Biljana Bursać: Trčite li iz ljubavi prema sportu ili hrani

Biljana Bursać je doktorica bioloških nauka i sjajna trkačica, jedna od onih iz kategorije „sve sam brža“. Rođena je 1985. godine u Pakracu, Hrvatska, živi u Beogradu. Trčanjem se bavi tek nekoliko godina, počela je kao rekreativka ali se sad sve češće penje na pobjednička postolja pa je tako i na Prvenstvu Srbije u ultramaratonu održanom 07.05.2017. godine, u kategoriji 50 km osvojila treće mjesto i postigla rezultat kojim se kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo u ovoj disciplini. Ovo su njeni najbolji rezultati na dugim prugama: 

Lični rekord na polumaratonu - 1:34:32 

Lični rekord na maratonu - 3:12 

Lični rekord na 50 km - 3:48:54

ITRA: Novosti, mogućnosti i pogodnosti za trkače

ITRA (International Trail Running Association) je organizacija koja je na globalnom nivou ključna za razvoj trail trčanja, njegovo pozicioniranje unutar svijeta sporta (posebno u odnosu na atletiku), umrežavanje organizatora trail trka i trkača širom svijeta te kreiranje jedinstvene zajednice koja okuplja profesionalnce, amatere i entuzijaste koji se takmiče ili predano rade na profesionalizaciji trail trčanja.

Proteklih mjeseci je jako mnogo novina stiglo iz ITRA-e pa ovom prilikom obrađujem neke od najvažnijih. Takođe, pokušaću pojasniti neke od nedumica u vezi s rangiranjem trkača na osnovu ITRA Performance Indexa, dati svoje mišljenje o razvoju traila u BiH i šire.

Jesmo li rođeni da trčimo?

Knjiga "Rođeni da trčimo" je fascinatna i inspirativna priča o trčanju kao načinu života i pogledu na svijet.

U ovoj rečenici je sadržano više istina o trčanju koje autor knjige Christopher McDougall otkriva kroz svoju ličnu i profesionalnu potragu za odgovorima o čovjeku kao biću predodređenom za trčanje i tajanstvenom plemenu Trčećeg naroda –Tarahumara, koje je u izolovanom Bakarnom kanjonu, sačuvalo stil života drevnih predaka. 

Trkači u kadru: Zašto smo toliko opsjednuti fotografisanjem, dio 1

Marketing, fitnes industrija, mediji, društvene mreže, tehnologija mijenjaju naše navike i nameću trendove koje svjesno ili nesvjesno, u potpunosti ili djelimično preuzimamo. Čak i stvari koje nam se na početku učine suludim, kao što je meni bio foto autoportret, odnosno selfie snimak, vremenom i kroz masovnu upotrebu, postanu najnormalnija stvar pa se tako i ja, istina dosta rijetko i samo zbog poruke ili trenutka koji želim podijeliti na blogu, nasmijem u kameru svog mobilnog telefona (uglavnom trčim sama, pa nema ko da okine). 

Žene i tene: Od rekreativke do olimpijke, Bojana Bjeljac

Bojana Bjeljac je rodom iz Novog Grada gdje se krajem 2012. godine, u svojoj 23, počela rekreativno baviti trčanjem. Sasvim slučajno, krenula je trenirati na poziv prijatelja koji su kao pravi entuzijasti okupljali rekreativce kako bi omasovili trčanje u ovom malom gradu na sjeveru Bosne. U početku je trčala je 5-10 kilometara, bez plana i cilja. Ubrzo su svi primjetili da je Bojana izuzetno talentovana trkačica. 

Opet na poziv prijatelja, odlazi u Zagreb na svoju prvu trku dugu 7,5 km što će biti sasvim dovoljno da se zarazi trkačkom euforijom. Niko od njenih prijatelja tada, a ni ona sama, nisu mogli naslutiti da će Bojana, samo par godina kasnije, isto u Zagrebu, pobjediti na prvenstvu Hrvatske u maratonu i stajati na pobjedničkom postolju. 

ADIDAS BOOST – DIZAJNIRANE ZA VELIKE STVARI

Na radost ljubitelja trčanja ovog proljeća na tržište Bosne i Hercegovine stižu inovirane, stilizovane patike za trčanje s jedinstvenom i revolucionarnom Boost tehnologijom. Neki od modela koji sadrže ovu tehnologiju su Supernova, Response i Questar. Sva tri modela se na tržištu pojavljuju u više boja, specijalno dizajniranih u skladu sa željama vrhunskih trkača.

Da znate s kim imate posla – oblast, pravac i domet djelovanja TjŠ

„Trčim jer štrčim“ je online medij koji više od 3 godine aktivno promoviše trčanje, pokreće projekte na bh i regionalnom nivou, inicira saradnju između udruženja, klubova, regija, zemalja, zagovara što bolje uslove za razvoj profesionalnog i rekreativnog trčanja na svim nivoima. S obzirom da su sve ideje koje zastupam putem bloga odraz mojih ličnih uvjerenja i stremljenja, osjetila sam potrebu da okvirno definišem oblast, pravac, domet djelovanja kako mog ličnog tako i djelovanja medija koji zastupam.
Prvenstveno, cilj mi je da se što bolje razumijemo, da znate s kim imate posla ali i da smanjim prostor spekulisanja koji neki koriste kako bi jednodimenzionalno, uskogrudno, površno okarakterisali, osudili ili prikazali mene, inicijative koje pokrećem ili probleme trkačke zajednice koje artikulišem. 

Mrzim trčanje

Mrzim trčanje, 3- 4 puta sedmično ga mrzim ako imam kad. Mrzio sam ga juče malo više od sat vremena.

Imam tri različita para tena u kojima mrzim trčanje. Svaki put kad idem trčati, izaberem jedan par patika, izađem vani da trčim u njima i uživam u tome isto koliko uživam i u pranju zuba ujutro, osim što trčanje traje mnogo duže.

Priprema i oprema za ultratrail

Ulazak u svijet ultra-traila mi je donio mnogo novih saznanja i iskustava, vještina, odvažnosti, discipliniranost, sistematičnost. Spremajući se za trke na 100 km ili milja, morala sam naučiti da unaprijed planiram sve aktivnosti tokom sedmice a kalendar mnogo mjeseci prije. Ranije se dešavalo da do samog godišnjeg odmora nemam konkretan plan gdje ću ići; sada već u novembru znam koje su ključne trke na koje idem naredne godine. Ne samo na koje trke idem, već i koji su moji trkački ciljevi. U početku sam željela na trkama finiširati. Sada su moji ciljevi da određene formate završavam brže, da svoje slabe strane popravim dok ne postanu moja snaga pa su u skladu s tim bile koncipirane pripreme tokom proteklih zimskih mjeseci.

Trke za gladne oči i žedna grla

„Trčim jer volim da jedem“, čuli ste to mnogo puta, zar ne, ili čak sami izgovorili? Svi mamo bar jednog prijatelja koji trči ne zbog zdravlja, dobrog izgleda ili rezultata već da mogu uživati u hrani i ne debljati se. Oni su pravi gurmani: njima je odlazak na trku prilika da istrče 10, 21 ili 42 km a zatim odu u restoran s preporukom gdje se dobro jede i prepuste se gastro hedonizmu. Oni na trke zapravo idu zbog hrane i pića. Nekada su takmičenja profilisana upravo prema ovakvim našim potrebama i sklonostima pa se organizuju trke čiji fokus su hrana i piće kao sadržaj koji trčanju daje novu dimenziju.