O jedinom bh maratonu i trkačkim furkama

Marathons will take you places 

Klaus Westphal, Hartmann Stampfer, Giuseppe Raguso i Unto Peltoniemi su članovi Country Cluba, udruženja maratonaca koji imaju ludu furku da svoje finišerske medalje osvoje trčeći maratone i ultramaratone u što više različitih zemalja svijeta. Na njihovom sajtu postoji lista zemalja koje su odobrene od strane Kluba i zadovoljavaju postavljene kriterije. Svaki član udruženja može tražiti reviziju i inkluziju neke nove zemlje koja u datom trenutku nije na spisku. Ako trče trku koja prolazi kroz više zemalja, samo se jedna može računati u profilu učesnika. A na toj statistici, član i ujedno predsjednik udruženja, John Wallace, prednjači sa 125 zemalja u kojima je istrčao bar jedan maraton dok je drugi po plasmanu Klaus Westphal sa 100 zemalja koje je posjetio da bi svojoj kolekciji dodao još jednu finišersku maratonsku medalju. Jedna od tih 100 zemalja je i Bosna i Hercegovina koja se zahvaljujući maratonu „Stazama Branka Ćopića“ koji organizuje Atletski klub Sloboda iz Novog Grada, spada u listu zemalja koje imaju maratonsku trku. Upravo na ovoj trci sam upoznala četvoricu maratonaca sa početka teksta i saznala za njihovo neobično udruženje.

Prvi polumaraton: šta prolazite i šta vas čeka

Polumaraton je trka koja se trči na stazi od 21.1 km. Spada u dugoprugaške discipline i izuzetno je popularna kod trkača, kako profesionalaca tako i kod rekreativaca.

Tijelo u pokretu - Emisija Točak, bht1, maj 2015

Trčanje u grupi: il` voliš, il` obožavaš

Bilo da ste početnik koji se bori sa svojim prvim pretrčanim kilometrima ili rekreativac koji se sprema za prvu trku na 10 km, iskusan trkač koji želi popraviti lični rekord na polumaratonu ili veteran koji će uskoro trčati pedeseti maraton, fizička aktivnost će vam svakako više prijati ukoliko je povremeno ili redovno praktikujete u grupi. Treninzima se nećete radovati samo zbog osjećaja zadovoljstva koji se javlja usled vježbanja već i zbog povezanosti s grupom s kojom dijelite svoje uspjehe, iskušenja i napore. Upravo zbog grupne kohezije ili osjećaja zajedništva koji su članovi međusobnim uticajima razvili, nerijetko, veliki broj trkača postaje članom trkačkog kluba, škole trčanja ili se pridružuje neformalnoj grupi koja zajedno trenira na određenoj lokaciji ili u dogovorenim terminima.

Banjalučki polumaraton: svjetski a naš

Prvo izdanje Banjalučkog polumaratona održano 17.05.2015. godine u organizaciji Trkačko rekreativnog kluba Banja Luka je, u godini koju možemo nazvati prekretnicom u izgradnji trkačke kulture u BiH, po mnogo čemu nadmašilo očekivanja domaćih učesnika ali i onih koji dolaze iz zemalja u kojima su cestovne polumaratonske trke već višedecenijska tradicija. Moram priznati da je i mene samu prva najava ovog događaja malo iznenadila zbog (ne)opravdanog stava da se kod nas generalno ne trči i da nam ne treba više trka nego što imamo ali sam već nakon par minuta rekla sebi: „Hej, to treba podržati. Odlučila si ovu godinu ići samo na trail trke al` s obzirom da se radi o Banjaluci i prvom izdanju, spremi se da peglaš asfalt u maju! Ne samo da će da ga peglaš, nego evo ti prilike da napadneš taj svoj komforaški lični rekord s prošlogodišnjeg Noćnog novosadskog maratona od 1:48:59“.

Utisci prije i poslije

Na početku su objave u vezi s trkom izgledale krajnje amaterske: nevješto dizajnirani vizuali kao sa pozivnica koje mame u paintu skiciraju za dječiji rođendan. Međutim, vremenom, najave i informacije o aktivnostima koje je organizator BL polumaratona objavljivao su postajale sve ozbiljnije i odavale sliku da se iza ideje konsolidovala ekipa koja ozbiljno i krajnje profesionalno radi svoj posao. Započeta je škola trčanja, staza je certificirana, redizajnirana web stranica, pojavili su se jaki sponzori da podrže cijeli projekat, svaki stoti registrovani učesnik nagrađivan besplatnom startninom. Da se razumijemo, trčala bih ja tu trku svakako, ali da nije bilo sve tako krajnje profesionalno urađeno, da li bi osim mene, tog dana trčalo još 1.199 polumaratonaca? Mislim da ne bi!  

Šta očekujemo

Kada počnete učestvovati na trkama, prvo vam je bitno koliko je jednostavno prijaviti se, uplatiti startninu i eventualno skupiti ekipu za odlazak ako je trka van mjesta stanovanja. Vremenom počnete da se fokusirate na sopstvene rezultate, planirate u kom dijelu sezone ćete pokušati ostvariti lični rekord. S iskustvom dođu i drugačija očekivanja od same trke, odnosno organizatora, jer želite nešto posebno, drugačije, nešto za pamćenje. A ono što se pamti, jeste atmosfera, staza, ljubaznost domaćina, briga da vam kao trkaču bude sve obezbjeđeno, bogat startni paket, organizovana zabava, čipovano vrijeme, sitne pažnje i da vas tretiraju s poštovanjem. Na tom nivou, mislim da je TRK Banja Luka, kao organizator gradskog polumaratona postavio standard kojeg bi se organizatori postojećih ali i svih novih trka iz regiona trebali pridržavati.

Iz mog ugla

Lično bih kao veliki uspjeh organizatora ocjenila brojnost i masovnost trke jer su prije svega mobilizirali domaće rekreativce i sportiste i motivisali ih za pripremu i učešće. Bilo je tu mnogo učesnika kojima je to bio prvi istrčani polumaraton, mnogo sportista koji treniraju druge sportove i došli su podržati trku ali i iskusnih trkača koji uz dobru trku žele upoznati grad koji posjećuju i doživiti nešto novo. Osim masovnosti postignute odličnom kampanjom koja je trčanje promovisala kao zdrav oblik rekreacije a polumaraton kao izazov za sve, Banjaluku su predstavili kao grad koji ima šta da ponudi. A trkači su sami otkrili ono zbog čega su još došli: ćevape kod Muje, pite ispod sača, sladoled kod teta Slavice, zdravu hranu u Aj zdravo, lijepe Banjalučanke ili zgodne im sugrađane, rafting na Vrbasu. Posebno mi je drago zbog velikog broja onih kojima je banjalučki bio prvi istrčani polumaraton jer su imali priliku u startu ostvariti cilj uz najbolju moguću organizaciju trke.  

Upravo otkrih da je Novinska agencija Anadolija objavila moju izjavu koju su potom brojni mediji preuzeli, među kojima su Nezavisne novine i Radio Sarajevo:

Sažeto, ovako izgleda moj osvrt na prvi Banjalučki polumaraton (Mtel city Race Banjaluka Halfmarathon):

Segment	Ocjena	Komentar
Prijave	5	Jednostavne, putem weba
Startnina	5	Vrijedi svakog feninga
Startni paket	5	Dri-fit majica u muškom i ženskom modelu, grickalice, kuponi za pasta party i okrepu poslije trke (voće, pivo, frutaleba), kupon za popust od 30% u Intersportu
Komunikacija sa trkačima	5	Dvojezična, blagovremena, instruktivna
Preuzimanje brojeva	5	Bez gužve, zabuna
Organizovan prevoz	5	Za učesnike iz Beograda
Start trke	5	Na vrijeme
Staza	4	Lijepa, ali nije pokazala druge atraktivne dijelove grada
Markacija	5	Oznake za kilometre su mogle biti uočljivije
Okrepne stanice	4	Na svaka 3 km, uz vodu mogao je biti izotonik; voće je trebalo biti dostupno ranije
Cilj	5+	Sjajan prateći program i sajam koji su zadržali trkače u zoni finiša
Volonteri	5+	Mnogobrojni, ljubazni, sjajno uniformisani
Pasta party	4	Ukusno, ali količinski nedovoljno - u svakom slučaju, bolje nego obrnuto
Fotografije i snimci	5	Fotografi, dron, snimak iz helikoptera
Proglašenje pobjednika	5	Veliki stejdž, voditelji, muzika, uručenje nagrada
Nagrade	5 +	Veliki broj nagrađenih, posebna pohvala za nagrade po kategorijama
Zabavni sadržaji	5	2 DJ-a na stazi, nastup benda na stejdžu, muzika na after partyiju

Da (li) se razumijemo

Direktora trke, Vladu Seleca, sam upoznala preko Facebooka, on mene preko bloga. Iskusan je trkač i zajedno s Goranom Ćorićem, takođe trkačem, je organizovao gradsku trku uklapajući sve najbolje što su doživili na trkama na kojima su učestvovali. Polumaraton koji su organizovali je za sve nas koji pišemo o trčanju, organizujemo trke ili učestvujemo na njima jako važan jer daje potvrdu da postoji kritična masa kojoj se obraćamo, da je trčanje u našoj zemlji sve masovnije i da ima smisla ovo što radimo. A da se u tome razumijemo i podržavamo, dokazao je džentlmenskim gestom podržavajući organizaciju prvog ultratraila u BiH insertirajući u startne pakete promotivne materijale trke koju s grupom entuzijasta organizujem 1-2 avgusta na Jahorini. U jednom trenutku mi se učinilo da bih ga mogla vidjeti na startu neke od naših trka, smatrala bih to ličnim uspjehom.

Želje i stvranost

Da ostvarim svoj cilj sam postigla samo djelimično. Primaći se za mene još uvijek magičnoj cifri 1:45 na polumaratonu ostavljam za neki drugi put. Bliža sam joj ali je to svega pola minute u odnosu na ranije postavljen lični rekord.  Realno, ja nisam mogla bolje, 1:48:25. Vrijeme je bilo izuzetno teško, pogotovo meni koja ne volim vrućinu i radije biram hladnoću, kišu pa čak i snijeg na trci nego sunce i temperaturu preko 20 stepeni. S druge strane, vjerujem da sam u drugačijim uslovima mogla biti bliža željenom rezultatu jer sam s lakoćom prvih 11 km držala potreban pejs. Ipak, lični rekord u uslovima u kakvima se trčalo u Banjaluci mi je naznaka da bih uskoro mogla čak i komforaški stići do željenog cilja. Uostalom, kažem ja sebi, "Sanjo, pa bila si 19. od ukupno 232 finišerke, šta `oćeš"!

       

Iz vašeg ugla

Kako volim čuti mišljenja i drugih, zamolila sam par učesnika/ca da vam prenesu svoje utiske.

Sonja Šmitran, Zagreb 

(fotografija preuzeta sa ličnog profila)

Svi smo oduševljeni organizacijom i atmosferom kako uz stazu, tako i u gradu. Gdje god smo došli, naišli smo na ljubaznost i susretljivost. Navijači uz stazu su posebno oduševili, osjećala se pozitivna energija i veselje. Svi smo složni oko toga da BL polumaraton upišemo u naš kalendar za sljedeće godine.

Erol Mujanović, Sarajevo, direktor Sarajevskog polumaratona

(fotografija preuzeta sa ličnog profila)

Trka je bila odlično organizovana, posjećenost odlična kako po broju startera tako i po broju finišera pogotovo kada se uzme broj stanovnika Banja Luke što pokazuje da je promocija obavljena na vrhunski način. Veliki potencijal postoji, led je probijen, sada je na svim akterima da pokažu da mogu napraviti u par godina od polumaratona događaj od 3000-4000 ljudi i koji će postati najkorisniji i najljepši projekat koji grad Banja Luka ima. Sretno i samo naprijed.

Tijana Popadić, Beograd, urednica portala trcanje.rs

(fotografija preuzeta sa ličnog profila)

Od starta profesionalno organizovana trka, sa ljubaznim volonterima. Teška staza, obzirom na datum i temperaturu, više vode i izotonik na stazi bi značili. Ne preterano atraktivna staza, dva kruga oko centra grada, ali ravna, i uz bolje uslove, potencijalno brza. Svaka čast na velikom broju učesnika i dobrom startnom paketu.



Zoran Prekogačić, Novi Sad, trail trkač i član PD Naftaš
Srećan sam što sam bio učesnik prvog Banjalučkog polumaratona. Organizacija trke je bila odlična, jedno veliko bravo organizatoru! Misli mi još lete Banjalukom a u meni jos uvek ona energija, onaj divni osećaj. Divni ljudi, trkači i trkačice iz 22 zemlje su došli, trčali, družili se i učinili ovaj događaj nezaboravnim. Hvala Banja Luko!

Aleksandra Burkanović, Novi Sad, AK Fruška Gora
(fotografija preuzeta sa ličnog profila)
Staza ravna, lepo obezbeđena, nimalo dosadna, dosta ljudi sa strane, navijača koji su zaista bili fenomenalniiii. Okrepe, po meni, su bile pravilno raspoređene, samo možda za sledeći put ja bih malo dodala i voća. Volonteri su za svaku pohvalu, svoj posao su maksimalno odradili. Kada sam završila, bilo mi je i malo krivo, jer sam baš, baš, baš uživala na stazi, ako izuzmem manje problemčiće. I šta reći, sem da sam se ponovo oduševila ljudima iz grada na Vrbasu, da za prvu organizaciju mislim da su prevazišli sami sebe i mnogima postavili visok zadatak. I znam da ću biti tamo i sledeće godine, i svim drugarima trkačima od srca preporučujem da odmah upišu ovu trku u svoj kalendar!!!

Matjaž Vrhunc, Ljubljana

Kao iskusnom maratoncu sa više od 50 završenih međunarodnih maratona

poseban mi je izazov trčati na novim trkama i time upoznati nove gradove, ljude, lokalne turističke atrakcije i slično. Iznenadila me mogućnost da se startnina za Banjalučki polumaraton plati putem sistema Pay Pal što je brz i jednostavan način. Naša ekipa od 6 maratonaca je iz Slovenije stigla u Banja Luku već u subotu i odmah smo otišli na podizanje startnih paketa sa kvalitetnom dri-fit majicom, brojem sa ispisanim imenom i prezimenom, čipom, kuponima i ostalim stvarima. Posebno me iznenadio velik broj i masovnost trkača. Organizator je odradio odličnu promociju za trku (web stranica, štampa, televizija…). Čak je polumaraton dobio i svoju himnu. Moram istaknuti ljubaznost domaćina i brigu za nas strane trkače, kao i posebne popuste za smještaj. Na kraju moj lični utisak je, da je to bila odlična trka i sportski praznik kakav si Banja Luka zaslužuje. Organizator kao i svi koji su učestvovali postavili su dobre temelje za dalji razvoj trčanja u regiji i šire. Veliki broj učesnika potvrđuje, da je to bila odlična promocija za zdrav način života kroz sport.

 

Žene i tene: one su uvele maraton u modu

Jedna od zabluda u vezi sa ženskim trčanjem koje su obilježile 20. vijek jeste i ona iz 60-ih godina prema kojoj ženama na američkom tlu nije bilo dozvoljeno učešće na maratonskim trkama jer nisu bile fizički sposobne pretrčati 42 kilometra, odnosno 26,2 milje. 

Iznesena neistina se zapravo zasnivala na zvaničnom stavu konvencionalne medicine koja je tvrdila da bi posljedice po ženu koja bi istrčala maraton bile fatalne jer bi mogla umrijeti ili bi joj materica tokom ili nakon trke mogla ispasti. Ovaj nonsens (kao i mnogi drugi) je značajno doprinjeo nepovjerenju koje imam prema zvaničnoj medicini i njenim preporukama - ako su mogli takvu glupost tvrditi 60-ih, onda sigurno i danas mnoge medicinske zablude plasiraju u javnost. 

Pravila su da se ruše

Iako su na evropskom kontinentu Francuskinja Marie Louise Ledru 1918. godine i Engleskinja Violet Pircy 1926. godine istrčale maratonsku dužinu, dominantno muška američka kultura nije mogla odobriti učešće žena na maratonskim trkama jer je bilo teško prihvatiti da bi žena mogla biti išta drugo osim domaćica i majka koja je brinula o kući i porodici. Prva Amerikanka koja se usprotivila nepisanom pravilu američkog atletskog svijeta je bila Roberta Bobbi Gibb, dvadesedvogodišnja djevojka koja se doslovno zaljubila u trčanje dok je iz publike s ocem posmatrala Bostonski maraton. 

Evo kako je ona objasnila tu svoju strast: „Bilo je to nešto totalno iracionalno, kao kad se zaljubiš. Tu nije bilo novca, nije ni bilo razloga za trčanje i bilo je mimo svih društvenih i kulturnih normi da žena trči, čak i za muškarce nije bilo društveno prihvatljivo da trče“. Nije mogla odoliti izazovu ali se zbog ustaljenog vjerovanja da žene ne mogu trčati više od 1,5 milja oprezno sama spremala za maratonsku dužinu postepeno unaprjeđujući svoju trkačku formu.

Maraton iz zasjede 

 

Da ženama nije dozvoljeno da trče maraton je saznala tek nakon što je na osnovu poslate prijave za učešće na Bostonskom maratonu 1966. godine dobila odbijenicu. U tom trenutku, Bobbi se već dvije godine spremala za trku i nije mogla prihvatiti poraz prije nego da je uopšte probala istrčati maratonsku stazu. Kao prava gerilka, prerušena u mušku sportsku odjeću koja je sakrivala njene ženske atribute, u žbunju u blizini starta je sačekala početak trke te utrčala u veću grupu trkača nadajući se da će ostati nezapažena. 

Ubrzo su muškarci koji su trčali oko nje primjetili da je među njima trkačica. Znala je da je mogu prijaviti, izgurati sa staze pa se umjesto da ih ignoriše, odlučila smješkati im se. I upalilo je! Na njeno iznenađenje, trkači su joj odgovorili dobrodošlicom. „Počeli smo da pričamo i oni su rekli: Boga ti, volio bih da i moja cura trči ili volio bih da moja supruga trči. Željeli su da svoju ljubav prema trčanju mogu podijeliti sa svojim partnericama“, opisala je Bobbi taj trenutak u jednom od svojih intervjua. 

Bobbi je dakle te godine nezvanično istrčala Bostonski maraton što je inspirisalo i druge žene da u godinama koje će uslijediti, nogu uz nogu, rame uz rame, stanu na startnu crtu s maratoncima i polako se izbore za ravnopravan status žena na maratonima kao i za posebne ženske maratonske trke.

261 

 

Poznata fotografija iz 1967. godine na kojoj direktor Bostonskog maratona pokušava sa staze izgurati Kathrine Switzer s brojem 261 na prsima je zapravo samo logičan slijed onoga što je godinu dana ranije Bobbi započela. Međutim, ova trkačica se odlučila za drugačiju taktiku. Ona se na trku prijavila kao K. V. Switzer, dobila broj koji je istakla na grudima i zajedno sa svojim tadašnjim momkom fudbalerom i ostalim trkačima, krenula sa starta. 

Kada je uslijedila čuvena gurka, robusni momak-fudbaler (nije Switzer nimalo naivna) je stao u zaštitu i odbranio je od napada tako da je postala prva žena koja se zvanično registrovala i završila maraton. Kathrine je kasnije na osnovu ovog iskustva i medijske pažnje koja je uslijedila izgradila karijeru u okviru koje je promovisala žensko trčanje širom svijeta, organizovala ženske trke, pisala o trčanju i ravnopravnosti u trkačkom sportu. Ove godine će nastupom na Bostonskom maratonu obilježiti 50 godina od događaja koji je promjenio dalji tok ženskog dugoprugaškog trčanja. 

Bobbi i Kathy danas 

 

Svaka na svoj način, Bobbi i Kathy su trkačice, koje su postale simboli feminističke borbe za ravnopravno učešće žena na maratonskim takmičenjima. Bobbi i dan danas čuva vitalnost i energičnost dvadesetdvogodišnjakinje koja je istrčala svoju prvu trku u Bostonu. Nikada nije prestala trenirati a 2016. godine, Bostonski atletski savez ju je proglasio predvodnicom trke čime je obilježeno 50 godina od kako je istrčavši svoj prvi maraton iz zasjede prokrčila put inkluziji žena u dugoprugaške trke.

Kathrine takođe čuva svoju tvrdoglavost i već godinama organizuje trke širom svijeta kojima želi ohrabriti žene da se aktivno uključe u rekreativno trčanje, slobodnije prijavljuju za učešće u trkačkim manifestacijama i bolje organizuju za podršku jer je primjećeno da čak i u sredinama gdje ima puno trkačica, one uglavnom trče u parkovima zbog čega njihova brojnost ostaje neprimjećena. Svojom kampanjom „261 neustrašiva“ želi stvoriti uslove za ženski trkački bum pokrećući nove ženske trke i ženske trkačke klubove čije članice bi se sedmično sastajale kako bi trčale s ostalim ženama iz zajednice a potom putem online foruma ostvarile kontakt sa istoimenom globalnom zajednicom. 

Žensko (š)trčanje 

 

Nebrojeno mnogo žena širom svijeta je svakodnevno uključeno u promociju kulture trčanja. Njihovi životi su inspirativni, a enegrija zarazna i neiscrpna. Oglašavaju se putem medija, u direktnoj su interakciji sa ženama, trče i druge uče da to rade iz razloga jer žele da pokažu da žene to mogu ali i da inspirišu obične ljude na isto, kako je Bobbi jednom prilikom rekla, „osjećamo se tako dobro kad trčimo i ako bi svi mogli osjetiti ovo, ovaj osjećaj sreće i fizičkog blagostanja, imati snagu i samostalnost koje dobiješ kad trčiš, koliko bi svijet bio bolje mjesto za život“.

Foto: internet, privatna arhiva

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.

Kako do prve ultre

Nikad nisam dosledno pratila niti jedan program treninga. Za svoj prvi polumaraton sam se spremala sama i uz povremene konsultacije sa iskusnijim trkačima, trčala sam, vozila biciklo, igrala tenis. Za pripreme za prvi maraton mi je prijateljica poslala program koji sam svega jednom otvorila. Znam da uvijek predlažu 4-5 trkačkih treninga sedmično a ja bih uvijek jedva nalazila vremena za 3. Trčala bih treninge srednje dužine i duge jer volim taj meditativni „long distance running mood“ a i bili su dobar pokazatelj da bih trku mogla završiti u solidnom vremenu i bez bolnih posljedica. Međutim, za svoju prvu ultru koju ću trčati 18.04. u Istri, po prvi put pratim program treninga i na moje veliko iznenađenje, po prvi put sedmično trčim 5 puta!

Sanja is all in

Žensko sam koje stvara prilike, novac zarađujem sama i ne sjećam se da mi je išta u životu palo s neba, osim možda koji put ptičije govance. Al` i to kažu da je sreća. A onda se pojavio ON, ogroman, popularan i darežljiv. Uvijek u svemu prvi, uvijek u centru pažnje. Nije baš da sam se ložila na takve tipove ali ovome nisam mogla odoliti pogotovo što ludo voli sve što radim: moje treninge prosto obožava i na svakom je sa mnom, želi da uživam u svakom pokretu. Uskoro će pola godine kako smo skupa i vrijeme kao i kilometri s njim prosto leti. Šta više jedna trkačica može poželiti! 

Taman pomislite da sam vam otvorila dušu i da sam pronašla, iz perspektive trkačice, savršenog dečka a onda vam kažem da ja zapravo pišem o adidasu. Nije baš moralo ovoliko godina proći da otkrijem šta znači u životu imati sponzora. Ali, kao što rekoh, mene u životu nije ništa olako zapalo pa je valjda tako i u ovom slučaju jer je moj trud na stazi i za tastaturom, ljubav prema trčanju i pisanju neko primjetio i odlučio nagraditi. Posredstvom divnih ljudi iz bh trgovačkog brenda Sport Life dogovorena je prošle godine saradnja između mene i adidasa. 

Sponzoruša 

Sponzor je izraz koji nije bio baš popularan u vrijeme mog odrastanja u Beogradu. Imati sponzora devedesetih uglavnom je značilo biti frajlica kojoj je sve u životu bilo da se nacifra za svog dečka koji je mogao imati od 19 do 99 godina (uglavnom bliže ovoj drugom drugom dvocifrenom broju), i koji se ponašao kao da dotičnu posjeduje kako kakav ukras. Ipak, mnogo je ljepše značenje koje sponzorstvo ima kroz sport. Ah moje sreće kad je stigao potvrdan odgovor! Iz prve sam se raji pohvalila: „Da, da.. Ana Ivanović i ja“. 

Navučena na crte 

Nisam šopingholičarka, ne zalijećem se lako i ne kupujem nepotrebne stvari. Trudim se ne biti konzument opsjednut stvarima. Trošim s razlogom. Ali i uz svu disciplinu, uvijek ostajemo slabi na neke stvari, a to je u mom slučaju sportska oprema. Ko bi odolio tim šorcićima, topićima, helančicama! O patikama da ne govorim, pogotovo sad kad po preporuci roka trajanja od 600-ak pretrčanih kilometara, jedan par patika nosim 2 mjeseca. Od svega testiranog što je stiglo u izdašnom paketu omiljenog brenda s prepoznatljive 3 crte izdvojila bih 3 proizvoda koji su obilježili moje jesenje i zimske treninge i koje svakako toplo preporučujem kao pametnu investiciju. 

Boost Glide

Prelazak na Boost Glide desio se u periodu priprema za moj prvi maraton. Mogu samo reći da je u pitanju patika savršeno modelovana za moje stopalo i način trčanja. S njom sam se oslobodila žuljeva i podliva, a sačuvala sve noktiće na svom mjestu. I to s pedikirom. Izračunala sam da sam tokom priprema za prvi maraton koji sam trčala u Ljubljani istrčala udaljenost između Sarajeva i Ljubljane tako da je za mene medalja zaslužena zapravo mnogo prije samog starta. Ostalo je bilo još samo zadnjih 42 istrčati a šta je to u poređenju s 600-ak predhodno pređenih. Nakon istrčanog maratona, sutra ujutro sam obula štikle (malo što su mi se nosile, a više jer nisam baš mogla na čelu napisati „da, juče sam istrčala maraton i nije mi ništa“!) i otišla na posao bez ikakvih problema. Zamalo i da medalju okačim oko vrata!

Štrčeće helanke

„Hej, ti što trčiš i štrčiš u tim helankama“, dobacio mi je jedan trkač prije samog finiša u Ljubljani. Taman da mi izmami osmjeh i dâ krila pred ciljnu kapiju. Razmjenismo par riječi. Kaže, trčali smo u Istri skupa na vinskoj trci, pamti moj kostim Grkinje, ali kaže super su mu i ove helanke. A poslije njega, stiglo je još more sličnih komentara. Dakle, ukoliko želite da budete primjećeni, odnosno primjećene, ovaj model će zaista učiniti da štrčite gdje god da se pojavite, bilo da trčite ili se samo šepurite u njima.

Techfit Compression Clima Cool Shirt

Na muškom odjeljenju adidasovog butika u Sarajevo City Centru nađoh savršenu majicu za zimu. Techfit je kompresiona majica dugih rukava koja je bila idealno rješenje za zimske treninge. Kada nije mnogo hladno (od 2 do 6 C), u njoj je ugodno trenirati uz podmajicu dugih rukava tako da izbjegnete pretrpavanje i više slojeva koji često znaju da smetaju. Na nižim temperaturama, dovoljna je još lagana jakna za trčanje preko nje, rukavice i kapa. Trenutno, isti model majice u bijeloj boji je na sniženju i košta 63,20 konvertibilnih maraka (30EUR).

Za kraj, samo par potrošačkih savjeta: 

1. Kupujte pametno, skupa oprema nije možda uvijek najpametniji izbor za vas. Trkačima početnicima ne znači mnogo najskuplji i najnoviji model patika omiljenog brenda. 

2. Pratite sniženja i popuste! Jeste da je tada izbor modela i veličina slabiji ali uštedu koju ćete ostvariti kupovinom na popustu iskoristite za neke druge stvari, npr. kupovinu neke knjige.

3. Čitajte recenzije prije nego što se odlučite za nove proizvode. Prije kupovine se uvijek dobro informišem o proizvodu koji je nov na tržištu ili je meni nepoznat. Mnogo puta bih pogriješila da nisam predhodno obratila pažnju na komentare drugih korisnika.

 

 

 

Hvala studiju Prime Gym Dobrinja i Lani Grgić!

Photo by Anja Tešanović