Čašu surutke, molim!

Piješ li whey? Uzimaš li suplementaciju? Moraš uzimati aminokiseline nakon jakih treninga! A magnezijum? Sve su to pitanja koja nam često upućuju drugi a koja vjerovatno i sami sebi postavljamo kako bi provjerili da li vodimo dovoljno računa o hidrataciji i suplementaciji. Izvjesno je da je uz redovnu i balansiranu ishranu svim vježbačima koji se treningom izlažu povećanim naporima potrebna suplementacija. Na nama je da izaberemo na koji način ćemo se suplementirati, tj. da li putem dodataka koji se kupuju u apotekama i specijalizovanim prodavnicama ili prirodnim putem, odnosno, namirnicama koje sadrže potrebne nutrijente u većim količinama. Ako ste pratili moje tekstove, onda znate da sam ja ovaj drugi tip jer izotonični napitak iz kućne radinosti za mene odrađuje posao. Stvar je izbora, ali smatram da laboratorijski izdvojene elemente spojene u kapsuli naš organizam ne prepoznaje kao prirodne i da često takvi suplementi donose više štete nego koristi.

Whey ili surutka

Umjesto toliko hvaljenog kupovnog „Wheya“ u koji se velika većina sportista zaklinje a koji je zapravo izdvojeni protein iz surutke u koji se uglavnom dodaje i sojin protein, ja se radije odlučujem za napitak koji kod gospa Dobrinke dobijem za „dž“, bajde, badava, besplatno ili gratis uz domaća jaja koja kupujem kod nje a koja nose kokoške, one što slobodno po dvorištu kljucaju travu. By the whey, kada ste taj prizor poslednji put vidjeli?

Vjerujem da najbolje stvari u životu nemaju cijenu. Tu spada i surutka kao prirodni izvor visokokvalitetnih proteina koji ćete često dobiti besplatno jer će ga domaćica u suprotnom prosuti ili nahraniti stoku njime. Surutka je nus proizvod koji ostaje proizvodnjom sira, odnosno koagulacijom kazeina iz mlijeka. A da se ja ne bih ponavljala jer su mnogi, stručniji odmene, o njenom značaju napisali već dosta, izdvojila sam samo neke njene karakteristike zbog kojih ćete se možda odlučiti ovog ljeta hidrirati i suplementirati baš ovih napitkom.

Bitne karakteristike

Prije svega, surutka:  

• Sadrži 16 kvalitetnih proteina, 8 minerala, 7 vitamina topivih u vodi, 23 esencijalne aminokiseline, 11 enzima.
• Obiluje elektrolitima, odlično hidratizuje tijelo, daje više energije pa je puno prikladnija od većine energetskih pića.
• Pomaže u brzoj obnovi ćelija.
• Pomaže izgradnju mišićne mase i oporavak mišićnih vlakana oštećenih napornim treninzima.
• Održava dobro zdravlje imunog sistema.
• Daje osjećaj sitosti tako što povećava nivo hormona koji koče apetit.
• Podstiče čišćenje organizma i odbacivanje nakupljenih otrova.
• Smanjuje stres i depresiju jer djeluje na smanjenje nivoa kortizola i povećanje nivoa serotonina.

Međutim, uprkos koristi koju dobijamo konzumiranjem surutke, postoje i negativne pojave do kojih može doći pogrešnom primjenom. Iz tog razloga, treba znati i sljedeće:

• Ne miješati surutku s mlijekom jer će kazein iz mlijeka usporiti apsorbciju njenih proteina.
• Ne pretjerivati u dnevnim količinama surutke jer prevelika dnevna doza ima diuretička svojstva.
• Ne zamjenjivati njom redovne obroke, posebno ne tokom dijeta i bez kontrole i nadzora doktora.
• Postoje osobe, doduše rijetke, koje imaju intoleranciju na surutku. 

"Rosa iz raja" ili surutka

S obzirom da nemamo na dohvat ruke kokosovu vodu koja je najkvalitetniji prirodni izotonik, možemo na listu najpoželjnijih, najkvalitetnijih a jeftinih namirnica uvrstiti surutku koja je karakteristična za našu ishranu i dostupna svima. 

Ukoliko postoji neko mjesto u gradu gdje služe surutku u čašama za koktel ili visokim čašama sa slamkom, pozovite me na druženje. Dolazim!

Trči Evropo i (ne) čekaj na nas!

U martu 2014. godine Evropska komisija je objavila izvještaj „Sport i fizičke aktivnosti“ koji je sačinjen na osnovu istraživanja sprovedenog u 28 zemalja Evropske unije. Mi sa Balkana (BiH, Srbija, Crna Gora, BJR Makedonija) na osnovu jasnih pokazatelja možemo lako zaključiti kojoj grupi zemalja po pitanju razvijenosti sportske kulture i rekreativnih navika pripadamao. Osim toga, naš južnjački mentalitet koji u dobroj mjeri određuje i naš odnos prema radnoj disciplini i etici se reflektuje i kroz odnos prema rekreativnom sportu. Nije li zanimljivo što su se baš kod nas ustalile dvije izreke „lezi hljebu da te jedem“ i „bolje štruca u hladu, nego dvije na suncu“. Voljela bih da griješim, ali čini mi se da one najbolje sažimaju stavove velike većine naših sunarodnika koji će radije godine provoditi u debelom `ladu i bez mnogo fizičkog i mentalnog napora tratiti dane i sebi i drugima nego se aktivirati i učiniti svoj život sadržajnim. 

Sjever vs. jug

Opšti zaključak Izvještaja je da se u odnosu na 2009. godinu, kada je rađeno isto istraživanje, u Evropskoj Uniji malo manje vježba, tačnije za 3%. Međutim, važno je napomenuti da je na sjeveru kontinenta, u zemljama Skandinavije, zabilježen porast broja aktivnih vježbača dok je na evropskom jugu, broj onih koji se aktivno bave sportom sve manji. Da zaključimo, najviše se vježba u Švedskoj, Finskoj, Danskoj i Holandiji, (jednako kao i u Norveškoj koja nije obuhvaćena ovim istraživanjem), dosta manje u Italiji i Španiji, dok su najmanje aktivni Grci, Rumuni, Bugari, Portugalci. Zanimljivo je da je u nama najbližoj zemlji sa izraženom sportskom kulturom, Sloveniji, zabilježen porast broja aktivnih vježbača tako da statistika kaže da njih 15% najmanje pet puta sedmično vježba u odnosu na ukupnu populaciju od cca. 2.060.000 stanovnika. Onda ne čudi što se organizatori trka u regionu doslovno obraduju kada čuju da im na trku dolaze Slovenci jer dolaze organizovano i u velikom broju.

Trčanje najpopularnije

Jedna od predloženih mjera kojom se želi povećati broj vježbača u EU je promocija vanjskih aktivnosti koje su i najučestaliji oblik rekreiranja kod onih koji već vježbaju. Dakle, trčanje, bicikliranje, planinarenje, nordijsko hodanje su aktivnosti koje su već najzastupljenije pa se iz tog razloga preporučuju kako bi se sport i rekreacija omasovili kod generalne populacije. U zemljama sa najviše vježbača, najviše ima trkača i trkačica a njihov omjer na trkama je često oko 50:50, a ponekad i veći u korist učesnica. 

Život na sjeveru iz prve ruke

Kao nekoga ko je do sada imao priliku boraviti u inostranstvu samo turistički i službeno, zanimalo me je kako neko ko živi u Norveškoj, Švedskoj i Holandiji opisuje mogućnosti za rekreativno bavljenje sportom u svojoj društvenoj zajednici. Odlučila sam da stupim u kontakt sa prijateljicama koje već dugo godina žive u izabranim zemljama i zamolila ih da odgovore na upitnik koji sam koncipirala tako da dobijem bolju sliku o tome koliko su fizičke aktivnosti sastavni dio svakodnevnice različitih grupa: djece, zaposlenih, starijih. Zanimalo me je koliko su im sportski tereni dostupni kao i njihovo lično mišljenje zašto je vježbanje toliko zastupljeno u kulturi u koju se integrišu. 

Vježbanje i korporativna kultura

S obzirom da je u norveškoj, švedskoj i holandskoj kulturi svijest o značaju vježbanja izuzetno razvijena, ona je sve češće dio korporativne kulture mnogih kompanija. U ovim zemljama, ukoliko ste zaposleni i na posao dolazite biciklom (u nekim dijelovima Švedske 30% populacije), najčešći slučaj je da vam je poslodavac obezbijedio siguran parking prostor za vašeg dvotočkaša, unutar objekta u kom radite lični ormarić u koji možete odložiti svoje stvari, prostoriju u kojoj se možete presvući i tuš kako biste se osvježili i tako mirisni i napunjeni energijom, započeli svoj radni dan. (Kod nas veliku većinu ne možeš motivisati na redovno tuširanje a da ne govorim o redovnom vježbanju!) Osim toga, kompanije zaposlenima sve češće pružaju mogućnost plaćenog treninga u radno vrijeme (do 1h sedmicno) kako bi podstakli osoblje da redovno treniraju radi prevencije bolesti i tegoba koji nastaju zbog višesatnog sjedenja i smanjene aktivnosti u tom periodu. Ovo međutim ne znači da poslodavci na sjeveru više vole svoje zaposlene nego je prostom računicom dokazano da preventivnim djelovanjem smanjuju njihovo odsustvo s posla zbog bolesti i povećavaju njihovu produktivnost. 

Da li se Skandinavci rađaju kao altete?

Odgovor na pitanje iz podnaslavo je naravno: NE! Ali ako ste imali sreće da se rodite npr. u Norveškoj, onda od malih nogu pripadate tradiciji koja njeguje kulturu vježbanja, izloženi ste ambijentu u kojem su tereni za raznovrsne sportove svuda oko vas i dostupni svima, i najvejrovatnije ćete čak i kao prosječan klinja, već do četvrtog razreda osnovne škole prepješačiti, prepedalati, preskijati ili preplivati više nego što će prosječan ljenguz s juga do svoje 40 godine! Evo i zašto. Djeca u školu uglavnom idu pješice. Ukoliko žive daleko od škole, roditelji organizuju „šetačke grupe“ pa djecu u smjenama prate na putu od kuće do škole i obrnuto. Zimi je skoro obavezno da svi hodaju na skijama zbog čega lokalne samouprave ulažu značajna sredstva i uređuju staze, odnosno trake za hodanje na skijama čak i više puta dnevno tokom sezone. Imaju redovno čas fizičkog vježbanja a prvačići jednom sedmično imaju nastavu u prirodi. Kod nas školski kolektivi jedva uspiju jednom (češće nijednom) da organizuju nastavu u prirodi tokom osam, odnosno devet godina osnovnoškolskog obrazovanja.

Šta Skandinavci rade u slobodno vrijeme

Imala sam sreću prije nekoliko godina provesti 15 dana u sportsko-rekreativnom kompleksu u Danskoj koji je gostima nudio mogućnost korištenja terena, opreme i stručnog osoblja za doslovno sve sportove koje možete zamisliti. Kada je vaš životni stil takav da vam je vježbanje dio radne sedmice, onda i slobodne dane koristite za aktivan odmor i boravak u prirodi. Odlazak u prirodu vikendom i fizičke aktivnosti na otvorenom su pravila koja važe skoro za sve porodice, po mnogo čemu, nama dalekog sjevera. Dok je nama prva asocijacija na vikend u prirodi roštilj i gajba piva u potoku, njima odlazak u prirodu podazumijeva aktivan odmor koji provode u šetnji, nordijskom hodanju i skijanju, planinarenju, bicikliranju. Oni ne vježbaju samo da bi smršali niti isključivo radi zdravlja već i zbog zabave, i kako kažu mnogi koji su migrirali ka sjeveru, kako bi lakše podnijeli teške klimatske uslove. 

Bicikliranje

Biciklo je na sjeveru glavno prevozno sredstvo. Na svakom ćošku su mjesta predviđena za parkiranje na kojima možete ostaviti svoje biciklo, zaključati ga a često i samo prisloniti uz par stotina sličnih vašem jer na sjeveru kontinenta voze modele bicikala koja sigurna sam velika većina nas sa ušminkanog juga ne bi ni pogledala, a kamo li uzjahala, pa ih tako niko ni ne krade. A i ako neko uzme vaš, valjda vi samo uzmete sljedeći tuđi, šta li, kao što mi radimo kad ustanovimo da nam je neko iz stalka u kafiću ukrao kišobran. Pedala staro i mlado, do vrtića, do posla, do škole, do kuće, do kafane. Pedalaju svi, od kolijevke pa do groba. Oni drugačije ne znaju. 

* Zahvaljujem se Azri Avdagić, Jeleni Miljatović-Bjelica i Danijeli Hagblom, mojim dragim prijateljicama, koje su konkretnim primjerima učinile ovaj tekst sadržajnijim i slikovitijim.

Trkački altruizam: Trčim za bolje sutra

U želji da pomognu sebi ali i drugima, trkači širom svijeta društvenim aktivizmom podižu svijest o brojnim problemima u zajednici, pojedincima i grupama kojima je pomoć potrebna. Organizuju trke, druženja, rasprodaje, licitacije i druge aktivnosti u koje žele uključiti širu društvenu zajednicu kako bi njene članove upoznali sa određenim problemom i podstakli ih da svojim učešćem i donacijama podrže odabrani cilj. Upravo ova dimenzija trčanja mi daje razlog više da ga volim i da budem ponosna na sve napore kojima trkači i trkačice dokazuju svoj trkački altruizam.

Na 27. Beogradskom maratanu, na kojem je ove godine rekordno učestvovalo više od 3.600 trkača i trkačica, njih preko 800 je trčalo kao dio Belhospice tima za koji su uspjeli sakupiti planiranih 15.000$. Inače, Belhospice je specijalizovana dobrotvorna organizacija koja pruža palijativno zbrinjavanje pacijenata za koje je prognoza ograničena. Na iznos koje je prikupila trkačka zajednica, donatori će dodati još toliko kako bi se osposobila prva platforma u Srbiji za online prikupljanje donacija što će organizaciji Belhospice donijeti dugoročnu održivost. Međutim, u nedjelju se u Beogradu nije trčalo samo za Belhospice već i za Nacionalno udruženje roditelja djece oboljele od raka (NURDOR), Pokret za brigu o starijima 65+, Udruženje DEBRA i „djecu leptire“ i brojne druge organizacije i pojedince. 

Na američki način 

Moj zemljak, sjajni trkač koji već dugi niz godina živi u SAD, Igor Stević, mi je pisao o tome koliko je u u američkoj trkačkoj kulturi prisutna tradicija organzovanja humanitarnih akcija i podizanja svijesti o odrđenim problemima u društvu. Organizatori trka se, svjesni da će na taj način privući veći broj učesnika, tokom priprema opredjeljuju za humanitarnu organizaciju kojoj žele pomoći i dio sredstava alociraju u tu svrhu. Drugi način je da se uspostavi partnerstvo sa izabranom organizacijom kojoj se ustupi određeni broj startnih paketa čijom prodajom organizacija stiče finansijsku dobit. Ovakvu praksu primjenjuju prestižni maratoni kao što su New York City, Boston ili Chicago za koje se mnogim trkačima teško ili gotovo nemoguće kvalifikovati. Oni međutim imaju mogućnost da izaberu neku od partnerskih humanitarnih organizacija, prikupe definisani minimum sredstava kako bi sebi obezbijedili učešće. Partnerska humanitarna organizacija će omogućiti trkaču da na online platformi izradi svoj „home page“ i putem sigurnog linka prikupi željena sredstva koja se direktno prebacuju u humanitarne svrhe. Minimalni iznos koji je na ovaj način bilo potrebno prikupiti ove godine za učešće na Bostonskom maratonu iznosio je 4-5.000$ i nije uključivao troškove registracije za trku.

Igorovu ličnu priču su obilježila stalna nastojanja da sebi obezbijedi učešće na prestižnim trkama. U  vrijeme kada je razmišljao o učešću na New York City maratonu, dijagnostikovan mu je dijabetes tip 1 ali se on uprkos svim izazovima i teškoćama koje je bolest nosila sa sobom, zahvaljujući svojim brzim nogama, velikim srcem i odlučnošću, uvijek uspijevao kvalifikovati za sve željene trke. Njegov rekord na maratonu je 2:48 dok je na 50 milja najbolji rezultat ostvario u vremenu 6:25. Nastavio je svojim ličnim primjerom da inspiriše druge prikupljaći hiljade dolara koje je donirao u svrhu daljih istraživanja i borbe protiv šećerne bolesti. Citiraću samo dio njegove izjave: „Sve moje uspjehe motivisali su dijabetičari koje srećem na humanitarnim trkama. To su ljudi koji žive širom Amerike i Kanade i koji prate svaki moj korak. Sama svijest o tome da moj uspjeh može pomoći nekom djetetu da se ne stidi što sa sobom nosi iglu i špricu ali i motivisati ga da trči za atletski tim svoje škole, tjera me da treniram sve bolje i pomjeram vlastite granice. Fantastično je kada možete svoju strast i postignuća pretvoriti u nešto altruistično i opipljivo“.

Na bosanski način 

Jednako sam ponosna i na Darija Ružića, trkača i prijatelja iz Sarajeva koji je svojim trkačkim podvigom i aktivizmom dao primjer svima nama kako da svoje km pretvorimo u KM (konvertibilna marka, bh valuta) i pomognemo onima kojima je pomoć potrebna. A njegova priča je sljedeća. Dobar dio zime i proljeća smo trenirali skupa jer se Dario već ranije prijavio za učešće na Bečkom maratonu. Svoj izazov je učinio još većim i vrjednijim kada je odlučio da stazu bečkog maratona istrči za djecu Mjedenice, tačnije za njihov tim koji učestvuje na paraolimpijskim takmičenjima te pokrenuo inicijtivu „Trčim za bolje sutra“ kojom je želio prikupiti sredstva potrebna za nabavku sportskih kompleta za mjedeničke takmičare. Pretrčani kilometri i donacije su se gomilali ali je nažalost, zbog povrede, Dario morao prekinuti sa treninzima završavajući pripreme sa najduže istrčanih 27 km. Ne znam za Darija, ali ja sam imala strašnu tremu zbog njegovog učešća i savjetovala ga da istrči polumaraton ukoliko bolovi u koljenima budu nepodnošljivi. 13. aprila, Dario Ružić je istrčao svoj prvi maraton, stekao mnogo novih prijatelja u „Mjedenici“ i postao jedan od mojih ličnih uzora.

Ako je jedan od razloga zašto volimo trčanje to što nam pomaže da danas budemo bolji nego što smo bili juče, onda je pravo vrijeme da u definiciju uvedemo i pogled u budućnost i kažemo da trčimo jer sebi i drugima želimo bolje sutra. Da ne ostane samo da sam jaka na riječima, ovom prilikom najavljujem svoju inicijativu "mijenjam km za KM" koja će trajati do završetka Sarajevskog polumaratona a kojom ćemo prikupljati sredstva za partnersku organizaciju koju ćemo odabrati narednih dana.

Trčanje ON AIR

Diiiivna Marina Golubović i ja uz kafu razgovarale o rekreativnom trčanju, njoj se priča dopala pa je o tome napravila radijski prilog koji je emitovan u Omladinskom programu bh radija 1. Marina je u prilog suptilno uplela i priču o ženskom trčanju, ja ne sve dodala par sličica i odlučila finalni proizvod podijeliti s vama!

Pustite i vi svoju priču o trčanju u eter!

Kako (ne) dehidrirati na trci

„Pažljivo danas. Izašli smo iz perioda kada se trenira u prijatnijim uslovima, danas će biti 10 stepeni toplije, a to je velika razlika.“ Ovo je savjet koji je meni i ekipi trkača s kojom sam iz Sarajeva u Novi Sad doputovala na polumaratonsku trku uputio jedan od organizatora Apatinskog, odnosno, Dunavskov polumaratona. Mislim da smo savjet svi s rezervom prihvatili jer smo došli da testiramo sebe nakon ugodne zime tokom koje smo trenirali i sakupili dovoljno kilometara u nogama i trkačkog samopouzdanja da smo u novosadskoj trci vidjeli pravi izazov. Vjerovatno se ni ja ovog savjeta sad ne bih prisjećala da nisam nakon prolaska kroz cilj doslovno kolabirala. Slijedi trkačka anamneza koja bi trebala da objasni uzroke koji su doveli do stanja u kojem sam se nemoćna našla na zemlji, dehidrirana i, sve sa tad već raščupanim loknama na glavi, na granici  gubljenja razuma.

Kako se iz fotelje može unaprijediti trčanje

Iako je rekreativno trčanje aktivnost koju promovišem kao oblik fizičkog vježbanja dostupan svima, aktivnost koja najviše zavisi od volje i istrajnosti samog trkača i trkačice i za koju mu/joj je potrebana minimalna oprema, postoje i drugi preduslovi koji značajno mogu da ohrabre nevježbače da uvedu trčanje u svoju rutinu. Nama koji redovno vježbamo ne treba mnogo: par patika, odgovarajuća trkačka oprema za sve vremenske uslove, nekome muzika ili gedžeti za sve i svašta. Treba nam trotoar, tartan, travnata ili šumska staza. I to je to. Ali da li su naša svijest i priča o trčanju dovoljne da ubjede nevježbače da je to sve što im treba: tene, šorc i atlet majica? Naravno da nisu!

Postoji li interes za razvoj rekreativnog trčanja 

Želja mi je da preispitam odgovornost i obaveze šire društvene zajednice, tačnije administrativnih uprava u izgradnji rekreativnih navika generalne populacije sa posebnim osvrtom na rekreativno trčanje. Postavljam pitanje: Šta jedna lokalna samouprava može da uradi kako bi pokazala da zaista vodi računa o dobrom stanju cjelokupnog bića svojih građana? To što opština podržava profesionalni sport genearalnoj populaciji ne znači mnogo po pitanju unaprjeđenje kvaliteta njihovog života i zdravlja. Budžetska sredstva se prioritetno raspoređuju lokalnim fudbalskim klubovima koji su sami po sebi u pogledu finansiranja, bure bez dna. Argumenti su uglavnom isti: klub treba održati u ligi, treba dovesti novog trenera, u upravu uvesti ljude iz biznisa i politike, nova strategija će vratiti staru slavu, novo pojačanje jeste skupo ali će na terenu opravdati sva ulaganja... Neću da spominjem manipulacije licima i sredstvima koja se redovno dešavaju u ovim preobraćanjima fudbalskih klubova koja ciklično pogađaju naše osiromašene budžete. S druge strane, opštoj populaciji ostaje samo da maše transparentima na stationu ili da „maše ušima“ ispred tv ekrana.

Nakon fudbala dolaze košarkaški klubovi, pa odbojkaški, pa rukometni, skijaški, a onda i atletski. E super, sad mislite, dobro, konačno i nešto novca za trkače što će odgovoriti na pitanje kojim sam otvorila polemiku, ali nije tako! Nažalost, profesionalni atletski klubovi se uglavnom ili isključivo bave pripremom profesionalnih sportista i rijetko su posvećeni promociji rekreativnog trčanja što daje jasnu poruku  nevježbačima da se bave sami sobom. Tužna slika, zar ne?

Kako mijenjati svijest netrkača o trkačkoj kulturi

S obzirom da ovih dana dogovaram saradnju sa jednom lokalnom samoupravom koja želi da promoviše trčanje kao jednostavan i svima dostupan vid rekreacije, analiziram postojeće stanje i pronalazim moguće mjere lokalnih politika koje zaista mogu imati efekta i omasoviti trčanje. Šta je prva stavar koju treba učiniti? Promijeniti svijest netrkača o trkačkoj kulturi i omogućiti im vježbanje jednostavnijim a neke od mogućih mjera su:

• Izgradnja i uređenje staza za trčanje u naseljenim zonama ili prirodi što šalje jasnu poruku da lokalna samouprava smatra vježbanje važnim i vodi računa o unaprjeđenju i očuvanja zdravlja lokalnog stanovništva. Ujedno, na ovaj način se pomaže nevježbačima da bolje koriste raspoloživo vrijeme jer ne moraju smišljati i tragati za novim lokacijama i odvoziti se negdje drugo da bi trčali. Ovakva mjesta bi okupljala i već aktivne trkače što bi početnicima svakako dalo sliku masovnosti trkačke kulture i bilo motiv više za vježbanje.
• Podrška školama trčanja za početnike bilo da su oni gimnazijalci, trudnice, žene ili muškarci u najboljim godinama, penzioneri, zatim saradnja sa udruženjima za promociju rekreativnog sporta i unaprjeđenja zdravlja kroz sport bi takođe omasovila trčanje što bi značajno moglo promijeniti predstavu koju opšta populacija ima o trkačima-rekreativcima jer kad svi trčimo, manje onim drugima štrčimo.
• Organizovanje lokalnih trka zadovoljstva, takmičarskog ili revijalnog tipa koje bi na javnom mjestu okupljale rekreativce i profesionalne sportiste kojima je trčanje sastavni dio treninga.
• Saradnja sa školama, zdravstvenim ustanovama, centrima za savjetovanje o ishrani, lokalnim medijima, investitorima bi uključilo relevantne aktere iz zajednice i pokazalo da se promocijom rekreativnog trčanja u cilju unaprjeđenja zdravlja lokalnog stanonvištva trebaju baviti svi.

Zato, dragi sugrađani koji sjedite u udobnim foteljama opštinskih, gradskih, kantonalnih, republičkih, entitetskih i državnih uprava, pokažite malo više interesovanja za rekreativni sport, konsultujte se sa trkačima i načinima kako da ovu svima dostupnu disciplinu učinimo da takva i bude, odriješite kesu i izdvojite sredstva koja su potrebna da se trčanje u vašoj zajednici omasovi i na kraju krajeva, ustanite iz te iste fotelje i potrčite sa nama jer tako ćete nas najbolje uvjeriti da vjerujete u nas i da vam je stalo!

Gdje ima brdo, ima i strmo: simbolika i metodika trčanja uz brdo

Jednom prilikom kada sam sa zgođušnim udvaračem dogovarala romantični piknik na Jahorini na koju sam ja trebala stići s jedne a on s druge strane, desilo se nešto zbog čega smo se zamalo rastali i prije nego što smo se uopšte sastali. Poznavajući mene i moju strast za pedalanjem, ljubazno se ponudio da poveze biciklo do gore kako bih se mogla poslije spustiti nazad. U prvom trenutku nisam baš najbolje shvatila poentu te strmoglav vožnje pa sam ostala nijema par sekundi. (Da mi je bilo vidjeti svoj izraz na licu u tom trenuntku!) A u tih par sekundi, bura je divljala u mojoj glavi: kakvo je ovo pitanje? da se spustim na biciklu bez da okrenem pedale? Je l` on mene zeza?

A zatim sam nekako uspjela da smirim buru u svojoj glavi, opustim grč na licu, jedva malo da se nasmješim govoreći sebi da nije on, dečko, kriv što ne zna šta znači „brdska vožnja biciklom“. Poznavajući njega kao ne baš tako aktivnog rekreativca, jasno mi je bilo da je njemu nepoznato da vožnji NIZ brdo predhodi vožnja UZ to isto brdo. Tek nakon što se uz napor i savladavanje krivina i uspona, popneš do vrha s nestrpljenjem očekujući da ti se  kao u kakvom klimaksu kao nagrada konačno pred očima otvori vidik koji ukazuje širinu planinskog prostranstva, TEK tada se možeš opušteno spustiti niz brdo s osmjehom potpunog zadovoljstva. Slično je i sa brdskim trčanjem: trkač/ica savladava uspon iščekujući panoramu i pogled s visine kao nagradu da bi mu/joj se tek potom noge odmorile u trku nizbrdo.

Brdsko trčanje

Trčanje uz brdo zahtjeva veći napor, iskustvo, dobru samoprocjenu i dosta pretrčanih kilometara osnovnog treninga iza sebe. Moram priznati da mi je unazad par godina dok sam bila u daleko slabijoj trkačkoj formi, pomisao na trčanje uz najmanju uzbrdicu izazivala nelagodu. Čak i prilikom analize staze kojom sam trčala svoju prvu polumaratonsku trku nisam bila sigurna hoću li s lakoćom podnijeti njene dijelove koji su bili s usponom.

Međutim, prošlog ljeta, kao najprirodnija stvar na svijetu, samo od sebe mi je došlo da svoje treninge prebacim na brdovite terene. Vjerovatno sam osjetila da sam u mnogo boljoj trkačkoj formi i da će to biti adekvatan izazov u trenažnom periodu. I još nešto. Kao zaljubljeniku u prirodu, jedino trčanje brdima i planinama mi je garantovalo da se neću morati sudarati sa prolaznicima i trpiti „one“ poglede, znate već koje. U razgovoru sa jednim rekreativcem zaključila sam da mještani koje srećemo u brdima i planinama bolje reaguju na nas trkače nego naši „urbani“ zemljaci. Možda je to iz razloga što ovi gore znaju da smo uz veliki napor doštrčali kako bismo se, ne wi-fi-om, već snagom duhovnog i fizičkog, konektovali sa energijom koju priroda daje. 

                                                                                              Trebević iza mene

Šta kažu stručnjaci

Uporište svojoj intuitivnoj i evolutivnoj transformaciji u brdsku trkačicu sam našla u piramidalnoj strukturi treninga koju je Jeff Galloway, poznati američki dugoprugaš, objavio u svojoj knjizi, „Od jogginga do maratona“. Po njemu, osnovnim treningom se stiče izdržljivost i poboljšava učinkovitost kardiovaskularnog sistema. Međutim, prema njegovoj piramidalnoj strukturi, prije nego što trkač pređe na brzinske treninge, potreban mu je prelazni period tokom kojeg će skupiti neophodnu snagu. Iz tog razloga on brdske treninge pozicionira između ove dvije faze jer smatra da će upravo brdsko trčanje najbolje ojačati mišiće trkača i pripremiti ih za brzinske treninge. Na ovaj način trkač će ojačati glavne pokretačke mišiće, navići noge na naporne treninge ostajući pri tom u aerobnoj zoni pošteđen veće štete, trauma i teških posljedica koje uglavnom ostavljaju brzinski treninzi.

Trč uz brdo, trč niz brdo: Kako početi

Ako ste solidan trkač koji bi da proba brdsko trčanje, za početak se držite osnovnih pravila:

• Izaberite brdo s umjerenim nagibom (10-15%)
• Trčite sa 80-85% snage
• Odmarajte tokom trčanja nizbrdo
• Trčite brdski trening jednom u 7-10 dana
• Redovno trčite brdske treninge u periodu od 4-8 sedmica
• Ne pretjerujte jer je ipak riječ o zahtjevnijem treningu.

I ne zaboravite, "ko na brdu ak`i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom"! 

Škola u kojoj trčanje NIJE zabranjeno

Škola vs. škola trčanja

Škola je institucija u kojoj se vrlo šablonski stiču nova znanaja i vještine, prevaspitavaju pojedinci u poslušnike. Ovo je definicija škole koju nećete naći ni u jednom zvaničnom udžbeniku ali do koje je moguće doći intuitivno i intelektualnom spoznajom nakon godina koje ste proveli kao zamorče državnog obrazovno-vaspitnog projekta ili jednostavnim posmatranjem procesa. Jedna od prvih stvari koje vas nauče u školi jeste da tamo nema trčanja – ne, ne, u školi se ne trči, ono je strogo zabranjeno. U školi se hoda polako, u redu, dvoje po dvoje što je velika promjena klincima koji u zgradu znanja utrče sa prostranih cvjetnih livada i beskraja dječije mašte.

A onda se obrazuju, odrastu i požele da se konačno upišu upravo u školu u kojoj je trčanje dozvoljeno! Šta više, u toj školi ih ohrabruju da trče sve bolje i sve duže! Škole trčanja su ogranizovani oblici rada sa početnicima koji imaju želju da trčanje ustale u svojoj dnevnoj rutini ili da se spreme za amatersko učešće u trkama. 

                                                                                                                                                                     photo by Adidas škola trčanja

Kako je sve počelo

Ovakva praksa postoji već decenijama u društvima koja njeguju i razvijaju trkačku kulturu. Doživljavala je svoju ekspanziju sedamdesetih godina prošlog vijeka. Road Runners Clubs su gradski klubovi koji su okupljali stotine pa i hiljade rekreativaca u većim gradovima oko ideje kreiranja aktivnog i zdravog životnog stila kroz trčanje. Sjetite se samo fimova, serija, muzičkih spotova i mode iz tog vremena u kojima je vidljiv uticaj trkačke kulture. Na tu temu zavrtićemo meni drag hit Bombaj štampe iz 1986. pod nazivom „Joggingacross Alipašino polje“. 

Škole trčanja u regionu

Škola trčanja Klix je prvi zvanični projekat ove vrste u posleratnom Sarajevu. Iako bi školom trčanja mogli nazvati i svaki individualni napor da se bar dva početnika spreme za određene trkačke izazove, zvanična škola trčanja podrazumjeva veću grupu, iskusne instruktore, duh zajedništva, definisane trkačke ciljeve, veću vidljivost. U februaru 2013. godine su osnivači ove škole, iskusni trkači i organizatori Sarajevskog polumaratona, oformili grupu od 25 polaznika, uglavnom žena, i krenuli sa aktivnim trkačkim treninzima i predavanjima na temu zdrave ishrane i motivacije. Cilj je bio pripremiti polaznike škole trčanja za učešće na Sarajevskom polumaratonu. Nakon 7 mjeseci redovnog treniranja, njih 25 je 15.09.2013. godine istrčalo svoju prvu polumaratonsku dužinu!

                                                                                                               photo by Škola trčanja Klix

U susjednim zemljama, Srbiji i Hrvatskoj, situacija je malo drugačija. Tamo se već godinama organizuju škole trčanja koje svake godine afirmišu nove trkače i omasovljuju rekreativno trčanje. Nerijetko se organizuju pod pokroviteljstvom velikih sportskih brendova pa tako u Hrvatskoj uspješno djeluje Adidas škola trčanja koja je u prošloj godini kroz trkački program u Zagrebu i Rijeci obučila oko 600 trkača i trkačica od čega je njih 170 nastupilo na Zagrebačkom polumaratonu. U Srbiji je kroz obuku Belgrade Running Cluba u prošloj godini 100ak polaznika „naučilo“ trčati i rekla bih, naučilo kako da svoj životni stil izgrade na trkačkoj osnovi.

                                                                                                                                                               photo by Belgrade Running Club

Šta čekaš? Potrči i štrči!

S obzirom da je ovo doba godine kada se zahuktavaju pripreme za nove cikluse škola trčanja širom regiona želim da vas netrkače prije svega podsjetim na odluku da ćete svoj životni stil promijeniti i konačno u ogledalu ugledati odraz o kojem odavno sanjate. Sad je vrijeme da to učinite i prijavite se u školu trčanja ili organizujete lokalnu grupu trkača početnika koju bi predvodio iskusni trkač/trkačica! Osim toga, škole trčanja su i za iskusnije trkače koji uz samostalan rad ne mogu napredovati a željeli bi popraviti svoje lične rekorde. 

I zapamtite, pravilo "manje je više" ostavite za neke druge životne situacije. Ovdje važi pravilo „što više, to bolje“ a misli se i na kilometre, i na prijatelje!

Napravi svoj izotonični napitak

Kao što našim mišićima trebaju proteini da bi se popravila šteta nastala uslijed jakih treninga, jednako bitna je i nadopuna tečnosti i minerala koje tokom trčanja i vježbanja uopšte, izgubimo preko znoja i urina. Tako se npr. mišićnom tkivu kojem nedostaje magnezijum svojstveni grčevi zbog kojih trkač trpi bolove i sklon je povredama mada disbalans minerala u organizmu može dovesti i do ozbiljnijih problema. Zato se nakon svakog treninga dužeg od 45-50 minuta, a tokom dužih i  intenzivnijijh i tokom samog vježbanja, preporučuje rehidriranje i unos napitaka koji sadrže elektrolite. Elektroliti su joni kalcijuma, natrijuma, kalijuma, magnezijuma, hlora i bikarbonata rastvoreni u tekućini čiji balans u organizmu je, između ostalog, ključan za hidrataciju, impuls nerava, pumpanje srca i ostalih mišića i ph vrijednost. Nije dovoljno rehidrirati organizam samo običnom vodom jer se njenim unosom samo razblažuje zastupljenost elektrolita što dovodi do njihovog dizbalansa.

Izotonični napitak – kućna radinost

Na tržištu postoje gotovi, tzv. izotonični napici, koji pomažu profesionalnim i rekreativnim vježbačima da unosom elektrolita nadomjeste izgubljene minerale. S obzirom da sam jedan od opreznih kupaca koji čita sastav svih proizvoda koje konzumira, moram priznati da mi se nikako nije dopadalo to što upravo ti napici sadrže vještačke boje i arome, zaslađivače, dakle aditive, pa sam odlučila pronaći jednostavnije i ekonomičnije rješenje, tačnije, praviti ih kod kuće. (Sličan problem imam i sa energetskim gelovima, trenutno tragam za njihovom najboljom prirodnom zamjenom. O tome više uskoro) A izotonični napitak je moguće napraviti kod kuće, košta sitnicu a dozvoljene su i izmjene kako biste njegov okus i učinak prilagodili sopstvenim potrebama. Za početak, evo recepta za izotonični napitak iz kućne radinosti:

- Pola limuna  (Možete umjesto limuna koristiti narandžu ili grejp.)

- Kašičica meda (Može koristiti saharozu, steviju ili sirup od agave umjesto meda, ili kakav voćni sirup pa čak i jabučni koji se u Bosni pravi kao prirodni zaslađivač bez dodavanja šećera. Šećer se inače stavlja kako bi popravio okus ovom napitku tako da se ne morate opterećavati mnogo izborom, samo izbjegavajte bijeli kuhinjski.)

- Morska so, četvrtina kašičice (Preporučujem himalajsku so jer ona u tragovima sadrži najviše minerala koje je neophodno nadoknaditi.)

- So magnezijuma, četvrtina kašičice

- ½ l vode (Umjesto vode možete staviti i blagi organski zeleni čaj.)

Kokosova voda – „rosa iz raja“

S obzirom da se sportisti rehidriraju i drugim vrstama napitaka koje ne konzumiram, kao što su energetski napici, iz razloga što mislim da donose više štete nego koristi, za vas koji ste zainteresovani da saznate više o ostalim napicima koji trkači koriste, preporučujem odličan tekst „Energetska pića za trčanje“. Tu nažalost nećete naći ništa o kokosovoj vodi ili „novoj sportskoj vodi“ koju sve više trkača u svijetu koristi za oralno rehidriranje i koja je navodno, jedina sterilna voda u prirodi. Ali sam našla mjesto gdje se o tome detaljno piše pa vam preporučujem tekst „Voda od kokosa, najbolji sportski napitak?!“ Inače, kokosova voda je izotonična i ima sastav elektrolita kao ljudska plazma zbog čega je, kako kažu, za vrijeme rata na Pacifiku korištena za hitnu intravensku infuziju. Danas je ona i hit mondensko piće koje se pije jer podmlađuje ili se koristi kao dodatak koktelima.

Nova sportska voda se može nabaviti BiH, Srbiji i Hrvatskoj u komercijalnim pakovanjima od 300ak ml i „košta Boga oca“. Tetrapak pakovanje od 330 ml kokosove vode se može naći u parfimerijama „Dm-a. Proizvođač je „Alnatura“, a proizvod je iz ekološkog uzgoja i košta oko 2,70KM (oko 1,4 EUR). Osim prirodnog okusa, „Alnatura“ nudi i kokosovu vodu sa okusom manga i ananasa. Pored „Dm-a“, kokosovu vodu kao prirodni napitak možete naći i u nekim prodavnicama zdrave ili delikatesne hrane. „Pearl Royal“ u luksuznoj ambalaži u vidu nezrelog kokosovog oraha pakuje 310ml ove dragocjene tekućine (u Sarajevu, „Condimento“ u tržnom centru BBI je nudi u prodaji za oko 5KM, za druge gradove, nemam podatke). Napitak je blago slatkastog okusa i mliječne teksture. Iz čiste radoznalosti sam se odlučila probati ovu egzotiku i počastiti svoj „trkački pogon“ tim dragocjenim i skupim izotoničnim napitkom. Ukoliko ste u mogućnosti nabaviti nezreli orah kokosa (!) iz kojeg se dobija ova cijenjena tekućina, onda kvalitetan izotonični napitak možete napraviti i sami dodajući joj vode i limuna. Napominjem da zreli orah sadrži mlijeko koje nema ista svojstva pa ga je bolje iskoristite za rižoto ili kakav zdravi slatkiš.

Inače, moj izbor je izotonični napitak koji pravim kod kuće a na vama je da izaberete sebi idealan izotonik kao i način na koji ćete se hidrirati prije, tokom i nakon vježbanja.

Zašto poslodavac treba zaposliti trkača

Kroz trčanje i druženje sa trkačima, naučite svašta. „Trčati polumaraton ili maraton ti je kao završiti fakultet“, riječi su mog trkačkog mentora tokom našeg prvog zajedničkog treninga, pri tom moram naglasiti da nije mislio na one privatne. „Zahtjeva disciplinu i sistematičnost. Imaš svoj cilj i znaš da trebaju vrijeme i trud da stigneš do njega“. I zaista je tako. Bez discipline, sistematičnosti i jake volje nema ni istrčanih polumaratona ili maratona. Da znaju više o tome, poslodavci bi trebali zapošljavati trkače jer su oni kroz trkačku etiku u sebi razvili osobine, vještine i znanja koji svoju primjenu mogu lako naći i u poslovnom okruženju.