Sofija Vušović: s 23 godine u finišu stomajlerice

U finišu trke Julian Alps Trail Run nakon 177 km

Sofija Vušović je neobična djevojka iz Kostajnice. Jedva tek da je bila napunila 18 godina kada je 2018. finiširala na Jahorina Ultra Trailu i to na najdužoj stazi – 104 km. Na ovogodišnjem, nedavno održanom izdanju trke Julian Alps Trail Run, završila je trku na 100 milja i postala druga žena iz BiH koja se okušala i finiširala na ovom zahtijevnom formatu. (Ispravite me ako ovdje griješim, možda mi je promakao podatak o nekoj zemljakinji koja je trčala 100 milja na ultra trailu.) Tek joj je 23 godine ali sudeći po svemu, pronašla se u trail trčanju, posebno na ekstremno zahtijevnim distancama. S velikim zadovoljstvom, dijelim priču o Sofiji i njenom iskustvu.

TjŠ: Predstavi se kratko čitaocima koji te ne poznaju. Odakle si? Gdje sad živiš? Koliko godina imaš? Čime se baviš?

Sofija: Dolazim iz Kostajnice (BiH) trenutno živim i studiram u Ljubljani. Imam 23 godine. Studentica sam na Fakultetu za sport (DIF). Pored studijskih obaveza, rekreativno se bavim fitnesom i trčanjem.

TjŠ: Odakle potiče tvoja ljubav prema trail trčanju? I kako si počela?

Sofija: Prvi trail sam završila na Jahorini 2018. godine. To je bilo na 104km. Odmah sam se prijavila na ultru jer mi se to činilo kao neki veći izazov gdje želim da okušam sebe i da testiram svoje granice izdržljivosti. Uvijek su me privalačile ekstremnije stvari. Prethodno sam trčala cestove polumaratone i maratone. Kad sam se okušala na prvom trailu, koliko god tad za mene to bilo surovo, znala sam da je to nešto moje gdje se pronalazim. Priroda, planina i nepredvidive situacije koliko god da smo spremni.

TjŠ: Hajde da se prisjetimo tvoje prve ultre. Šta te privuklo ekstremno dugim trkama?

Sofija: Probala sam i kraće trailove na 54km i 67km, ali više se pronalazim na ovim trocifrenim. Kad si u planini sam ili s ostalim trkačima i ideš ka cilju, tad je samo to bitno da se prelaze kilometri, kako da prođes bezbolnije i dočekaš cilj, da bi završio trku, ali tu ne završava ništa. Očito, granice i ciljevi ne postoje, samo je na nama koliko želimo da testiramo i damo sebe. Gdje će da nas odvede naša volja i želja? Koliko da se "brusimo" i do kad... Pojma nemam. Ja još ne znam zašto to sve radim (nemam nekakav poseban razlog osim što sam zaljubljenik u prirodu i postavljenju sebi velikih izazova, da pobijedim sebe) niti zašto biram tako naporne trke kad može da se uživa i na kraćim, zašto sebe dovodim do svojih trenutnih limita? Valjda treba da još malo porastem da mi se neke stvari postale jasnije. Postoji u meni neki borac koji želi da vidi koliko može i ne odustaje dok to ne postigne. Cijena svakog uspjeha postoji ali mislim da je isplativa. Osjećam se svoja na svome kad sam na planini, u prirodi i kad igram po njenim pravilima, jer čovjek je mali, mi smo tu samo prolazni. Postojimo samo kratko. Pa onda dok postojimo (dok smo tu) hajde da vidimo koliko možemo.

TjŠ: Sjećam se tvog finiša na Jahorini na trci od 100 km. To je bilo najbolje izdanje JUT-a u mojoj organizaciji. Tvoje učešće je svakako doprinijelo tome jer ne dolaze nam svaki dan mladi s jedva napunjenih 18 na tako zahtjevan izazov. U kakvom sjećanju je tebi to iskustvo?

U finišu Jahorina Ultra Traila nakon 104 km

Sofija: Jahorina će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Moj prvi trail, moja prva 100-ka, to su mi bila vrata za trail trčanje, prirodu i planinu. Sjajni ljudi. Neka drugačija atmosfera. Mislim da je baš trka na 100 km presudila, možda da je bilo nešto kraće, ne bih tako zagrizla, ko zna... Uglavnom, to je bio moj početak.

Sofija u cilju svoje prve stomajlerice uz ovacije publike

TjŠ: Zašto 100 milja? Lično mislim da je to format za koji je osim treninga potrebno i životno iskustvo pa ga nikad ne bih preporučila mlađim trkačima_cama ali evo ti si primjer da postoje izuzeci koji rano zagrizu i izguraju do kraja. Daj nam osvrt na pripreme i tih nepunih 46 sati koje si provela na stazi.

Sofija: Ispunila sam svoj cilj da zavrsim100 km prije 5 godina. Željela sam da se probam na jednoj kvalitetnoj trci, a da je dovoljno duga i zahtjevana, čisto onako malo da se 'napatim'. Osjećala sam da ja to mogu i da moram da probam koliko god možda da je rano sve to za mene. A eto, kad sam već tu u Sloveniji, hajde da probamo 100 milja na trci Julian Alps Trail Run jer mi je izgledala kao impresivna trka prije svega. Julijski Alpi su fenomenalni. Priprema je trajala oko 4 mjeseca (2 mjeseca da se ojača tijelo, 2 trčanje). Nisam jurila nikakav rezultat. Cilj mi je bio samo da završim u limitu. Trebalo je da imamo oko 8000m kumulativnog uspona ali su u posljednji čas odlučili da nam još malo otežaju našu avanturu i produže trku, tako da se nakupilo tu 10.720 m uspona i 177 km staza. 

Tokom tih nepunih 46h se preživjelo zaista svašta. Mnogo visoke temperature na početku, ali sam se tad osjećala super, mada znala sam da ne treba da se zanosim jer dugo me putovanje čekalo. Do 70. km mi je sve išlo po planu - usponi i noć mi je godila, ali sam primjetila kad sam mijenjala patike da su počeli problemi s noktima i da će biti nezgodno poslije. (Kao što i jeste jer sam morali su mi poslije trke operisati 3 nokta, odnosno da ih odstrane jer su bili u katastrofalnom stanju). Sam teren na trci je bio mnogo zahtjevan ali priroda fenomenalna. Jedino što nisam očekivala toliko cestu na takvom trailu. Za mene najteži dio je nastupio poslije 2. glavne okrepne stanice na 120. km. Tad nas je sačekao uspon na Stol (2.236 mnv). Vjerovala sam da ako to preživim i uspijem ga savladati da imam šanse da završim trku. 

Tu su mi bile i najveće krize. Druga noć je počela da pada, meni se mnogo prispavalo i nisam više imala snage za naprijed. Uspon na planinski vrh je težak sam po sebi, a pogotovo poslije toliko pregaženih kilometara. Morala sam da pazim na svaki korak i da se penjem pažljivo i koncentrisano jer je rizik veliki i nema mjesta za grešku. Kad sam docekala vrh, osjećala sam se kao da sam dobila jos jednu šansu. Rekla sam sebi: "Ajde sad još malo i gotovo". Poslije toga ponovo teški momenti - nezgodan spust sa Stola, noć, hladno. Veliku podršku sam imala od jednog trkača koji je sa mnom prešao veliki i najbitniji dio staze. Na spustu smo naišli na Italijana koji je zaspao pored staze, onako sav promrzao. Probudili smo ga da nastavi s nama. Teško je gledati kako se ljudi bore i kroz šta sve prolaze. 

Do Golice, 30-ak km do kraja, toliko mi se odužilo, počeo je opasan bol u koljenu gdje sam mislila samo da dođem do mjerne stanice i tu stajem. Međutim, volonteri koji su se našli tamo su bili preljubazni kao i na svim ostalima. Stavili su mi ice power sprej, uzela sam tablete protiv bolova i odlučila da požurim da finiširam trku samo da stignem jutarnji limit. Spust poslije toga je bio toliko brutalan da je jedini način da se spustimo, bio da se pomažemo rukama. Činilo se da vrijeme teče, a mi se ne pomijeramo. Čim smo se dočepali terena po kom se moglo trčati, zadali smo ozbiljan tempo da savladamo uzbrdice i nizbrdice kako bismo uspjeli stići u cilj u zadnjem limitu. 

Kasnije, gledam jutro, nedelja, ja se još uvijek krećem, 18 km do kraja, još je tu nekoliko uspona, razmišljam o svemu i suze mi naviru - da li je moguće da ću uspjeti? 177 km s preko 10.000 m uspona - auu, samoj mi nije bilo jasno kako sve to. Limit sam morala da jurim i te posljednje kilometre jer ako ne stignete ide DNF bez obzira na sve prethodno. Do cilja posljednjih 8 km sam dala svoj maksimum. Tu par km pred cilj me dočekala jedna djevojka koja se nalazila na mnogim ček pointima. Trčala je sa mnom do cilja, bodrila me da održim jak tempo. Naravno, eto ga finiš, "eto ga cilj ali ne i kraj"... Gomila ljudi koja me bodri, svi čekaju da završim, ulijećem, više ne vidim nikoga i samo padam dole da legnem. Organizator mi donosi moju finišersku medalju, emocije me preplavljuju, publika aplaudira, otvara se šampanjac...Osjećala sam se kao pobjednik. Nisam bila potpuno svjesna svega toga tad u tom momentu. Zaista, iskustvo za pamćenje.

Nije mi ništa, sve OK

TjŠ: Koliko je okruženje u kom si sad uticalo na tvoju odluku da se prijaviš na 100 milja?

Sofija: Pa opšte je poznato da su Slovenci jaki u outdoor sportovima, da su digli trail trčanje na svjetski nivo. Priroda im je takva da imaju mnogo toga da pokažu. Ovdje se to mnogo cijeni. Tako da su im i organizacije vrhunske. Jedan od razloga zašto sam baš ovdje došla da studiram.

TjŠ: Organizatori trke Julian Alps Trail Run su te dočekali s velikom radošću (pogledaj video) i proglasili kraljicom trke. Davno su me naučili da nema trke bez zadnjeg pa su mi uvijek bili jednako važni i oni koji u cilj ulaze posljednji. Kakva je bila trka, da li bi je preporučila drugima?

Sofija: Trka je mnogo tehnički zahtijevna i za mene mnogo teška. Organizacija stvarno bez zamerke osim što nisam očekivala toliko ceste. Volonteri na stanicama ljubazni, svi su tu da ti donesu sve šta trebaš, da ti pomognu. Znamo da bez toga teško ide. Krajolik koji dosta nudi. Za ljubitelje traila i prirode Julian Alps Trail Run je definitivno DA!

Sa staze Julian Alps Trail Run-a

O Sofiji sam već pisala u članku koji je 2018. godine objavio portal Radio Sarajevo Šta žene znaju šta je teško: Dame bh ultra traila pa ostavljam link da pročitate. Rado favorizujem trail dame i posvećujem im više pažnje kroz posebnu rubriku na blogu “Žene i tene“ u kojoj pišem o izvanrednim ženama u sportovima izdržljivosti. One inspirišu, mnoge pokreću na promjene ka kvalitetnijem životu i sadržajima koji ih čine zdravijim, srećnijim, uspješnijim, svestranijim. U tekstu koji je objavio portal Radio Sarajevo sam pisala o ženama koje su učestvovale na Jahorina Ultra Trailu 2018 i za koje sam smatrala da svojim postignućima mogu značajno doprinijeti popularizaciji trail trčanja te podstaći i druge da se okrenu zdravim životnim navikama. Danas kad vidim koliko se žena u BiH bavi trail trčanjem, znam da sam radila pravu stvar. Dugo sam čekala da jedna od njih finišira na 100 milja da nisam jedina, i evo, dočekala sam da to bude najvjerovatnije najmlađa od nas. Hvala Sofija i veliko bravo za tebe! 

Foto: Sofija Vušović, privatna arhiva, JUT arhiva

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.