Snažno je lijepo bez obzira na boju, oblik i godine

Ženske magazine sam prestala kupovati još prije 20 godina nakon što sam primjetila da je tad najtiražniji među njima već nakon par izdanja počeo objavljivati iste tekstove. 

U međuvremenu, koncept ženskog magazina je evoluirao u slikovnicu i katalog pa sad razloga za pretplatu na takva izdanja imam još manje. Jedino vrijeme kada mi ti beauty, odnosno ženski, odnosno lifestyle magazini padnu šaka, jeste dok čekam u frizerskom salonu da nijansa farbe za kosu nazvana „slatka brineta“ pokrije sijedima prošaran izrastak istovremeno ko zna kakvim otrovima nagrizajući tjeme brinete koja je nervozna jer mora sjediti na jednom mjestu najmanje sat-dva. 

Mladi atletičar očistio snijeg sa staze da ne bi trčao na traci

Prenosim vam zanimljiv tekst koji je prije par dana, Washington Post objavio o Schneider Quinnu, mladom atletičaru, učeniku srednje škole u Sjevernoj Karolini, koji je učinio nešto neobično nakon što je pao snijeg i prekrio atletsku stazu na kojoj trenira. Pročitajte pažljivo a ja ću vam se ponovo javiti na kraju teksta da zajedno odgovorimo na par pitanja.

REKREATIVCI KREATIVCI: Šefice Ajle Huremović

REKREATIVCI KREATIVCI je nova rubrika kojom će vam TjŠ predstaviti trkače rekreativce koji takođe imaju talenat i vještine za lijepe i kreativne stvari. Neki od njih su na osnovu svog talenata razvili hobi a neki unosan biznis. Prva priča dolazi iz grada soli. 

Šefice, ranije poznatije kao Toto Couture, je bh brend iza kog stoji Ajla Huremović iz Tuzle.

Istezanje kao sastavni dio treninga i samostalni trening

Istezanje je prirodna i instinktivna aktivnost svojstvena čovjeku. Spontano se  javlja nakon sna ili perioda fizičke neaktivnosti. Podrazumjeva pokrete tijela kojima se mišići razvlače preko njihove fiziološke dužine koju imaju u stanju mirovanja. Prilikom istezanja, mišićno vreteno registruje promjenu dužine mišića i šalje tu informaciju do središnjeg živčanog sistema nakon čega se javlja refleks koji pokušava spriječiti produženje kontrahujućeg mišića. Na ovaj način se tijelo štiti od povreda pa se preporučuje da u trenutku kada osjetite da lagana bol koja se javlja prilikom istezanja postane jača, prestanete s vježbom.

Trke koje se ne završavaju u cilju

6. januara sam zajedno s Antom Živković, Igorom Yovanovitchem i Mirsadom Abdakovićem učestvovala na prekograničnoj štafetnoj trci na sto milja S1 Ipertrail. Osim u štafeti, na trci se moglo učestvovati pojedinačno ili u timovima od 2, 3 ili više članova. S obzirom da je početak godine, da nema mnogo trka, ideja je bila okupiti dobre trkače koji će kao Jahorina Ultra Trail Team, u štafeti pojedinačno savladati oko 40ak kilometara, prelazeći tako kružnu stazu koja je vodila kroz Italiju i Sloveniju. Start i cilj su u Portopiccolu, malom turističkom mjestu u Tršćanskom zalivu tako da prvi i zadnji dio staze vode obalom, dok je ostatak u unutražnjosti, brdovitom dijelu Slovenije u kojem je u to doba godine bilo moguće očekivati hladno vrijeme i jaku buru. Cijeli događaj se zapravo opravdano zove La Corsa della Bora, odnosno, Trka s burom. Osim trke na sto milja koju je organizator od ove godine po prvi put uvrstio u ponudu, dan kasnije su organizovane još dvije trail trke, i to na 21 i 57 km čije staze su pravolinijske i poklapaju se s trasom stomiljerice.

Igor Yovanovitch: Leteći Španac u Sarajevu

Koliko god da vam se prodajem za neku sveznalicu, vjerujte, JA O TRČANJU NE ZNAM MNOGO. Dobro, bilo bi preoštro reći da baš nemam pojma! Ja sam vam dobar motivator, pišem iz ličnog iskustva jer mislim da i ono može nekome da pomogne, da usmjeri zajednicu u dobrom pravcu. Tu sam da vam ukažem na neke trendove, preporučim dobre trke, pomognem da istrajete, nađete vrijeme za svoje treninge, namagarčite onog netrkača u sebi. Prolazila sam različite faze, eksperimentisala, otkrivala nove stvari što još uvijek radim. I što sam više, duže i ozbiljnije u ovome, sigurnija sam da sve manje znam jer je materija kompleksna, a nova saznanja kao i u svim drugim oblastima smjenjuju stara. Ni nauka još nije sigurna u mnoge stvari, o mnogima vodimo debate, pa mi je onda lakše prihvatiti činjenicu da mi znanja o trčanju uvijek fali. Međutim, o treninzima, tehnici, vježbanju mnogo više od mene zna osoba o kojoj ću vam pisati, koja svojim rezultatima i angažovanjem višestruko doprinosi razvoju trčanja trenirajući druge.

Iskreno da vam kažem

Nije se lako buditi u koži Sanje Kavaz. Nekad mislim da sam žrtva sopstvene energije koja pokreće strast za kretanjem i stvaranjem. Jednom osvještena, nije se više mogla zaustaviti. Trebalo ju je samo usmjeriti ka cilju a kompletno biće, postaviti kao posrednika. Ta energija je takva da sam je u jednom trenutku morala uštopati kao fudbaler loptu i dobro promisliti na koju ću je stranu usmjeriti, koliko jako i prema kome. Da se razumijemo, ne radim ja ništa što drugi već ne rade bolje od mene ili brže ako govorimo o samom trčanju. Nisam prva koja piše i uređuje blog o rekreativnom trčanju. Međutim ono što je drugačije u mom slučaju jeste da sam povrh svega namaštala i pokrenula Jahorina Ultra Trail kao međunarodnu trku koja afirmiše trail trčanje među bh trkačima i šire, promoviše planine koje nas okružuju te se pokušava pozicionirati kao jedno od respektabilnijih takmičenja u regionu.  

Što nam trebaju snažne i izdržljive noge

Vrlo je jednostavno: Nema ozbiljnog trčanja bez treninga snage i mišićne izdržlivosti! Trkačima nisu dovoljni isključivo treninzi trčanja. Vjerovatno se kao i velika većina bavite trčanjem rekreativno, nemate mnogo vremena za dodatne termine i odlaske u salu za vježbanje pa izostavljate jedan jako bitan segment priprema. A istina je da ako želite biti brzi na stazi i sačuvati se od povreda, poraditi na držanju, odgoditi mišićni umor, poboljšati trkačku ekonomičnost, morate jačati i graditi mišićne grupe važne za trčanje. 

Gost bloger: Moja Akonkagva

Aleksandar Damnjanović

Šatorsko platno je ludački lupalo na vetru koji je sa zapada donosio vlagu sa beskrajnog Pacifika. Grizao je naše obraze dok smo čekali na znak za pokret. Odužilo se već previše. Prošla je čitava večnost od kad smo napustili udobnost toplih vreća, stavili već spremne rančeve na leđa i pogleda uprtih u mrkli mrak čekali. Raše[1] još nema. Baš je našao kad će da se uspava, Berlina[2] je pravo mesto za malo dužu dremku dok te drugari čekaju na vetrometini i debelom minusu. Cupkam u mestu da zagrejem već hladne nožne prste ali sa malo uspeha. Utom Šuki[3] izranja iz mraka: 

Tok svijesti tokom intervala

Nikad sporije se vozim kući nakon posla kako bih se presvukla i otišla na trening. Navlačim helanke a imam utisak da mi se nogice same neposlušno izvlače iz nogavica. Neće da idu. Neraspremljen krevet od jutros i termo čarape na njemu izgledaju privlačno. Napolju je -3°C. Čeka me hladnoća, adaptacija, zagrijavanje, kidanje intervalima a moja kreativna strana bi da piše i čita u toplom domu. “Idemo, idemo. Bez razmišljanja”, govorim sebi.