subota, 13. prosinca 2014.

Trail staze i bogaze: Uskotračna pruga Sarajevo-Pale


Nama koji živimo u Sarajevskoj kotlini planine su pod pendžerom. Volim reći da niko ko živi u šeheru nema više od 5 km od avlije do prve trail staze. Istina, kad imaš takvo izobilje staza oko sebe, onda ti je nepojmljivo da dva puta za redom trčiš istom pa si razmažen i prohtjevaš da svaki put trčiš gdje nisi nikad ili bar nisi dugo. A mnogi nisu nikad trčali stazom kojom su se nekada davno zahuktavale lokomotive na ćumur, od kojih je najčuvenija bio Ćiro, i za sobom između Sarajeva i Višegrada vukle vagone pune raje ili robe. Osim Ćire, vozio je ovom prugom i  „Ludi Spaho“ čiju kompoziciju su činila tri vagona, odnosno, prednja i zadnja motorna lokomotiva i restoran u sredini.

Prvi dio pruge od Sarajeva do Prače je otvoren 1905. godine a godinu dana kasnije i preostali dio do Dobruna. Imala je 99 tunela i kod Pala, tačnije kod Stambulčića, se dizala na 939,8m nadmorske visine što je bila najviša tačka pruge na prostoru buduće Jugostlavije građena za javni saobraćaj. U početku su vozovi koji su saobraćali uskotračnom prugom razvijali brzinu od 25 km/h, što je malo brže od prosječne brzine kojom je Dennis Kimetto, svjetski rekorder u maratonu, 28.09.2014. godine, istrčao Berlinski maraton (skoro 21km/h). Nakon što su ispravljene oštre krivine, brzina je povećana na  40 km da bi pred zatvaranje pruge 1978. godine dostizala i 60 km/h.

Pendžer – prozor, šeher – grad, avlija – dvorište, ćumur – ugalj, raja – narod

Hair i dever uz uske pruge


Navodim vam sve ove činjenice prosto da bih naglasila koliko je važna ova komunikacija bila i koliki berićet je predstavljala njena izgradnja. A da bi pozadina cijele moje priče bila potpunija dodaću još par zanimljivih podataka koje sam kod različitih izvora pronašla o željeznicama u BiH i ovom specifičnom dijelu između Sarajeva i Pala. Birvaktile, prve pruge u BiH su izgradili Turci a zatim su tokom okupacije, Austrougari podigli mrežu uskotračnih željeznica da bi, kao i svaki tuđinac prije i poslije njih, izvlačili rude i šumsko bogatstvo BiH. Ne znam koliko je tačno, ali kažu da je izgradnja pruga finansirana bosanskim parama i da je zemlja zbog tog projekta grcala od dugova (a kad nije).

S druge strane, ova komunikacija je oživila dominantno ruralni kraj koji je od nje imao najviše fajde. Povezala ga je sa velikim gradovima, dala mogućnost mladima da putuju i školuju se, mnogi su zahvaljujući čađavim lokomotivama dobili posao i hranili porodice. Tokom ratova, rodoljubi su je sabotirali kako bi spriječili neprijateljskim vojnicima prebacivanje i eksploataciju prirodnih resursa. Onda je nakon oslobođenja i godina oporavka partijska bratija proglasila prugu tehnološki prevaziđenom i sramnom za društvo koje treba da teži razvoju i dozvolila da se njen veći dio uništi. Zamrla je huka lokomotiva a golem kijamet zadesio hranitelje porodica koji su ostali bez posla.   

hair – sreća, dever – nesreća, berićet – uspjeh, birvaktile – u ono doba, fajda – korist, golem kijamet – velika nedaća

Ćiro danas



Baš kao što je Andriću most Mehmed paše Sokolovića nijemi svjedok vremena i života višegradske čaršije, tako je i ova pruga očevidac hairli ali i deverli vakta bosanskoga čovjeka. Dio te trase od Sarajeva do Pala vam želim predstaviti a razloga za to je mnogo.

·  Prvo, malo je srećkovića na dunjaluku koji poput nas mogu iz centra čaršije zakoračiti na trail stazu i osjetiti divljinu prirode u svoj njenoj zastrašujućoj silini i ljepoti. 



· Drugo, upravo je ta staza svojevrsan vremeplov koji pruža uvid u ostatke i sjećanja na istorijski period iza nas i sve naše nesporazume, haman da ne kažem ratove. 

· Treće, ogoljena i zapuštena staza sa koje su davno pokradeni pragovi i šine, na najbolji način oslikava naš odnos prema tekovinama i ostavštini prijašnjih sistema. Nije to obrazac ponašanja karakterističan samo za ovaj posljednji konflikt nas s drugima i samih sa sobom već i za vakat kada je bratija iz vremena socijalizma tvrdila da nam trebaju bolji i brži vozovi, poput onih u Japanu, pa nastala masovna ujdurma uništavanja svega starog i tehnološki prevaziđenog. Još ako vam kažem da su neke lokomotive koje su vijugale uskotračnim bh prugama nakon ukidanja ovih komunikacija po nečijoj odluci isječene u staro željezo ili iskorištene da bi se od njih napravili kokošinci, jasno vam je koliki su dometi naše svijesti i odgovornosti. 

· Četvrto, interesovanje za ovu stazu otkrilo mi je cijelu supkulturu koja okuplja zaljubljenike u željeznice a posebno tzv. bosansku prugu koju karakteriše jedan specifikum a to je da je razmak između tračnica uskotračnih pruga izgrađenih u BiH u vrijeme austrijske okupacije iznosio 760 mm. Tu su i biciklistička udruženje i pojedinci koji ovu stazu koriste godinama i žele da je sačuvaju od urbanizacije jer je doživljavaju kao transferzalu za prelazak u paralelni svijet divljine u neposrednoj blizini gradskog jezgra. 

· Peto, ovih dana je ponovo aktuelan projekat revitalizacije ove pruge čiji cilj je obnova trase, ili bar njenog prvog dijela od Bistrika do Pala, kako bi se mogla uvrstiti u turističku ponudu oba Sarajeva, i Istočnog i ovog drugog, bliskog Istočnom, jer prolazi kroz teritoriju oba. Vidim da se i predstavnici lokalnih samouprava dobro razumiju i raduje me da je vakat podizanja zidova koji nas razdvajaju iza nas. 

· Šesto, velike face su se okupile oko ove inicijative među kojima je i Visoki predstavnik kao najviša politička funkcija instalisana od strane međunaradne zajednice u cilju očuvanja mira u BiH, monitoringa rada bh vlasti kao i zavrtanja ruku kad zatreba.

· Sedmo, zajedno s entuzijastima i zaljubljenicima u trail koje upoznajete kroz grupu Trail Runnnig BiH, želim u avgustu naredne godine organizovati trku od Sarajeva do Jahorine koja bi se dijelom odvijala i na ovoj dionici, ako ne bude kakvih marifetluka.


dunjaluk – svijet, haman – za boga, ujdurma – pometnja, vakat – vrijeme, hairli – kako treba, , marifetluk – smicalica

S Baščaršije baš do Pala


Od Baščaršije se do nekadašnje pruge lako stiže preko Kozje ćupije (svi koji trče Sarajevski polumaraton dobro poznaju ovaj dio) i strmog Konstantinopoljskog puta,  nakon čega se kod tunela #2 penjete na „Ćirinu stazu“ i ubrzo potpuno skidate s asfalta. Kompletna staza preko Dovlića vijuga visoko iznad Miljacke, Paljanske Miljacke, Jahorinskog potoka i Bistrice. Najvećim dijelom je dobro utabani makadam. Ponegdje se gazi klasičnom trail stazom, na nekim mjestima kamenom podzidom.

Trčanje ovom stazom je kao dobro osmišljena avanturistička igrica koju prelazite penjući se s nižeg na viši nivo nakon što savladavate određene prepreke. A to izgleda ovako. Par kilometara nakon nekadašnje stanice u Dovlićima, stiže se do srušenog mosta koji je moguće zaobići krećući se kozjom stazom, kako bi rekli biciklisti, a u našem registru je to trail staza. Nakon obilaska, vraćate se ponovo na trasu nekadašnje željezničke pruge, nastavljate dalje i prelazite na sljedeći nivo.

Nedugo zatim dolazite do mosta na kojem su ostali samo pragovi. Prije par dana kada sam ovom trasom po prvi put sa ekipom trčala nedeljni dugi trening, na ovom mjestu smo se razišli jer jednima nije bilo više zanimljivo smišljati rješenja i prevazilaziti prepreke. Mi koji smo ostali, osjetili smo uzbuđenje i adrenalin i nikome nije palo na pamet da odustane! Klizav most nas je natjerao da smislimo plan kako da zaobiđemo prepreku pa smo se morali nešto ranije desno isključiti sa staze, popeti visoko iznad obližnje pećine, spustiti i preskočiti potok a zatim se druge strane popeti na Ćirinu trasu i nastaviti njome dalje. Nivo dva pređen.   

Taman kad smo pomislili da je to sve od iznenađenja i izazova, našli smo na nove, sve zahtjevnije. Stigli smo do kraja staze i suočili se sa klisurom rijeke Bistrice, do mjesta na kojem je nekad stajao most. U tom trenutku sve više liči na avanture Indijane Džons! Izgledalo je kao da ovog puta nema rješenja, ali samo na trenutak. Ponovo smo se prije mosta isključili i desnom stranom, preko prilično klizavog terena, spustili do rijeke, izuli patike i bosi pregazili Bistricu jer to je bezbeli najnormalnija i najdivnija stvar koju smo tog decembarskog dana mogli učiniti. Voda  ledena i divlja ostavlja trnke u stopalima. Kratko nakon što smo posušili noge, obuli se i nastavili dalje Ćirinom stazom, stopala su nam užareni  oganj a mi se smijemo ludo kao hrsuzna djeca koja su uspjela preći i treći nivo igrice.

Cijelom stazom prolazimo kroz tunele, kraće i duže. Imamo čeone lampe i svijetlimo sebi put. Po komentarima biciklista koje sam našla na forumima dok sam se spremala za ovaj izazov, očekivao nas je dugački tunel u kojem sam zamišljala da živi drekavac. Dočekuje nas tovar zemlje koji je dijelom zatrpao ulaz u tunel ali je dovoljno prohodan s lijeve strane tako da prolazimo bez problema. I koračamo mrakom. Kapljice vode se slijevaju sa svoda. Srećni smo jer znamo da smo prekucali sve nivoe izazova zvanog Ćiro! Do Pala je još par kilometara fenomenalne staze, ulazimo u naselja, prolazimo kroz grad a zatim stižemo do Šabanovića vile koja je naše odredište i odakle kreće nova avantura, trail staza do Jahorine. A to je već nova epizoda, to be continued...


bezbeli – dabome, hrsuzna - nestašna

Galerija Flat is Boring: Srajevo-Pale Railway

Nema komentara:

Objavi komentar