Moj prvi maraton: i prije starta, srce je bilo na cilju

Kako si zaceliti rane da te naredi to na maratonu še močnješega (Kako se pokrpiti za krpljenje maratona)

Život me godinama pripremao za maraton tako da često znam reći da za mene ne bi bilo smisla trenirati bilo šta što nije toliko zahtjevno i izazovno. Nisam neko ko broji medalje i trke niti ambiciozno planira svoje nastupe. Trčim jer volim trčanje i puštam da me trkačko iskustvo prožima i usmjerava ka novim horizontima. Ideja da trčim maraton je došla spontano, kao i sve ranije. Prosto sam kao trkačica sazrila za njega, i mentalno i fizički, osjetila sam da bih mogla pronaći više vremena za treninge i oprobati se u novom izazovu. Izabrala sam da moj prvi maraton bude ljubljanski nakon što sam vidjela da će dosta meni poznatih trkačica i trkača peglati ljubljanski asfalt 26.10. 2014. godine. Došla sam bez treme, bez straha, bez sumnje u sebe i sa par lakših povreda zbog kojih sam morala biti oprezna. Jedna od njih je nastala na desnom tabanu zbog nošenja neudobne štikle tokom svadbe na kojoj sam bila 7 dana ranije – šta mi žene sebi znamo napraviti, tctctc?! A druga je bolno nategnuti mišić između lijeve zadnje lože i gluteusa koji mi je masažama uspjela razbiti moja maserka ali svejedno, i dalje je boluckao.

Srećom, drugari iz Belgrade Running Cluba su me pozvali da dođem na seansu „krpljenja“ koju su u ljubljanskom hostelu organizovali za svoje trkače kako bi doktorica Irena Čurović Marijanović polijepila kinesio trake na mjestima koja je trebalo izolovati, kako se to stručno kaže. Izabrala sam da sanira povredu u sjedalnom djelu, jer sam procjenila da bi ona mogla praviti najviše problema.

Plan je bio istrčati maraton tako da sutra ne hodam k`o šestar! Kao što smo dogovorili na Valamar Trailu, društvo mi je na maratonu pravio Zoran Đukić Sipče i opominjao me kad je trebalo usporiti i čuvati snagu za kasnije, zabavljao anegdotama i podizao energiju svojim povicima i interakcijom sa ionako sjajnom publikom dužinom staze. Sva rizična mjesta na tijelu sam osjetila na trci sve do 20. kilometra. Nakon toga ništa više nije bolilo, sve je otupilo ali sam se oprezno čuvala i dalje! Trčala sam bez straha, bez krize, bez grčeva, bez hodanja, bez da sam i u jednom trenutku pomislila da odustanem! I što je još važnije, ni jednom mi nije palo na pamet pitanje koje smo svi sebi postavili bar jednom na trci: „što je meni ovo sve trebalo“!

Krog podpore (Krug podrške)

Iskusniji trkači su me ranije upozorili da se na 36. kilometru raspadaš. Iz tog razloga sam htjela sebe psihički motivisati pa sam unaprijed smislila krug podrške za krizne kilometre a to je značilo da ću od 37. do 42. kilometra misliti i trčati za osobe koje me, svaka na svoj način, mogu inspirisati da istrajem ako prigusti. Krize nije bilo ali sam se svog plana ipak držala jer me je na neki način ideja da te posljednje kilometre podijelim sa „krugom podrške“ zabavljala. A redosljed u tom krugu je izgledao ovako:

• Kako je kod nas inat veoma često najbolji pokretač, ranije sam isplanirala da taj potencijalno krizni 37. kilometar, trčim za svog šefa koji bi se prvi obradovao mom trkačkom neuspjehu. Riječ je o čovjeku koji me gleda samo kroz ono što ne razumije (trčanje i „drugačijost“) a da pri tome ne vidi moje profesionalne kvalitete pa sam često predmet neosnovanih prijetnji i kažnjavanja (čitaj mobinga). Ni u svom katarzičnom maratonskom iskustvu nisam našla snage da mu sve to oprostim i zaboravim. Možda bi za to ipak trebala 100majlerica!

• 38. kilometar sam trčala za svoju baku koja je ljetos imala moždani udar nakon kojeg je ostala nepokretna. Zbog intenzivnijih treninga i ostalih obaveza, nisam je mogla obilaziti redovno pa sam se završetku trke radovala kako bih se mogla konačno posvetiti njoj. Pred očima su mi bile slike iz djetinjstva, krošnje iz njenog dvorišta sa kojih smo brali neprskano voće i slatkiši koje je redovno pravila za nas sedmero unučadi. Ujedno, moja prva maratonska medalja je posvećena njoj. 

• 39. kilometar je za moju mamu koja će, nadam se, konačno bar početi razmišljati da promjeni ishranu i uključi neki oblik rekreacije. Uobičajena razmjena replika između nas dvije izgleda ovako:

       Mama: Mnogo si mršava. Moraš se malo udebljati.

       Ja: Mnogo si debela. Moraš malo smršati. 

    Brojne su žene koje poput nje zanemaruju brigu o sebi i prilično      samodestruktivno, biraju stil života koji rapidno narušava njihovo zdravlje i          izgled.

• 40. kilometar sam trčala za moju šesnaestogodišnju kćerku Anju koja nažalost nije mogla putovati sa mnom a čije prisustvo i podrška bi mi mnogo značili. Iako je dijete koje ima fantastične predispozicije za bavljenje sportom, na voljnom planu fali dosta da bi se to i ostvarilo. Zato kao roditelj imam obavezu da različitim metodama nametnem navike da se redovno za doručak pije smoothie, za ručak jedu salatni obroci i redovno trči. Metode su razne jer s obzirom da se ishrana i treninzi direktno tiču zdravlja mog jedinog potomka, ne ostavljam puno prostora slobodi izbora. U mislima su mi naši zajednički lagani treninza i pripremama za Zagrebački noćni cener na kojem će prvi put trčati tu dužinu. 

• 41. i 42. kilometar sam trčala sa svima vama koji pratite moj blog, javljate se porukama podrške dajući mi potvrdu da ovo što radim ima smisla. Sa velikim zadovoljstvom otvaram svoje (trkačko) srce i dijelim iskustvo s vama s idejom da ću možda nekima od vas izmamiti osmjeh, promijeniti navike, inspirisati vas na nešto novo. Uvijek mi je malo vremena za druženje ali je svaki trenutak koji ukrademo za ćaskanje, na stazi ili van nje, meni dragocjen. Tako razmišljajući o vama, skicirah u glavi kostur ove objave i taman stigoh do cilja! Hvala vam na tome!

Tekaški vikend z mamam (Trkački vikend s mamama)

  

Rijetke su cure s kojima volim da putujem. Da bih kliknula s njim, prvenstveno moraju biti samostalne, energične, strastvene i zabavne a upravo takve su bile i punce s kojima sam provela vikend u Ljubljani: Jovana, njena mama Branka i naša ljubazna zemljakinja Milada koja nas je ugostila u svom domu u Rožnoj dolini i nesebično, osim životog prostora, podijelila s nama svoje vrijeme, energiju i osmjehe zbog kojih je nemoguće ne voliti ovu ženu. Jovana Glušac je zgodna doktorica iz Banja Luke, ortodont, zmaj od žene a trčale smo skupa i brdske i cestovne trke i ovog puta u Ljubljani moj prvi maraton. To je samosvjesna cura vedrog duha i nepresušne energije koja završi maraton, sjedne u auto i doveze nas bez problema nazad kući. Njena mama Branka, gospođa blage naravi, je takođe doktorica ali jedna od onih koje kada vam nakon pregleda preporuči rekreaciju zna o čemu govori jer i sama aktivno trči i planinari. Osim kuvarskih recepata, podijelila je sa nama i svoje iskustvo u planiranju obaveza i trkačkih treninga jer uz pacijente koje treba savjesno liječiti, obroke koji se trebaju skuhati, imanja i bašte koje treba održavati, njoj su trkački treninzi neizostavan dio sedmičnog rasporeda. U Ljubljani je učestvovala na trci na 10 km i spustila svoje prolazno vrijeme u odnosu na prošlu godinu za cijelih 7 minuta. Zasluženo, nova diploma ide u okvir pa na zid ordinacije doktorice Glušac u Novom Gradu.

Ko tečeš maraton na presni hrani (Kad trčiš maraton na sirovoj ishrani)

O životu i trčanju na presnoj hrani ću pisati posebno ali ovde moram napraviti mali osvrt na analizu tjelesne kompozicije koju sam uspjela uraditi na sajmu Ljubljanskog maratona na štandu grupacije Terme-Krka. Riječ je o mjerenju koje se radi na medicinskom aparatu a koji vam procentualno očita odnos čiste mišićne mase i masnoća u odnosu na ukupnu tjelesnu težinu. Prišla sam ovoj provjeri pomalo sa strahom jer sam prelaskom na sirovu ishranu izgubila 3-4 kilograma zbog čega su svi iz mog okruženja reagovali burno uz preporuke tipa: „Moraš prestati s tim“, „Premršava si“, „Moraš se udebljati“. S obzirom da nisam imala vremena tokom priprema za maraton obaviti zdravstvene preglede, subjektivni osjećaj koji sam imala o stanju cjelokupnog organizma te rezultati s treninga su mi govorili da ne bih trebala brinuti. Ipak, za početak, trebalo je očitati tjelesnu kompoziciju i rasteretiti se pritiska prije nego što uradim i ostale preglede. Nakon što je ljubazni tehničar na meni razumljivoj slovenskoj verziji sh/hs jezika rekao da tokom mjerenja na sajmu nijedna žena nije imala bolji index od mene, morala sam isfolirati i pozvati svog prijatelja Slovenca, Alberta, koji je stajao malo dalje da nam ko fol prevodi a tehničara sam instruisala da sve što mi je rekao ponovi pred Albertom. Dok je tehničar nanovo tumačio rezultate, Albert je pročitao moju namjeru. A onda sam susretljivom mladiću iz grupacije Terme-Krka predložila da mi javi kada otkrije muškarca sa karakteristikama sličnim mojima kako bi me spojio s njim na šta je on rekao: „Pa pogledaj, ja imam skoro pa takvu tjelesnu kompoziciju“.

Ljubljanski maraton

Nisam bila na puno maratona ali mislim da imam dovoljno iskustva da izvedem par zaključaka u vezi sa organizacijom bilo koje trke. Razlozi više, osim gore navedenog, što sam izabrala Ljubljanski maraton, su što je Slovenija zemlja u kojoj je trkačka kultura izuzetno razvijena i što na ovoj trci učestvuje veliki procenat žena. Osim toga, riječ je o višednevnom događaju tokom kojeg možete odslušati korisna predavanja iz različitih domena trkačkog sporta, povoljno kupiti trkačku opremu i na kojem učestvuje oko 27.500 trkača. Tokom trke sam čitala natpise na majicama onih koji su trčali ispred mene a koji ukazuju na postojanje dobro razvijene infrastrukture za podršku rekreativnom trčanju. Trčali su polaznici brojnih škola trčanja, trkači penzioneri, trkačice iz ženskih klubova, srednjoškolci, članovi trkačkih liga, udruženja maratonaca i polumaratonaca i svi uz parolu: Srečen sem, ker lahko tečem!