četvrtak, 3. srpnja 2014.

Ćaskanje u trku


Iako Novosadski noćni maraton nije bio uvršten u moj lični kalendar trka za ovu godinu, na kraju sam ipak odlučila otputovati u Srpsku Atinu a razloga za to je bilo više. Prije svega, trebalo je moje jedino čedo odvesti da istrči neku kraću trku i izložiti je dobroj atmosferi kako bi se trajno kontaminirala trkačkim ludilom a noćna trka na Sunčanom keju, puno zgodnih i lijepih momaka i djevojaka i divan ugođaj su svojevrsna garancija da bi se to moglo i desiti! Dalje, bila je to izvrsna prilika da razbijem maler koji me pratio od Novosadskog polumaratona koji sam proljetos istrčala i nakon ciljne kapije se zakucala u „zid“. Osim toga, sama trka i druženje sa trkačima i trkačicama su uvijek dobar razlog da se pokrenem a pogotovo ako se dešava na divnom mjestu kao što je Novi Sad. Uz sve to, čula sam da polaznici škole trčanja iz Sarajeva idu organizovano a ja sam izgleda jedno od one djece koje ne zna reći „neću“ kad god ga pozovu vani da se igraju, tj. trče!


Brđanka u ravnici


Kao neko kome se svaki put uzdah otrgne kada se nakon uspona uz planinu ukaže kakav impresivan horizont i ko je iskreno zaljubljen u planinske masive, moram priznati da nisam uopšte ravnodušna ni prema vojvođanskoj ravnici! Beskrajno „volem“ šorove bačkih sela uz koje raste drveće sa krošnjama sa kojih otkidate plodove kao iz svoje bašte, vojvođansku kulturu pedalanja, zaprege i konjičke trke, šareniš i raznolikost njihovih tradicionalnih kostima, salaše i snaše, volem i bećare,  tamburice, hranu i Kürtőskalács koji sam jela u Monoštoru na festivalu i jedva čekam kad ću opet! A tu je i ono što iz te ravnice štrči, Fruška Gora, na koju se uvijek rado vraćam. Jeste da mi je ovo prva zvanična trka u Vojvodini ali moje noge su trčale ravnicom i ranije duž Dunava, somborskih kanala, ulica i ukrug somborskim hipodromom.


Umjesto na internetu, chatujemo na stazi


Prije početka trke srećem poznata lica, padaju pozdravi, zagrljaji, zajedničke fotografije. Već ranije sam odlučila da ću trčati u skladu sa trenutnim raspoloženjem te da neću praviti nikakve projekcije u vezi sa vremenom kojim želim da završim trku. Ali s kim ću trčati, nisam odlučila. Trka kreće i startujem sama. Moj recept za uživanje je trčati i ćaskati sa trkačima duž staze! Idealna prilika da se vidim sa što više osoba, da bar malo proćaskamo uživo jer se uglavnom družimo virtuelno, upoznam nove trkače i trkačice, skujemo kakav plan, razmjenimo mišljenja! Sreća da sam Gorana Vendlenera srela prije početka trke jer njega na stazi ne bih mogla stići ni na biciklu a baš mi je trebalo da čujem da prati moj blog i da mu se sviđaju tekstovi koje pišem.


Krstarenje stazom


Ubrzo nakon starta, trčim rame uz rame s Ivanom Simićem, (znate ga, Nacionalnost:trkač) ne pričamo puno, još uvijek se zagrijavamo i procjenjujemo tempo, komentarišemo uslove na stazi, prolazno vrijeme i lični plan za dužine koje trčimo, on maraton, ja pola. Nakon par kilometara ubrzavam i ostavljam Ivana i „kačim“ se trkačima iz udruženja „Zdravo trčanje“ iz Osijeka. Razgovaramo o fantastičnim stvarima koje rade u cilju promocije rekreativnog trčanja. S obzirom da pejsuju drugara koji prvi put trči cijeli maraton, ubrzavaju i ja opet nastavljam sama. Prestižem i ja, ali prestižu i mene. I prestižu i sustižu. A jedan koji me sustigao je i moj zemljak, Novljanin, Đoko Bursać koga vidim prvi put u životu ali mi trčimo zajedno i pričamo o AK Sloboda Novi Grad i ostalim važnim stvarima u životu kao da smo skupa pretrčali Ekvator! Fantastičan osjećaj! S obzirom da se polumaratonska i maratonska staza jednim malim dijelom razdvajaju, razilazimo se i ja sam opet sama.


PB uz čavrljanje


Tokom prvog dijela trke sam oprezna, pazim na prolazno vrijeme, procjenjujem i štedim snagu. Na pola staze vidim da sam „nenačeta“ i da mogu pustiti noge da me nose. Taman kad je trebalo, pristižu Rekreativci iz Tuzle, neformalna grupa trkača koja je veoma aktivna i prisutna na dosta trka u regionu. Kao da smo negdje u pabu i pijemo pivo, takvi su spika i smijeh! Idemo brzo, brže od onoga što sam ja planirala, a oni brže od onoga što smiju jer trče cijeli maraton i trebali bi se čuvati brzine. Iz tog razloga, nakon par kilometara odlučuju da uspore, a ja nastavljam istim tempom.                      


Onda se na 18. kilometru dešava nešto fantastično za moje trkačko samopouzdanje. Ne posustajem, prestižem sve redom i ubrzavam prema cilju. Prestižem čak i one koji su ranije na okretaljkama bili brži od mene za par minuta. U pravom trenutku ponovo se pojavljuje Đoko Bursać da me ohrabri kad sam mislila da neću moći spustiti lični rekord ispod 1:50. „Stisni zube sad“, to je rekao prije nego što smo se razišli kako bih ja utrčala u stadion i završila trku a on nastavio dalje maratonskom stazom da istrči sve isto još jednom!

1:48:59 je zvanično vrijeme kojim sam završila trku! Da sam bila svjesna da me manje od 2 sekunde dijelilo od jednocifrenog plasmana, mogla sam povući još malo! Ili više.. ili bar smanjiti s brbljanjem i zadati pravi tempo! Samo se u tom slučaju sad ne bih mogla osvrtati na ovako fine trenutake niti bih imala šta puno da vam ispričam, „ako me razumete“?! A i trebalo je sutra voziti nazad do Sarajeva, ovoga puta s lijepim sjećanjem na novosadsku trku


Nema komentara:

Objavi komentar