U subotu, 26.06.2021. godine, na Igmanu se održava prvo bh izdanje trke Red Bull 400. Na olimpijskoj velikoj skakaonici na Malom polju učesnici će testirati svoje mogućnosti i pokušati da pomjere vlastite granice.
Koji
je ovo kilometar? Kuda sad? Kakva je podloga do kraja? Gdje su prijave? Gdje je
pasta party? Mogu li zamijeniti majicu za drugi broj? Gdje mogu ostaviti stvari?
Uobičajena su pitanja kojima zatrpavamo volontere na trkama na kojima
učestvujemo. Naša pretpostavka je da svi oni znaju sve o svemu i da trebaju u
svakom trenutku imati spreman odgovor za nas. Vrlo često ćemo loše ocjeniti
volontere na trci samo zato što nisu mogli udovoljiti našem zahtjevu, pružiti
informaciju koju bi po nama trebali imati. S obzirom na iskustvo na trkama koje
imam, te volontersko i organizatorsko, u nastavku ću iznijeti neka svoja zapažanja o međusobnom odnosu trkača, organizatora i volontera.
Kako trčanje učiniti zanimljivijim? Na pomen nevježbačima da se aktivno bavite trčanjem, veoma često ćete prvo zapaziti njihov začuđeni izraz na licu koji odražava nevjericu da neko uopšte može da trči a da još nije odustao. Nakon toga slijedi komentar da je njima trčanje jednostavno dosadno i da tu nema ništa zanimljivo. S obzirom da takve sitaucije nisu nimalo rijetka pojava dala sam sebi izazovan zadatak da stanem u odbranu trčanja i argumentovano dokažem da svi koji slično tvrde nisu u pravu.
Marina Nikolić je tridesetjednogodišnja ultramaratonka iz Beograda koja
se rekreativnim trčanjem bavi svega dvije i po godine ali je za to kratko
vrijeme uspjela ostvariti zapažene rezultate pa se uz preko 60 završenih kraćih
trka može pohvaliti i finišerskim medaljama sa sljedećih takmičenja: