Trčanje, druženje sa trkačima, gledanje filmova i čitanje
knjiga o trčanju vas vremenom profiliše kao trkača. Na taj način izgradite svoj
stav o brojnim pitanjima koja okupiraju, skoro bez izuzetka, sve trkače. Šta
obući i obuti, kad i šta jesti, šta piti, kako, gdje i s kim trčati, koliko
puta - samo su neka od pitanja a knjige, blogovi, sajtovi, emisije, filmovi i
stripovi neki od medija putem kojih su autori pokušali podstaći raspravu i dati
odgovore na njih. Jedan od meni najorginalnijih je svakako strip „The Terrible and WonderfulReasons Why I Run Long Distance“ čiji autor je Matthew Inman, alias the Oathmeal.
Posebno mi je orginalno njegovo objašnjenje po kojem ne
udara trkač u tzv. zid prilikom fizičkog i mentalnog zamora već ga je „blerch“
ili debeli, bijeli anđelak koji je zapravo prokleta, lijena zvijer i koji ga
prati na trčanju uspio nagovoriti da odustane od treninga ili trčanja. „Blerch“
ili duh netrkača je vaš najveći neprijatelj. On je vaše drugo ja, ono koje bi
da ostane kući i uživa uz tv, poždere dva hamburgera i pomfrit, popije kolu
samo da bi podrignuo i napravio mjesta za parče torte na kraju.
.JPG)
Zarobljen je u vašem tijelu i do sad mu je bilo prilično
ugodno i ležerno dok ste bili u zoni komfora. Sad kad se lomite u želji da se
aktivirate ili pojačate treninge, on je tu da ospori svaku akciju i njegov
najveći uspjeh je kad vas zalijepi za kauč i LCD monitor. „Vidi kakvo je vrijeme, pa ko još trči po
kiši?“, „Smijaće ti se ljudi kad te vide da pod stare dane trčiš?“, „Šta će ti
to, dovoljno si zgodna? A i ako ima viška, zar nije lakše da uradiš
korekciju?“, „Pokvarićeš frizuru!“, „Hajde kući, znaš kakve ti je bifteke žena
ostavila u frižideru“ - sve su to agrumenti kojim vas želi odgovoriti od vaše
zamisli da taj dan izađete iz kuće i trčite. Ako ne uspije u tome i vi ipak
istrčite vani pokušavajući da otresete to dosadno gunđalo sa ramena, onda će
vas obeshrabrivati tokom treninga, usporavati, zabrojavati u računanju
kilometraže, govoriti vam da je dosta jer se krećete sporije od kornjače. Tad
pojačajte muziku na playeru ili pustite da ga trkač u vama urlikom zvijeri
ućutka. Bar privremeno.
Trebate znati da čak i oni najbolji trkači imaju svog
Blercha koji ih prati. U svojoj knjizi o trčanju, japanski pisac Haruki Murakami
prepričava anegdotu kada je kao novinar imao priliku ragovarati sa olimpijskim
maratoncem Toshihiko Sekom i upitao ga sljedeće: Da li se trkaču tvog kalibra
desi da mu se taj dan ne trči, da ne želi trčati i radije bi ostao da spava?“.
Uslijedio je vrlo jednostavan odgovor: „Naravno. Svo vrijeme.“ Murakami je
zapravo htio reći da koliko god voljeli trčanje, i kojeg god trkačkog kalibra
da smo, svi imamo dane kada nam se ne trči, kada smo letargični i pokušavamo
pronaći hiljadu razloga zašto bismo taj dan trebali ostati kući. Ukoliko ste
početnik, dobro je znati da su to iskušenja koja prolaze i oni najbolji. Samo
su oni pronašli način kako da im se odupru, inače ne bi bili to što jesu.
