Zašto poslodavac treba zaposliti trkača

Kroz trčanje i druženje sa trkačima, naučite svašta. „Trčati polumaraton ili maraton ti je kao završiti fakultet“, riječi su mog trkačkog mentora tokom našeg prvog zajedničkog treninga, pri tom moram naglasiti da nije mislio na one privatne. „Zahtjeva disciplinu i sistematičnost. Imaš svoj cilj i znaš da trebaju vrijeme i trud da stigneš do njega“. I zaista je tako. Bez discipline, sistematičnosti i jake volje nema ni istrčanih polumaratona ili maratona. Da znaju više o tome, poslodavci bi trebali zapošljavati trkače jer su oni kroz trkačku etiku u sebi razvili osobine, vještine i znanja koji svoju primjenu mogu lako naći i u poslovnom okruženju.

Mojih pet obroka dnevno

Dan 1 - Doručak: Kolatov doručak (pšenica, jabuka, grožđice, brusnice, chi sjemenke, orasi, bademi, limun, med i cimet); Užina 1: Bademi i urme; Ručak: Zapečene heljdine palačinke sa mladim sirom i zeljem; Užina 2: Voće; Večera: Falafel od leblebija, boba i kvinoje sa mrkvom, brokulom i anisom.

Dan 2 - Doručak: Jaje sa satarašem; Užina 1: Voće; Ručak: Tjestenina sa tunom i grahom; Užina 2: Voće; Večera: Salata sa špinatom, heljdom, narom i purećim medaljonima.

Dan 3 - Doručak: Zobena kaša sa medom i voćem; Užina 1: Voće i sendvič sa sirom; Ručak: Krompiruša; Užina 2: Voćni kolač; Večera: Salata sa svježim povrćem, barenim jajima i kozijim sirom.

Dan 4 - Doručak: Zobene žitarice sa voćem, medom i jogurtom; Užina 1: bademi i urme; Ručak: Musaka od starog hljeba sa sirom i purećom šunkom; Užina 2: urmašica; Večera: Salata sa lososom i avokadom.

Dan 5 - Doručak: Voće, kriška heljdinog hljeba sa humusom i čaj; Užina 1: voće; Ručak: Salata od svježeg povrća i kozijeg sira sa jogurtom; Užina 2: bademi i urme; Večera: Light pureće ćufte sa patlidžanom.

Dan 6 - Doručak: Zobene pahuljice sa voćem i jogurtom; Užina 1: Bademi, orasi i urme; Ručak: Tjestenina sa sarmom u raštici; Užina 2: voće; Večera: Namaz od leblebija (slanutka).

Dan 7 - Doručak: Omlet sa povrćem; Užina 1: Voće; Ručak: Azuki grah sa ječmom i heljdom; Užina 2: Kuglice od jabuka, badema, meda i kokosa; Večera: Supa od mrkve i đumbira.

Zdrava hrana, zdravoooo

Za zdravu ishranu potrebno je solidno poznavanje namjernica i njihovih nutritivnih vrijednosti, trebate znati pravila njihovog kombinovanja i termičke obrade (ovo poslednje ne ukoliko ste na dijeti koja se zasniva na konzumiranju isključivo sirovih namjernica). Takođe vam trebaju vrijeme za nabavku i pripremu istih a za savršen obrok, potrebni su ljubav i malo talenta. U mojoj porodici, veoma je važno šta se jede, koliko i kad. Postoje stvari koje nikad nisu prenijete preko našeg kućnog praga kao što su bureci, hamburgeri, viršle, salame, ćevapi, gazirana pića, sokovi (oni šatro 100% prirodni), kupovni džemovi. Lista se proširuje a na dobrom putu je da joj se doda još i crveno meso. Jutarnji obrok nam je najvažniji, užinu obavezno nosimo na posao i školu jer je jako teško tokom pauze u blizini pronaći nešto zdravo za pojesti pa je to onda najsigurniji način da izbjegnemo brzu hranu.

Osnovni paket koji vam treba uz svježe voće i povrće

Bez obzira što je vremenski zahtjevno, insistiram na pripremi domaće hrane, dnevnih i raznovrsnih obroka koji podmiruju naše nutritivne potrebe. Međutim, nije lako pripremiti tri obroka dnevno i dvije užine vodeći računa o sadržaju i kvalitetu kao i da budu vremenski pravilno raspoređeni. Nekad mi se čini da samo o tome razmišljam i vodim brigu, imala bih popunjenu osmočasovnu satnicu a da ne spominjem još posao i nabavku! A gdje mi je vrijeme za trening?! Kao i u svemu priprema i dobra organizacija mogu rasteretiti dnevnu rutinu tako da lakše stižete sve na vrijeme.

Osim toga, priprema hrane kod kuće je svakako jeftinije rješenje. A evo kako je Jamie Oliver učio i savjetovao Amerikance da štede pripremajući zdravu hranu umjesto što kupuju zamrznute ili gotove obroke. Međutim, da li je to argument kada se na spisku namjernica koje sedmično nabavljate nađu i one skuplje ako što su bademi, orasi, heljda, kvinoa, avokado i losos? Da, ukoliko ne kupujete crveno meso, slatkiše, grickalice, sokove, prerađevine od mesa. Daću vam par recepata za jednostavne namaze koji mogu zamjeniti skupe i nezdrave paštete a koji su idealno rješenje za užinu ili večeru:

Namaz od avokada i sira

1 zreli avokado

2 kašike sirnog namaza ili mladog sira

1 kašika maslinovog ulja

1 češanj bijelog luka

1-2 kašike soka od limuna

So i biber

(Po želji čili za posipanje.)

Sve sastojke sjedinjiti u blenderu i poslužiti uz integralni hljeb sa sjemenkama.

Humus

300 grama sirovih leblebija/slanutka

3 kašike tahinija

1 veći limun

Malo bijelog luka 

So, biber, malo kumina

4 kašike maslinovog ulja

Leblebije ostaviti preko noći u hladnoj vodi pa skuvati, ocijediti i u blender sjediniti sa ostalim sastojcima. 

Sirni namaz sa lanenim uljem

200 gr mladog sira

2 kašike lanenog ulja

Usitnjene sjemenke bundeve

So

Sve sastojke sjedinjiti i poslužiti uz integralni hljeb.

Pašteta od badema
šolja badema
sok od jednog limuna
bijelog luka po ukusu (3-5 čena)
malo kumina
1 kašičica tahinija
1 kašičica dobrog maslinovog ulja
1/2 šolje vode (nije voda za potapanje badema)
malo soli
Potopiti bademe u vodi preko noći pa vodu sutra prosuti. Sve sastojke sjediniti u blenderu.

Trčanje i kilogrami

„Da li će mi trčanje pomoći da smršam?“ jedno je od najčešćih pitanja koje postavljaju početnici odlučni da trčanjem stešu masne naslage sa svog tijela. Ovo je pitanje na koje možete dobiti dva oprečna odgovora. „Da, trčenjem se možete riješiti viška kilograma“, kaže moje iskustvo! „Ne, trčanjem nećete smršati“, kaže Tijana, trkačica i blogerka, na osnovu svog iskustva (sedma činjenica u njenom tekstu "11 činjenica koje mi niko nije rekao o trčanju"). Oba odgovora su tačna a evo i zašto.

Na trčanju trošite jako puno kalorija i svakako je taj način vježbanja idealan za skidanje svega što ljulja ili je bibavo, neestetsko, otežava vam kretanje i ugrožava zdravlje. Ali koliko i kako ćete mršati zavisi osim od intenziteta vježbanja i od metabolizma i ishrane. Lično, zbog loše genetike, morala sam svoj metabolizam ubrzati a to sam postigla unosom dovoljne količine vode, pravilnim raspoređevanjem obroka, zdravim izborom namirnica i redovnim vježbanjem. Prva intervencija je bila da na pola sata prije svakog obroka popijem čašu vode a potom sam uvela i redovno jutarnje alkalizovanje organizma s pola litre tople light limunade. Dovoljan unos tečnosti, tačnije vode jer nikad ne pijem sokove osim ako nisu prirodni bez šećera i konzervansa, ubrzao je moj metabolizam ali u sinergiji sa druge dvije intervencije.

Uvela sam doručak kao obavezan i najvažniji obrok tokom dana. To znači da sad ustajem ranije kako bih spremila svjež i kvalitetan jutarnji obrok ali zbog njegovog efekta, akcija vrijedi svakog truda. Moj organizam kao jedan veoma kompleksan sistem je naviknut na redovan unos hrane. Zna da će dobiti šta mu treba po malo, ali redovno. Zbog toga ne gomila masne zalihe a ja ga ionako pokrećem redovno tako da sve što unesem i potroši.

Nakon kratkog vremena postala sam svjesna rezultata i postignutog napretka. Ali sada kad je moj organizam postao jedan "skladan stroj" koji je počeo da daje i solidne trkačke rezultate, trebalo je i ishranu malo korigovati te mu dati „the best fuel money can buy“ (odustala sam od prevođenja s engleskog, zvuči rogobatno). A najbolje što se moglo i što se savršeno uklapalo u moju predstavu o zdravoj ishrani je dijeta zasovana na puno voća i povrća, integralnim žitaricama, jajima i proteinima biljnog porijekla, te ribi i bijelom mesu. Na tanjiru su to: paprike, batata, špinat, avokado, bundeva, kupus, mrkva, smeđa riža, azuki i druge vraste pasulja, leća, pšenica, geršlo, slanutak, piletina, puretina i riba, jogurt, sve vrste sireva, maslac (još uvijek), maslinovo i laneno ulje, sjemenke, koštunavo, svježe i suvo voće, med. 

Tijanino iskustvo je malo drugačije. Ona nije značajno smanjila kilažu trčanjem jer nije dovoljno korigovala ishranu. Kako sama kaže, tijelo se adaptiralo na nove napore i pronalazilo načine kako da ono što je konzumirala skladišti za naredne treninge ili trke. Među trkačima ćete naći i vegana i mesojeda i ne postoji jedinstveno pravilo o tome šta treba jesti. Važno je da svako za sebe prema sopstvenom osjećaju ustali prehrambene navike koje doprinose njegovim boljim performansama na svim planovima.  

Djevojčice, djevojke, žene na trčanju

22.09.2013. godine u Sarajevu je održana prva trka koja je u cilju promocije aktivnih i zdravih životnih stilova, na Vilsonovom šetalištu okupila djevojčice, djevojke, žene koje su došle istrčati 3km dugu stazu. Trka je nazvana „Djevojke na trčanju“ što je izazvalo online rasprave i polemike. Kako jezički, politički ostati korektan i opisati grupu za koju je trka bila namjenjena a da mi ne zamjere lingističari/ke, političari/ke, feministi/ce i ostali. Pripadnice slabijeg/nježnijeg pola odavno nisu, ako hoćete da ih nazovem ljepšim polom, mnoge će se uvrijediti jer se onda podrazumjeva da se posmatraju samo kao objekat pa da trče isključivo da bi bile lijepe. Dame? Drugarice?

Jednostavno rečeno, tamo su bile trkačice. Mislim da sam upoznala jednu od najmljađih učesnica trke jer smo zajedno pretrčale kraću dionicu držeći se za ruke i razgovarajući. 7 joj je godina i osim mog društva tokom trke, uglavnom je trčala sama. Oduševila me svojom voljom i odlučnošću da trku završi do kraja. Bile su tu još osnovnoškolke, srednjoškolke, studentice, djevojke, udate i razvedene, žene srednjih godina, dame zrele dobi. (Any objections so far?) S obzirom da je trka održana prvi put i uzimajući u obzir kulutru osporavanja koju ovaj grad njeguje, bilo nas je dovoljno. Dovoljno da isto ponovimo i naredne godine, tad u većem broju i pomognemo i drugima da se odluče na trčanje, ne zbog izgleda, ne zbog cool trenda, nego zbog zdravlja, druženja i podrške.

Mnogi su sebi dali za pravo da kažu kako je bacanje para organizovati trku koja poziva žene na bavljanje sportom jer su žene ravnopravne u bh sportu još od bivšeg sistema pozivajući se na neke sportistkinje koje su ostale zapamćene po svojim uspjesima u košarci, skijanju ili nekim drugim sportovima. Više je razloga zbog kojih se želim zadržati na ovim tvrdnjama.

Da su žene u sportu neravnopravne potvrdiće vjerovatno velika većina djevojčica, djevojaka i žena koje su u klupskim sportovima u kojima su uglavnom u sjeni svojih muških kolega. Baš kao što reče moja prijateljica čije kćerke igraju fudbal u najboljem bh klubu i u A i U19 reprezentaciji naše države, žene treniraju kad muškarci završe, preskačući preko ograde jer čiko koji inače čuva stadion neće ili ga niko ne plaća da bude tu dok cure igraju lopte! A onda idu kući oznojene u mokroj opremi jer nema ženskih svlačionica.

Godinama je jedna od ikona ženske košarke ne samo na prostoru bivše SFRJ nego i Evrope bila žrtva porodičnog nasilja. Raziji Mujanović koja je konstitucijom odavala utisak nezaustavljive siline i muške snage, su trebale godine ohrabrenja i podrške kako bi prekinula patnju i razvela se od nasilnog muža. Koliko je puta s modricama koje se ne mogu sakriti došla na trening a da se niko nije odlučio prijaviti nasilnika. Uostalom, to je tad bila privatna stvar supružnika, a danas kad je krivično djelo, situacija nije ništa bolja jer je u protekloj godini 11% žena bilo izloženo nekom obliku nasilja.  

Novac potrošen za organizaciju ove trke je uglavnom (ili 100%) norvešeki. Ako iko treba da se buni zbog načina njegovog trošenja onda su to isključivo kraljica Sonja, Vlada, građani i građanke Norveške. Kad već govorimo o zemlji-donatoru, zanimljivo je spomenuti da su Norvežani 2010. godine organizovali maraton na kojem je učestvovalo blizu 16.000 trkača od čega su skoro 50% bile žene. Radi poređenja, vrijedi istaći da su na poslednjem sarajevskom polumaratonu od ukupno 419 učesnika koji su završili trku, 94 žene što je oko 22%. Od ukupnog broja žena koje su trčale, 35 su bh državljanke. Zar to nije statistika koja pokazuje da nas malo u BiH trči? Uostalom, trčanje je izuzetno koristan i jeftin sport zbog čega treba insistirati na njegovoj masovnosti. 

Upravo razmišljam o venecuelanskom filmu "El Sistema" koji govori o programu muzičkog obrazovanja za svu djecu u ovoj južnoameričkoj zemlji. Finansiran je javnim sredstvima i ima za cilj da djecu, uglavnom iz siromašnih porodica, skloni sa ulica. Utopija ili ne, ali i sport bi trebao učiniti dostupnim svima na isti način.    

Glavni organizatori trke nazvane „Djevojke na trčanju“ su muškarci, njih trojica, dugogodišnji trkači koji su inače jedini zaslužni što Sarajevo ima polumaraton. Moram priznati da su oni moji drugari i da su mnogo doprinijeli mojim trkačkim poduhvatima. Istina je da je možda po koja žena asistirala u organizaciji trke ali su oni i u ovom slučaju osmislili i rukovodili njenu realizaciju. I to mnogo govori o nama ženam. Gdje smo bile sve mi sposobne i aktivne da umjesto njih organizujemo trku ili kakvu sličnu aktivnost? Sve i da jesmo to same uradile, onda bi neki vjerovatno rekli da smo to uradile u svrhu samopromocije i opet ne bi valjale nikome! Čak ni ženama!

Sarajevski polumaraton, drugi put

Ista meta, isto odstojanje samo je ovaj put cilj bio završiti trku s novim ličnim rekordom. Željeno vrijeme je bilo 1:50. Znala sam da to mogu lako postići i približno sam ostvarila to vrijeme, 1:50:54. Odlično vrijeme na stazi, koja, kako kažu mnogo iskusniji trkači, nije od onih lakših. Ne smijem biti nezadovoljna jer kad sam pogledala plasman žena iz BiH koje su završile trku, shvatila sam da sam u toj kategoriji stigla šesta! Ipak, znam da sam mogla trčati i bolje vrijeme, evo i zašto.

Nakon analize prolaznog vremena po pređenim kilometrima, vidjela sam da sam u tom prvom dijelu trke nepotrebno izgubila par minuta jer sam bila bez pejsmejkera i predstave o tome kako trčim. Pri tom, sretala sam neke prijatelje trkače i razgovarala s njima, bodrila ih i tek nakon pređenih 1,6 km, kada se iz trkačke aplikacije koju koristim javila teta da mi saopšti da je moje prolazno vrijeme oko 6min/km, shvatila sam da sam zaboravila po šta sam taj dan došla i da treba da pustim korak. Ubrzo sam uspjela spustiti prosjek na 5,05 min i zadržati ga skoro do jedanaestog kilometra.

Trku sam završila kao da je to bio malo zahtjevniji trening, skoro bez graške znoja na čelu. Uživala sam cijelom stazom, nisam se forsirala jer sam trčala sama pošto sam na startu u gužvi izgubila grupu s kojom sam trebala krenuti. Slušala sam muziku i jedinu krizu sam imala pred kraj kad je stala playlista a nije mi se dalo preturati i pokretati novu. Od tog trenutka nisam više imala ni vezu sa trkačkom aplikacijom ni ideju o prolaznom vremenu sve do samog kraja trke. Upravo muzika je bila drajv koji me pokretao i držao mi dobar ritam. Tu gdje sam ostala bez nje je inače teži dio staze tako da sam onda mentalnu snagu morala crpiti „na suvo“.

Još jedna stvar me usporila. Nije lako trčati sam i obarati lični rekord. Uz dobrog pejsmejkera ili nekog od prijatelja ko je trčao malo brže od mene, mogla sam izvući svoj maksimum. To je sigurno nekih 2-3 minuta brže i realno vrlo ostvarivo. Otuda moje malo nezadovoljstvo rezultatom jer znam da sam trčala u zoni komfora, bez previše napora. Upravo iz tog razloga, naredni sarajevski polumaraton mi se čini još većim izazovom od dosadašnja dva jer bi ga sljedećeg septembra trebalo istrčati ispod 1:50!

Mojih prvih pretrčanih 21.0975 m

Znate ono kad vam kroz glavu sine ideja kao munja toliko snažno da vam poslije nje više ništa nije isto?! Baš tako sam se nakon kraćeg unutrašnjog dijaloga sa samom sobom u vezi sa rezultatima testa fizičke spremnosti koji sam radila zapitala: „Pa dobro, ako već hoćeš trkački izazov u životu, zašto ne istrčiš konačno bar jednu ozbiljnu trku?“. Godinama sam uvijek kasnila da se blagovremeno prijavim na neku od gradskih trka koje su se u Sarajevu organizovale različitim povodima a koje sam vidjela kao izazov da testiram svoje noge i izdržljivost. Rezultati testa kojim sam imala priliku provjeriti svoju fizičku spremnost pokazali su da imam izuzetnu kondiciju kao i okretnost i solidnu eksplozivnost što me ponukalo da sebi postavim ključno pitanje: „Kad ćeš, ako ne sad?“.

Znate ono kad vam se u par dana dese stavri koje u sinergiji jedna s drugom iskristališu ideju koja ubrzo postane jedan od životnih orjentira?! Tako sam upravo tih dana čitala na internetu o sarajevskom polumaratonu i razmišljala da bi upravo to mogao biti pravi izazov za mene. Istovremeno sam na poslu organizovala seminar na obližnjoj planini za koji je bilo potrebno učesnicima obezbijediti smještaj i prevoz. Ispostavilo se da je kolega kojem nije trebao prevoz jer je došao biciklom (30ak km s oko 1000m uspona) zapravo maratonac i jedan od organizatora sarajevskog polumaratona. To je bila nova okolnost nakon koje više nije bilo povratka. Istrčati polumaraton, to je bila odluka koja me s nivoa aktivnog trčkarala lansirala u svijet aktivnih trkača! „Kad ću, ako ne sad,“, odzvanjalo je u mojoj glavi.

Prvo što sam odlučila uraditi je bio inicijalni test na 11 km koji je trebao pokazati jesam li ja bar na pola puta do cilja. Iako sam istrčala željenu dužinu bez hodanja i opterećenja prolaznim vremenom, moram priznati da je nakon testa hodanje bilo poprilično bolno, naročito penjanje uz stepenice (tad nisam znala da se uz upalu mišića lakše peti uz stepenice unazad). Kad sam se dočepala željenog sprata i svoje sobe, sačinila sam lični plan treninga. Ne pisani, već u glavi. Imala sam dovoljno vremena da se bez žurbe od marta do kraja avgusta spremim za polumaratonsku trku koja se u Sarajevu organizuje treće nedjelje mjeseca septembra. Odluka je bila da sedmično trčim 1-2 kraća treninga (2 optimalno po 7-8km) i nedjeljom jedan dugi koji bih mjesečno produžavala za po 1-1,5 km tako da u septembru na poslednjem treningu pred nastup istrčim 18 km. „Ako možeš 18, možeš i 21“, rekli su mi.

Držala sam se plana. Trčala. Čitala o trčanju i trkačkim programima. Razvijala svijest o trkačkoj kulturi. Čitala o Tarahumarama, meksičkom plemenu čuvenih ultramaratonaca. Trčala. Konsultovala se sa iskusnijim trkačima. Regrutovala još jednog trkača za pohod na polumaratonsku stazu. Korigovala ishranu. Trčala. Korigovala tehniku trčanja. Učila kako brzo da oporavim tijelo nakon napornih treninga. Nije bilo lako al sam od prvog dana bila sigurna da ću stazu nešto malo dužu od 21 km istrčati bez problema. Trebalo je još samo sebi postaviti realan cilj za koje vrijeme. „Trči ispod 2 sata“, rekla sam sebi. Tako je i bilo. Svoj prvi polumaraton sam završila za 1:54:56!

Umjeće trčanja i ratovanja

Duh (ne)trkača u tebi

Trčanje, druženje sa trkačima, gledanje filmova i čitanje knjiga o trčanju vas vremenom profiliše kao trkača. Na taj način izgradite svoj stav o brojnim pitanjima koja okupiraju, skoro bez izuzetka, sve trkače. Šta obući i obuti, kad i šta jesti, šta piti, kako, gdje i s kim trčati, koliko puta - samo su neka od pitanja a knjige, blogovi, sajtovi, emisije, filmovi i stripovi neki od medija putem kojih su autori pokušali podstaći raspravu i dati odgovore na njih. Jedan od meni najorginalnijih je svakako strip „The Terrible and WonderfulReasons Why I Run Long Distance“ čiji autor je Matthew Inman, alias the Oathmeal.

Posebno mi je orginalno njegovo objašnjenje po kojem ne udara trkač u tzv. zid prilikom fizičkog i mentalnog zamora već ga je „blerch“ ili debeli, bijeli anđelak koji je zapravo prokleta, lijena zvijer i koji ga prati na trčanju uspio nagovoriti da odustane od treninga ili trčanja. „Blerch“ ili duh netrkača je vaš najveći neprijatelj. On je vaše drugo ja, ono koje bi da ostane kući i uživa uz tv, poždere dva hamburgera i pomfrit, popije kolu samo da bi podrignuo i napravio mjesta za parče torte na kraju.    

Zarobljen je u vašem tijelu i do sad mu je bilo prilično ugodno i ležerno dok ste bili u zoni komfora. Sad kad se lomite u želji da se aktivirate ili pojačate treninge, on je tu da ospori svaku akciju i njegov najveći uspjeh je kad vas zalijepi za kauč i LCD monitor.  „Vidi kakvo je vrijeme, pa ko još trči po kiši?“, „Smijaće ti se ljudi kad te vide da pod stare dane trčiš?“, „Šta će ti to, dovoljno si zgodna? A i ako ima viška, zar nije lakše da uradiš korekciju?“, „Pokvarićeš frizuru!“, „Hajde kući, znaš kakve ti je bifteke žena ostavila u frižideru“ - sve su to agrumenti kojim vas želi odgovoriti od vaše zamisli da taj dan izađete iz kuće i trčite. Ako ne uspije u tome i vi ipak istrčite vani pokušavajući da otresete to dosadno gunđalo sa ramena, onda će vas obeshrabrivati tokom treninga, usporavati, zabrojavati u računanju kilometraže, govoriti vam da je dosta jer se krećete sporije od kornjače. Tad pojačajte muziku na playeru ili pustite da ga trkač u vama urlikom zvijeri ućutka. Bar privremeno.

Trebate znati da čak i oni najbolji trkači imaju svog Blercha koji ih prati. U svojoj knjizi o trčanju, japanski pisac Haruki Murakami prepričava anegdotu kada je kao novinar imao priliku ragovarati sa olimpijskim maratoncem Toshihiko Sekom i upitao ga sljedeće: Da li se trkaču tvog kalibra desi da mu se taj dan ne trči, da ne želi trčati i radije bi ostao da spava?“. Uslijedio je vrlo jednostavan odgovor: „Naravno. Svo vrijeme.“ Murakami je zapravo htio reći da koliko god voljeli trčanje, i kojeg god trkačkog kalibra da smo, svi imamo dane kada nam se ne trči, kada smo letargični i pokušavamo pronaći hiljadu razloga zašto bismo taj dan trebali ostati kući. Ukoliko ste početnik, dobro je znati da su to iskušenja koja prolaze i oni najbolji. Samo su oni pronašli način kako da im se odupru, inače ne bi bili to što jesu.

Zlatna pravila za početnike

Zlatna pavila koja savjetujem svima koji bi da foteljski komfor zamjene aktivnim životom:

• Pravilo pet obroka dnevno,
• Pravilo tri treninga sedmično,
• Pravilo redovnog istezanja,
• Pravilo redovne zdravstvene kontrole.

Dobro bi bilo da poštujete navedena četiri pravila ukoliko u svoj život počinjete uvoditi vježbanje kao redovnu aktivnost. Ako niste sigurni da ste u stanju samostalno pronaći smjernice na internetu koje će vam pomoći, onda svakako potražite sljedeće ustanove ili kontakte u vašem okruženju:

• savjetovalište za zdravu ishranu u vašem gradu,
• rekreativni centar ili iskusnog prijatelja rekreativca,
• zdravstvenu ustanovu u kojoj ćete uraditi pregled i kontrolisati svoje zdravstveno stanje

U zavisnosti od prehrambenih navika i sveukupnog zdravstvenog stanja, važno je ishranu prilagoditi novom životnom stilu. U tome će svakako najviše pomoći stručna pomoć osoblja specijalističkih ordinacija za savjetovanje o ishrani kojih je sve više jer kao društvo počinjemo da uviđamo koliko je izbor hrane koju unosimo u naš organizam presudan za njegovo neometano funkcionisanje i dobre performanse.

Svako poznaje nekog ko aktivno vježba pa je takva poznanstva dobro iskoristiti da prikupite savjete o najboljim programima vježbanja i čujete lična iskustva koja ćete možda moći primjeniti u svom vježbanju. Ukoliko je trčanje aktivnost koju ste izabrali, onda svakako potražite iskusne trkače rekreativce ili profesionalce za osnovne savjete u vezi treninga i istezanja.

Redovnom kontrolom u zdravstvenoj ustanovi pratićete cjelokupno zdravstveno stanje te blagovremeno reagovati ukoliko neki od nalaza ukažu na eventualni problem. Zavisno od životnog doba, nužnost ovih pregleda je izraženija ukoliko ste stariji. S druge strane, nisu rijetki ni mlađi aktivni rekreativci i profesionalni sportisti koji su nakog godina vježbanja doživjeli ozbiljne zdravstvene probleme jer im nikad nisu ustanovljene dijagnoze zbog kojih se nisu smjeli izlagati velikim naporima. 

Zato, izdvojite vremena i uradite detaljne sistematske preglede, testirajte motoričke osobine i funkcionalne sposobnosti kardiovaskularnog sistema. Ukoliko ste trkačica, obavezno u sistematski uključite i ginekološki pregled – ne zbog trčanja, već da pokažete odgovornost prema sopstvenom tijelu i svijest o značaju preventivnih mjera!