Mrzim trčanje

Mrzim trčanje, 3- 4 puta sedmično ga mrzim ako imam kad. Mrzio sam ga juče malo više od sat vremena.

Imam tri različita para tena u kojima mrzim trčanje. Svaki put kad idem trčati, izaberem jedan par patika, izađem vani da trčim u njima i uživam u tome isto koliko uživam i u pranju zuba ujutro, osim što trčanje traje mnogo duže.


Mrzim tako trčanje sve dok ne prođe 50 minuta. Ima nešto magično što se desi taman negdje nakon 50 minuta trčanja kada se počinjem osjećati kao da se smješkam ljudima u prolazu, počnem češkati njihove pse i kada rasijano zaboravljam da mi nije zabavno.

Trčanje je umarajuće. Prošle sam godine par puta trčao 11 sati u komadu, i čovječe, kako sam samo bio umoran nakon toga. Obično kad sam na trčanju, nakon otprilike 11 minuta pomislim “ma zajebi ovo”. A onda nastavim trčati i dalje.

Ponekad u glavi nešto preračunavam i razmišljam kako bi trebao biti brži i koliko manje vremena bi mi trebalo za treninge samo kad bih mogao trčati, recimo, 6 minuta po milji umjesto 9 i po. Onda mi na um padne nešto drugo, naprimjer, kako me boli vanjski dio skočnog zgloba. A onda nastavim trčati i dalje.

Mnogi su danas naprosto ludi za Fitbitom i drugim uređajima za praćenje sportskih aktivnosti, pokušavajući da naprave svih 5000 koraka svakog dana što je nekakav osnovni nivo dnevne aktivnosti. Nisam bio poput njih sve dok mi moj prijatelj Dan nije pokazao “Fitness” aplikaciju na mom iphoneu i rekao da ne postoji način da se ugasi. Onda sam shvatio kakvo sam lijeno govno svakog dana – osim dana kada trčim, kad izdominiram taj brojač 5000 koraka trostruko ili četverostruko.

Sve majice koje nosim na trčanje zaudaraju na znoj. Operem ja njih i kad krenem na trčanje, obučem čistu majicu, ona fino miriše par minuta. Nakon otprilike 40 koraka, nešto se ispod pazuha probudi i onda opet mirišu isto kao što su mirisale na kraju zadnjeg treninga. Kao da ih uopšte nisam ni prao.

Isto tako mrzim kad sam na trčanju i ostalo mi je još dvije ili tri milje do stana ili najbliže šumice, i osjetim onaj poziv za “istovar”. “Istovar” je onaj klepetavi bol u stomaku koji ukazuje da nešto nije kako treba u vašem digestivnom sistemu i daje vam znak upozorenja da su vam vjerovatno šanse pola/pola da stignete na vrijeme kući ili na neko drugo mjesto gdje ćete sjesti na šolju. Iako je cijela ideja o pola/pola obmanjujuća jer bol ponekad naprosto nestane a bez da se desilo veliko finale, ipak je nekad kraj priče uzbudljiviji od prve scene jurcanja u Mad Maxu Fury Road. A ponekad samo zavšite posao u kakvom žbunju. Kako god, “Istovar” se u principu dešava samo dok trčite. Tako nešto vam se nikad neće desiti na pola pravca na vještačkoj stijeni kojom se penjete.

Moj prijatelj Syd takođe mrzi trčanje. Istrčao je više New York City maratona i drugih trka, na kojima je kako tvrdi, povremeno uživao. Jednom sam ga pitao koliko je u svojoj dugogodišnjoj trkačkoj karijeri zapravo uživao u trčanju a on mi je rekao, “Misliš koliko ukupno sati i minuta”. Odgovorio sam potvrdno. “Oko 15 minuta,” kazao je. To mi je zvučalo taman OK.

Možda je najbolesnija stvar u vezi s trčanjem to što kada se prijaviš na neku trku, recimo na ultramaraton, da bi trčao 50 ili 62 ili 100 milja u jednom danu, ti zapravo provedeš 6 mjeseci trčeći svo vrijeme samo da bi na dan trke mogao trčati doliko dugo. I ti stigneš tako na cilj trke na 50 milja i ljudi su u fazonu, “Čestitamo, upravo si istrčao 50 milja” a ti si u fazonu “Jebite se vi! Ja sam upravo istrčao 750 milja – samo što ste vi vidjeli zadnjih 50. Koga briga, hajmo šta pojest”. I onda mrziš sebe, prvih pet dana praviš čudnu buku svaki put kad se dižeš iz sjedećeg položaja, a onda pomisliš, “Dobra je bila ona trka, trebao bih to ponoviti uskoro.” Ponekad volim reći, “I gluplje stvari sam radio iz gorih razloga.”

Takođe volim reći, “Nisam siguran da volim trčanje, ali volim kad se istrčim.” Jeste šala ali zapravo i nije. Jeste li nekada sebi dopustili da proždirete gurmansku picu i ne prestanete dok vas ne bude sramota? Da. Mnogo je zabavnije nego trčati 31 milju.

A tu je i to nadoknađivanje kalorija i još nekoliko stvari u vezi s trčanjem koje volim. Kao što je naprimjer Clifov gel od čokolade. Padne mi nekad na pamet da napunim Camelbakov spremnik Hersheyevim čokoladnim sirupm i odem na dugi trening i sve tako mislim kako bi to bilo sjajno osim što bi čišćenje spremnika bila prava patnja pa mi bude drago što je neko razmišljao o mojim potrebama i pažljivo zapakovao čokoladne energije za ponijeti u malim paketićima od folije kako bih svakih cirka 30-45 minuta malo manje mrzio svoju životnu odluku da trčim.

Takođe, tu je i taj meditativni momenat koji ritam daje kada trčite dovoljno dugo. Na osnovu toga se ne može snimiti dobar akcioni film jer nema tu ništa seksi poput sunovraćivanja sa stijena ali svakako ima nešto i u višečasovnom guzeljanju brzinom od 10 minuta po milji i kada stignete do tačke kada jednostavno prestanete misliti o bilo čemu. Oko 10. ili 12. milje, često razmišljam kako je sve sjebano kad ja sve ovo moram uraditi da bih pobjegao od trominutnog začaranog kruga kada provjeravam svoj mail, onda Instagram, onda Twitter, i šta sve ne još, pa opet moj mail da bi se ponovo vratio na stvari na kojima zapravo trebam da radim. Bez sumnje, neko je sproveo i nekakvo istraživanje zašto nas ovo čini zadovoljnima – ja nisam ali moglo bi se reći da je donekle i uživanje. Eto nas dakle u 2017 godini a mi bukvalno bježimo od svojih prokletih telefona.

Neki ljudi toliko mrze trčanje da nikad ne trče. U kondiciji su jer voze biciklo ili rade kružne treninge ili koriste druge sprave u teretani. Ne spadam baš u tu kategoriju iako sam takav bio skoro više od deset godina. Valjda sam sad u kategoriji onih koji mrze trčanje ali ne dovoljno da bi se prestali baviti njime. Zamišljam da isti takav osjećaj neki ljudi imaju kada je u pitanju propisivanje tableta protiv bolova ili trgovanje na berzi.

Možda je trčanje ona pop pjesma koju znate da prezirete ali kad je puste na radiju u autu u kom ste sami, možda ćete je odslušati do kraja a da ne promjenite stanicu. Ili je poput preslatke cure ili momka koje ne podnosite ali ako bi vas pozvali da izađete otkazujete sve i izlazite. Ili je možda sve ovo previše filozofiranja, pa je jednostavno bolje trčati nego postati mek.

Dakle, i dalje ću biti na istom, vezujući pertle, pitajući se kako to da moja oprema za trčanje tako smrdi a samo što sam je oprao, odugovlačeći s trčanjem do posljednjeg trenutka, bez da mi je uopšte jasno što to radim, al` radim, razmišljajući o Denzelu Washingtonu u filmu “Ograde” kako urla na svog sina, “Da te volim? Ima li neki zakon koji kaže da te moram voljeti?” i priželjkujući da se završi prije nego što sam i počeo, svo vrijeme imajući duboko u podsvjesti ideju da će vjerovatno doći dan kada više neću moći trčati i da će mi nedostajati ko išta.

Kako god, mrzim trčanje. Ali biste ga svakako trebali probati.

Ilustracija i tekst uz saglasnost autora Brendana Leonarda preuzeti sa stranice Semi-Rad.com. 

Brendan Leonard: Mislim da bi svi mi trebali više vremena provoditi radeći stvari koje volimo, da obilazimo mjesta koja čine da se osjećamo malima, da se prisjećamo da trebamo da se smijemo sami sebi, da nam svako malo treba biti prohladno, da trebamo biti umorni ili uplašeni. Vozio sam biciklo kroz Ameriku, vozio sam čamcem kroz Veliki kanjon, prepješačio ga dva puta, živio u kombiju tri godine dok sam se peo i upuštao u avanture po američkom zapadu.

Pisac sam fokusiran na avanture, putovanja i ljudska iskustva u vezi s jednim i drugim. Kao saradnik uređujem Climbing, Adventure Journal i The Dirtbag Diaries. Moji tekstovi su objavljivani u Backpackeru, National Geographicu Adventureu, Outsideu, Men’s Journalu, Adventure Cyclistu, i drugim publikacijama. Autor sam knjiga: The Great Outdoors: A User’s Guide [april 2017], Sixty Meters to Anywhere [mart 2016], Make It Till You Make It: 40 Myths and Truths About Creating [novembar 2016], Funny Shit In the Woods: The Best of Semi-Rad.com [novembar 2014], The New American Road Trip Mixtape [decembar 2013].