1 km za 1 KM

Inicijativa „km za KM“ okuplja bh trkačice koje će 21.09.2014. godine trčati Sarajevski polumaraton. Cilj nam je da skrenemo pažnju na rekreativno trčanje, omasovimo žensko trčanje, promovišemo trkački altruizam, napravimo dobar zabavu i prvenstveno pomognemo po jednu školu iz poplavljenih područja FBiH i Republike Srspke i to tako što ćemo od prikupljenih sredstava pomoći obnovu bibliotečkog fonda ili nabavku rekvizita za fiskulturnu salu.

Ko su članice 

Nermina Delalić Grierson, Sarajevo

Kristina Šešlija, Istočno Sarajevo

Jovana Glušac, Banja Luka

Neira Odobašić, Sarajevo

Elma Pašić, Sarajevo

Alma Bašić, Sarajevo

Nives Vobornik, Sarajevo

Jasmina Pekmezović, Sarajevo 

Edita Hajrulahović, Sarajevo

Sanja Kavaz, Istočno Sarajevo

Šta radimo

Tokom kampanje koja traje od 01. do 21.09.2014. godine trkačice će prikupljati sredstva tako što će svoje kilometre prodavati za konvertibilne marke – „km za KM“. Svi koji žele pomoći će moći kupiti 1 ili 21 kilometar za šta će im biti izdat račun. Konačan spisak sa imenima svih osoba koje su dale podršku kampanji uz donirani iznos biće objavljen na fb stranici „km za KM“ i blogu „Trčim jer štrčim“. Ukoliko želite da vam se objave samo inicijali ili pseudonim, izjasnite se za tu opciju prilikom kupovine.

Vremenski rok

Kampanja traje 21 dan – od 01. do 21.09.2104. godine!

Kako nas kontaktirati

Ukoliko želite učestvovati u kampanji, kontaktirajte nas direktno tako što ćete se javiti bilo kojoj od članica inicijative putem Inboxa.   

21 dan i 21 kilometar su pred nama!

Trčanje ON AIR

Diiiivna Marina Golubović i ja uz kafu razgovarale o rekreativnom trčanju, njoj se priča dopala pa je o tome napravila radijski prilog koji je emitovan u Omladinskom programu bh radija 1. Marina je u prilog suptilno uplela i priču o ženskom trčanju, ja ne sve dodala par sličica i odlučila finalni proizvod podijeliti s vama!

Pustite i vi svoju priču o trčanju u eter!

Djevojčice, djevojke, žene na trčanju

22.09.2013. godine u Sarajevu je održana prva trka koja je u cilju promocije aktivnih i zdravih životnih stilova, na Vilsonovom šetalištu okupila djevojčice, djevojke, žene koje su došle istrčati 3km dugu stazu. Trka je nazvana „Djevojke na trčanju“ što je izazvalo online rasprave i polemike. Kako jezički, politički ostati korektan i opisati grupu za koju je trka bila namjenjena a da mi ne zamjere lingističari/ke, političari/ke, feministi/ce i ostali. Pripadnice slabijeg/nježnijeg pola odavno nisu, ako hoćete da ih nazovem ljepšim polom, mnoge će se uvrijediti jer se onda podrazumjeva da se posmatraju samo kao objekat pa da trče isključivo da bi bile lijepe. Dame? Drugarice?

Jednostavno rečeno, tamo su bile trkačice. Mislim da sam upoznala jednu od najmljađih učesnica trke jer smo zajedno pretrčale kraću dionicu držeći se za ruke i razgovarajući. 7 joj je godina i osim mog društva tokom trke, uglavnom je trčala sama. Oduševila me svojom voljom i odlučnošću da trku završi do kraja. Bile su tu još osnovnoškolke, srednjoškolke, studentice, djevojke, udate i razvedene, žene srednjih godina, dame zrele dobi. (Any objections so far?) S obzirom da je trka održana prvi put i uzimajući u obzir kulutru osporavanja koju ovaj grad njeguje, bilo nas je dovoljno. Dovoljno da isto ponovimo i naredne godine, tad u većem broju i pomognemo i drugima da se odluče na trčanje, ne zbog izgleda, ne zbog cool trenda, nego zbog zdravlja, druženja i podrške.

Mnogi su sebi dali za pravo da kažu kako je bacanje para organizovati trku koja poziva žene na bavljanje sportom jer su žene ravnopravne u bh sportu još od bivšeg sistema pozivajući se na neke sportistkinje koje su ostale zapamćene po svojim uspjesima u košarci, skijanju ili nekim drugim sportovima. Više je razloga zbog kojih se želim zadržati na ovim tvrdnjama.

Da su žene u sportu neravnopravne potvrdiće vjerovatno velika većina djevojčica, djevojaka i žena koje su u klupskim sportovima u kojima su uglavnom u sjeni svojih muških kolega. Baš kao što reče moja prijateljica čije kćerke igraju fudbal u najboljem bh klubu i u A i U19 reprezentaciji naše države, žene treniraju kad muškarci završe, preskačući preko ograde jer čiko koji inače čuva stadion neće ili ga niko ne plaća da bude tu dok cure igraju lopte! A onda idu kući oznojene u mokroj opremi jer nema ženskih svlačionica.

Godinama je jedna od ikona ženske košarke ne samo na prostoru bivše SFRJ nego i Evrope bila žrtva porodičnog nasilja. Raziji Mujanović koja je konstitucijom odavala utisak nezaustavljive siline i muške snage, su trebale godine ohrabrenja i podrške kako bi prekinula patnju i razvela se od nasilnog muža. Koliko je puta s modricama koje se ne mogu sakriti došla na trening a da se niko nije odlučio prijaviti nasilnika. Uostalom, to je tad bila privatna stvar supružnika, a danas kad je krivično djelo, situacija nije ništa bolja jer je u protekloj godini 11% žena bilo izloženo nekom obliku nasilja.  

Novac potrošen za organizaciju ove trke je uglavnom (ili 100%) norvešeki. Ako iko treba da se buni zbog načina njegovog trošenja onda su to isključivo kraljica Sonja, Vlada, građani i građanke Norveške. Kad već govorimo o zemlji-donatoru, zanimljivo je spomenuti da su Norvežani 2010. godine organizovali maraton na kojem je učestvovalo blizu 16.000 trkača od čega su skoro 50% bile žene. Radi poređenja, vrijedi istaći da su na poslednjem sarajevskom polumaratonu od ukupno 419 učesnika koji su završili trku, 94 žene što je oko 22%. Od ukupnog broja žena koje su trčale, 35 su bh državljanke. Zar to nije statistika koja pokazuje da nas malo u BiH trči? Uostalom, trčanje je izuzetno koristan i jeftin sport zbog čega treba insistirati na njegovoj masovnosti. 

Upravo razmišljam o venecuelanskom filmu "El Sistema" koji govori o programu muzičkog obrazovanja za svu djecu u ovoj južnoameričkoj zemlji. Finansiran je javnim sredstvima i ima za cilj da djecu, uglavnom iz siromašnih porodica, skloni sa ulica. Utopija ili ne, ali i sport bi trebao učiniti dostupnim svima na isti način.    

Glavni organizatori trke nazvane „Djevojke na trčanju“ su muškarci, njih trojica, dugogodišnji trkači koji su inače jedini zaslužni što Sarajevo ima polumaraton. Moram priznati da su oni moji drugari i da su mnogo doprinijeli mojim trkačkim poduhvatima. Istina je da je možda po koja žena asistirala u organizaciji trke ali su oni i u ovom slučaju osmislili i rukovodili njenu realizaciju. I to mnogo govori o nama ženam. Gdje smo bile sve mi sposobne i aktivne da umjesto njih organizujemo trku ili kakvu sličnu aktivnost? Sve i da jesmo to same uradile, onda bi neki vjerovatno rekli da smo to uradile u svrhu samopromocije i opet ne bi valjale nikome! Čak ni ženama!