Nije se lako buditi u koži Sanje Kavaz. Nekad mislim da sam žrtva sopstvene energije koja pokreće strast za kretanjem i stvaranjem. Jednom osvještena, nije se više mogla zaustaviti. Trebalo ju je samo usmjeriti ka cilju a kompletno biće, postaviti kao posrednika. Ta energija je takva da sam je u jednom trenutku morala uštopati kao fudbaler loptu i dobro promisliti na koju ću je stranu usmjeriti, koliko jako i prema kome. Da se razumijemo, ne radim ja ništa što drugi već ne rade bolje od mene
ili brže ako govorimo o samom trčanju. Nisam prva koja piše i uređuje blog o
rekreativnom trčanju. Međutim ono što je drugačije u mom slučaju jeste da sam
povrh svega namaštala i pokrenula Jahorina Ultra Trail kao međunarodnu trku koja
afirmiše trail trčanje među bh trkačima i šire, promoviše planine koje nas okružuju te
se pokušava pozicionirati kao jedno od respektabilnijih takmičenja u regionu. 24/7
„Voljela bih
provesti dan s tobom da vidim kako ti sve to stižeš“, napisala mi je jedna
sjajna cura i sama jako aktivna i velika podrška svemu što radim. „Vjeruj mi da
ne bi“, prošlo mi je kroz glavu i pomislila sam na jedan svoj dan, vanredne
odlaske na posao u 2-3h noću, ustajanje u 5h da se nešto za blog ili trku završi
prije kancelarije, plaćanje računa i nabavke tokom pauza, treninge u 22h
naveče! Sjetih se i prijatelja koji mi je prilikom kratkog susreta (jer nema se
vremena za puno priče) dobacio: „Ne znam kako ti sve stižeš ali kad vidim u
koja doba objavljuješ tekstove na blogu, pitam se kad spavaš“. Vještičija posla, mislim se, ta ti ni ne
spava.
Veliki ljudi
A onda su mi pali na
pamet ljudi iz neposrednog okruženja koji su veoma često privučeni tom
energijom ušli u aktivnu sferu i pali pod uticaj koji im je život značajno promjenio. Dobar ishod
na moju veliku radost je da su svi oni počeli da vježbaju, planinare ili da
trče, ako ranije nisu. Bez obzira na sve što radim i sva postignuća, jedan od
najvećih je svakako to što su oko mene ljudi kojima su nepoštenje, zavist,
podlost, laž i prevara nesvojstveni. Gradimo jednu sjajnu priču a uz sve to nadograđujemo
sebe, druge, veze među ljudima, transformišemo zajednicu. Korektori smo jedni
drugima i uspjeh koliki god da je, ne bi bio čist ako bi bio postignut
nesportskim i neljduskim ponašanjem.
Manje lijepa strana
medalje je da u toj aktivnoj sferi nema stajanja, nema odmora, nema predaje, gineš
do kraja! Svi imamo redovne poslove, obaveze prema porodici uz koje svako malo
imamo neku promo akciju trčanja, izlet, putovanje, volontiranje, dizajniranje,
snimanje, gostovanje, organizovanje, planiranje! Neki uplove u sve i ostanu,
neki se zadrže, nauče nešto novo i odu. Sve u svemu, zahvalna sam im jer znam
da iza nas nisu mali rezultati a pred nama ni malo laki zadaci.
Sitne duše
Međutim nije njima
najteže u cijeloj priči! Najveći zor je onima koji nas s distance posmatraju, sa
strepnjom i nelagodom gledaju na uspjeh koji postižemo, s gorčinom otvaraju
objave, čitaju tekstove, kolutaju očima izgovarajući „`ta će ona“, „ne može ona
to bez nas“ i slično. Zabole niski udarci, posebno jer među ovim „trovačima“
završe i ljudi koje sam smatrala drugarima, saradnicima i sapatnicima na stazi
i što sam bila ubjeđena da se za iste stvari zalažemo: ljepše, zdravije i
aktivnije društvo. Situacije nisu nimalo naivne. Perfidne su kao udarci
pandura osposobljenog da te prebije k`o mačku al` da se vani ne vidi niti jedna
modrica, ogrebotina, oteklina. Znaju oni kako se to radi. I što je najstrašnije, ista ta drotina kasnije zbog
dobrih konekcija s komesarom ili ministrom, dobije priznanje, nagradu, značku
za doprinos izgradnji pravednijeg društva ili promociji ljudskih prava ili što
se pred kamerama poturio da iz rijeke izvuče već spašeno dijete. A ti se dobro
sjećaš njegovih niskih udaraca i pitaš se kakav je to svijet koji tapše lažljivcima.
Javašlook
Nisam osvetoljubiva
osoba. Ne volim ni tuđe konflikte a kamo li da sam u nekom zavađena strana. Nisam
ni inadžija pa da mogu reći da sam iz inata drugima koji su me osporavali
uspjela nešto postići. Ne, ja sam samo fajterka koja sve prepreke i probleme vidi
kao iskušenja na putu do cilja. To su ta iskušenja koja očvrsnu volju i koja su
me naučila da iskezim zube kad zapne. Pa čak i da zarežim. Ili zalajem ako
treba. Mislim da bi bilo nepošteno ne spomenuti i sve one koji su svojim javašlucima takođe doprinijeli da je danas moj korak snažniji i duži,
glas prodorniji, osmjeh zarazniji.
Hvala prije svega
onima na čijim treninzima sam stajala i slušala kako se domaćin zahvaljuje svim prisutnim ekipama, namjerno izostavljajući da imenuje i pozdravi i moju. Stvarno su mi
olakšali posao pa su se naivčine koje su
sa mnom došle trčati same mogle uvjeriti da nisu ipak svi trkači dobri ljudi, a
ne da im ja crtam ko je ko i kakav.
Organizatorima
drugih trka koji su obilazili moje sponzore i partnere pokušavajući da me kod
njih diskredituju iskreno poručujem da niko ne voli smutljivce i petljance pa
makar se oni nazivali #najpozitivnijipozitivci jer ti isti sponzori poslije
takvih sunovrata nemaju riječi hvale ni o vama. Bar ne vama iza leđa.
Bilo je i trkača, lažnih
dobročinitelja, koji su koristili jeftine fazone naših političara pa su manipulisali
razumom i emocijama poštenog svijeta suflirajući im da eto, mi (JUT) kao „radimo
dobru stvar ali šteta što smo nacionalisti“. Ovakvi likovi su stvarno za
žaljenje i vjerujem da je njima teško pogledati u vlastiti izvitopereni odraz u
ogledalu i voljeti ga.
Bilo je i onih histeričnih
trkačica što su organizovano vodile tihu kampanju protiv naše trke, te
dušebrižno trkačima kroz uši provlačile kako „ne bi mi da vam govorimo na koje
trke da idete ali dobro razmislite trebate li na ovu“. Jeftini PR u službi
jeftinih ciljeva dugoročno ne donosi nikome korist, ali šta osobe koje su u
stanju ovako nešto da rade uopšte znaju o PR-u, trkačkoj solidarnosti,
zajednici, podršci?!
Rahatlook
Elem, odužih ali za
kraj ipak ostavih ono najslađe. Pokušaću da ne pređem u patetiku, ne zamjerite
ako ne uspjem u tome ali ja sam beskrajno srećna što me trčanje spojilo sa
sjajnim ljudima, s vama koji ste svaki dan tu, koji mi pišete, podržavate me,
volite moju iskrenost i ludost, odlično reagujete na moj nenametljivi humor, javljate mi se
na trkama, pozivate me na svoje trke, dijelite sa mnom svoja iskustva,
dobronamjerno me kritikujete. Namćor sam ja malo ali volim ljude, iskrene najviše.
Volim sve vas i brze i spore, i jake i manje jake, i kad pobjeđujete i kad
gubite, kad griješite pa se izvinite, a najviše kad volite.
Foto: Denis Ibrišbegović, eroGAG, Marija Janković
Nema komentara:
Objavi komentar