Nikad sporije
se vozim kući nakon posla kako bih se presvukla i otišla na trening. Navlačim
helanke a imam utisak da mi se nogice same neposlušno izvlače iz nogavica. Neće
da idu. Neraspremljen krevet od jutros i termo čarape na njemu izgledaju
privlačno. Napolju je -3°C. Čeka me hladnoća, adaptacija, zagrijavanje, kidanje
intervalima a moja kreativna strana bi da piše i čita u toplom domu. “Idemo,
idemo. Bez razmišljanja”, govorim sebi.
Prijatelj
koji me čeka da zajedno odemo na trening je večeras slabija karika od mene, a
trebao je biti motor za večerašnje čeličenje. Čitam mu misli i znam da priželjkuje
da umjesto stadiona predložim kafanu, umjesto znoja pivu. Tišina je bolna jer
donosi sumnju u sebe a konverzaciju nikako da započnemo. “Biće teško ovo
večeras al`možemo mi to” ohrabrujem nas dok se vozimo.
Na
stadionu dvoje vježbača, Mića i ja. Nabacujem lagane teme, taman uz
razgibavanje. Otkravljuju se vilice pa možemo i neobaveznu spiku razviti dok
radimo 20 minuta zagrijavanja. Toplo je. Lijepo je ali tih 20 minuta
zagrijavanja proletiše kao i sve drugo ugodno što proleti. Nema se više kud.
Intervali. Kupujem još malo vremena, prezuvam se u svoje „brze tene“, podešavam
sat i krećemo.
Zalijećemo
se ko ludi da bi prvu hiljadarku izvukli u željenom vremenu. Taman pred kraj
ponestaje daha, nos je zapušen. “Biće teško na četvrtoj”, prognoziram,
da nas pripremim za ono što nas čeka. Minuta odmora i već nastavljamo novu
dužinu. Jurcamo ponovo. Primjećujem da na stadion pristižu i drugi vježbači. „Bože,
kakvi su heroji ovi ljudi koji dolaze trenirati na ovakvim uslovima“, tjeram
misli od sebe, fokusiram se na stazu i zapinjem ko sivonja.
Kraj je drugog
kilometra, ne znam kad prođe. Duša na nos krenula, taman je povratih, već gazimo
treći interval. Glupo je sad išta drugo raditi ali pokušavam popraviti tehniku,
čudno vučem noge i to me usporava. „To mi je i Sead Kondo rekao kad me neki dan
vidio na treningu. Baš smo se fino ispričali, simpatičan čova, vlasnik dva bh
rekorda, u maratonu 2:15:54 i na ceneru 29:29:80, oba iz 1975. Moraću mu se
pohvaliti kad popravim ovo sranje od trčanja“, opet mislim a trebalo bi samo da
trčim.
Gotov
treći. “Dobro je ovaj prošao, nekako lako”, sokolimo se naglas, osjetim da smo
u momentumu, držimo željeni pejs. Pristižu na stadion mladi fudbaleri, trener
ih brifinguje dok mi oblijećemo četvrtu hiljadarku. “Jes` dobro biti mlad i trčat` za loptom kol`ko te noge nose”, dobacuje Mića dok istrčavamo minut odmora a uporedo
s nama mladić silovito vodi loptu uz aut liniju i ubacuje suigraču ispred samog
gola. Zamalo pogodak.
„Krećemo
od zastavice“, određujem start petog intervala, „glupo je da odmah u krivini
pravimo ubrzanje“. Izgovori samo da odgodimo neminovno. Gazimo jako ali
osjećam da padamo. Mića me opominje da smo loši a ubrzo i da smo se popravili.
Sustižemo dvoje klinaca koji se zagrijavaju vanjskim trakama, djevojku u jakni
skoro do koljena. „Zaboga miloga, pa nije toliko hladno“, mislim i vučem
zadnjih 100 m petog intervala. „Još jedan“ govorimo i gledamo se. Startujemo i
grabimo zadnju hiljadarku, prvih 200 metara, prošla krivina, još jedan pravac i
eto ga prošao još jedan krug. „Koliko još”, mislim i gledam u sat a on stao!
Fuck! Stišćem „resume“ i nastavljam, vučem i dodatne metre jer je kraj agonije
na kraju šestog intervala.
Nabacujemo
jedno drugom. Ostalo nam je još 15 minuta istrčavanja. Miću ponijelo pa zamalo i
njih ne istrčasmo u polušprintu. Opominjem ga da uspori, da je ovo odmor, da tijelo
treba opustiti poslije šoka, da trebamo da uživamo u tim kilometrima i vratimo
osjećaj zbog kog volimo trčanje, pa čak i zimi. Istežemo se a zatim atletskom
trakom udaljavamo sa stadiona. Volim naše sjene koje po stazi bacaju moćni
reflektori. Tanane nogice koje su se još maloprije opirale, dobar su posao
odradile. Torba preko ramena, kapa, rep koji poskakuje. „Sviđa mi se ova
gospođica“, mislim u sebi.
U autu
se smijemo, uspjeli smo uraditi sve kako treba. Nalijevamo se nekakvim proteinima dok
se auto grije i presvlačimo mokre stvari. Priželjkujemo da Mićin autobus kasni
kako bi mogao sjesti negdje i popiti pivo ko čovjek. Ja priželjkujem toplu kuću,
tastaturu i priču o intrvalima i još jednoj pobjedi nad sobom.
Foto: Miroslav Mandić
Nema komentara:
Objavi komentar