četvrtak, 24. listopada 2013.

Umjeće trčanja i ratovanja



Sama činjenica da ste trkač/trkačica podrazumjeva da ste otvoreno izloženi različitim frontovima na kojima se nužno trebate suprotstaviti moćnoj artiljeriji i pješadiji ublehaša. Mislim na zasjede u kojima nas sačekuju svi oni koji ne razumiju našu potrebu da optrčimo svijet, bilo da su oni ukućani, prijatelji, šira familija, sugrađani, kolege, šefovi. A svi kojima je trčanje način života znaju o čemu pričam. Krenimo redom.

Ukućani. U početku im je „ok“ što ste odlučili trčati jer je to sad „in“. Međutim, vremenom počinju primjećivati da se vaše tijelo mijenja i da ste sve zadovoljniji sobom te da sve manje vremena izdvajate za svakog od njih ponaosob. To što ste odlučili ustajati sat vremena ranije kako biste stigli završiti svoj trening i skuvati ručak prije posla pokazuje vašu superiornost što je razlog za egzekuciju pitanjem: „Je l` se to ti spremaš za Olimpijadu, boga ti?“.

Prijatelji. Kad bi isti rezultat i oni mogli postići iz fotelje, ne bi vam sigurno zamjerali što već šesti mjesec ne odustajete od trčanja. U početku se nisu ni obazirali na vašu odluku da trčite jer je opšta stvar početi trčati i odustati nakon trećeg treninga. Osim toga, saopštili ste im da ste odlučili istrčati polumaraton i onda vas ko mačem sasjeku pitanjem: „A `ta će ti to kad ne možeš pobjediti?“.





Šira familija. Odavno ste im čudni. Ne uklapate se u obrazac familijarno prihvatljivog ponašanja i već neko vrijeme pokušavaju odgonetnuti čiji ste to drski gen povukli pa ste se drznuli pretčati maraton. Pokušavaju usiljenom ljubaznošću prikriti nepovjerenje koje imaju prema vama i vama sličnima ali sve maske vojne diplomatije padaju kada vam se ljubopitivo obrate sa: „A je l` ti imaš nešto od toga? Mislim, je l` zaradiš nešto?“.

Sugrađani. Ova najmnogoljudnija grupa ublehaša je uglavnom ravnodušna na vaše jutarnje, podnevne, večernje treninge, treninge po kiši ili snijegu i u prolazu vas samo krajičkom oka registruje, a možda ni toliko. Sve do prve gradske trke dok policija ne zatvori ulice za saobraćaj. A onda kreće panika i psovanje dok se trubi sirenama, nervozno turira po gasu uz šikljanje izduvnih gasova iz drndavog auspuha kao da se  goloruki trkač zastrašuje egzibicijom moćne topničke mašinerije: „Pas vam mater, sad ste našli da trčite! Nemate pametnija posla, radi li ovdje iko išta?!“. 

Kolege. Ne, ne razumiju kolege da je 8 sati sjedenja za radnim stolom za vaše tijelo i um prava kazna koju stoički izdržavate samo da biste u 17h izjurli iz kancelarije, uskočili u patike, udahnuli slobodu i istrčali par kilometara. Jednako tako ne razumiju da vi na posao dolazite biciklom i nosite ručak sa sobom i uporno odbijate s njima otići na „10 u po s lukom“. I onda ide neizbježna situacija kada se silom prilika na zajedničkoj pauzi ili kakvom team buildingu nađete stjerani u ćošak i tako bez izlaza morate objasniti kolegama da je trčanje vaš način života, zapravo životna filozofija i da vam ta trava što jedete pomaže istrčati 42 km maratona. E tu vas čekaju s inteligentnim pitanjem: „A je l` ti zamišljaš da tebe neka životinja ganja kad možeš da istrčiš 42 km?“.                                            

Šefovi. Ne uviđaju ni oni da je vaš životni stil garancija dobrog zdravlja i mentalne stabilnosti a samim tim i redovnog prisustva i maksimalnog učinka na poslu jer to što nikada u životu niste otvorili bolovanje u velikoj mjeri dugujete trčanju i aktivnom životu. Čak i ako se desi da ste uspjeli nagovoriti par kolega s posla da se spremaju sa vama kako biste zajedno istrčali polumaraton predstavljajući firmu u kojoj radite uniformisani u jeftine majice sa odštampanim logom, pa se nakon velikog podviga, sreće i zadovoljstva obratite šefu očekujući slobodan dan kao nagradu, ovaj će vas bez mnogo razmišljanja rafalno pokositi sljedećim riječima: „To što vi trčite je vaša lična stvar. Kakve veze firma ima s tim? Uostalom, posao ne smije da trpi“.



U ovom slučaju, trčanje kao umjeće podrazumjeva i određen strateški pristup prema "karakteristikama fizičke okoline i subjektivnom mišljenju protivnika o toj okolini". Usudila bih se na kraju zaključiti da bez obzira na sve, najveća ljepota trčanja je u tome što vas osnaži mentalno tako da se ne date lako uvući u konflikte a svoj stav štrčeći, dokazujete trčeći! 




© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.

   

4 komentara:

Unknown kaže...

Zaista je veoma teško izbalansirate sve gore navedeno. Ali ljudska volja može sve.

Unknown kaže...

Ljudi obožavaju da pametuju, tako da na kraju ispadne da ne valjaš kad se drogiraš, kad si kafani, kad ideš na žurku, s prijateljima na kafu, kad trčiš, kad treniraš itd.
Iz svog iskustva takve savjete uglavnom dijele ljudi koji, puše ne bave se sportom, ne paze na ishranu, imaju stomačine imaju višak kilograma, ne definisano tijelo, misle da su zdravi a umiru brže na svačiju žalost...
Biti jak, svoj i istrajan.

Anonimno kaže...

Odlican tekst.....trenutno pokusavam vizualizirat dio teksta.....uskocim u patike i udahnem slobodu :))) Jedva cekam kraj radnog vrimena :)))

Anonimno kaže...

Najbolje se praviti lud :-)

Objavi komentar