Trke koje se ne završavaju u cilju

6. januara sam zajedno s Antom Živković, Igorom Yovanovitchem i Mirsadom Abdakovićem učestvovala na prekograničnoj štafetnoj trci na sto milja S1 Ipertrail. Osim u štafeti, na trci se moglo učestvovati pojedinačno ili u timovima od 2, 3 ili više članova. S obzirom da je početak godine, da nema mnogo trka, ideja je bila okupiti dobre trkače koji će kao Jahorina Ultra Trail Team, u štafeti pojedinačno savladati oko 40ak kilometara, prelazeći tako kružnu stazu koja je vodila kroz Italiju i Sloveniju. Start i cilj su u Portopiccolu, malom turističkom mjestu u Tršćanskom zalivu tako da prvi i zadnji dio staze vode obalom, dok je ostatak u unutražnjosti, brdovitom dijelu Slovenije u kojem je u to doba godine bilo moguće očekivati hladno vrijeme i jaku buru. Cijeli događaj se zapravo opravdano zove La Corsa della Bora, odnosno, Trka s burom. Osim trke na sto milja koju je organizator od ove godine po prvi put uvrstio u ponudu, dan kasnije su organizovane još dvije trail trke, i to na 21 i 57 km čije staze su pravolinijske i poklapaju se s trasom stomiljerice.

Igor Yovanovitch: Leteći Španac u Sarajevu

Koliko god da vam se prodajem za neku sveznalicu, vjerujte, JA O TRČANJU NE ZNAM MNOGO. Dobro, bilo bi preoštro reći da baš nemam pojma! Ja sam vam dobar motivator, pišem iz ličnog iskustva jer mislim da i ono može nekome da pomogne, da usmjeri zajednicu u dobrom pravcu. Tu sam da vam ukažem na neke trendove, preporučim dobre trke, pomognem da istrajete, nađete vrijeme za svoje treninge, namagarčite onog netrkača u sebi. Prolazila sam različite faze, eksperimentisala, otkrivala nove stvari što još uvijek radim. I što sam više, duže i ozbiljnije u ovome, sigurnija sam da sve manje znam jer je materija kompleksna, a nova saznanja kao i u svim drugim oblastima smjenjuju stara. Ni nauka još nije sigurna u mnoge stvari, o mnogima vodimo debate, pa mi je onda lakše prihvatiti činjenicu da mi znanja o trčanju uvijek fali. Međutim, o treninzima, tehnici, vježbanju mnogo više od mene zna osoba o kojoj ću vam pisati, koja svojim rezultatima i angažovanjem višestruko doprinosi razvoju trčanja trenirajući druge.

Iskreno da vam kažem

Nije se lako buditi u koži Sanje Kavaz. Nekad mislim da sam žrtva sopstvene energije koja pokreće strast za kretanjem i stvaranjem. Jednom osvještena, nije se više mogla zaustaviti. Trebalo ju je samo usmjeriti ka cilju a kompletno biće, postaviti kao posrednika. Ta energija je takva da sam je u jednom trenutku morala uštopati kao fudbaler loptu i dobro promisliti na koju ću je stranu usmjeriti, koliko jako i prema kome. Da se razumijemo, ne radim ja ništa što drugi već ne rade bolje od mene ili brže ako govorimo o samom trčanju. Nisam prva koja piše i uređuje blog o rekreativnom trčanju. Međutim ono što je drugačije u mom slučaju jeste da sam povrh svega namaštala i pokrenula Jahorina Ultra Trail kao međunarodnu trku koja afirmiše trail trčanje među bh trkačima i šire, promoviše planine koje nas okružuju te se pokušava pozicionirati kao jedno od respektabilnijih takmičenja u regionu.  

Što nam trebaju snažne i izdržljive noge

Vrlo je jednostavno: Nema ozbiljnog trčanja bez treninga snage i mišićne izdržlivosti! Trkačima nisu dovoljni isključivo treninzi trčanja. Vjerovatno se kao i velika većina bavite trčanjem rekreativno, nemate mnogo vremena za dodatne termine i odlaske u salu za vježbanje pa izostavljate jedan jako bitan segment priprema. A istina je da ako želite biti brzi na stazi i sačuvati se od povreda, poraditi na držanju, odgoditi mišićni umor, poboljšati trkačku ekonomičnost, morate jačati i graditi mišićne grupe važne za trčanje. 

Gost bloger: Moja Akonkagva

Aleksandar Damnjanović

Šatorsko platno je ludački lupalo na vetru koji je sa zapada donosio vlagu sa beskrajnog Pacifika. Grizao je naše obraze dok smo čekali na znak za pokret. Odužilo se već previše. Prošla je čitava večnost od kad smo napustili udobnost toplih vreća, stavili već spremne rančeve na leđa i pogleda uprtih u mrkli mrak čekali. Raše[1] još nema. Baš je našao kad će da se uspava, Berlina[2] je pravo mesto za malo dužu dremku dok te drugari čekaju na vetrometini i debelom minusu. Cupkam u mestu da zagrejem već hladne nožne prste ali sa malo uspeha. Utom Šuki[3] izranja iz mraka: 

Tok svijesti tokom intervala

Nikad sporije se vozim kući nakon posla kako bih se presvukla i otišla na trening. Navlačim helanke a imam utisak da mi se nogice same neposlušno izvlače iz nogavica. Neće da idu. Neraspremljen krevet od jutros i termo čarape na njemu izgledaju privlačno. Napolju je -3°C. Čeka me hladnoća, adaptacija, zagrijavanje, kidanje intervalima a moja kreativna strana bi da piše i čita u toplom domu. “Idemo, idemo. Bez razmišljanja”, govorim sebi.

Volonteri na trkama

Koji je ovo kilometar? Kuda sad? Kakva je podloga do kraja? Gdje su prijave? Gdje je pasta party? Mogu li zamijeniti majicu za drugi broj? Gdje mogu ostaviti stvari? Uobičajena su pitanja kojima zatrpavamo volontere na trkama na kojima učestvujemo. Naša pretpostavka je da svi oni znaju sve o svemu i da trebaju u svakom trenutku imati spreman odgovor za nas. Vrlo često ćemo loše ocjeniti volontere na trci samo zato što nisu mogli udovoljiti našem zahtjevu, pružiti informaciju koju bi po nama trebali imati. S obzirom na iskustvo na trkama koje imam, te volontersko i organizatorsko, u nastavku ću iznijeti neka svoja zapažanja o međusobnom odnosu trkača, organizatora i volontera.

Živi bili i uz brdo brzi

S obzirom da je sve više trkača početnika koje privlače nebeske (sky running) ili trail trke, te da je takođe dosta iskusnijih trkača koji učestvuju na takvim trkama ali na jakim usponima dobijaju grčeve ili gube snagu, vrijeme je da se pozabavimo treninzima koji će vas odvesti na uzbrdice i sprijateljiti s ovim, mnogima, mrskim neprijateljem. Može se desiti da ih čak zavolite ili da vam iskustvo koje steknete na njima da samopuzdanje tako da vas nijedan uspon, na stazi i u životu ne uplaši. Korak po korak, savladaćete prepreke koje su do sada stajale između vas, strme staze i nepristupačnog vrha, naučićete da ih vidite kao izazov koji će za kratko vrijeme postati pređeno gradivo. Razmišljajte o simbolici koju usponi imaju i vama kako trijumfalno stojite na vrhu i sa smješkom gledate na nesigurnu verziju sebe koju ste ostavili u podnožju brda.

Izazov sedmice: STEPENICE

Ako vam je dosadila monotonija dugih treninga na traci ili cesti, zamaraju vas intervalni treninzi na stadionu, nemate vremena za odlazak na brdski trening ili jednostavno vam treba nešto novo, prihvatite izazov i trčite uz stepenice. Uz dobar intenzitet, potrošićete mnogo kalorija, a potraje li vaš trening stubama, skalama, štengama,  odnosno stepenicama, dovoljno dugo, dovešćete potrošnju kiseonika, glikogena i masti do vrhunca, tačnije, anaerobni prag ima da gori!  

Put motora ili put maratona?

Nakon što sam s prijateljicama sa sjevera evropskog kontinenta pokrenula dijalog o rekreativnim navikama Norvežana, Šveđana, Danaca i Holanđana koji se ubrajaju u najaktivnije narode u Evropi, jedna od njih mi je prepričala zanimljivu anegdotu koja je otvorila novu polemiku i razmišljanje o motivaciji i trkačkim izazovima. U nastavku uvoda ću vam prepričati situaciju koja je potakla dilemu iz naslova. Direktor moje prijateljice Azre koja živi u Oslu svaki dan dolazi biciklom na posao tako prelazeći ukupno 50-ak km u oba smjera. Nju je zanimalo otkud mu ta istrajnost da svaki dan, čak i po kiši, na posao dolazi dvotočkašem pa je jednom prilikom i započela razgovor na tu temu. Disciplinovani Norvežanin joj je objasnio da muškarci ulaskom u svoje četrdesete dođu u iskušenja koja ih mogu odvesti u dva smjera. Jedan je „put motora“ a drugi „put maratona“.