nedjelja, 8. siječnja 2017.

Trke koje se ne završavaju u cilju

6. januara sam zajedno s Antom Živković, Igorom Yovanovitchem i Mirsadom Abdakovićem učestvovala na prekograničnoj štafetnoj trci na sto milja S1 Ipertrail. Osim u štafeti, na trci se moglo učestvovati pojedinačno ili u timovima od 2, 3 ili više članova. S obzirom da je početak godine, da nema mnogo trka, ideja je bila okupiti dobre trkače koji će kao Jahorina Ultra Trail Team, u štafeti pojedinačno savladati oko 40ak kilometara, prelazeći tako kružnu stazu koja je vodila kroz Italiju i Sloveniju. Start i cilj su u Portopiccolu, malom turističkom mjestu u Tršćanskom zalivu tako da prvi i zadnji dio staze vode obalom, dok je ostatak u unutražnjosti, brdovitom dijelu Slovenije u kojem je u to doba godine bilo moguće očekivati hladno vrijeme i jaku buru. Cijeli događaj se zapravo opravdano zove La Corsa della Bora, odnosno, Trka s burom. Osim trke na sto milja koju je organizator od ove godine po prvi put uvrstio u ponudu, dan kasnije su organizovane još dvije trail trke, i to na 21 i 57 km čije staze su pravolinijske i poklapaju se s trasom stomiljerice.




Iako smo bili spremni i ludo motivisani da završimo trku najbrže što možemo, nakon više od 12 sati provedenih na stazi i okolnosti koje su nam maksimalno otežale kretanje i logistiku, na 60. km staze, smo donijeli odluku da odustajemo od daljeg takmičenja. Ante je već lijepo hronološki opisao šta nam se desilo tog dana, tako da u uvodu prenosim njegov osvrt:   

Po planu sam startao u 6:00, Igor me sigurno očekivao za 4 sata trčanja u tranziciji (oko 10:00 po lokalnom vremenu), ali kod štafeta je drugačija stvar, barem kod mene, uvijek je pritisak da moraš svoj dio odraditi gotovo savršeno da bi svi bili sretni, a na kraju i ja sam, tako da mi je još veća odgovornost bila doći do tranzicije. O svom trčanju/hodanju ne trebam uzalud trošiti riječi, osim dodati da se na prvi pogled laka dionica završila nakon nekih 45km za 5 sati i 8 minuta s 1550m uspona te sam predao štafetu Igoru uz ostvarenu prednosti nad drugom ekipom od 3 sata. Nažalost kako je utrka orijentacijska, a ne trail, Igor je pratio zastavice koje su mu volonteri pokazali, kao što je to normalno na trail utrkama i s njima je otrčao 22 kilometra u suprotnom smjeru, trasom koju sam ja već prešao. Da bi organizator rekao da su to zastavice za utrku koja se održaje dan kasnije i da nije trebao pratiti zastavice već se sam orijentirati kako zna. Ni to nas nije navelo na odustajanje, već smo tražili i dobili od organizatora dopuštenje da Mirsad starta ponovo s mjesta do kog sam dotrčao i da pokušamo završiti utrku na sve načine. U međuvremenu smo ustanovili da je naš chip zamjenjen s chipom drugog tima, zato nismo ni vidjeli da Igor ide u krivom smjeru. Kako je pala noć, Mirsad je bio primoran hodati, s povremenim trčanjima, prateći gpx zapis na mobitelu, koji ga je vodio preko kuća, stabala, štala, ograda itd. Nekako je Mirsad i stigao do prve kontrole, na polovici svoje dionice, gdje smo ga čekali Sanja i ja. Kada je stigao organizatori su se uopće čudili kako je našao put do kontrole samo s gpx zapisom na mobitelu te mu nisu dozvolili da s istim nastavi dalje. Tu smo zajedno odlučili da je jedini izbor da odustanemo od utrke, iako smo je svi silno željeli završiti i bili smo spremni na sve da to ostvarimo, čak je i Sanja preuzela na sebe najdužu dionicu za trčanje, ali nekad nije dovoljno ni sve to da se završi ovakva utrka.
P.S. smo ustanovili da sam završio svoju prvu orijentacijsku utrku. Ako sam nešto izostavio ekipa neka doda, a sigurno ćete čitati i neki Sanjin post o utrci. Puno pozdrava od Jahorina ultra trail team-a za cijelu ekipu koja nas je podržavala i pratila, žao nam je ako smo razočarali, ali iskupit ćemo se sigurno vrlo brzo na slijedećoj utrci!!! Na kraju zahvale od mene posebno svakom članu tima (thank you Igor, hvala Mirsad, hvala Sanja, te hvala i Nenadu, našem domaćinu u Komanu) na zajedničkom druženju, iako nije završilo na željeni način.

We want you at the finish line


Iako smo dan nakon trke bili ozbiljno zadubljeni u sve što nam se desilo, na sam dan takmičenja je bilo mnogo komičnih i teških situacija, preokreta, iznenađenja tako da se nivo adrenalina držao visoko uz svu buru koja je duvala. Da bi izvještaj bio potpuniji, pokušaću vam prenijeti kako je sve izgledalo tokom dva dana provedena u prekograničnom jurcanju što u štafeti, što u Toyoti.

Dan pred trku kupimo startne brojeve. Sve kasni. Gubimo dva sata čekajući na četiri startna broja, čip i predajnik za satelit. S obzirom da nismo na vrijeme popunili online narudžbenicu, nemamo pravo na okrepu koja se pakuje u drvene kutije na kojima su imena učesnika i koje organizator razvozi po kontrolnim stanicama. Na tim mjestima dakle nema volontera da pomognu trkačima već svako preuzima svoju kutiju, jede ono što je naručio ili dodao i nastavlja dalje. Prilikom preuzimanja brojeva, saznajemo da su na trci samo dvije štafete. Direktor nam govori da markacija postoji samo do 50. km i da će na zadnjem dijelu trke biti najteže kretati se čak i uz navigaciju. Upoznajemo drugu ekipu, prenose mi pozdrave zajedničkih prijatelja. Govore nam da je njima izazov uopšte završiti trku i da ujutro prva startuje Andrea. Razgovaramo između sebe, nije baš da nam odgovara što konkurencija nije brojnija, bilo bi zanimljivije da je borba oštrija. Ali sutra je dan trke i svakako ćemo dati sve od sebe.     


04:00 Ustajem i budim Antu, u 05:00 krećemo zajedno s našim domaćinom Nenadom na start trke. Tek nakon pola sata, uviđamo da Nenad vozi na pogrešnu stranu, umjesto prema startu kretali smo se prema mjestu prve izmjene štafete. Srećom, mijenjamo pravac i uspjevamo dovesti Antu na start.



06:00 Ante startuje trku zajedno s Andreom iz protivničke štafete, ostali učesnici na sto milja su krenuli u 01:00h. Nenad i ja imamo dovoljno vremena da se vratimo u pansion, popijemo kafu, doručkujemo i odvezemo Igora do mjesta Dolina, odakle preuzima štafetu i trči narednih 40 km.

07:30 Provjeravamo satelitsko praćenje na live timingu koje pokazuje da je Andreja ispred Ante tako da zaključujem da je vjerovatno zalutao. Stiže sms u kom mi Ante javlja da je napravio dodatnih 4-5 kilometara i pita gdje je cura i koliko je ispred njega. Odgovaram mu da ne brine, da je oko 3 km ispred njega i da će je stići.

07:45 Ante je zabrinut što je cura brža od njega međutim ono što u tom trenutku  ne zna niko od nas jeste da je Andrea takođe lutala i da je mnogo kilometara iza njega s predajnikom u džepu koji je satelitu slao podatke o kretanju Jahorina Ultra Trail Teama.

09:00 Nenad, Igor i ja čekamo Antu na prvoj kontrolnoj stanici, na 20. km. Bodrimo ga, provjeravamo da li mu nešto treba.

10:00 U mjestu Dolina gdje je prva tranzicija, saznajemo da je organizator MOŽDA zamjenio naše čipove i predajnike tako da live timing pokazuje suparničku ekipu s našim imenom i obrnuto. Vrijeme dok čekamo Antu koristimo da se kod volontera raspitamo kuda staza ide dalje, dobijamo različite instrukcije, jedni kažu da pratimo crvene zastavice koje su vodile iz naselja u šumu. Zaključujemo da live timing nije pouzdan i redovno ažuriran. Tek kasnije ćemo saznati i to da zastavice nisu uopšte postavljene za nas već za trku koja se održava dan kasnije.



11:20 Igor preuzima štafetu od Ante i nastavlja. Mi se vraćamo u pansion da pokupimo Mirsada koji je stigao iz Austrije i spreman je da nakon Igorovih 40 km istrči najdužu dionicu trase, 50 km kroz pretežno planinski dio Slovenije.



12:00 Nakon 7 km Igoru u susret dolazi Andrea a on joj samouvjereno na svom engleskom s jakim  španskim akcentom govori: "You`re moving in the wrong direction“. Andreja odgovara:“ Yes I know. My friends have been calling me to tell me the same“. Ono što ni on ni ona u tom trenutku ne znaju jeste da nose čipove suprotnog tima i da Andrejini prijatelji zovu da joj kažu da se kreće pogrešno jer oni zapravo prate Igora koji srlja nazad prateći zastavice i noseći predajnik tima Treibjagd.

13:00 Čekamo Igora na kontrolnoj stanici na 60. km. Pratimo live timing koji nam govori da se primiče tom kilometru ali ono što ne vidimo jeste da je on te kilometre skupio vraćajući se na pogrešnu stranu, niti još znamo da nije mogao stupiti u kontakt sa mnom jer sam zbog stalnog gubljenja signala nedostupna, niti da se organizator ne javlja na njegov poziv, i da ne zna šta da radi. Da se vrati, to bi značilo još 20 + 40 njegove dionice, čekalo bi ga je ukupno 80 km!

14:00 Stiže mi 100 sms poruka o Igorovim propuštenim pozivima, panično uzvraćam pozivom i saznajem da je on u Sistiani i da je za nas takmičenje vjerovatno završeno. Hladno mu je i krećemo po njega. Uz put, Ante i Mirsad predlažu da nastavimo dalje te da Mirsad od iste tačke krene ponovo, da ja preuzmem njegov dio a da Ante ili Igor završe trku.

16:30 Ponovo smo na tranziciji broj 1, dobijamo odobrenje od direktora trke da nastavimo uz riječi: „We want you at the finish line“. Mirsad kreće sad sa zaostatkom od 3-4 sata za drugom štafetom. Sad smo u stalnom kontaktu s njim, dobijamo potvrdu da se kreće sporo jer nema markacije a ni gps zapis nije lako pratiti.



17:00 U pansionu smo, spremam se da preuzmem štafetu, ubacujem u sebe bezukusnu pastu, na sebe slojeve i slojeve opreme: brus, atlet majica, kompresiona majica dugi rukav, topla majica za trčanje, šuškavac za trčanje, gtx jakna, dva para rukavica, tri lampe, jedna čeona, jedna na prsima, jedna na ruci, dugi topli veš i helanke. Kapa na glavi jer vani bura odnese. Ante želi da ide sa mnom moj dio, zna da će mi biti lakše s njim. Ubrzo dodaje da želi da pomogne i Mirsadu da završi svoj dio. Ne sviđa mi se to, ne želim da tog dana pređe 100 km. Pristajem da pomogne Mirsadu zadnjih 17 km i eventualno meni prvih 10 i da se vrati.

19:00 Nalazimo se s Mirsadom na 60. km. Tu je još i ekipa koja nas u ime organizatora opominje na led koji nas čeka na narednoj etapi i vremenski limit koji jedva da možemo stići. Nude nam gps uređaj jer jedino uz njega i koordinate možemo nastaviti dalje ili da odustanemo i sutra probamo dobiti startne brojeve za učešće na kraćim trkama što zvuči primamljivo.

We don`t wanna be at your finish line


Odluku šta dalje donosimo zajedno. Mirsad je iskusan trkač, prošao je dio staze koji je kategorisan kao lakši ali se teško snalazio. Dio koji je pred njim je još teži, gps zapis koji smo preuzeli od organizatora je nepouzdan i na telefonu ga je nemoguće pratiti. Jedino što je koliko-toliko sigurno jeste gps uređaj uz pomoć kog treba pratiti koordinate sa staze, ukucavati jednu po jednu. Ali sad već znamo da su i oni koju su koristili slične uređaje lutali na stazi ali i to da mi nismo željeli niti smo spremni učestvovati na orjentacijskoj trci. Naravno da je suludo nešto tako raditi po prvi put u hladnoj noći na napoznatom terenu, na stazama koje je bura zaledila i po kojima se treba oprezno kretati. Čemu sve to? Čemu rizik da se povrijedi bilo ko od nas, a da ne govorim da promrzne, ostane bez mobilne mreže, baterije u telefonu ili slično. Pa mi smo iskusni trkači koji se ne dokazuju na ovakvim izazovima. Ne plašimo se patnje na označenoj stazi kojom prašimo ali patnja koju će donijeti stalno gubljenje, kruženja po vukojebinama po buri koja dopire do kosti, gubljenje vremena i živaca tražeći stazu bez oznaka je nešto što nikome od nas nije trebalo. To je to, odustajemo!
  
Ubrzo nakon što smo se vratili u pansion, probudili Igora koji se odmarao kako bi finiširao trku nekad ujutro i prenijeli mu sve šta se desilo, zajedno smo odlučili da sutra ne trčimo ni polumaraton jer nismo željeli kompenzovati lošu trku kraćom samo da bismo ostvarili uspjeh i na taj način dali priliku organizatoru da se iskupi za sve propuste u organizaciji. Fuck you, we don`t want to be at your finish line!

Ups and downs


Ne moram vam govoriti koliko ovakve oscilacije i promjene emocija izmore trkača koji je došao trčati i umjesto emotivnih uspona i padova, savladavati planinske uspone i spustove. Uprkos praznini koju ostavlja neuspjeh da se zajednički cilj ostvari, postoje dobre stvari koje smo izvukli i naučili tog dana jurcajući talijanskom obalom i slovenačkim bregovima, noseći u ruksaku pogrešan predajnik a u mislima jedni druge. Prije svega, potvrdili smo da smo sjajan tim! Ono što je najvažnije jeste da smo svi s istim žarom pokušali i pokušavali završiti trku, da smo nakon što smo iscrpili sve razumne opcije, zajedno donijeli odluku da odustanemo. Teško je riječima opisati koliki je Ante motivator i koliko je požrtvovan bio za svakog člana ekipe, koliko je silno želio trčati i opasne dijelove staze kako bi olakšao kretanje drugima, koliko je brinuo da na svakoj okrepnoj stanici na kojima više nije bilo ni vode dočekujemo jedni druge s našom okrepom. Mirsadova staloženost i smirenost, ozbiljnosti i odgovornost s kojom prihvata zadatak su karakteristike koje se rijetko sreću, na stazi i u životu. Koliko god bolno bilo, vidjeli smo i Igorovu ranjivu stranu, trkača vojničke discipline koji se mora suočiti s neuspjehom i preuzima odgovornost za svoju grešku mada objektivno samo je uradio ono što su mu organizatori rekli: pratio markaciju.

Uz Antu, oglasio se i Igor čiju objavu prevodim s engleskog:

Danas se osjećam loše jer nismo mogli završiti štafetnu trku zbog moje greške. Žao mi je zbog svih članova Jahorina Ultra Trail Teama jer sam ih iznevjerio... Izvinjavam se Sanji Kavaz jer se zaista trudila oko svega, a žao mi je i zbog mog ponašanja koje ponekad nije baš najbolje... Znaš da ti se divim, ti si žena koja se uvijek bori i trudi da bude bolja, kreativna si i pozitivna, i uz sve to, veoma dobra osoba. Ne zaboravi da iako ti to ne govorim često, zaista tako mislim o tebi.

Izvinjavam se Mirsadu Abdakoviću, pokušao si ispraviti moju grešku ali je bilo prekasno i nisi mogao završiti moj dio. Siguran sam da ja nisam pogriješio, ti bi svoj dio odradio sjajno... Veoma si dobar trkač i čak još bolja osoba. Bilo mi je zadovoljstvo provesti vrijeme s tobom.

Takođe se izvinjavam Anti Živkoviću, odlično si odradio trku i gurao nas uvijek kada smo gubili motivaciju. Ti si član tima kog svako želio u svojoj ekipi. Želim ti sve najbolje u skorijoj budućnosti, siguran sam da te dobre stvari čekaju.

Nisam tip osobe koja izbjegava istinu. Trudiš se i ne uspjevaš. Pokušaš ponovo i ponovo ne uspiješ. Ali zapravo gubiš samo onda kada prestaneš pokušavati... Otišli smo kao tim i borili se kao tim... ali sam ja taj koji je pogriješio.

Takođe, mnogo hvala Nenadu Karanoviću na gostoprimstvu. Teško je povjerovati u to kako si nas srdačno dočekao. Svi ste dobrodošli kod mene u Sarajevo, u moju kuću gdje ćete imati sve što vam treba.

Kilometri koji se ne trče


Vraćam se s trke na kojoj nisam istrčala niti jedan km, prešla sam u vozilu bar 150 km tog dana, više od 1500 ukupno do Trsta i nazad, srećom u vozilu kojim se s lakoćom upravlja! Jesam li nezadovoljna? Ne, znam da su prave stvari tek pred nama. Uložili smo mnogo, očekivali još više ali i naučili da je neke trke bolje nikad ne završiti.  

Veliko hvala našim prijateljima iz Toyote BiH i Red Bulla!   

Foto: JUT TEAM

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.

   

1 komentar:

Tadej Maligoj kaže...

Z mobitelom ponoči po Krasu?! Dokaj naivno.
Žal mi je za vašo slabo izkušnjo. Na S1 trail sem bil dvakrat, obakrat zadovoljen.

Objavi komentar