koji imaju ludu furku da svoje finišerske medalje osvoje trčeći maratone i ultramaratone u što više različitih zemalja svijeta. Na njihovom sajtu postoji lista zemalja koje su odobrene od strane Kluba i zadovoljavaju postavljene kriterije. Svaki član udruženja može tražiti reviziju i inkluziju neke nove zemlje koja u datom trenutku nije na spisku. Ako trče trku koja prolazi kroz više zemalja, samo se jedna može računati u profilu učesnika. A na toj statistici, član i ujedno predsjednik udruženja, John Wallace, prednjači sa 125 zemalja u kojima je istrčao bar jedan maraton dok je drugi po plasmanu Klaus Westphal sa 100 zemalja koje je posjetio da bi svojoj kolekciji dodao još jednu finišersku maratonsku medalju. Jedna od tih 100 zemalja je i Bosna i Hercegovina koja se zahvaljujući maratonu „Stazama Branka Ćopića“ koji organizuje Atletski klub Sloboda iz Novog Grada, spada u listu zemalja koje imaju maratonsku trku. Upravo na ovoj trci sam upoznala četvoricu maratonaca sa početka teksta i saznala za njihovo neobično udruženje.

Žene i tene: one su uvele maraton u modu

Jedna od zabluda u vezi sa ženskim trčanjem koje su obilježile 20. vijek jeste i ona iz 60-ih godina prema kojoj ženama na američkom tlu nije bilo dozvoljeno učešće na maratonskim trkama jer nisu bile fizički sposobne pretrčati 42 kilometra, odnosno 26,2 milje. 

Iznesena neistina se zapravo zasnivala na zvaničnom stavu konvencionalne medicine koja je tvrdila da bi posljedice po ženu koja bi istrčala maraton bile fatalne jer bi mogla umrijeti ili bi joj materica tokom ili nakon trke mogla ispasti. Ovaj nonsens (kao i mnogi drugi) je značajno doprinjeo nepovjerenju koje imam prema zvaničnoj medicini i njenim preporukama - ako su mogli takvu glupost tvrditi 60-ih, onda sigurno i danas mnoge medicinske zablude plasiraju u javnost. 

Pravila su da se ruše

Iako su na evropskom kontinentu Francuskinja Marie Louise Ledru 1918. godine i Engleskinja Violet Pircy 1926. godine istrčale maratonsku dužinu, dominantno muška američka kultura nije mogla odobriti učešće žena na maratonskim trkama jer je bilo teško prihvatiti da bi žena mogla biti išta drugo osim domaćica i majka koja je brinula o kući i porodici. Prva Amerikanka koja se usprotivila nepisanom pravilu američkog atletskog svijeta je bila Roberta Bobbi Gibb, dvadesedvogodišnja djevojka koja se doslovno zaljubila u trčanje dok je iz publike s ocem posmatrala Bostonski maraton. 

Evo kako je ona objasnila tu svoju strast: „Bilo je to nešto totalno iracionalno, kao kad se zaljubiš. Tu nije bilo novca, nije ni bilo razloga za trčanje i bilo je mimo svih društvenih i kulturnih normi da žena trči, čak i za muškarce nije bilo društveno prihvatljivo da trče“. Nije mogla odoliti izazovu ali se zbog ustaljenog vjerovanja da žene ne mogu trčati više od 1,5 milja oprezno sama spremala za maratonsku dužinu postepeno unaprjeđujući svoju trkačku formu.

Maraton iz zasjede 

 

Da ženama nije dozvoljeno da trče maraton je saznala tek nakon što je na osnovu poslate prijave za učešće na Bostonskom maratonu 1966. godine dobila odbijenicu. U tom trenutku, Bobbi se već dvije godine spremala za trku i nije mogla prihvatiti poraz prije nego da je uopšte probala istrčati maratonsku stazu. Kao prava gerilka, prerušena u mušku sportsku odjeću koja je sakrivala njene ženske atribute, u žbunju u blizini starta je sačekala početak trke te utrčala u veću grupu trkača nadajući se da će ostati nezapažena. 

Ubrzo su muškarci koji su trčali oko nje primjetili da je među njima trkačica. Znala je da je mogu prijaviti, izgurati sa staze pa se umjesto da ih ignoriše, odlučila smješkati im se. I upalilo je! Na njeno iznenađenje, trkači su joj odgovorili dobrodošlicom. „Počeli smo da pričamo i oni su rekli: Boga ti, volio bih da i moja cura trči ili volio bih da moja supruga trči. Željeli su da svoju ljubav prema trčanju mogu podijeliti sa svojim partnericama“, opisala je Bobbi taj trenutak u jednom od svojih intervjua. 

Bobbi je dakle te godine nezvanično istrčala Bostonski maraton što je inspirisalo i druge žene da u godinama koje će uslijediti, nogu uz nogu, rame uz rame, stanu na startnu crtu s maratoncima i polako se izbore za ravnopravan status žena na maratonima kao i za posebne ženske maratonske trke.

261 

 

Poznata fotografija iz 1967. godine na kojoj direktor Bostonskog maratona pokušava sa staze izgurati Kathrine Switzer s brojem 261 na prsima je zapravo samo logičan slijed onoga što je godinu dana ranije Bobbi započela. Međutim, ova trkačica se odlučila za drugačiju taktiku. Ona se na trku prijavila kao K. V. Switzer, dobila broj koji je istakla na grudima i zajedno sa svojim tadašnjim momkom fudbalerom i ostalim trkačima, krenula sa starta. 

Kada je uslijedila čuvena gurka, robusni momak-fudbaler (nije Switzer nimalo naivna) je stao u zaštitu i odbranio je od napada tako da je postala prva žena koja se zvanično registrovala i završila maraton. Kathrine je kasnije na osnovu ovog iskustva i medijske pažnje koja je uslijedila izgradila karijeru u okviru koje je promovisala žensko trčanje širom svijeta, organizovala ženske trke, pisala o trčanju i ravnopravnosti u trkačkom sportu. Ove godine će nastupom na Bostonskom maratonu obilježiti 50 godina od događaja koji je promjenio dalji tok ženskog dugoprugaškog trčanja. 

Bobbi i Kathy danas 

 

Svaka na svoj način, Bobbi i Kathy su trkačice, koje su postale simboli feminističke borbe za ravnopravno učešće žena na maratonskim takmičenjima. Bobbi i dan danas čuva vitalnost i energičnost dvadesetdvogodišnjakinje koja je istrčala svoju prvu trku u Bostonu. Nikada nije prestala trenirati a 2016. godine, Bostonski atletski savez ju je proglasio predvodnicom trke čime je obilježeno 50 godina od kako je istrčavši svoj prvi maraton iz zasjede prokrčila put inkluziji žena u dugoprugaške trke.

Kathrine takođe čuva svoju tvrdoglavost i već godinama organizuje trke širom svijeta kojima želi ohrabriti žene da se aktivno uključe u rekreativno trčanje, slobodnije prijavljuju za učešće u trkačkim manifestacijama i bolje organizuju za podršku jer je primjećeno da čak i u sredinama gdje ima puno trkačica, one uglavnom trče u parkovima zbog čega njihova brojnost ostaje neprimjećena. Svojom kampanjom „261 neustrašiva“ želi stvoriti uslove za ženski trkački bum pokrećući nove ženske trke i ženske trkačke klubove čije članice bi se sedmično sastajale kako bi trčale s ostalim ženama iz zajednice a potom putem online foruma ostvarile kontakt sa istoimenom globalnom zajednicom. 

Žensko (š)trčanje 

 

Nebrojeno mnogo žena širom svijeta je svakodnevno uključeno u promociju kulture trčanja. Njihovi životi su inspirativni, a enegrija zarazna i neiscrpna. Oglašavaju se putem medija, u direktnoj su interakciji sa ženama, trče i druge uče da to rade iz razloga jer žele da pokažu da žene to mogu ali i da inspirišu obične ljude na isto, kako je Bobbi jednom prilikom rekla, „osjećamo se tako dobro kad trčimo i ako bi svi mogli osjetiti ovo, ovaj osjećaj sreće i fizičkog blagostanja, imati snagu i samostalnost koje dobiješ kad trčiš, koliko bi svijet bio bolje mjesto za život“.

Foto: internet, privatna arhiva

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.

Moj prvi maraton: i prije starta, srce je bilo na cilju

Kako si zaceliti rane da te naredi to na maratonu še močnješega (Kako se pokrpiti za krpljenje maratona)

Život me godinama pripremao za maraton tako da često znam reći da za mene ne bi bilo smisla trenirati bilo šta što nije toliko zahtjevno i izazovno. Nisam neko ko broji medalje i trke niti ambiciozno planira svoje nastupe. Trčim jer volim trčanje i puštam da me trkačko iskustvo prožima i usmjerava ka novim horizontima. Ideja da trčim maraton je došla spontano, kao i sve ranije. Prosto sam kao trkačica sazrila za njega, i mentalno i fizički, osjetila sam da bih mogla pronaći više vremena za treninge i oprobati se u novom izazovu. Izabrala sam da moj prvi maraton bude ljubljanski nakon što sam vidjela da će dosta meni poznatih trkačica i trkača peglati ljubljanski asfalt 26.10. 2014. godine. Došla sam bez treme, bez straha, bez sumnje u sebe i sa par lakših povreda zbog kojih sam morala biti oprezna. Jedna od njih je nastala na desnom tabanu zbog nošenja neudobne štikle tokom svadbe na kojoj sam bila 7 dana ranije – šta mi žene sebi znamo napraviti, tctctc?! A druga je bolno nategnuti mišić između lijeve zadnje lože i gluteusa koji mi je masažama uspjela razbiti moja maserka ali svejedno, i dalje je boluckao.

Srećom, drugari iz Belgrade Running Cluba su me pozvali da dođem na seansu „krpljenja“ koju su u ljubljanskom hostelu organizovali za svoje trkače kako bi doktorica Irena Čurović Marijanović polijepila kinesio trake na mjestima koja je trebalo izolovati, kako se to stručno kaže. Izabrala sam da sanira povredu u sjedalnom djelu, jer sam procjenila da bi ona mogla praviti najviše problema.

Plan je bio istrčati maraton tako da sutra ne hodam k`o šestar! Kao što smo dogovorili na Valamar Trailu, društvo mi je na maratonu pravio Zoran Đukić Sipče i opominjao me kad je trebalo usporiti i čuvati snagu za kasnije, zabavljao anegdotama i podizao energiju svojim povicima i interakcijom sa ionako sjajnom publikom dužinom staze. Sva rizična mjesta na tijelu sam osjetila na trci sve do 20. kilometra. Nakon toga ništa više nije bolilo, sve je otupilo ali sam se oprezno čuvala i dalje! Trčala sam bez straha, bez krize, bez grčeva, bez hodanja, bez da sam i u jednom trenutku pomislila da odustanem! I što je još važnije, ni jednom mi nije palo na pamet pitanje koje smo svi sebi postavili bar jednom na trci: „što je meni ovo sve trebalo“!

Krog podpore (Krug podrške)

Iskusniji trkači su me ranije upozorili da se na 36. kilometru raspadaš. Iz tog razloga sam htjela sebe psihički motivisati pa sam unaprijed smislila krug podrške za krizne kilometre a to je značilo da ću od 37. do 42. kilometra misliti i trčati za osobe koje me, svaka na svoj način, mogu inspirisati da istrajem ako prigusti. Krize nije bilo ali sam se svog plana ipak držala jer me je na neki način ideja da te posljednje kilometre podijelim sa „krugom podrške“ zabavljala. A redosljed u tom krugu je izgledao ovako:

• Kako je kod nas inat veoma često najbolji pokretač, ranije sam isplanirala da taj potencijalno krizni 37. kilometar, trčim za svog šefa koji bi se prvi obradovao mom trkačkom neuspjehu. Riječ je o čovjeku koji me gleda samo kroz ono što ne razumije (trčanje i „drugačijost“) a da pri tome ne vidi moje profesionalne kvalitete pa sam često predmet neosnovanih prijetnji i kažnjavanja (čitaj mobinga). Ni u svom katarzičnom maratonskom iskustvu nisam našla snage da mu sve to oprostim i zaboravim. Možda bi za to ipak trebala 100majlerica!

• 38. kilometar sam trčala za svoju baku koja je ljetos imala moždani udar nakon kojeg je ostala nepokretna. Zbog intenzivnijih treninga i ostalih obaveza, nisam je mogla obilaziti redovno pa sam se završetku trke radovala kako bih se mogla konačno posvetiti njoj. Pred očima su mi bile slike iz djetinjstva, krošnje iz njenog dvorišta sa kojih smo brali neprskano voće i slatkiši koje je redovno pravila za nas sedmero unučadi. Ujedno, moja prva maratonska medalja je posvećena njoj. 

• 39. kilometar je za moju mamu koja će, nadam se, konačno bar početi razmišljati da promjeni ishranu i uključi neki oblik rekreacije. Uobičajena razmjena replika između nas dvije izgleda ovako:

       Mama: Mnogo si mršava. Moraš se malo udebljati.

       Ja: Mnogo si debela. Moraš malo smršati. 

    Brojne su žene koje poput nje zanemaruju brigu o sebi i prilično      samodestruktivno, biraju stil života koji rapidno narušava njihovo zdravlje i          izgled.

• 40. kilometar sam trčala za moju šesnaestogodišnju kćerku Anju koja nažalost nije mogla putovati sa mnom a čije prisustvo i podrška bi mi mnogo značili. Iako je dijete koje ima fantastične predispozicije za bavljenje sportom, na voljnom planu fali dosta da bi se to i ostvarilo. Zato kao roditelj imam obavezu da različitim metodama nametnem navike da se redovno za doručak pije smoothie, za ručak jedu salatni obroci i redovno trči. Metode su razne jer s obzirom da se ishrana i treninzi direktno tiču zdravlja mog jedinog potomka, ne ostavljam puno prostora slobodi izbora. U mislima su mi naši zajednički lagani treninza i pripremama za Zagrebački noćni cener na kojem će prvi put trčati tu dužinu. 

• 41. i 42. kilometar sam trčala sa svima vama koji pratite moj blog, javljate se porukama podrške dajući mi potvrdu da ovo što radim ima smisla. Sa velikim zadovoljstvom otvaram svoje (trkačko) srce i dijelim iskustvo s vama s idejom da ću možda nekima od vas izmamiti osmjeh, promijeniti navike, inspirisati vas na nešto novo. Uvijek mi je malo vremena za druženje ali je svaki trenutak koji ukrademo za ćaskanje, na stazi ili van nje, meni dragocjen. Tako razmišljajući o vama, skicirah u glavi kostur ove objave i taman stigoh do cilja! Hvala vam na tome!

Tekaški vikend z mamam (Trkački vikend s mamama)

  

Rijetke su cure s kojima volim da putujem. Da bih kliknula s njim, prvenstveno moraju biti samostalne, energične, strastvene i zabavne a upravo takve su bile i punce s kojima sam provela vikend u Ljubljani: Jovana, njena mama Branka i naša ljubazna zemljakinja Milada koja nas je ugostila u svom domu u Rožnoj dolini i nesebično, osim životog prostora, podijelila s nama svoje vrijeme, energiju i osmjehe zbog kojih je nemoguće ne voliti ovu ženu. Jovana Glušac je zgodna doktorica iz Banja Luke, ortodont, zmaj od žene a trčale smo skupa i brdske i cestovne trke i ovog puta u Ljubljani moj prvi maraton. To je samosvjesna cura vedrog duha i nepresušne energije koja završi maraton, sjedne u auto i doveze nas bez problema nazad kući. Njena mama Branka, gospođa blage naravi, je takođe doktorica ali jedna od onih koje kada vam nakon pregleda preporuči rekreaciju zna o čemu govori jer i sama aktivno trči i planinari. Osim kuvarskih recepata, podijelila je sa nama i svoje iskustvo u planiranju obaveza i trkačkih treninga jer uz pacijente koje treba savjesno liječiti, obroke koji se trebaju skuhati, imanja i bašte koje treba održavati, njoj su trkački treninzi neizostavan dio sedmičnog rasporeda. U Ljubljani je učestvovala na trci na 10 km i spustila svoje prolazno vrijeme u odnosu na prošlu godinu za cijelih 7 minuta. Zasluženo, nova diploma ide u okvir pa na zid ordinacije doktorice Glušac u Novom Gradu.

Ko tečeš maraton na presni hrani (Kad trčiš maraton na sirovoj ishrani)

O životu i trčanju na presnoj hrani ću pisati posebno ali ovde moram napraviti mali osvrt na analizu tjelesne kompozicije koju sam uspjela uraditi na sajmu Ljubljanskog maratona na štandu grupacije Terme-Krka. Riječ je o mjerenju koje se radi na medicinskom aparatu a koji vam procentualno očita odnos čiste mišićne mase i masnoća u odnosu na ukupnu tjelesnu težinu. Prišla sam ovoj provjeri pomalo sa strahom jer sam prelaskom na sirovu ishranu izgubila 3-4 kilograma zbog čega su svi iz mog okruženja reagovali burno uz preporuke tipa: „Moraš prestati s tim“, „Premršava si“, „Moraš se udebljati“. S obzirom da nisam imala vremena tokom priprema za maraton obaviti zdravstvene preglede, subjektivni osjećaj koji sam imala o stanju cjelokupnog organizma te rezultati s treninga su mi govorili da ne bih trebala brinuti. Ipak, za početak, trebalo je očitati tjelesnu kompoziciju i rasteretiti se pritiska prije nego što uradim i ostale preglede. Nakon što je ljubazni tehničar na meni razumljivoj slovenskoj verziji sh/hs jezika rekao da tokom mjerenja na sajmu nijedna žena nije imala bolji index od mene, morala sam isfolirati i pozvati svog prijatelja Slovenca, Alberta, koji je stajao malo dalje da nam ko fol prevodi a tehničara sam instruisala da sve što mi je rekao ponovi pred Albertom. Dok je tehničar nanovo tumačio rezultate, Albert je pročitao moju namjeru. A onda sam susretljivom mladiću iz grupacije Terme-Krka predložila da mi javi kada otkrije muškarca sa karakteristikama sličnim mojima kako bi me spojio s njim na šta je on rekao: „Pa pogledaj, ja imam skoro pa takvu tjelesnu kompoziciju“.

Ljubljanski maraton

Nisam bila na puno maratona ali mislim da imam dovoljno iskustva da izvedem par zaključaka u vezi sa organizacijom bilo koje trke. Razlozi više, osim gore navedenog, što sam izabrala Ljubljanski maraton, su što je Slovenija zemlja u kojoj je trkačka kultura izuzetno razvijena i što na ovoj trci učestvuje veliki procenat žena. Osim toga, riječ je o višednevnom događaju tokom kojeg možete odslušati korisna predavanja iz različitih domena trkačkog sporta, povoljno kupiti trkačku opremu i na kojem učestvuje oko 27.500 trkača. Tokom trke sam čitala natpise na majicama onih koji su trčali ispred mene a koji ukazuju na postojanje dobro razvijene infrastrukture za podršku rekreativnom trčanju. Trčali su polaznici brojnih škola trčanja, trkači penzioneri, trkačice iz ženskih klubova, srednjoškolci, članovi trkačkih liga, udruženja maratonaca i polumaratonaca i svi uz parolu: Srečen sem, ker lahko tečem! 

 

Trčanje ON AIR

Diiiivna Marina Golubović i ja uz kafu razgovarale o rekreativnom trčanju, njoj se priča dopala pa je o tome napravila radijski prilog koji je emitovan u Omladinskom programu bh radija 1. Marina je u prilog suptilno uplela i priču o ženskom trčanju, ja ne sve dodala par sličica i odlučila finalni proizvod podijeliti s vama!

Pustite i vi svoju priču o trčanju u eter!