Trkači u kadru: Bljesak za druge

Trkači u kadru je serija tekstova u kojima zajedno sa sagovornicima propitujem da li su trkači opsjednuti fotografisanjem na treninzima i trkama te euforičnim dijeljenjem istih putem društvenih mreža. Ako do sada niste pročitali prvu objavu, pročitajte uvod na sljedećem linku. U cilju boljeg razumjevanja navika trkačke zajednice, rađena je online anketa na koju je ukupno 104 osobe dalo odgovore na pitanja o ličnim navikama, stavovima u vezi sa sadržajima koje trkači i trkačice dijele putem društvenih mreža.

Rezultati ankete su sljedeći:

Na pitanje Objavljuješ li fotografije s treninga i trka na društvenim mrežama 73% anketiranih trkača je odgovorilo potvrdno, 26% negativno a 1% je reklo da ne koristi društvene mreže. 66 (63,5%) anketiranih je reklo da ih fotografije drugih trkača pokreću na akciju kada im nedostaje motivacije za trening dok je njih 38 odgovorilo negativno. 61% anketiranih je potvrdilo da im način treninga i rezultati koje drugi objavljuju na društvenim mrežama daju elan i/ili ideju da poboljšaju svoje dok je 39% odgovorilo negativno. 

Trkačima uglavnom pomažu fotografije s trka da se odluče na kojoj će trci učestvovati ali se tek njih 35% izjasnilo da im je neka fotografija, lična ili tuđa, bila presudna da nešto u životu promjene. 4,9% anketiranih ne čita postove o trčanju niti obraćaju pažnju na fotografije s trčanja. 5,9% ne čita postove ali ih zanimaju fotografije s trčanja. Ostali čitaju postove o trčanju ali ih je 36 reklo da ih fotografije ne zanimaju, 59 više voli fotografije nego postove. 

Približno pola anketiranih misli da osobe koje dijele selfije i fotografije s trčanja i treninga to rade jer žele pažnju ili su hvalisavci, dok druga polovina smatra da uživaju u tome što rade i motivišu druge. 

  

Bljesak za druge

Moja prva sagovornica na temu Trkači u kadru je Marijana Mladenović, profesorica sportske psihologije na Visokoj sportskoj i zdravstvenoj školi u Beogradu gdje je rukovodilac specijalističkih studija za sportske trenere. U praktičnom radu sarađuje sa sportistima, trenerima, roditeljima i sportskim organizacijama. S obzirom na novinarske tekstove u kojima je objavljivanje selfija iz teretane kategorizovano kao bolest zanimalo me možemo li tu istu pojavu među trkačima takođe nazvati tako pa sam je zamolila da mi fenomen izrade autoportreta na treninzima i trkama te dijeljenje istih na društvenim mrežama prokomentariše s aspekta struke.

Marijana Mladenović: Iz ugla psihologije, smatra se da selfiji idu uz narcisoidne karakteristike ličnosti, ali selfi u sportskom kontekstu može da ima i altruističnu stranu - da inspiriše i pokrene druge. Selfi ''po definiciji'' jeste okrenut osobi koja ga stvara, kao ogledalo, ali metaforički rečeno, može da bude i kao ogledalo koje na suncu bljesne i prema drugima. Sa stanovišta posmatrača, često je nejasna razlika između selfija kao narcisoidne tvorevine i tog nazovimo ga ''bljeska za druge''. Publika zasigurno ima psihološki potencijal da razlikuje selfi-za-sebe od selfija-za-druge, ali svakako je na autoru selfija kako će preneti poruku drugima, slično kao umetnik. Selfi može da bude kao bilo koja fotografija ili umetnička tvorevina, da publici ''zastane dah'' od autentičnosti trenutka ili da predstavlja ''fabričko štancovanje''.

Štanca

U vremenu konzumerizma i masovne proizvodnje, lako je razumjeti kako smo došli do fabričkog štancovanja foto dokumentacija o sebi samima ili vlastitom postignuću. Ako ne treniramo redovno, nemamo šta fotografisati. Ako nemamo fotografiju s treninga ili trke, znači da nećemo objavljivati redovno, a čim ne objavljujemo redovno, našim virtuelnim pratiocima će notifikacije i objave o nama „iskakati“ na kraju, možda ih neće ni vidjeti, a samim tim ni odobriti lajkovima ili emotikonima ili komentarisati. Dakle, u začaranom smo krugu, žrtve mreže u koju smo se upleli ukoliko nismo znali pametno koristiti njene alate.

Fenomen društvenih mreža nam je s te strane zanimljiv jer da nije njih, ne bi ni naša potreba za stalnim kadriranjem trkačkog života bila toliko izražena. Iako smo se istim pitanjem mogli baviti kroz različite naučne discipline, za sljedećeg sagovornika sam izabrala trkača, autora bloga Oblakove pertle, koji će kroz arheologiju i istoriju umjetnosti pojasniti prve čovjekove likovne izražaje na zidu kao i put kojim su naši izražaji devalvirali kroz zanos trkača početnika da na sopstvenom zidu ovjekovječi svoj trening i oduševljenje sopstvenim postignućima kao i kroz nesposobnost zrelog trkača da uprkos dugogodišnjem bavljenjem sportom spozna njegovu suštinu. 

Slike upravljaju našim životima.

Oblakove pertle: Prije više od 40.000 godina, jedan čovjek je ušao u svoju pećinu u oblasti El Kastiljo u današnjoj Španiji i svojim naizgled bezazlenim gestom svojeručno je promijenio čitav svijet. Svoju šaku, umazanu raznim pigmentima zemlje, pritisnuo je na kamen pećinskog  zida. Trag koji  je ostao postao je prvi crtež koji je homo sapiens ikada načinio. Do tog trenutka sva staništa pećinskog čovjeka su izgledala gotovo isto, jednako prazno, nakon  crteža u El Kastilju arheologija pokazuje da su pećine oslikane motivom ljudske šake počele da se pojavljuju svuda. Ovo je bio prvi post na ličnom Wallu svog Home Pagea, status koji će kasnije upravljati čitavom istorijom ne samo umjetnosti nego i kompletnog  čovječanstva, most koji  povezuje crteže u hramovima Mesopotamije i Egipta sa selfijima u pametnim telefonima.

Možda zvuči neobično ali priča koju  je ovaj mali crtež pokrenuo  je dovoljna  da objasni i rezultate ankete TjŠ vezane za opsjednutost fotografijom u današnjem svijetu trčanja.

(Foto)dokumentovanje realnosti

Čin odlaska u lov pećinskog čovjeka možemo posmatrati kao jednako uobičajan trenutak u svakodnevnici naših dalekih predaka kao i odlazak na trening bilo kog današnjeg  rekreativnog sportiste. Motivi lova su iscrtani po pećinskim zidovima širom planete iz gotovo svih mogućih perspektiva. Prva grupa crteža motivisala je narednu  grupu još finijih i razrađenijih ilustracija. U jednom vrlo bitnom trenutku istorije ti crteži su prestali da prenose samo puku informaciju o tome koliko članova plemena se zateklo u lovu ili šta se tog dana lovilo, oni su iskoračili u nešto sasvim novo i po prvi put su pokušali  da u sebe ucrtaju i utisnu emociju onoga koji ih je i iscrtavo, njegovu lično svjedočanstvo. Strah i uzbuđenje je bilo najlakse predstaviti. Crtež čovjeka pred predimenzionisanom životinjom sa izobličenom  nemilosrdnom anatomijom priča priču koju vidi strah a ne oko kamere. Upravo je ovo trenutak na koji svijet trčanja još uvijek čeka. Spoznaja da realnost nije dovoljna da bi se ispričala priča o doživljaju ovog sporta.

Fotoaparat se ne boji, on ne osjeća umor niti sumnja u sebe, on ne može da pobjedi sebe ili da bude poražen, u tom smislu obična grančica, patrljci drveta ili kamena ili čak sopstveni umazani prsti koji su jedini bili na raspolaganju pećinskom čovjeku su mogli da prikažu više nego digitalna aparatura danas.

Mnoštvo fotografija sa jednim te istim motivom govore iznova i iznova o tome da je pokušaj da se naš lični doživljaj svijeta uslika uvijek beznadežno neuspješan jer se on nikad nije ni nalazio u kadru nego u nama samima. Portret ljepote trčanja može da uslika jedino lična ekspresivnost, a ne obuzetost istrošenim impresijama.

Medalja uzvraća udarac

Čovjek koji ulazi u svijet trčanja ulazi u pećinu El Kastiljo. Njegovo oduševljenje je iskreno ali vremenom postaje artikulisano i ograničeno  postojećim arhetipima. U jednom momentu ćemo zagristi dovoljno medalja da će ona postati  bezukusna ili će, u slabijim stomacima, izazvati čak mučninu. Kada vežemo pertle na patikama mi tek tada koristimo trčanje; kada svim svojim sposobnostima pokušavamo da ga drugima približimo možemo reći i da ga zaista volimo. Anketa pokazuje koliko je ovo drugo zaista teško. Fotografije sa stotina treninga i trka nam mogu otvoriti vrata ali ne i odvesti nas dalje, njihova interesantnost s vremenom prestaje i traži neku bogatiju zamjenu.

Rekreativni trkač ima istu sliku za sve treninge. Prosječan bloger piše isti tekst za sve trke. Don Žuan na sličan način ima istu rečenicu za sve žene, ali ovaj put umjesto da nas zavede ona nas odbija. Ta odbojna sila dobija glas kroz rezultate ankete. Privlačna moć početnog zanosa ne nestaje na treningu, ali iščezava na Facebooku. Sve veća trkačka zajednica je sve motive i alate zavođenja, ovog sporta, već sažvakala. Neko ko trči godinama ne može da osjeti jednaku euforiju pred istim arhetipom kao onaj na početku.

Simbolika trčanja uvijek traži svoje nove  nosioce, a jezik trčanja iznova svoju novu azbuku i stilove. Oštra podjeljenost u rezultatima ankete ukazuje stoga ipak na nešto pozitivno,  da je suština trčanja ostala nedotaknuta i da je o ovom sportu ostalo još mnogo toga da se kaže onda kada uspijemo da ga vidimo kao nešto novo, a ne samo prepoznamo kroz postojeće kalupe.

Zaključak

U cilju dobijanja preciznije slike, bilo bi poželjno segmentirati anketirane trkače kako bi se uspostavila eventualna veza između određenih iznesenih stavova i trkačkog iskustva, odnosno starosti ili pola. Međutim i bez preciznijeg istraživanja, da se zaključiti da fenomen dijeljenja fotografija s trka i treninga na društvenim mrežama, baš kao i medalja kojom se okitimo u cilju, ima dvije strane. Da, fotografije trkača mogu da motivišu i pomognu drugima da tog dana odu na trening, treniraju za trku ili poprave lični rezultat ali isto tako mogu da odbiju publiku zbog svoje neumjerenosti i hvalisavog tona autora, učestalosti objava ili neautentičnosti izražaja. Generalno, širokoj publici će bliži i realniji biti uspjesi običnih rekreativaca jer su u njihovoj percepciji profesionalni sportisti, odnosno trkači, bića s druge planete i teško da će se moći identifikovati s njima. Zato oprezno s kamerama, kadrovima i objavama! A da ne biste pretjerali, u narednom tekstu, profesionalni fotografi s trka vas savjetuju kako do kvalitetne fotke.

Foto: Dinko Bažulić, Huffington Post, TjŠ

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.