ponedjeljak, 17. ožujka 2014.

Kako se iz fotelje može unaprijediti trčanje


Iako je rekreativno trčanje aktivnost koju promovišem kao oblik fizičkog vježbanja dostupan svima, aktivnost koja najviše zavisi od volje i istrajnosti samog trkača i trkačice i za koju mu/joj je potrebana minimalna oprema, postoje i drugi preduslovi koji značajno mogu da ohrabre nevježbače da uvedu trčanje u svoju rutinu. Nama koji redovno vježbamo ne treba mnogo: par patika, odgovarajuća trkačka oprema za sve vremenske uslove, nekome muzika ili gedžeti za sve i svašta. Treba nam trotoar, tartan, travnata ili šumska staza. I to je to. Ali da li su naša svijest i priča o trčanju dovoljne da ubjede nevježbače da je to sve što im treba: tene, šorc i atlet majica? Naravno da nisu!



Postoji li interes za razvoj rekreativnog trčanja 


Želja mi je da preispitam odgovornost i obaveze šire društvene zajednice, tačnije administrativnih uprava u izgradnji rekreativnih navika generalne populacije sa posebnim osvrtom na rekreativno trčanje. Postavljam pitanje: Šta jedna lokalna samouprava može da uradi kako bi pokazala da zaista vodi računa o dobrom stanju cjelokupnog bića svojih građana? To što opština podržava profesionalni sport genearalnoj populaciji ne znači mnogo po pitanju unaprjeđenje kvaliteta njihovog života i zdravlja. Budžetska sredstva se prioritetno raspoređuju lokalnim fudbalskim klubovima koji su sami po sebi u pogledu finansiranja, bure bez dna. Argumenti su uglavnom isti: klub treba održati u ligi, treba dovesti novog trenera, u upravu uvesti ljude iz biznisa i politike, nova strategija će vratiti staru slavu, novo pojačanje jeste skupo ali će na terenu opravdati sva ulaganja... Neću da spominjem manipulacije licima i sredstvima koja se redovno dešavaju u ovim preobraćanjima fudbalskih klubova koja ciklično pogađaju naše osiromašene budžete. S druge strane, opštoj populaciji ostaje samo da maše transparentima na stationu ili da „maše ušima“ ispred tv ekrana.

Nakon fudbala dolaze košarkaški klubovi, pa odbojkaški, pa rukometni, skijaški, a onda i atletski. E super, sad mislite, dobro, konačno i nešto novca za trkače što će odgovoriti na pitanje kojim sam otvorila polemiku, ali nije tako! Nažalost, profesionalni atletski klubovi se uglavnom ili isključivo bave pripremom profesionalnih sportista i rijetko su posvećeni promociji rekreativnog trčanja što daje jasnu poruku  nevježbačima da se bave sami sobom. Tužna slika, zar ne?

Kako mijenjati svijest netrkača o trkačkoj kulturi









S obzirom da ovih dana dogovaram saradnju sa jednom lokalnom samoupravom koja želi da promoviše trčanje kao jednostavan i svima dostupan vid rekreacije, analiziram postojeće stanje i pronalazim moguće mjere lokalnih politika koje zaista mogu imati efekta i omasoviti trčanje. Šta je prva stavar koju treba učiniti? Promijeniti svijest netrkača o trkačkoj kulturi i omogućiti im vježbanje jednostavnijim a neke od mogućih mjera su:

  • Izgradnja i uređenje staza za trčanje u naseljenim zonama ili prirodi što šalje jasnu poruku da lokalna samouprava smatra vježbanje važnim i vodi računa o unaprjeđenju i očuvanja zdravlja lokalnog stanovništva. Ujedno, na ovaj način se pomaže nevježbačima da bolje koriste raspoloživo vrijeme jer ne moraju smišljati i tragati za novim lokacijama i odvoziti se negdje drugo da bi trčali. Ovakva mjesta bi okupljala i već aktivne trkače što bi početnicima svakako dalo sliku masovnosti trkačke kulture i bilo motiv više za vježbanje.
  • Podrška školama trčanja za početnike bilo da su oni gimnazijalci, trudnice, žene ili muškarci u najboljim godinama, penzioneri, zatim saradnja sa udruženjima za promociju rekreativnog sporta i unaprjeđenja zdravlja kroz sport bi takođe omasovila trčanje što bi značajno moglo promijeniti predstavu koju opšta populacija ima o trkačima-rekreativcima jer kad svi trčimo, manje onim drugima štrčimo.
  • Organizovanje lokalnih trka zadovoljstva, takmičarskog ili revijalnog tipa koje bi na javnom mjestu okupljale rekreativce i profesionalne sportiste kojima je trčanje sastavni dio treninga.
  • Saradnja sa školama, zdravstvenim ustanovama, centrima za savjetovanje o ishrani, lokalnim medijima, investitorima bi uključilo relevantne aktere iz zajednice i pokazalo da se promocijom rekreativnog trčanja u cilju unaprjeđenja zdravlja lokalnog stanonvištva trebaju baviti svi.
Zato, dragi sugrađani koji sjedite u udobnim foteljama opštinskih, gradskih, kantonalnih, republičkih, entitetskih i državnih uprava, pokažite malo više interesovanja za rekreativni sport, konsultujte se sa trkačima i načinima kako da ovu svima dostupnu disciplinu učinimo da takva i bude, odriješite kesu i izdvojite sredstva koja su potrebna da se trčanje u vašoj zajednici omasovi i na kraju krajeva, ustanite iz te iste fotelje i potrčite sa nama jer tako ćete nas najbolje uvjeriti da vjerujete u nas i da vam je stalo!



Nema komentara:

Objavi komentar