Marketing, fitnes industrija, mediji, društvene mreže, tehnologija mijenjaju naše navike i nameću trendove koje svjesno ili nesvjesno, u potpunosti ili djelimično preuzimamo. Čak i stvari koje nam se na početku učine suludim, kao što je meni bio foto autoportret, odnosno selfie snimak, vremenom i kroz masovnu upotrebu, postanu najnormalnija stvar pa se tako i ja, istina dosta rijetko i samo zbog poruke ili trenutka koji želim podijeliti na blogu, nasmijem u kameru svog mobilnog telefona (uglavnom trčim sama, pa nema ko da okine).
Istina, za ovo mi je trebalo vremena, da se
opustim, da analiziram kako to drugi rade, da naučim. Uglavnom, svi to sad
radimo toliko izvježbano, glava blago
pogeta u stranu, poluprofil, pogled direktno u kameru, zavodljiv osmjeh. Ili,
pogled u daljinu, planinske vrhove, zalazak sunca i slično.
Niko na cijelom sportskom dunjaluku nije
opsjednut slikama s treninga i takmičenja kao mi trkači! Svaki trening smo
uslikali, mjesto gdje smo trčali, objavili sliku uz komentar o dužini, tempu,
vremenskim uslovima ako to sve sama aplikacija nije odradila za nas jer
provalila je fitnes industrija koliko smo opsjednuti praćenjem vlastitih
treninga i dijeljenjem istih u zajednici sa sličnima pa developeri samo
štancaju aplikacije. Uz sliku, obično dodamo „feeling great“ i tek tu se krug
zatvara.
A tek kad idemo na trke! Uslikali smo se s ekipom
prilikom polaska na put do odredišta gdje se trka održava, promjenili javni
status da putujemo od tačke A do tačke B, obznanili vaskolikom svijetu da smo
stigli, da je carbloading obavljen, uslikali opremu koju smo prostrli po
krevetu, podijelili link putem kog nas besposleni prijatelji kod kuće mogu
pratiti online i izjavili da smo spremni za sutra.
Zatim idu slike pred trku, i to prvo portretna
fotografija, široko, da se vidi kapija, masa trkača u pozadini ili neka
znamenitost. Ponovo grupne slike s ekipom ili s dragim ljudima koji su stigli
sa svih strana svijeta, ovog puta krupan plan, da naglasimo s kim smo, najčešće
sve odobravamo podignutim palcem, znate ono kao „Like“, jer od kako smo život
prebacili na društvene mreže, stvarnost nam je mimikrija najpoželjnije ikonice
s Facebooka. A zatim start trke. Možda i neki video, ili „live“ uključenje sa
same staze.
Nakon prolaska kroz ciljnu kapiju, snima se portretna
fotografija s finišerskom medaljom, anfas, i to najčešće: krupno, medalja istaknuta
u prvi plan, dakle ispred tijela ili s medaljom u zubima. A onda idu slika,
široko, da se vidi oprema, da koliko-toliko dobro izgledamo, da se zahvalimo
mami, tati, partneru, djeci, klubu, sponzorima i svima koji su doprinijeli
našim pripremama i prolasku kroz ciljnu kapiju.
Ja sam se
jednom i svojim precima zahvalila zbog dobre genitike koju su mi dali,
čak i kosmičkim silama koje su se udružile i učinile da se Trebević onako gordo izdigne iznad Sarajeva i time mi omogućile da u savršenim uslovima treniram ispred kućnog praga.
Sve te slike su kropovane, uređene, dotjerane
filterima, s dodatim emotikonima, nekad i s tekstom. Napravi se uvijek koja
fotka više pa izaberemo najbolju na kojoj nismo trepnuli, nije nam izletilo van
klempavo uho, ne vide se noge ikserice, stomačić ili salčić koji je iskočio kad
su nam se helanke koje smo kupili broj manje jer smo planirali smršati brutalno
usjekle u struk. Ah, koliko je samo olakšanje kad shvatimo da je slučajni trkač
kog smo zamolili da nas uslika vješt koliko i mi i da obraća pažnju na sve te
detalje pa će sam ponoviti fotkanje ako trenutak nije bio savršen.
Čim organizator trke objavi zvanične fotografije,
dijelimo ih kako bi svi na društvenim mrežama vidjeli kako izgledamo na samoj trci.
Zvanični fotografi uglavnom naprave selekciju fotografija pa su to probrane
slike snimljene svim vrstama objektiva na kojima smo u svom najboljem izdanju.
Niko ne voli slike gdje se vidi patnja, znoj, iskrivljena faca, unezvjereni
pogledi, slabost. Kod većine učesnika koji su rekreativni trkači toga ni nema
jer su oni došli lagano istrčati dužinu, mahati raji okolo, uživati i pozirati
fotografima. Op, slikaj me, evo sam skočila! Op, slikaj me evo radim sklekove u
cilju!
Nesavršenosti u kadru
Ja volim fotografije na kojima se vide naše
nesavršenosti. Koža butine koja se od brzine i udara smreškala a zatim je moćni
fotoaparat ovjekovječio tako neupeglanu. Da se vidi da se trčalo. Da se vidi da
nismo savršeno fotošopirane princeze. Da se vidi da vježbamo i da trčimo i sa
kojim kilogramom viška. Da se vidi da imamo celulit na nogama makar nam se zbog
toga smijale sve ove dotjerane mačke koje ne mogu potegnuti kile ili muški koji
imaju sreću pa nemaju sklonost da im se ispod kože skupljaju balončići masnoće
i toksina ostavljajući na površini nimalo atraktivnu teksturu.
Kad sam pokrenula blog, rekla sam sebi: „Slušaj,
nema fotošopiranja, ušminkavanja fotografija, nema iskrivljene stvarnosti. To
si što si“. I nisam, osim ono jednom kad sam si predimenzionirala gujicu da bih vam skrenula pažnju koliko je
važno raditi vježbe za gluteus.. i po
koji filter kroz koji provučem sličice na kojima fali svjetlo, sunce ili boja...
I kad sam ono jednom zamalo poslije trke „preselila“ na drugi svijet pa je
slika bila sva nekako ko pred smrt. A to što imam 2 miliona slika s treninga i
trka, i to nešto govori.
Foto: Dinko Bažulić, Mirsad Kličić, LUT 2017, AK Sljeme
Nema komentara:
Objavi komentar