Zašto je dobro trčati solo

Veliki broj trkača se učlanjuje u klub ili upisuje u školu trčanja, pridružuje grupi ili pronalazi stalnog partnera za trčanje jer im zajednički treninzi prije svega donose podršku i ohrabrenje. Međutim, trčanje u grupi ne odgovara svim tipovima trkača, niti je najbolji izbor u svim životnim okolnostima. Nekim trkačima su solo treninzi navika i potreba jer ih doživljavaju kao jedino vrijeme kada se mogu posvetiti samo sebi. Međutim i rekreativci koji su naviknuti isključivo na vježbanje u grupi, bi trebali bar povremeno otići sami na trčanje i steći samostalnost na stazi.

Hrana za trkače: datula, datulja, urma ili hurma

Datule imaju širok spektar zdravstvenih i nutritivnih vrijednosti, zbog čega se smatraju najzdravijim voćem na zemlji. Više puta sam čula da je to jedina hrana koju tokom dana možete jesti bez unosa ičega drugog a koja će vašem organizmu dati sve što mu je potrebno. Izvor su prirodnih vlakana koji su neophodni za dobar rad crijeva. Prirodni šećer koji se nalazi u njima je savršena alternativa običnom šećeru. Lako se vare i smanjuju osjećaj gladi. Ako su dobro skladištene, ne kvare se i rok trajanja im je 2 godine. Po svom sastavu datule su prava prirodna multivitaminska i energetska bomba, superhrana, savršena za klince i odrasle ali i neizostavna namirnica na meniju aktivnih vježbača.

I kissed a girl and I liked it

Sve češće poznati svjetski brendovi putem kampanja ili podrške koju daju organizacijama koje se bave seksualnim manjinama otvoreno promovišu prava LGBTIQ populacije. Povodom Valentinova, odnosno Dana zaljubljenih, adidas je, na svom nalogu na Instagramu, uz poruku „The love you take is equal to the love you make" objavio fotografiju koja nagovještava dvije djevojke u trenutku u kojem najvjerovatnije razmjenjuju poljubac. Nimalo slučajno, obje akterice na fotografiji nose novi model adidas Pure Boost X, patike za trčanje dizajnirane samo za žensko stopalo čija je globalna promocija započeta nekoliko dana ranije. I nimalo slučajno u poruci koja je preuzeta iz pjesme Beatlesa „The End“ stoje riječi "ljubav" i "jednakost" kojima se zapravo sažima ideja ravnopravnosti za koju se LGBTIQ agenda zalaže. Nimalo neočekivano, objavljeni sadržaj je već do ponedeljka imao skoro 100.000 komentara među kojima je bilo onih koji su s odobravanjem podržali akciju ali i homofobnih stavova protiv kojih se adidas borio šaljući im emotikon s poljubcem. :-*

Trčanje na minus petrnaest

Uslovi za trčanje zimi su rijetko idealni jer su napolju uglavnom bljuzgavica ili magla ili pada snijeg. Niska temperatura je najčešći izgovor da se trening preskoči ili čak da se vježbanje na otvorenom suspenduje do proljeća. Sveprisutna je i zabluda da ne treba trčati zimi jer se vježbač može prehladiti zbog hladnog vazduha koji tokom treninga udiše direktno u pluća. Međutim, istina je sasvim drugačija jer upravo trčanje zimi donosi benefite kojih trkač postaje svjestan već prilikom prvog učešća na nekoj proljetnjoj trci.

Višestruki benefiti

Kao i tokom ostalih godišnjih doba, i zimi vaše tijelo treba kretanje i redovno rekreiranje što mu ne trebate uskratiti ni kad je vani temperatura ispod nule. Adekvatna odjeća i obuća će vas zaštiti od hladnoće a trčanje na oštrom zimskom zraku donijeće novu dimenziju vašem vježbanju. Ne samo što će osnažiti vaše tijelo i adekvatno ga pripremiti za trke predsezone, zimski treninzi na otvorenom će ojačati i vaš karakter. Odluka da istrajete u svojim treninzima trčanja čak i kad se temperatura spusti par stepeni ispod nule, pripremiće vas za situacije na treninzima i trkama kada će se pojaviti realne okolnosti koje će vam nametnuti ideju odustajanja kao opciju. To može biti zamor tokom trke ili neočekivano loši vremenski uslovi koji će vam smetati u ostvarenju ličnog cilja. Upravo u takvim trenucima, neće vam biti teško pronaći unutrašnju snagu i ne odustati jer ste kroz ranije iskustvo, odoljevajući većim preprekama tokom zimskih treninga, naučili gospodariti sobom i svojim odlukama. 

Zimski treninzi kao samoprevazilaženje

Zimski treninzi po pravilu nisu uvijek ugodno iskustvo. 

Uglavnom se morate nositi s hladnoćom, promrzlim prstima jer će vam trebati neko vrijeme da se zagrijete, izborite s vjetrom ili poledicom. Međutim, osjećaj nakon istrčanog zimskog treninga će zasjeniti većinu ranijih situacija samoprevazilaženja, jer ćete po povratku u topli dom, sami sebe doživjeti kao superheroja ili heroinu. Ovakva iskustva ojačaće i vaše samopouzdanje koje će vam trebati kada se budete suočavali s problemima u realnim situacijama. 

Mali trikovi

Uz podsjećanje na pravilo višeslojnog oblačenja i nošenja sintetičke odjeće tokom zimskih treninga, otkrivam vam i par trikova kojima ćete bar djelimično minimizirati neželjene efekte koje sa sobom nosi vježbanje na temperaturama ispod nule (od -3 do -15). 

Dijelove tijela koji su jako osjetljivi na hladnoću i ekponirani poput nosa, obraza, brade ili ušnih školjki doooobro namažite vazelinom jer će ih on zaštiti od niskih temperatura i vjetra. Ruke zaštitite rukavicama, sintetičkim ili vunenim. Dosta trkača radije nosi rukavice s jednim prstom jer su bolja zaštita od hladnoće ili kombinuju oboje. Umjesto sintetičkih, nosite čarape od merino vune. Muškarcima je potreban topli veš koji će od hladnoće zaštiti genitalije, ženama topla suknja za trčanje da zaštiti jajnike, bedra i debelo meso gdje je cirkulacija slabija. 

Iz ličnog iskustva, trkačicama preporučujem radije tople duge gaće ispod običnih helanki (dakle dvoslojno) nego samo termo helanke. Moja najveća briga tokom spremanja za trening na jako niskim temperaturama je kako da zaštitim bedra od hladnoće jer je to dio koji, vjerovatno zbog loše cirkulacije, jedini promrzne. Što se tiče patika, kada se trči po suvom utabanom snijegu, trčim u adidasovom modelu kanadia u kojima trčim i ljeti ili terrex boostu. Od skoro nosim i Saucony Arctic, idealan za utabani snijeg i klizavu pokoricu. Za trčanje po dubokom snijegu će vam trebati GTX (goretex) modeli i gamašne koje će spriječiti upadanje snijega u patike.

Možda niste znali

Ako vam se učini da je napolju prehladno za trčanje, pomislite da se već trinaest godina na Sjevernom polu održava trka u okviru koje se na maratonskoj i polumaratonskoj distanci takmiče trkači i trkačice, individualno i timski. Maraton na Sjevernom polu je do sada završilo oko 400 osoba iz 45 zemalja. Zbog brutalnih vremenskih uslova gdje se temperatura spušta i na -30, teško je predvidjeti i planirati pobjedničko vrijeme. Rekord u muškoj kategoriji je 2007. godine postavio Thomas Maguire s vremenom 3:36:10 dok je rekorderka Anne-Marie Flammersfeld 2014. godine završila trku za 4:52:45.   

Za ostale najcool trke, pratite link! 

Foto: Sanja Kavaz, Zoran Prekogačić
© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.

Trčanje i aerozagađenje: Potražite spas na planinama

S obzirom na hladnije dane, veći broj ložišta na čvrsta goriva, izostanak padavina, temperaturnu inverziju te kotlinski položaj grada, u Sarajevu su više od mjesec dana značajno povećane  vrijednosti aerozagađenja što utiče na kvalitet života i zdravlje, a posebno najosjetljivijih dijelova populacije kao što su djeca, stariji ljudi, osobe s alergijama, hronični bolesnici.

Sarajevo Olympic Venues and Trail Running

(English version below)

Baš kao što je slučaj u drugim olimpijskim gradovima širom svijeta, neka bh olimpijska borilišta izgrađena povodom zimskih Olimpijskih igara,  doslovno propadaju. Posljednjih mjeseci često sam na Igmanu i Trebeviću pa se iznova svaki put čudim skakaonicama i bob stazi kao graditeljskim podvizima i uspjehu bivše Juge! A o žičari koja je vozila iz Sarajeva do omiljenog izletišta svih Sarajlija da ne govorim! Obnovu iste uz sve donacije godinama čekamo i ne mogu da se ne zapitam kako bi danas Bosna i Hercegovina, sve da joj se povjeri organizacija Olimpijskih igara, finansirala i vodila jedan takav projekat. 

Kad trkačici staneš na žulj

Na devetom Sarajevskom polumaratonu, nas 19 iz kolektiva u kojem radim je trčalo polumaratonsku trku. Veliki broj njih po prvi put. Bila sam jedina cura među njima. Tek kad smo završili trku, firma objavila fotke i PR tekst kako ima zdrave, brze i aktivne zaposlenike, među kojima ima i to jedno žensko, vidjeh da svi nose iste majice pravljene za tu priliku. SVI OSIM MENE!

Ništa se od ovoga ne bi desilo da je znao reći „izvini“

Pomislih da nije u redu ali da ne trebam baš da zvocam, bolje da čestitam ovima što su po prvi put trčali polumaraton, pa glavnom u toj paradi pošaljem sms sljedećeg sadržaja: „Čestitam na istrčanom polumaratonu! I hvala što ste me se sjetili s ovom majicom koju su svi imali osim mene“. Nije mi do majice, više da čestitam čovjeku, red je a i da mu dam priliku da se izvini što me zaboravio. Ništa ne odgovara. Ni abera. Prokomentarišem cijelu situaciju na Fejsu sljedećim riječima: „Moje žensko biće ne može da otrpi ovu nepažnju, sebičluk i umišljanje da je svijet pravljen samo za muškarce! Pogotovo ne kad su sporiji od mene! Moram još dodati, pošto je ovo svijet glupih takmičenja i ko će biti bolji i brži od koga, da su možda samo petorica bila brža od mene! I kad sam jutros već toliko bitchy, da začinim do kraja, da je njima zapravo svima u opisu posla i da su plaćeni da budu brži od mene! Al` izgleda da ne ispunjavaju neke norme! Šta bi bilo da dan ranije nisam trčala još jednu trku pa mi je ova s njima, alfa-beta-gama-delta mužjacima, bila rastrčavanje iz zezanja! Zahvaljujem se menadžmentu koji nam je odobrio učešće i uplatio startnine, a kolegama što su mislili na mene! Aj zdravo!“

Na to moji frendovi dodaše svoje komentare, uznemiriše se PR duhovi, kad eto ti, zvr, zvrrrrrrr. Zvoni mi telefon. (Aaaa, čitaš, čitaš šefe, sad. Javljaju ti šta pišem, vježbamo krizno komuniciranje).

Ja: Halo.

On: Zdravo drug! Šta ima? (Vedar ton, optimističan)

Ja: Ništa. Na gađanju sam. (To bi trebao biti signal da nemam vremena za priču ali on nastavlja.)

On: Pa kakve su ono prozivke za majicu. Drug, stvarno, bila je jedna za tebe, napravio je Zamjenik (njegov, faca je čovjek, ima i zamjenika) zahvaljujući nekom sponzorstvu ali ti nisi došla kod nas po nju pa sam je dao... (I dalje vedar ton, ne vidi kuda srlja, tctctctctc)

Ja: Niko mi nije rekao da trebam da dođem po nju! (I onda kreće) av-av-av av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av-av-av-av-av-av. (Hladan ton, više režanje)

On: Dobro drug, ako ti tako kažeš. Ćao. (Hladan ton)

Ja reko, nazvao me da se izvine, on me nazvao da mi kaže da je majicu dao nekom drugom! E sad pošto vidim da ti prenose šta pišem, da dovršim priču s ovih par redova.

Drugar-ICA

Kao prvo, ja nisam drug, kolega, jaran, haver. Ja sam drugar-ICA, u bilo kom kontekstu, može i u ovom ljevčarskom, ta sam. Ja sam koleg-ICA! Profesor-ICA! Inspektor-ICA! Trkač-ICA! Bloger-ICA! Možeš da me oslovljavaš kako god želiš u ženskom rodu, jer žensko sam! Dugo već razmišljam zašto me uvijek oslovljavaš sa „drug“ a slični tebi i sa "kolega". Zašto negiraš moj ženski identitet? Zašto ga trebamo izbrisati iz titula, naziva zanimanja? Zašto me zaboravljaš u timu od 19 u kojem sam jedina cura, u timu koji treba da trči skupa? Zašto me zaboraviš kada znaš da GODINAMA pišem o trčanju, trčim trke, volontiram na trkama, organizujem trke, treniram prije i nakon radnog vremena za razliku od tebe koji svoje treninge završiš u toku radne satnice i za to si plaćen. A ja uz sve stignem i porodicu i ručak i prljav veš! Lakše ti je iz više razloga:

1. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žene može biti sposobna da radi jednake poslove kao i vi muškarci.

2. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može da bude ravnopravna s vama.

3. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može biti sposobna da trči s vama.

4. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Možda ti je tako lakše da me gledaš da se ne ložiš i ne balaviš za mnom.

5. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može da ima muda sve ovo da ti kaže!

Kad mi staneš na žulj

Ja sam Ž-E-N-S-K-O! Fina i opasna, tako me opisaše neki zbog mog garda! Kad u sedmici lakšeg treninga to žensko trči 100 kilometara, neizbježno je da dobije po koji žulj. A kad joj na taj žulj stane kolega bez da se udostojio reći „izvini“, onda je vrijeme da se „obračunaju muški“, što bi rekli, odnosno muško-ženski".  

Ako si mislio da samo TI možeš SVE, grdno si se prevario. Jer JA mogu da budem što želim. Mogu da letim. Mogu da ronim. Mogu da pišem. Mogu da pucam. (Pucam i to kako! Od mogućih 100 pogodaka prosječno pogađam 97 pa ako treba neka vježba tvojim alfa-beta-gama-delta mužijacima, uz treninge trčanja, MOGU i to). Mogu da komandujem. (Trenutno je žena general u NATO bazi u Butmiru!) Mogu da se bijem ako želim. Mogu da sudim. Mogu da glumim. Mogu da spavam s kim hoću. Mogu da rađam ili ne rađam djecu. Mogu da putujem. Mogu da vozim. Mogu da te prijavim za seksualno uznemiravanje kada plaziš pogledom po meni. Mogu da te prijavim za diskriminaciju po osnovu pola kada kažeš da se u tvoju organizacionu jedinicu neće zaposliti žensko dok se ti budeš pitao (govorim o istim poslovima koje obavljaš a ne da čisti, sekretariše, kuva kafu ili na bilo koji drugi način servisira tvoj nabildani ego). Mogu da se pozovem na Strategiju koja je stigla svima u firmi a na čijem kraju stoji paragraf da će se poštovati ravnopravnost polova i koristiti titule i nazivi u ženskom rodu! I na Rezolucije, i na Zakone!

Mogu SVE! Zapamti to za svagda, vo vjeki vjekov. Ej men!

O jedinom bh maratonu i trkačkim furkama

Marathons will take you places 

Klaus Westphal, Hartmann Stampfer, Giuseppe Raguso i Unto Peltoniemi su članovi Country Cluba, udruženja maratonaca koji imaju ludu furku da svoje finišerske medalje osvoje trčeći maratone i ultramaratone u što više različitih zemalja svijeta. Na njihovom sajtu postoji lista zemalja koje su odobrene od strane Kluba i zadovoljavaju postavljene kriterije. Svaki član udruženja može tražiti reviziju i inkluziju neke nove zemlje koja u datom trenutku nije na spisku. Ako trče trku koja prolazi kroz više zemalja, samo se jedna može računati u profilu učesnika. A na toj statistici, član i ujedno predsjednik udruženja, John Wallace, prednjači sa 125 zemalja u kojima je istrčao bar jedan maraton dok je drugi po plasmanu Klaus Westphal sa 100 zemalja koje je posjetio da bi svojoj kolekciji dodao još jednu finišersku maratonsku medalju. Jedna od tih 100 zemalja je i Bosna i Hercegovina koja se zahvaljujući maratonu „Stazama Branka Ćopića“ koji organizuje Atletski klub Sloboda iz Novog Grada, spada u listu zemalja koje imaju maratonsku trku. Upravo na ovoj trci sam upoznala četvoricu maratonaca sa početka teksta i saznala za njihovo neobično udruženje.

Prvi polumaraton: šta prolazite i šta vas čeka

Polumaraton je trka koja se trči na stazi od 21.1 km. Spada u dugoprugaške discipline i izuzetno je popularna kod trkača, kako profesionalaca tako i kod rekreativaca.

Tijelo u pokretu - Emisija Točak, bht1, maj 2015

Trčanje u grupi: il` voliš, il` obožavaš

Bilo da ste početnik koji se bori sa svojim prvim pretrčanim kilometrima ili rekreativac koji se sprema za prvu trku na 10 km, iskusan trkač koji želi popraviti lični rekord na polumaratonu ili veteran koji će uskoro trčati pedeseti maraton, fizička aktivnost će vam svakako više prijati ukoliko je povremeno ili redovno praktikujete u grupi. Treninzima se nećete radovati samo zbog osjećaja zadovoljstva koji se javlja usled vježbanja već i zbog povezanosti s grupom s kojom dijelite svoje uspjehe, iskušenja i napore. Upravo zbog grupne kohezije ili osjećaja zajedništva koji su članovi međusobnim uticajima razvili, nerijetko, veliki broj trkača postaje članom trkačkog kluba, škole trčanja ili se pridružuje neformalnoj grupi koja zajedno trenira na određenoj lokaciji ili u dogovorenim terminima.

Banjalučki polumaraton: svjetski a naš

Prvo izdanje Banjalučkog polumaratona održano 17.05.2015. godine u organizaciji Trkačko rekreativnog kluba Banja Luka je, u godini koju možemo nazvati prekretnicom u izgradnji trkačke kulture u BiH, po mnogo čemu nadmašilo očekivanja domaćih učesnika ali i onih koji dolaze iz zemalja u kojima su cestovne polumaratonske trke već višedecenijska tradicija. Moram priznati da je i mene samu prva najava ovog događaja malo iznenadila zbog (ne)opravdanog stava da se kod nas generalno ne trči i da nam ne treba više trka nego što imamo ali sam već nakon par minuta rekla sebi: „Hej, to treba podržati. Odlučila si ovu godinu ići samo na trail trke al` s obzirom da se radi o Banjaluci i prvom izdanju, spremi se da peglaš asfalt u maju! Ne samo da će da ga peglaš, nego evo ti prilike da napadneš taj svoj komforaški lični rekord s prošlogodišnjeg Noćnog novosadskog maratona od 1:48:59“.

Utisci prije i poslije

Na početku su objave u vezi s trkom izgledale krajnje amaterske: nevješto dizajnirani vizuali kao sa pozivnica koje mame u paintu skiciraju za dječiji rođendan. Međutim, vremenom, najave i informacije o aktivnostima koje je organizator BL polumaratona objavljivao su postajale sve ozbiljnije i odavale sliku da se iza ideje konsolidovala ekipa koja ozbiljno i krajnje profesionalno radi svoj posao. Započeta je škola trčanja, staza je certificirana, redizajnirana web stranica, pojavili su se jaki sponzori da podrže cijeli projekat, svaki stoti registrovani učesnik nagrađivan besplatnom startninom. Da se razumijemo, trčala bih ja tu trku svakako, ali da nije bilo sve tako krajnje profesionalno urađeno, da li bi osim mene, tog dana trčalo još 1.199 polumaratonaca? Mislim da ne bi!  

Šta očekujemo

Kada počnete učestvovati na trkama, prvo vam je bitno koliko je jednostavno prijaviti se, uplatiti startninu i eventualno skupiti ekipu za odlazak ako je trka van mjesta stanovanja. Vremenom počnete da se fokusirate na sopstvene rezultate, planirate u kom dijelu sezone ćete pokušati ostvariti lični rekord. S iskustvom dođu i drugačija očekivanja od same trke, odnosno organizatora, jer želite nešto posebno, drugačije, nešto za pamćenje. A ono što se pamti, jeste atmosfera, staza, ljubaznost domaćina, briga da vam kao trkaču bude sve obezbjeđeno, bogat startni paket, organizovana zabava, čipovano vrijeme, sitne pažnje i da vas tretiraju s poštovanjem. Na tom nivou, mislim da je TRK Banja Luka, kao organizator gradskog polumaratona postavio standard kojeg bi se organizatori postojećih ali i svih novih trka iz regiona trebali pridržavati.

Iz mog ugla

Lično bih kao veliki uspjeh organizatora ocjenila brojnost i masovnost trke jer su prije svega mobilizirali domaće rekreativce i sportiste i motivisali ih za pripremu i učešće. Bilo je tu mnogo učesnika kojima je to bio prvi istrčani polumaraton, mnogo sportista koji treniraju druge sportove i došli su podržati trku ali i iskusnih trkača koji uz dobru trku žele upoznati grad koji posjećuju i doživiti nešto novo. Osim masovnosti postignute odličnom kampanjom koja je trčanje promovisala kao zdrav oblik rekreacije a polumaraton kao izazov za sve, Banjaluku su predstavili kao grad koji ima šta da ponudi. A trkači su sami otkrili ono zbog čega su još došli: ćevape kod Muje, pite ispod sača, sladoled kod teta Slavice, zdravu hranu u Aj zdravo, lijepe Banjalučanke ili zgodne im sugrađane, rafting na Vrbasu. Posebno mi je drago zbog velikog broja onih kojima je banjalučki bio prvi istrčani polumaraton jer su imali priliku u startu ostvariti cilj uz najbolju moguću organizaciju trke.  

Upravo otkrih da je Novinska agencija Anadolija objavila moju izjavu koju su potom brojni mediji preuzeli, među kojima su Nezavisne novine i Radio Sarajevo:

Sažeto, ovako izgleda moj osvrt na prvi Banjalučki polumaraton (Mtel city Race Banjaluka Halfmarathon):

Segment	Ocjena	Komentar
Prijave	5	Jednostavne, putem weba
Startnina	5	Vrijedi svakog feninga
Startni paket	5	Dri-fit majica u muškom i ženskom modelu, grickalice, kuponi za pasta party i okrepu poslije trke (voće, pivo, frutaleba), kupon za popust od 30% u Intersportu
Komunikacija sa trkačima	5	Dvojezična, blagovremena, instruktivna
Preuzimanje brojeva	5	Bez gužve, zabuna
Organizovan prevoz	5	Za učesnike iz Beograda
Start trke	5	Na vrijeme
Staza	4	Lijepa, ali nije pokazala druge atraktivne dijelove grada
Markacija	5	Oznake za kilometre su mogle biti uočljivije
Okrepne stanice	4	Na svaka 3 km, uz vodu mogao je biti izotonik; voće je trebalo biti dostupno ranije
Cilj	5+	Sjajan prateći program i sajam koji su zadržali trkače u zoni finiša
Volonteri	5+	Mnogobrojni, ljubazni, sjajno uniformisani
Pasta party	4	Ukusno, ali količinski nedovoljno - u svakom slučaju, bolje nego obrnuto
Fotografije i snimci	5	Fotografi, dron, snimak iz helikoptera
Proglašenje pobjednika	5	Veliki stejdž, voditelji, muzika, uručenje nagrada
Nagrade	5 +	Veliki broj nagrađenih, posebna pohvala za nagrade po kategorijama
Zabavni sadržaji	5	2 DJ-a na stazi, nastup benda na stejdžu, muzika na after partyiju

Da (li) se razumijemo

Direktora trke, Vladu Seleca, sam upoznala preko Facebooka, on mene preko bloga. Iskusan je trkač i zajedno s Goranom Ćorićem, takođe trkačem, je organizovao gradsku trku uklapajući sve najbolje što su doživili na trkama na kojima su učestvovali. Polumaraton koji su organizovali je za sve nas koji pišemo o trčanju, organizujemo trke ili učestvujemo na njima jako važan jer daje potvrdu da postoji kritična masa kojoj se obraćamo, da je trčanje u našoj zemlji sve masovnije i da ima smisla ovo što radimo. A da se u tome razumijemo i podržavamo, dokazao je džentlmenskim gestom podržavajući organizaciju prvog ultratraila u BiH insertirajući u startne pakete promotivne materijale trke koju s grupom entuzijasta organizujem 1-2 avgusta na Jahorini. U jednom trenutku mi se učinilo da bih ga mogla vidjeti na startu neke od naših trka, smatrala bih to ličnim uspjehom.

Želje i stvranost

Da ostvarim svoj cilj sam postigla samo djelimično. Primaći se za mene još uvijek magičnoj cifri 1:45 na polumaratonu ostavljam za neki drugi put. Bliža sam joj ali je to svega pola minute u odnosu na ranije postavljen lični rekord.  Realno, ja nisam mogla bolje, 1:48:25. Vrijeme je bilo izuzetno teško, pogotovo meni koja ne volim vrućinu i radije biram hladnoću, kišu pa čak i snijeg na trci nego sunce i temperaturu preko 20 stepeni. S druge strane, vjerujem da sam u drugačijim uslovima mogla biti bliža željenom rezultatu jer sam s lakoćom prvih 11 km držala potreban pejs. Ipak, lični rekord u uslovima u kakvima se trčalo u Banjaluci mi je naznaka da bih uskoro mogla čak i komforaški stići do željenog cilja. Uostalom, kažem ja sebi, "Sanjo, pa bila si 19. od ukupno 232 finišerke, šta `oćeš"!

       

Iz vašeg ugla

Kako volim čuti mišljenja i drugih, zamolila sam par učesnika/ca da vam prenesu svoje utiske.

Sonja Šmitran, Zagreb 

(fotografija preuzeta sa ličnog profila)

Svi smo oduševljeni organizacijom i atmosferom kako uz stazu, tako i u gradu. Gdje god smo došli, naišli smo na ljubaznost i susretljivost. Navijači uz stazu su posebno oduševili, osjećala se pozitivna energija i veselje. Svi smo složni oko toga da BL polumaraton upišemo u naš kalendar za sljedeće godine.

Erol Mujanović, Sarajevo, direktor Sarajevskog polumaratona

(fotografija preuzeta sa ličnog profila)

Trka je bila odlično organizovana, posjećenost odlična kako po broju startera tako i po broju finišera pogotovo kada se uzme broj stanovnika Banja Luke što pokazuje da je promocija obavljena na vrhunski način. Veliki potencijal postoji, led je probijen, sada je na svim akterima da pokažu da mogu napraviti u par godina od polumaratona događaj od 3000-4000 ljudi i koji će postati najkorisniji i najljepši projekat koji grad Banja Luka ima. Sretno i samo naprijed.

Tijana Popadić, Beograd, urednica portala trcanje.rs

(fotografija preuzeta sa ličnog profila)

Od starta profesionalno organizovana trka, sa ljubaznim volonterima. Teška staza, obzirom na datum i temperaturu, više vode i izotonik na stazi bi značili. Ne preterano atraktivna staza, dva kruga oko centra grada, ali ravna, i uz bolje uslove, potencijalno brza. Svaka čast na velikom broju učesnika i dobrom startnom paketu.



Zoran Prekogačić, Novi Sad, trail trkač i član PD Naftaš
Srećan sam što sam bio učesnik prvog Banjalučkog polumaratona. Organizacija trke je bila odlična, jedno veliko bravo organizatoru! Misli mi još lete Banjalukom a u meni jos uvek ona energija, onaj divni osećaj. Divni ljudi, trkači i trkačice iz 22 zemlje su došli, trčali, družili se i učinili ovaj događaj nezaboravnim. Hvala Banja Luko!

Aleksandra Burkanović, Novi Sad, AK Fruška Gora
(fotografija preuzeta sa ličnog profila)
Staza ravna, lepo obezbeđena, nimalo dosadna, dosta ljudi sa strane, navijača koji su zaista bili fenomenalniiii. Okrepe, po meni, su bile pravilno raspoređene, samo možda za sledeći put ja bih malo dodala i voća. Volonteri su za svaku pohvalu, svoj posao su maksimalno odradili. Kada sam završila, bilo mi je i malo krivo, jer sam baš, baš, baš uživala na stazi, ako izuzmem manje problemčiće. I šta reći, sem da sam se ponovo oduševila ljudima iz grada na Vrbasu, da za prvu organizaciju mislim da su prevazišli sami sebe i mnogima postavili visok zadatak. I znam da ću biti tamo i sledeće godine, i svim drugarima trkačima od srca preporučujem da odmah upišu ovu trku u svoj kalendar!!!

Matjaž Vrhunc, Ljubljana

Kao iskusnom maratoncu sa više od 50 završenih međunarodnih maratona

poseban mi je izazov trčati na novim trkama i time upoznati nove gradove, ljude, lokalne turističke atrakcije i slično. Iznenadila me mogućnost da se startnina za Banjalučki polumaraton plati putem sistema Pay Pal što je brz i jednostavan način. Naša ekipa od 6 maratonaca je iz Slovenije stigla u Banja Luku već u subotu i odmah smo otišli na podizanje startnih paketa sa kvalitetnom dri-fit majicom, brojem sa ispisanim imenom i prezimenom, čipom, kuponima i ostalim stvarima. Posebno me iznenadio velik broj i masovnost trkača. Organizator je odradio odličnu promociju za trku (web stranica, štampa, televizija…). Čak je polumaraton dobio i svoju himnu. Moram istaknuti ljubaznost domaćina i brigu za nas strane trkače, kao i posebne popuste za smještaj. Na kraju moj lični utisak je, da je to bila odlična trka i sportski praznik kakav si Banja Luka zaslužuje. Organizator kao i svi koji su učestvovali postavili su dobre temelje za dalji razvoj trčanja u regiji i šire. Veliki broj učesnika potvrđuje, da je to bila odlična promocija za zdrav način života kroz sport.

 

Žene i tene: one su uvele maraton u modu

Jedna od zabluda u vezi sa ženskim trčanjem koje su obilježile 20. vijek jeste i ona iz 60-ih godina prema kojoj ženama na američkom tlu nije bilo dozvoljeno učešće na maratonskim trkama jer nisu bile fizički sposobne pretrčati 42 kilometra, odnosno 26,2 milje. 

Iznesena neistina se zapravo zasnivala na zvaničnom stavu konvencionalne medicine koja je tvrdila da bi posljedice po ženu koja bi istrčala maraton bile fatalne jer bi mogla umrijeti ili bi joj materica tokom ili nakon trke mogla ispasti. Ovaj nonsens (kao i mnogi drugi) je značajno doprinjeo nepovjerenju koje imam prema zvaničnoj medicini i njenim preporukama - ako su mogli takvu glupost tvrditi 60-ih, onda sigurno i danas mnoge medicinske zablude plasiraju u javnost. 

Pravila su da se ruše

Iako su na evropskom kontinentu Francuskinja Marie Louise Ledru 1918. godine i Engleskinja Violet Pircy 1926. godine istrčale maratonsku dužinu, dominantno muška američka kultura nije mogla odobriti učešće žena na maratonskim trkama jer je bilo teško prihvatiti da bi žena mogla biti išta drugo osim domaćica i majka koja je brinula o kući i porodici. Prva Amerikanka koja se usprotivila nepisanom pravilu američkog atletskog svijeta je bila Roberta Bobbi Gibb, dvadesedvogodišnja djevojka koja se doslovno zaljubila u trčanje dok je iz publike s ocem posmatrala Bostonski maraton. 

Evo kako je ona objasnila tu svoju strast: „Bilo je to nešto totalno iracionalno, kao kad se zaljubiš. Tu nije bilo novca, nije ni bilo razloga za trčanje i bilo je mimo svih društvenih i kulturnih normi da žena trči, čak i za muškarce nije bilo društveno prihvatljivo da trče“. Nije mogla odoliti izazovu ali se zbog ustaljenog vjerovanja da žene ne mogu trčati više od 1,5 milja oprezno sama spremala za maratonsku dužinu postepeno unaprjeđujući svoju trkačku formu.

Maraton iz zasjede 

 

Da ženama nije dozvoljeno da trče maraton je saznala tek nakon što je na osnovu poslate prijave za učešće na Bostonskom maratonu 1966. godine dobila odbijenicu. U tom trenutku, Bobbi se već dvije godine spremala za trku i nije mogla prihvatiti poraz prije nego da je uopšte probala istrčati maratonsku stazu. Kao prava gerilka, prerušena u mušku sportsku odjeću koja je sakrivala njene ženske atribute, u žbunju u blizini starta je sačekala početak trke te utrčala u veću grupu trkača nadajući se da će ostati nezapažena. 

Ubrzo su muškarci koji su trčali oko nje primjetili da je među njima trkačica. Znala je da je mogu prijaviti, izgurati sa staze pa se umjesto da ih ignoriše, odlučila smješkati im se. I upalilo je! Na njeno iznenađenje, trkači su joj odgovorili dobrodošlicom. „Počeli smo da pričamo i oni su rekli: Boga ti, volio bih da i moja cura trči ili volio bih da moja supruga trči. Željeli su da svoju ljubav prema trčanju mogu podijeliti sa svojim partnericama“, opisala je Bobbi taj trenutak u jednom od svojih intervjua. 

Bobbi je dakle te godine nezvanično istrčala Bostonski maraton što je inspirisalo i druge žene da u godinama koje će uslijediti, nogu uz nogu, rame uz rame, stanu na startnu crtu s maratoncima i polako se izbore za ravnopravan status žena na maratonima kao i za posebne ženske maratonske trke.

261 

 

Poznata fotografija iz 1967. godine na kojoj direktor Bostonskog maratona pokušava sa staze izgurati Kathrine Switzer s brojem 261 na prsima je zapravo samo logičan slijed onoga što je godinu dana ranije Bobbi započela. Međutim, ova trkačica se odlučila za drugačiju taktiku. Ona se na trku prijavila kao K. V. Switzer, dobila broj koji je istakla na grudima i zajedno sa svojim tadašnjim momkom fudbalerom i ostalim trkačima, krenula sa starta. 

Kada je uslijedila čuvena gurka, robusni momak-fudbaler (nije Switzer nimalo naivna) je stao u zaštitu i odbranio je od napada tako da je postala prva žena koja se zvanično registrovala i završila maraton. Kathrine je kasnije na osnovu ovog iskustva i medijske pažnje koja je uslijedila izgradila karijeru u okviru koje je promovisala žensko trčanje širom svijeta, organizovala ženske trke, pisala o trčanju i ravnopravnosti u trkačkom sportu. Ove godine će nastupom na Bostonskom maratonu obilježiti 50 godina od događaja koji je promjenio dalji tok ženskog dugoprugaškog trčanja. 

Bobbi i Kathy danas 

 

Svaka na svoj način, Bobbi i Kathy su trkačice, koje su postale simboli feminističke borbe za ravnopravno učešće žena na maratonskim takmičenjima. Bobbi i dan danas čuva vitalnost i energičnost dvadesetdvogodišnjakinje koja je istrčala svoju prvu trku u Bostonu. Nikada nije prestala trenirati a 2016. godine, Bostonski atletski savez ju je proglasio predvodnicom trke čime je obilježeno 50 godina od kako je istrčavši svoj prvi maraton iz zasjede prokrčila put inkluziji žena u dugoprugaške trke.

Kathrine takođe čuva svoju tvrdoglavost i već godinama organizuje trke širom svijeta kojima želi ohrabriti žene da se aktivno uključe u rekreativno trčanje, slobodnije prijavljuju za učešće u trkačkim manifestacijama i bolje organizuju za podršku jer je primjećeno da čak i u sredinama gdje ima puno trkačica, one uglavnom trče u parkovima zbog čega njihova brojnost ostaje neprimjećena. Svojom kampanjom „261 neustrašiva“ želi stvoriti uslove za ženski trkački bum pokrećući nove ženske trke i ženske trkačke klubove čije članice bi se sedmično sastajale kako bi trčale s ostalim ženama iz zajednice a potom putem online foruma ostvarile kontakt sa istoimenom globalnom zajednicom. 

Žensko (š)trčanje 

 

Nebrojeno mnogo žena širom svijeta je svakodnevno uključeno u promociju kulture trčanja. Njihovi životi su inspirativni, a enegrija zarazna i neiscrpna. Oglašavaju se putem medija, u direktnoj su interakciji sa ženama, trče i druge uče da to rade iz razloga jer žele da pokažu da žene to mogu ali i da inspirišu obične ljude na isto, kako je Bobbi jednom prilikom rekla, „osjećamo se tako dobro kad trčimo i ako bi svi mogli osjetiti ovo, ovaj osjećaj sreće i fizičkog blagostanja, imati snagu i samostalnost koje dobiješ kad trčiš, koliko bi svijet bio bolje mjesto za život“.

Foto: internet, privatna arhiva

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.