Kako se iz fotelje može unaprijediti trčanje

Iako je rekreativno trčanje aktivnost koju promovišem kao oblik fizičkog vježbanja dostupan svima, aktivnost koja najviše zavisi od volje i istrajnosti samog trkača i trkačice i za koju mu/joj je potrebana minimalna oprema, postoje i drugi preduslovi koji značajno mogu da ohrabre nevježbače da uvedu trčanje u svoju rutinu. Nama koji redovno vježbamo ne treba mnogo: par patika, odgovarajuća trkačka oprema za sve vremenske uslove, nekome muzika ili gedžeti za sve i svašta. Treba nam trotoar, tartan, travnata ili šumska staza. I to je to. Ali da li su naša svijest i priča o trčanju dovoljne da ubjede nevježbače da je to sve što im treba: tene, šorc i atlet majica? Naravno da nisu!

Postoji li interes za razvoj rekreativnog trčanja 

Želja mi je da preispitam odgovornost i obaveze šire društvene zajednice, tačnije administrativnih uprava u izgradnji rekreativnih navika generalne populacije sa posebnim osvrtom na rekreativno trčanje. Postavljam pitanje: Šta jedna lokalna samouprava može da uradi kako bi pokazala da zaista vodi računa o dobrom stanju cjelokupnog bića svojih građana? To što opština podržava profesionalni sport genearalnoj populaciji ne znači mnogo po pitanju unaprjeđenje kvaliteta njihovog života i zdravlja. Budžetska sredstva se prioritetno raspoređuju lokalnim fudbalskim klubovima koji su sami po sebi u pogledu finansiranja, bure bez dna. Argumenti su uglavnom isti: klub treba održati u ligi, treba dovesti novog trenera, u upravu uvesti ljude iz biznisa i politike, nova strategija će vratiti staru slavu, novo pojačanje jeste skupo ali će na terenu opravdati sva ulaganja... Neću da spominjem manipulacije licima i sredstvima koja se redovno dešavaju u ovim preobraćanjima fudbalskih klubova koja ciklično pogađaju naše osiromašene budžete. S druge strane, opštoj populaciji ostaje samo da maše transparentima na stationu ili da „maše ušima“ ispred tv ekrana.

Nakon fudbala dolaze košarkaški klubovi, pa odbojkaški, pa rukometni, skijaški, a onda i atletski. E super, sad mislite, dobro, konačno i nešto novca za trkače što će odgovoriti na pitanje kojim sam otvorila polemiku, ali nije tako! Nažalost, profesionalni atletski klubovi se uglavnom ili isključivo bave pripremom profesionalnih sportista i rijetko su posvećeni promociji rekreativnog trčanja što daje jasnu poruku  nevježbačima da se bave sami sobom. Tužna slika, zar ne?

Kako mijenjati svijest netrkača o trkačkoj kulturi

S obzirom da ovih dana dogovaram saradnju sa jednom lokalnom samoupravom koja želi da promoviše trčanje kao jednostavan i svima dostupan vid rekreacije, analiziram postojeće stanje i pronalazim moguće mjere lokalnih politika koje zaista mogu imati efekta i omasoviti trčanje. Šta je prva stavar koju treba učiniti? Promijeniti svijest netrkača o trkačkoj kulturi i omogućiti im vježbanje jednostavnijim a neke od mogućih mjera su:

• Izgradnja i uređenje staza za trčanje u naseljenim zonama ili prirodi što šalje jasnu poruku da lokalna samouprava smatra vježbanje važnim i vodi računa o unaprjeđenju i očuvanja zdravlja lokalnog stanovništva. Ujedno, na ovaj način se pomaže nevježbačima da bolje koriste raspoloživo vrijeme jer ne moraju smišljati i tragati za novim lokacijama i odvoziti se negdje drugo da bi trčali. Ovakva mjesta bi okupljala i već aktivne trkače što bi početnicima svakako dalo sliku masovnosti trkačke kulture i bilo motiv više za vježbanje.
• Podrška školama trčanja za početnike bilo da su oni gimnazijalci, trudnice, žene ili muškarci u najboljim godinama, penzioneri, zatim saradnja sa udruženjima za promociju rekreativnog sporta i unaprjeđenja zdravlja kroz sport bi takođe omasovila trčanje što bi značajno moglo promijeniti predstavu koju opšta populacija ima o trkačima-rekreativcima jer kad svi trčimo, manje onim drugima štrčimo.
• Organizovanje lokalnih trka zadovoljstva, takmičarskog ili revijalnog tipa koje bi na javnom mjestu okupljale rekreativce i profesionalne sportiste kojima je trčanje sastavni dio treninga.
• Saradnja sa školama, zdravstvenim ustanovama, centrima za savjetovanje o ishrani, lokalnim medijima, investitorima bi uključilo relevantne aktere iz zajednice i pokazalo da se promocijom rekreativnog trčanja u cilju unaprjeđenja zdravlja lokalnog stanonvištva trebaju baviti svi.

Zato, dragi sugrađani koji sjedite u udobnim foteljama opštinskih, gradskih, kantonalnih, republičkih, entitetskih i državnih uprava, pokažite malo više interesovanja za rekreativni sport, konsultujte se sa trkačima i načinima kako da ovu svima dostupnu disciplinu učinimo da takva i bude, odriješite kesu i izdvojite sredstva koja su potrebna da se trčanje u vašoj zajednici omasovi i na kraju krajeva, ustanite iz te iste fotelje i potrčite sa nama jer tako ćete nas najbolje uvjeriti da vjerujete u nas i da vam je stalo!

Napravi svoj izotonični napitak

Kao što našim mišićima trebaju proteini da bi se popravila šteta nastala uslijed jakih treninga, jednako bitna je i nadopuna tečnosti i minerala koje tokom trčanja i vježbanja uopšte, izgubimo preko znoja i urina. Tako se npr. mišićnom tkivu kojem nedostaje magnezijum svojstveni grčevi zbog kojih trkač trpi bolove i sklon je povredama mada disbalans minerala u organizmu može dovesti i do ozbiljnijih problema. Zato se nakon svakog treninga dužeg od 45-50 minuta, a tokom dužih i  intenzivnijijh i tokom samog vježbanja, preporučuje rehidriranje i unos napitaka koji sadrže elektrolite. Elektroliti su joni kalcijuma, natrijuma, kalijuma, magnezijuma, hlora i bikarbonata rastvoreni u tekućini čiji balans u organizmu je, između ostalog, ključan za hidrataciju, impuls nerava, pumpanje srca i ostalih mišića i ph vrijednost. Nije dovoljno rehidrirati organizam samo običnom vodom jer se njenim unosom samo razblažuje zastupljenost elektrolita što dovodi do njihovog dizbalansa.

Izotonični napitak – kućna radinost

Na tržištu postoje gotovi, tzv. izotonični napici, koji pomažu profesionalnim i rekreativnim vježbačima da unosom elektrolita nadomjeste izgubljene minerale. S obzirom da sam jedan od opreznih kupaca koji čita sastav svih proizvoda koje konzumira, moram priznati da mi se nikako nije dopadalo to što upravo ti napici sadrže vještačke boje i arome, zaslađivače, dakle aditive, pa sam odlučila pronaći jednostavnije i ekonomičnije rješenje, tačnije, praviti ih kod kuće. (Sličan problem imam i sa energetskim gelovima, trenutno tragam za njihovom najboljom prirodnom zamjenom. O tome više uskoro) A izotonični napitak je moguće napraviti kod kuće, košta sitnicu a dozvoljene su i izmjene kako biste njegov okus i učinak prilagodili sopstvenim potrebama. Za početak, evo recepta za izotonični napitak iz kućne radinosti:

- Pola limuna  (Možete umjesto limuna koristiti narandžu ili grejp.)

- Kašičica meda (Može koristiti saharozu, steviju ili sirup od agave umjesto meda, ili kakav voćni sirup pa čak i jabučni koji se u Bosni pravi kao prirodni zaslađivač bez dodavanja šećera. Šećer se inače stavlja kako bi popravio okus ovom napitku tako da se ne morate opterećavati mnogo izborom, samo izbjegavajte bijeli kuhinjski.)

- Morska so, četvrtina kašičice (Preporučujem himalajsku so jer ona u tragovima sadrži najviše minerala koje je neophodno nadoknaditi.)

- So magnezijuma, četvrtina kašičice

- ½ l vode (Umjesto vode možete staviti i blagi organski zeleni čaj.)

Kokosova voda – „rosa iz raja“

S obzirom da se sportisti rehidriraju i drugim vrstama napitaka koje ne konzumiram, kao što su energetski napici, iz razloga što mislim da donose više štete nego koristi, za vas koji ste zainteresovani da saznate više o ostalim napicima koji trkači koriste, preporučujem odličan tekst „Energetska pića za trčanje“. Tu nažalost nećete naći ništa o kokosovoj vodi ili „novoj sportskoj vodi“ koju sve više trkača u svijetu koristi za oralno rehidriranje i koja je navodno, jedina sterilna voda u prirodi. Ali sam našla mjesto gdje se o tome detaljno piše pa vam preporučujem tekst „Voda od kokosa, najbolji sportski napitak?!“ Inače, kokosova voda je izotonična i ima sastav elektrolita kao ljudska plazma zbog čega je, kako kažu, za vrijeme rata na Pacifiku korištena za hitnu intravensku infuziju. Danas je ona i hit mondensko piće koje se pije jer podmlađuje ili se koristi kao dodatak koktelima.

Nova sportska voda se može nabaviti BiH, Srbiji i Hrvatskoj u komercijalnim pakovanjima od 300ak ml i „košta Boga oca“. Tetrapak pakovanje od 330 ml kokosove vode se može naći u parfimerijama „Dm-a. Proizvođač je „Alnatura“, a proizvod je iz ekološkog uzgoja i košta oko 2,70KM (oko 1,4 EUR). Osim prirodnog okusa, „Alnatura“ nudi i kokosovu vodu sa okusom manga i ananasa. Pored „Dm-a“, kokosovu vodu kao prirodni napitak možete naći i u nekim prodavnicama zdrave ili delikatesne hrane. „Pearl Royal“ u luksuznoj ambalaži u vidu nezrelog kokosovog oraha pakuje 310ml ove dragocjene tekućine (u Sarajevu, „Condimento“ u tržnom centru BBI je nudi u prodaji za oko 5KM, za druge gradove, nemam podatke). Napitak je blago slatkastog okusa i mliječne teksture. Iz čiste radoznalosti sam se odlučila probati ovu egzotiku i počastiti svoj „trkački pogon“ tim dragocjenim i skupim izotoničnim napitkom. Ukoliko ste u mogućnosti nabaviti nezreli orah kokosa (!) iz kojeg se dobija ova cijenjena tekućina, onda kvalitetan izotonični napitak možete napraviti i sami dodajući joj vode i limuna. Napominjem da zreli orah sadrži mlijeko koje nema ista svojstva pa ga je bolje iskoristite za rižoto ili kakav zdravi slatkiš.

Inače, moj izbor je izotonični napitak koji pravim kod kuće a na vama je da izaberete sebi idealan izotonik kao i način na koji ćete se hidrirati prije, tokom i nakon vježbanja.

Djevojčice, djevojke, žene na trčanju

22.09.2013. godine u Sarajevu je održana prva trka koja je u cilju promocije aktivnih i zdravih životnih stilova, na Vilsonovom šetalištu okupila djevojčice, djevojke, žene koje su došle istrčati 3km dugu stazu. Trka je nazvana „Djevojke na trčanju“ što je izazvalo online rasprave i polemike. Kako jezički, politički ostati korektan i opisati grupu za koju je trka bila namjenjena a da mi ne zamjere lingističari/ke, političari/ke, feministi/ce i ostali. Pripadnice slabijeg/nježnijeg pola odavno nisu, ako hoćete da ih nazovem ljepšim polom, mnoge će se uvrijediti jer se onda podrazumjeva da se posmatraju samo kao objekat pa da trče isključivo da bi bile lijepe. Dame? Drugarice?

Jednostavno rečeno, tamo su bile trkačice. Mislim da sam upoznala jednu od najmljađih učesnica trke jer smo zajedno pretrčale kraću dionicu držeći se za ruke i razgovarajući. 7 joj je godina i osim mog društva tokom trke, uglavnom je trčala sama. Oduševila me svojom voljom i odlučnošću da trku završi do kraja. Bile su tu još osnovnoškolke, srednjoškolke, studentice, djevojke, udate i razvedene, žene srednjih godina, dame zrele dobi. (Any objections so far?) S obzirom da je trka održana prvi put i uzimajući u obzir kulutru osporavanja koju ovaj grad njeguje, bilo nas je dovoljno. Dovoljno da isto ponovimo i naredne godine, tad u većem broju i pomognemo i drugima da se odluče na trčanje, ne zbog izgleda, ne zbog cool trenda, nego zbog zdravlja, druženja i podrške.

Mnogi su sebi dali za pravo da kažu kako je bacanje para organizovati trku koja poziva žene na bavljanje sportom jer su žene ravnopravne u bh sportu još od bivšeg sistema pozivajući se na neke sportistkinje koje su ostale zapamćene po svojim uspjesima u košarci, skijanju ili nekim drugim sportovima. Više je razloga zbog kojih se želim zadržati na ovim tvrdnjama.

Da su žene u sportu neravnopravne potvrdiće vjerovatno velika većina djevojčica, djevojaka i žena koje su u klupskim sportovima u kojima su uglavnom u sjeni svojih muških kolega. Baš kao što reče moja prijateljica čije kćerke igraju fudbal u najboljem bh klubu i u A i U19 reprezentaciji naše države, žene treniraju kad muškarci završe, preskačući preko ograde jer čiko koji inače čuva stadion neće ili ga niko ne plaća da bude tu dok cure igraju lopte! A onda idu kući oznojene u mokroj opremi jer nema ženskih svlačionica.

Godinama je jedna od ikona ženske košarke ne samo na prostoru bivše SFRJ nego i Evrope bila žrtva porodičnog nasilja. Raziji Mujanović koja je konstitucijom odavala utisak nezaustavljive siline i muške snage, su trebale godine ohrabrenja i podrške kako bi prekinula patnju i razvela se od nasilnog muža. Koliko je puta s modricama koje se ne mogu sakriti došla na trening a da se niko nije odlučio prijaviti nasilnika. Uostalom, to je tad bila privatna stvar supružnika, a danas kad je krivično djelo, situacija nije ništa bolja jer je u protekloj godini 11% žena bilo izloženo nekom obliku nasilja.  

Novac potrošen za organizaciju ove trke je uglavnom (ili 100%) norvešeki. Ako iko treba da se buni zbog načina njegovog trošenja onda su to isključivo kraljica Sonja, Vlada, građani i građanke Norveške. Kad već govorimo o zemlji-donatoru, zanimljivo je spomenuti da su Norvežani 2010. godine organizovali maraton na kojem je učestvovalo blizu 16.000 trkača od čega su skoro 50% bile žene. Radi poređenja, vrijedi istaći da su na poslednjem sarajevskom polumaratonu od ukupno 419 učesnika koji su završili trku, 94 žene što je oko 22%. Od ukupnog broja žena koje su trčale, 35 su bh državljanke. Zar to nije statistika koja pokazuje da nas malo u BiH trči? Uostalom, trčanje je izuzetno koristan i jeftin sport zbog čega treba insistirati na njegovoj masovnosti. 

Upravo razmišljam o venecuelanskom filmu "El Sistema" koji govori o programu muzičkog obrazovanja za svu djecu u ovoj južnoameričkoj zemlji. Finansiran je javnim sredstvima i ima za cilj da djecu, uglavnom iz siromašnih porodica, skloni sa ulica. Utopija ili ne, ali i sport bi trebao učiniti dostupnim svima na isti način.    

Glavni organizatori trke nazvane „Djevojke na trčanju“ su muškarci, njih trojica, dugogodišnji trkači koji su inače jedini zaslužni što Sarajevo ima polumaraton. Moram priznati da su oni moji drugari i da su mnogo doprinijeli mojim trkačkim poduhvatima. Istina je da je možda po koja žena asistirala u organizaciji trke ali su oni i u ovom slučaju osmislili i rukovodili njenu realizaciju. I to mnogo govori o nama ženam. Gdje smo bile sve mi sposobne i aktivne da umjesto njih organizujemo trku ili kakvu sličnu aktivnost? Sve i da jesmo to same uradile, onda bi neki vjerovatno rekli da smo to uradile u svrhu samopromocije i opet ne bi valjale nikome! Čak ni ženama!

10 razloga zašto izabrati trčanje

Bilo koja sportska disciplina je svakako bolji izbor od najmasovnijeg principa kom je odana opšta populacija a to je dosledno izbjegavanje aktivnog životnog stila! Plivanje, skijanje, tenis, biciklizam... sve su to sportovi koji daju mogućnost vašem tijelu da se pokrene i potroši kalorije kojim ste ga opteretili, da ojača, za očuva vitalnost, da se lakše izbori s bolestima. Takođe, jača vaš duh, samopuzdanje jer ukoliko budete istrajni u disciplini koju izaberete, nesporno da će vaše performance vremenom bivati sve bolje.