Moj prvi maraton: i prije starta, srce je bilo na cilju

Kako si zaceliti rane da te naredi to na maratonu še močnješega (Kako se pokrpiti za krpljenje maratona)

Život me godinama pripremao za maraton tako da često znam reći da za mene ne bi bilo smisla trenirati bilo šta što nije toliko zahtjevno i izazovno. Nisam neko ko broji medalje i trke niti ambiciozno planira svoje nastupe. Trčim jer volim trčanje i puštam da me trkačko iskustvo prožima i usmjerava ka novim horizontima. Ideja da trčim maraton je došla spontano, kao i sve ranije. Prosto sam kao trkačica sazrila za njega, i mentalno i fizički, osjetila sam da bih mogla pronaći više vremena za treninge i oprobati se u novom izazovu. Izabrala sam da moj prvi maraton bude ljubljanski nakon što sam vidjela da će dosta meni poznatih trkačica i trkača peglati ljubljanski asfalt 26.10. 2014. godine. Došla sam bez treme, bez straha, bez sumnje u sebe i sa par lakših povreda zbog kojih sam morala biti oprezna. Jedna od njih je nastala na desnom tabanu zbog nošenja neudobne štikle tokom svadbe na kojoj sam bila 7 dana ranije – šta mi žene sebi znamo napraviti, tctctc?! A druga je bolno nategnuti mišić između lijeve zadnje lože i gluteusa koji mi je masažama uspjela razbiti moja maserka ali svejedno, i dalje je boluckao.

Srećom, drugari iz Belgrade Running Cluba su me pozvali da dođem na seansu „krpljenja“ koju su u ljubljanskom hostelu organizovali za svoje trkače kako bi doktorica Irena Čurović Marijanović polijepila kinesio trake na mjestima koja je trebalo izolovati, kako se to stručno kaže. Izabrala sam da sanira povredu u sjedalnom djelu, jer sam procjenila da bi ona mogla praviti najviše problema.

Plan je bio istrčati maraton tako da sutra ne hodam k`o šestar! Kao što smo dogovorili na Valamar Trailu, društvo mi je na maratonu pravio Zoran Đukić Sipče i opominjao me kad je trebalo usporiti i čuvati snagu za kasnije, zabavljao anegdotama i podizao energiju svojim povicima i interakcijom sa ionako sjajnom publikom dužinom staze. Sva rizična mjesta na tijelu sam osjetila na trci sve do 20. kilometra. Nakon toga ništa više nije bolilo, sve je otupilo ali sam se oprezno čuvala i dalje! Trčala sam bez straha, bez krize, bez grčeva, bez hodanja, bez da sam i u jednom trenutku pomislila da odustanem! I što je još važnije, ni jednom mi nije palo na pamet pitanje koje smo svi sebi postavili bar jednom na trci: „što je meni ovo sve trebalo“!

Krog podpore (Krug podrške)

Iskusniji trkači su me ranije upozorili da se na 36. kilometru raspadaš. Iz tog razloga sam htjela sebe psihički motivisati pa sam unaprijed smislila krug podrške za krizne kilometre a to je značilo da ću od 37. do 42. kilometra misliti i trčati za osobe koje me, svaka na svoj način, mogu inspirisati da istrajem ako prigusti. Krize nije bilo ali sam se svog plana ipak držala jer me je na neki način ideja da te posljednje kilometre podijelim sa „krugom podrške“ zabavljala. A redosljed u tom krugu je izgledao ovako:

• Kako je kod nas inat veoma često najbolji pokretač, ranije sam isplanirala da taj potencijalno krizni 37. kilometar, trčim za svog šefa koji bi se prvi obradovao mom trkačkom neuspjehu. Riječ je o čovjeku koji me gleda samo kroz ono što ne razumije (trčanje i „drugačijost“) a da pri tome ne vidi moje profesionalne kvalitete pa sam često predmet neosnovanih prijetnji i kažnjavanja (čitaj mobinga). Ni u svom katarzičnom maratonskom iskustvu nisam našla snage da mu sve to oprostim i zaboravim. Možda bi za to ipak trebala 100majlerica!

• 38. kilometar sam trčala za svoju baku koja je ljetos imala moždani udar nakon kojeg je ostala nepokretna. Zbog intenzivnijih treninga i ostalih obaveza, nisam je mogla obilaziti redovno pa sam se završetku trke radovala kako bih se mogla konačno posvetiti njoj. Pred očima su mi bile slike iz djetinjstva, krošnje iz njenog dvorišta sa kojih smo brali neprskano voće i slatkiši koje je redovno pravila za nas sedmero unučadi. Ujedno, moja prva maratonska medalja je posvećena njoj. 

• 39. kilometar je za moju mamu koja će, nadam se, konačno bar početi razmišljati da promjeni ishranu i uključi neki oblik rekreacije. Uobičajena razmjena replika između nas dvije izgleda ovako:

       Mama: Mnogo si mršava. Moraš se malo udebljati.

       Ja: Mnogo si debela. Moraš malo smršati. 

    Brojne su žene koje poput nje zanemaruju brigu o sebi i prilično      samodestruktivno, biraju stil života koji rapidno narušava njihovo zdravlje i          izgled.

• 40. kilometar sam trčala za moju šesnaestogodišnju kćerku Anju koja nažalost nije mogla putovati sa mnom a čije prisustvo i podrška bi mi mnogo značili. Iako je dijete koje ima fantastične predispozicije za bavljenje sportom, na voljnom planu fali dosta da bi se to i ostvarilo. Zato kao roditelj imam obavezu da različitim metodama nametnem navike da se redovno za doručak pije smoothie, za ručak jedu salatni obroci i redovno trči. Metode su razne jer s obzirom da se ishrana i treninzi direktno tiču zdravlja mog jedinog potomka, ne ostavljam puno prostora slobodi izbora. U mislima su mi naši zajednički lagani treninza i pripremama za Zagrebački noćni cener na kojem će prvi put trčati tu dužinu. 

• 41. i 42. kilometar sam trčala sa svima vama koji pratite moj blog, javljate se porukama podrške dajući mi potvrdu da ovo što radim ima smisla. Sa velikim zadovoljstvom otvaram svoje (trkačko) srce i dijelim iskustvo s vama s idejom da ću možda nekima od vas izmamiti osmjeh, promijeniti navike, inspirisati vas na nešto novo. Uvijek mi je malo vremena za druženje ali je svaki trenutak koji ukrademo za ćaskanje, na stazi ili van nje, meni dragocjen. Tako razmišljajući o vama, skicirah u glavi kostur ove objave i taman stigoh do cilja! Hvala vam na tome!

Tekaški vikend z mamam (Trkački vikend s mamama)

  

Rijetke su cure s kojima volim da putujem. Da bih kliknula s njim, prvenstveno moraju biti samostalne, energične, strastvene i zabavne a upravo takve su bile i punce s kojima sam provela vikend u Ljubljani: Jovana, njena mama Branka i naša ljubazna zemljakinja Milada koja nas je ugostila u svom domu u Rožnoj dolini i nesebično, osim životog prostora, podijelila s nama svoje vrijeme, energiju i osmjehe zbog kojih je nemoguće ne voliti ovu ženu. Jovana Glušac je zgodna doktorica iz Banja Luke, ortodont, zmaj od žene a trčale smo skupa i brdske i cestovne trke i ovog puta u Ljubljani moj prvi maraton. To je samosvjesna cura vedrog duha i nepresušne energije koja završi maraton, sjedne u auto i doveze nas bez problema nazad kući. Njena mama Branka, gospođa blage naravi, je takođe doktorica ali jedna od onih koje kada vam nakon pregleda preporuči rekreaciju zna o čemu govori jer i sama aktivno trči i planinari. Osim kuvarskih recepata, podijelila je sa nama i svoje iskustvo u planiranju obaveza i trkačkih treninga jer uz pacijente koje treba savjesno liječiti, obroke koji se trebaju skuhati, imanja i bašte koje treba održavati, njoj su trkački treninzi neizostavan dio sedmičnog rasporeda. U Ljubljani je učestvovala na trci na 10 km i spustila svoje prolazno vrijeme u odnosu na prošlu godinu za cijelih 7 minuta. Zasluženo, nova diploma ide u okvir pa na zid ordinacije doktorice Glušac u Novom Gradu.

Ko tečeš maraton na presni hrani (Kad trčiš maraton na sirovoj ishrani)

O životu i trčanju na presnoj hrani ću pisati posebno ali ovde moram napraviti mali osvrt na analizu tjelesne kompozicije koju sam uspjela uraditi na sajmu Ljubljanskog maratona na štandu grupacije Terme-Krka. Riječ je o mjerenju koje se radi na medicinskom aparatu a koji vam procentualno očita odnos čiste mišićne mase i masnoća u odnosu na ukupnu tjelesnu težinu. Prišla sam ovoj provjeri pomalo sa strahom jer sam prelaskom na sirovu ishranu izgubila 3-4 kilograma zbog čega su svi iz mog okruženja reagovali burno uz preporuke tipa: „Moraš prestati s tim“, „Premršava si“, „Moraš se udebljati“. S obzirom da nisam imala vremena tokom priprema za maraton obaviti zdravstvene preglede, subjektivni osjećaj koji sam imala o stanju cjelokupnog organizma te rezultati s treninga su mi govorili da ne bih trebala brinuti. Ipak, za početak, trebalo je očitati tjelesnu kompoziciju i rasteretiti se pritiska prije nego što uradim i ostale preglede. Nakon što je ljubazni tehničar na meni razumljivoj slovenskoj verziji sh/hs jezika rekao da tokom mjerenja na sajmu nijedna žena nije imala bolji index od mene, morala sam isfolirati i pozvati svog prijatelja Slovenca, Alberta, koji je stajao malo dalje da nam ko fol prevodi a tehničara sam instruisala da sve što mi je rekao ponovi pred Albertom. Dok je tehničar nanovo tumačio rezultate, Albert je pročitao moju namjeru. A onda sam susretljivom mladiću iz grupacije Terme-Krka predložila da mi javi kada otkrije muškarca sa karakteristikama sličnim mojima kako bi me spojio s njim na šta je on rekao: „Pa pogledaj, ja imam skoro pa takvu tjelesnu kompoziciju“.

Ljubljanski maraton

Nisam bila na puno maratona ali mislim da imam dovoljno iskustva da izvedem par zaključaka u vezi sa organizacijom bilo koje trke. Razlozi više, osim gore navedenog, što sam izabrala Ljubljanski maraton, su što je Slovenija zemlja u kojoj je trkačka kultura izuzetno razvijena i što na ovoj trci učestvuje veliki procenat žena. Osim toga, riječ je o višednevnom događaju tokom kojeg možete odslušati korisna predavanja iz različitih domena trkačkog sporta, povoljno kupiti trkačku opremu i na kojem učestvuje oko 27.500 trkača. Tokom trke sam čitala natpise na majicama onih koji su trčali ispred mene a koji ukazuju na postojanje dobro razvijene infrastrukture za podršku rekreativnom trčanju. Trčali su polaznici brojnih škola trčanja, trkači penzioneri, trkačice iz ženskih klubova, srednjoškolci, članovi trkačkih liga, udruženja maratonaca i polumaratonaca i svi uz parolu: Srečen sem, ker lahko tečem! 

 

Studijska posjeta Istri: volontiranje na Valamar Trailu

„Ne znam šta bih im rekao da trebaju poboljšati. Jednostavno, savršeno organizovana trka“, tim  riječima mi je „100 milja Istre“ opisao Benjamin Krnić, moj sugrađanin i finišer drugog izdanja ove najznačajnije trail trke u regionu. Njegov komentar se savršeno uklopio u predstavu koju sam do tada stvorila sa strane analizirajući trku iz različitih uglova: i kao trkačica, ali i kao osoba sa debelim iskustvom u odnosima s javnošću. Njihov identitet, imidž i ugled ukazivali su na to da je riječ o jako ozbiljnoj ekipi s jasnom vizijom, velikim planovima i visoko podignutoj ljestvici kada su u pitanju standardi kvaliteta. Moram priznati da sam ih u početku više analizirala iz ovog drugog ugla. Kao polumaratonka, samo sam s divljenjem posmatrala liste finišera, na njima bih tražila svoje zemljake i bila ponosna na njih i ni pomislila nisam da ću ubrzo poželiti i svoje ime na spisku sa narednog izdanja trke. Sazrijevajući, otkrila sam veliku strast prema trčanju u prirodi i danas ono što mi se činilo dalekim, na dohvat je ruke - a to je trčati i organizovati ultre.

Valamar Trail 2014 

Međutim, prije učešća na „100 milja Istre“ željela sam da upoznam organizatore i vidim šta je to presudno u organizaciji njihove trail trke zbog čega se svi učesnici vraćaju kući s puno hvale. Organizator trke, Alen Paliska, mi je na moj iskazani interes o njima, pružio priliku da saznam više o organizaciji volontirajući na njihovom novom projektu, Valamar trailu, trci koju je Sportsko-rekreativni klub „Alba“ iz Labina 04.10.2014. godine po prvi put organizovao u Rabcu. Bila sam presrećna zbog ove ponude, prvenstveno jer će mi trčanje donijeti još jedno novo iskustvo, ovog puta volontersko a i moje znatiželja i strast prema učenju će konačno dobiti svoje pravo zadovoljenje. Osim toga, sâm poziv da učestvujem u organizaciji trail trke i učim od najboljih mi je ukazao na njihovu širinu i otvorenost koja nije karakteristika kojom se može pohvaliti veliki broj pojedinaca, grupa, kolektiva ili organizacija. 

Ako ne trčimo, onda volontiramo na trkama

Do mog dolaska u Istru i volonterskog angažmana urađeno je mnogo posla tako da se priključujem ekipi pred samu trku. Ekipa je uigrana, sve štima. Primamo prijave, izdajemo startne pakete, provjeravamo da li učesnici imaju obaveznu opremu. Sve ide uz osmjeh. A onaj najširi osmjeh, kako ga mi zovemo olimpijski, mi je na licu kad ugledah Gorana Lesjaka, razmjenismo riječi hvale jedno drugome, on meni čestita na entuzijazmu, ja njemu na trkačkim rezultatima i volonterskom angažmanu jer smo oboje tog dana „staff“ a posebno na odluci da u Rabac dođe sa svoje troje djece o kojima će brinuti sam jer je supruga odsutna. Nakon dva uspješna starta u 8 i 9 časova, sjedam u auto sa Alenom, Elvisom Černekom, doktorom, i Dejanom Hrenom, oficijelnim fotografom, nakon čega za nas počinje trka koju učesnici ne vide – trka s vremenom da se sve dostavi na okrepne stanice, da se obiđu kontrolori, volonteri na stazama, ako ništa, bar da se preko radio talasa ili telefonom uspostavi kontakt sa ekipima na terenu kako bi se provjerilo da li je sve u redu. A uvijek nešto krene kako ne treba. Trkači skrenu sa staze ili krenu pogrešnom, profule okrepnu stanicu pa im treba dostaviti okrepu, lokalno stanovništo poskida markaciju koju treba zamijeniti novim zastavicama.

Paliska i domači

Staze koje obilazimo vijugaju obalom i šumom, zemljanim i šljunkovtim putevima kroz prirodu ili afaltom kroz sela i čarobna istarska mjesta poput Labina. Alen je Labinac, dobro poznaje teren i mještane što može biti olakšavajuaća ali i otežavajuća okolnost. Ne vole svi da im pred kućnim vratima po cijeli dan protrčavaju svite čudaka sa štapovima, dokoljenicama i helankama, ruksacima na leđima, kačketima i maramama na glavi. U svoj frci koju kao organizator proživljava, Alen nađe vremena i da stane sa „domačima“, porazgovara s njima i obavijesti ih šta se dešava i koliko će sve da traje. Minuta-dva koliko treba da se dobrosusjedski odnosi uspostave ili održe i idemo dalje. Alen telefonira ili prima pozive. Doktor, na sreću, nema posla, i svo vrijeme je s nama ali Dejana ostavljamo na dijelovim staze na kojima on namješta kameru, znalački hvata magične kadrove kako bi zatim sačekao dolazak takmičara i zabilježio fenomenalne fotografije.

Istarska posla

Veliki broj učesnika Alen lično poznaje tako da ih uz put bodri, razmjenjuju se pozdravi. Na okrepnoj stanici u Labinu pristiže Mirjana Kmačić-Pellizzer, trči bez broja. Alen i Mirjana se poznaju, razgovaraju a onda i mi ostali saznajemo okolnosti zbog kojih Alen još jednom mora iskoordinisati osoblje kako bi se situacija riješila i svi bili zadovoljni. Iako se prijavila za učešće na trci od 73 km, tog jutra nije bila sigurna da će uspjeti završiti trku i stići u smjenu na posao u restoranu koji vodi sa suprugom pa se predomislila i krenula trčati stazu od 53 km bez da je izmjenu iskomunicirala sa organizatorom. (Ja u nevjerici slušam i razmišljam, kakva je to žena koja prije posla istrči 53 km i ode u drugu smjenu! Po povratku kući sam potražila odgovor na to pitanje a vi ga možete pronaći ovdje.) Mirjana je inače humanitarka, avanturistica i čuvena trkačica iz Rovinja koja iza sebe ima završene prestižne trke poput onih u pustinjama Gobi, Atakami, Sahari ili ledenoj pustinji na Antarktiku. U tom trenutku je vodila. Tako je ostalo do kraja. Nakon Alenove intervencije, prebačena je u evidenciju učesnica u trci na 53 km koju je završila kao prvoplasirana.

Multitasking i hendlovanje na trci

Oko četiri sata završavam u ciljnom prostoru bez posebnog volonterskog zadatka. Tu sam da ispratim šta se dešava po dolasku trkača, upoznam se sa sistemom evidentiranja prolaznog vremena i plasmana. Da pozdravim drage ljude koje znam i upoznam nove. Pred ceremoniju proglašenja pobjednika pojavljuje se Alen i preuzima mikrofon kako bi vodio program do kraja a ja ne mogu da se ne pitam kako ovaj multitalentovani Istrijanac, kralj multitaskinga uspjeva držati sve konce u svojim rukama i svo vrijeme imati u glavi cjelokupnu sliku svega što se dešava na terenu. Pri tome, riječ je o osobi koja je prije svega vrlo spontana i jednostavna. I samokritična jer na moje pohvale za organizaciju i komentare koje sam mu prenijela a koje su drugi dali o trci, Alen kaže da sve uvijek može bolje. 

Nažalost, ovoga puta nisam trčala u Istri. Stranu trke koju sam propustila je bolje vidio Zoran Đukić koji je gost bloger i koji će na sam događaj dati osvrt iz svog ugla.  

Uhvati sunce, iskoristi jesen

Kako početi? Neretko pitanje svakog (puto)pisca! Sarkastični jezici bi rekli: “Pa od početka! “Blago onom ko zna gde mu je početak! (I teško onom ko zna gde mu je kraj). Kada pišem o nekoj posebnoj trci uvek se pitam kada i kako sam počeo trčati i zašto još uvek trčim. Tako je i sada dok pokušavam da prenesem utiske sa jedne nedavno održane trke. Ali jesenje trke sustižu jednu drugu, utisci se mešaju, preklapaju i na kraju spajaju. Najradije bih pisao o svim trkama koje sam trčao u poslednjih mesec dana i više, ali to se ne bi uklopilo u Sanjin koncept, jer sam obećao da ćemo zajedno kroz jedan post sumirati utiske sa  Valamar traila.

Taj vikend nisam ni planirao bilo kakvu trku jer sam bio poslovno zauzet. A kao svaki vikend u septembru i oktobru, trka je bilo na sve strane. Nekoliko dana pre tog vikenda sam saznao da su moje poslovne obaveze pomerene ranije. Odlično, vikend je slobodan. Ali to sada vuče druge probleme i dilemu koju trku izabrati. Da li Trku preživljavanja na nepoznatoj lokaciji u divljini Srbije ili trail trku u Rabcu. Ovo je bio uži izbor od još nekoliko opcija. Iako sam pre nepunih mesec dana trčao u Istri, sad već moju omiljenu trku, Paranzana Magic Wine Run, ipak sam se na kraju odlučio za Rabac. Valjalo je iskoristi to oktobarsko sunce maksimalno, a gde drugo nego na istarskim plažama i brdima.

"Krenuo sam na put, put je bio dug.

Kasno sam shvatio da je taj put-krug!"

Tin Ujević

E tako možemo ukratko opisati početak našeg puta ka Istri, a to sve zbog toga što ja živim u iluziji da između nas ne postoje granice. Ipak u realnom svetu itekako postoje i za njih su nam potrebni pasoši (šta sve neće da izmisle, ccc…). Ako zaboraviš da ga poneseš, kao što sam ja zaboravio ponijeti svoj, put će postati krug. I tako sa dva izgubljena sata, Ana, Nikola i ja, prelazimo granice. Sanja nas čeka na poznatom mestu ukrštanja sarajevskih i beogradskih puteva, Slavonskom Brodu. U Rabac stižemo u večernjim satima, taman na vreme da podignemo brojeve. To veče smo proveli u apartmanu spremajući se za jutarnju trku. Nakon prespavane noći, budimo se u prelepom sunčanom majskom, pardon, oktobarskom danu. Sunce, pogled na more i miris svežeg morskog vazduha obećavaju divan dan i trku.

Start naše trke (od 13 i 21 km) je u 9 časova, dok su trkači na dužim distancama (53 i 73 km) krenuli sat ranije. Ana i Nikola su se opredelili za kraću stazu od 13 km, Sanja volontira na organizaciji trke, a ja sam na stazi dugoj 21km. Prvih 7 km se staze poklapaju, pa ja odlučujem da trčim uz Anu i Nikolu.

Prvi deo staze ide uz more, tako da imam dovoljno materijala za fotografisanje. Nakon mora, staza naglo ide uz brdo ka starom delu Labina. Uz sepertine, lagano poskakujem sa kamena na kamen i hvatam kakav-takav tempo, ali i dalje sa foto-pauzama.

A i kako bi drugačije, ionako sam na ovu trku došao da se zabavim i uživam u čarima Istre. Nakon sedam kilometra, u samom jezgru starog grada u Labinu, staze se razdvajaju.Tu je trebalo da bude i okrepa, ali je ja nisam ni video, rekli su mi posle da je bila malo uvučena.

Ali nema veze, nije mi ni bila potrebna, imao sam još vode, a sledeća okrepa bi trebala biti na 13. km. Do okrepe trčim malo jačim tempom, ali dovoljno sporim da me ne odvuče od istraživanja okoline.

Dolazim na okrepu bez kapi vode u boci i tamo me dočekuje pravo iznenađenje - nema vode! “Kako, bre, nema vode?” Momak koji je tu nema odgovor na moje pitanje i nudi mi svoj sok od jabuke i kaže mi da voda treba stići svakog minuta. Otpijam malo soka i odlučujem da sačekam vodu, a i šta bih drugo. Voda dolazi posle 10 minuta, ja pomalo razočaran, ne zbog gubitka nekog plasmana već zbog toga što sam se čekajući ohladio. Nastavljam trku, razočarenje me polako napušta. Počinje uspon, tu već prestižem sve one koji su me pretekli na okrepi. Izlazim na vrh brda, vidim more na horizontu, momentalno zaboravljam problem sa vodom i trčim ka moru. Uz put berem žalfiju, propuštam je kroz prste kako bih pojačao njen miris. Uz pogled na more i miris žalfije, trka dobija novu dimenziju.

Pazim na svaki korak jer je teren pun kamenja i svaka greška mogla bi da me košta završetka trke. Staza počinje da se spusta ka moru, inercija me ubrzava, ali i dalje pazim na svaki korak. Lagano stižem pred cilj, ispred mene finišira trkačica koju voditelj najavljuje kao drugoplasiranu. Ja za njom tiho ulazim i tražim svoje prijatelje kako bi što pre otišli na krioterapiju u morskoj vodi.

Nakon odmora na plaži, imali smo vremena da obiđemo Pulu. Nedelja je predviđena za povratak kući ali preko Opatije. Sve u svemu, odlična trka i kvalitetno ispunjen vikend.

Na kraju mogu dodati, da nije važno kako početi, jednostavno počnite. Počnite pisati, trčati… Ne tražite izgovore, već potražite motivaciju oko sebe. Sipajte šolju čaja, dobrog vina ili bilo šta što vas opušta i počnite. Počnite pisati, inspiracija će doći, počnite trčati kondicija će vas sustići, počnite da volite naćiće se neko kome će to trebati.

Ovdje možete pogledati fotografije sa Valamar Traila 2014. 

Sarajevski polumaraton: kad je trka više od trčanja

Prije dvije godine sam u Sarajevu istrčala svoj prvi polumaraton. Tu je sve počelo.

I prvi, i drugi, i treći put, staza mi je jednako lijepa. Prošla sam tim ulicama hiljadu puta ali su na dan polumaratonske trke, kada se saobraćaj zatvori kako bismo njima protrčali, potpuno drugačije. Samo naše. Tad nema bezličnosti među učesnicima u saobraćaju, otuđenosti u mimohodu, odsutnosti u prolazu, nema buke, izduvnih gasova. Iako se ne poznajemo svi međusobno, to što  trčimo nas spaja toliko da u susretu jedni drugima dobacujemo riječi podrške, nabacujemo otvorene dlanove za pozdrav, aplaudiramo sebi i drugima, dijelimo osmjehe svima redom. Publike duž gradskih ulica nema puno, a i oni što su se zatekli vani, zbunjeni su i ne razumiju da osmjeh i aplauz podrške ne koštaju ništa a znače mnogo.

210 km za 4.152 KM

Ovogodišnji Sarajevski polumaraton za mene lično ima posebnu vrijednost jer se uz njega vežu dvije nove aktivnosti koje ga čine još sadržajnijim a trčanje kao oblik rekreacije još smislenijim. Prva je humanitarna akcija „km za KM“ koja je okupila nas 10 trkačica spremnih da uz treninge i zezanje uradimo i nešto korisno za druge. Prodavale smo kilometre koje ćemo trčati na Sarajevskom polumaratonu kako bi prikupile novac za pomoć školama u poplavljenim područjima. Poplave su davno bile i prošle, međutim pomoć u neka mjesta još nikada nije stigla. Ili je stigla elementarna a razmišljajući da su obrazovanje i sport najmanje važni onima koji bi prvi trebali pomoći jednako svima, odlučile smo se prikupljeni novac usmjeriti upravo u tom pravcu. Za 21 dan koliko je trajala akcija prikupile smo 4.152 KM i dosta donacija u opremi i školskom priboru. Po ovoj računici, svaki naš pretrčani kilometar je u prosjeku vrijedio 20 KM - dakle, ovog puta, nismo trčale džaba!

Pejsmejkeri šmekeri

Ono zbog čega sam na dan trke bila posebno uzbuđena je iskustvo pejsovanja koje sam podijelila sa iskusnim pejsmejkerima čuvenog Belhospice tima sa Beogradskog maratona, Milošem Lazićem i Draganom Ćirićem. (Dragan je ujedno i gost bloger jer je ova objava zajednički osvrt na trku.) Iskreno, ja sam se u početku 21. septembru radovala jer sam željela popraviti lični rekord s obzirom da na toj stazi mjerim progres. Zajedno sa NGO Marathon Sarajevo, Navigo sistemom BiH i Garmin Srbija, sam pripremala opremu za trku i planirala da zadatak pejsovanja povjerim nekom drugom. Međutim, vremenom sam postajala sve zainteresovanija za novo iskustvo te na kraju odlučila prihvatiti se nove uloge jer dovesti druge do željenog cilja je mnogo ljepše od obaranja ličnog rekorda. Moju sreću je najbolje dokumentovao Dragan Ćirić, zvani narednik Zeka u kratkom videu snimljenom neposredno pred početak trke. 

Kao pejsmejker početnik nisam poštovala pravila koja pejsovanje nalaže. I sama bih sebi objektivno dala, ne baš najlošiju ocjenu, ali recimo, dvojku. S obzirom da sam poznavala većinu trkača koji su planirali trku završiti u vremenu 2:15, bila sam im i motivator i vodič kroz stazu najavljujući šta nas čeka, kolika je uzbrdica ispred nas, gdje su okrepne stanice, slikala ih u trku. To profi pejsmejker ne radi jer je on tu da hladne glave jednoličnim tempom istrči svoju trku kao lokomotiva na koju će se vagoni kačiti ukoliko ga mogu pratiti. Sjećajući se svog „skidanja mraka“ na istoj stazi, bilo mi je važno da „moja ekipa“ ima podršku i da se na stazi osjećašto ugodnije. U jednom trenutku sam osjetila da oni mogu i brže od tempa koji smo držali. Sjetila sam se Dejvida Kolića koji je meni i grupi trkača bio pejsmejker na istoj stazi i doveo nas do cilja više od 3 minuta ranije. Ni to se ne radi ali te oni koji su trčali s tobom vole i pamte do kraja trkačke karijere jer si im pokazao da mogu bolje nego što su procjenili. Tako sam i ja ubrzala svoju gupu, tačnije jedan njen dio koji je stigao minutu ranije dok su ostali pristizali u željenom vremenu.

I Dragan je na cilj uranio dok nam je pejsmejkerski obraz osvjetlao nevjerovatni Miloš koji je kroz ciljnu kapiju protrčao tačno u planiranom vremenu, 1:45:00. Što su ti iskustvo i trkački staž!

Više od trčanja

Dodatna vrijednost mog ovogodišnjeg polumaratona u Sarajevu je to što je par meni dragih osoba uspješno završilo svoju prvu trku. Neke od njih sam direktno odvela na prvi trkački trening, neki su čitali moje tekstove i, kako su mi rekli, odvažili se trkačkim korakom preći 21 km, a neki su odlučili početi trčati nakon što sam im uporno mjesecima ispod balkona protrčavala ujutro, u podne i naveče. Posebnu radost mi donose pozdravi, slikanje i lično upoznavanje sa trkačicama i trkačima sa kojima sam „friend“ u virtuelnom svijetu. A pozdravljali smo se i na stazi, i na Baščaršiji gdje veliki broj njih voli ići zbog ćevapa, i na Vrelu Bosne gdje ih ja volim odvesti da pobjegnemo od tih istih mljevenomesnatih zalogajčića. Osim toga, na moju veliku radost, neposredno pred trku je stigao Adidasov sponzorski paket pun opreme za trčanje pa mi sad sređivanje za trku pada lakše nego za izlazak. Model Glide Boost trenutno testiram tokom priprema za svoj prvi maraton. A da bih se spremila za njega, izračunala sam da ću u njima istrčati cca 550 km. To vam je kao udaljenost od Sarajeva do Ljubljane do koje ću i otići da istrčim i ta dodatna 42. 

Riječ gosta blogera: Dragan Ćirić Zeko

Sarajevski polumaraton sam trčao prvi put prošle godine i to je bila ljubav na prvi kilometar. Iako sam i prošle godine bio pejser (doduše, nezvanično da dokažem drugarici da može da trči ispod 1:50, jer nije verovala u sebe), shvatio sam da mi konfiguracija staze vrlo odgovara. Pored toga, uleteti usred trke u Olimpijski stadion, pa spustiti se kraj reke i trčati Kozjom Ćuprijom gde ti se uzbrdo čini kao nizbrdo je poseban doživljaj. Kad se to sabralo sa sjajnim društvom sa kojim sam putovao, znao sam da ću se vratiti i ove godine, a sad znam da će mi ovo biti ona jedna od obaveznih trka u toku godine.

Ove godine  sam trčao po Sanjinom pozivu u ulozi zvaničnog pejsera na dva sata. Iako sam se malo pribojavao ove uloge zbog povrede kuka koju sam imao, dobro odrađeni treninzi pripreme su mi ulili sigurnost da ću moći da dobro odradim posao, tj. da ću trčati dva sata bez problema kao što je bilo i na Beogradskom maratonu. Poput Sanje, završio sam trku pre predviđenog vremena. Naime, nisam imao stalnu grupu koja me je pratila, već su ljudi trčali sa mnom po par kilometara, a onda bi shvatili da mogu brže pa bi me ostavljali samog, te sam ja kupio novu grupu ljudi. I tako u krug, a svi veseli i dobro raspoloženi, i u priči i šegi sam prestajao da obraćam pažnju na pejs na garminu te smo trčali brže od predviđenog vremena. Drugi razlog su naravno bile devojke na trci. Sve lepe i brze, u trenutcima kad sam ostajao bez grupe i kad sam mogao da obratim pažnju na njih, pa kako ne ubrzati za njima i tražiti im broj telefona?

I tako stigoh na cilj nešto ranije.

No, i pored ovog kiksa, moram reći da je pejsovanje na neki način uspešno završeno, pošto su me na cilju dočekali svi oni koji su trčali sa mnom delove staze, razmenili kontakte samnom, slikali  se i zahvaljivali. I u tome je, po meni, najveća draž pejsovanja (pošto na 90% trka na koje odlazim, ja pejsujem nekog), kada vidiš sreću na licu nekoga kome si pomogao da postigne cilj koji je postavio sebi.

I za kraj ću samo još reći - Sarajevo, vidimo se na polumaratonu 2015.

Trail trčanje za početnike

Wine Run: Parenzana Magic

Lakje bi povirovala nekemu ki bi mi reka prije 20 let da ću teć 100 milja Istre, nego onemu ki bi mi reka prije 6 miseci, da ću tamo teć maškaranu trku. Nisan nešto posebno bila oduševljena ni vinskim trkama sve dok Sportsko društvo Trickeri iz Pazina nisu odprli pozive za prijave na trku nazvanu Parenzana Magic. Povidah sebi: A, čuj stara, poziv u Istru se ne odbija, pogotovo kad triba teć u prirodi, Europska unija plaća startninu, a vinarije za pit. Tvoje je da najdeš kumpaniju, spakiraš se i greš! Kumpaniju najdoh u Beogradu ali tribalo je još nešto prontati prije pakiranja: načiniti maškaru koja je po preporuci organizatora tribala biti u eno/gastro domeni.

Lakje bi – lakše bih, nekemu ki – nekome ko, 20 let – 20 godina, teć – trčati, onemu ki – onome ko, maškaranu – kostimiranu, odprli – otvorili, povidah – rekoh, da najdeš kumpaniju -  da nađeš društvo, greš – ideš, tribalo – trebalo, prontati – pripremiti, načiniti maškaru – napraviti kostim

Tek i maškare

Fešta za mene počinje već u tom dilu štorije, jer je tribalo pensati za odgovarajuću maškaru! Uz skicu, tehničke i estetske zahtijeve koje maškara triba zadovoljit, gren poli Adnana Hajrulahovića Haada, dizajnera iz Sarajeva koji je od skora pokrenia proizvodnju sportske odjeće. Kapili smo se u par rići, a onda je on uz pomoć svojih saradnica pripremia maškaru od Dryfit materijala koja je nadmašila sva moja očekivanja. Teć, takova maškarana, donilo mi je zabavu kao dimenžiju ka često ne bude na tekačkim manifestacijama a zabavni sadržaji su bili ti ća su orgnizatori želili naglasiti.

dilu štorije – dijelu priče, pensati – smisliti, maškara – kostim, gren poli – idem kod, kapili – razumjeli, rići – riječi, takova maškarana - tako maskirana, ća – šta

Parenzana Train

Parenzana Magic je vinska trka koja se tekla u 4 različite dužine: ultramaraton od 68 km, maraton od 42 km, polumaraton i štafeta koja se tekla na dužini od 20 km. Trka je organizirana kako bi se svima onim ki teču, promovirala turistička ponuda unutrašnjosti Istre i u široj javnosti afirmirala ideja o oživljavanju uskotračne pruge kojom se teklo a koja je od 1902.  pa do 1935. godine spajala Poreč sa Trstom. Trke na 20 km su počinjale u Grožnjanu, mjestašcu izdignutom visoko znad brigova ki sa te visine izgledaju kao patchwork načinjen od livada i vinograda. Maratonci su krenuli teć iz Buja, a ultraši iz Portoroža, ča cilemu projektu daje međunarodni karakter. Sve trke su finivale u Livadama, mjestu poznatom po otkupu skupocijenih tartufa.

se tekla – se trčala, znad brigova - iznad brežuljaka, ki - koji, ča cilemu – šta cijelom, finivale – završile

Tek i fešta

Mužičisti i orkestri duž Parenzane i ljubazni volonteri na okrepnim stanicama vam se u takovemu ambijentu čine kako šumske vile i vilenjaci ki su tu da van u potpunosti ugode. Staza je lagana za teć, uglavnom strma i obradovalo me što je bilo puno učesnika ki nisu trkači, ali su došli oprobati se teć! Izvanredna motivacija bile su i okrijepne stanice koje su bile pune ića i pića: voda, izotonik, vina, grickalice, pršut, sir, naranče, lubenice, banane. Na cilju još i slatkiši, namaz od ulika i tartufata. Ručak,oficijelni zabavni program, kažin, proglašenje pobjednika, a onda svi svojim hižama siti, neki nacvrcani, kuntenti. Na nekim trkama u prirodi se prosto obradujete cilju kao najrođenijem, a na nekim vam je žao kad rivate do njega jer magija koju trčanje daje po bajkovitim predijelima finiva. Baš takova je i Parenzana Magic! Virujen da na stazi ni bilo učesnika ki sve ovo ne bi ponovia! I ja  sa njima, samo slijedeći put na dužoj stazi jer je meni 20 km Parenzane malo.

mužičisti – muzičari, takovemu – takvom, ki su tu - koji su tu, van – vam, ulika – maslina, kažin – ludnica, hižama – kućama, kuntenti – zadovoljni, rivate – stignete, finiva - nestaje, baš takova – baš takva, virujen – vjerujem, ni bilo – nije bilo

NAPOMENA AUTORA: Tekst je pokušaj da prenesem duh čakavskog narječja kojim se u Istri govori, da razigram vašu intelektualnu znatiželju te da slavimo jezičke specifičnosti. Ne garantujem u stopostotnu ispravnost korištenih izraza, Istrijani, ne ljutite se ako nisan mnogo fulala!

Foto album: Flat is Boring - Parenzana Magic (photo by Zoran Sipche)

Parenzana Foto album by Trickeri

Parenzana Magic Wine Run Video by Ivan Cvirn/Blenda doo

1 km za 1 KM

Inicijativa „km za KM“ okuplja bh trkačice koje će 21.09.2014. godine trčati Sarajevski polumaraton. Cilj nam je da skrenemo pažnju na rekreativno trčanje, omasovimo žensko trčanje, promovišemo trkački altruizam, napravimo dobar zabavu i prvenstveno pomognemo po jednu školu iz poplavljenih područja FBiH i Republike Srspke i to tako što ćemo od prikupljenih sredstava pomoći obnovu bibliotečkog fonda ili nabavku rekvizita za fiskulturnu salu.

Ko su članice 

Nermina Delalić Grierson, Sarajevo

Kristina Šešlija, Istočno Sarajevo

Jovana Glušac, Banja Luka

Neira Odobašić, Sarajevo

Elma Pašić, Sarajevo

Alma Bašić, Sarajevo

Nives Vobornik, Sarajevo

Jasmina Pekmezović, Sarajevo 

Edita Hajrulahović, Sarajevo

Sanja Kavaz, Istočno Sarajevo

Šta radimo

Tokom kampanje koja traje od 01. do 21.09.2014. godine trkačice će prikupljati sredstva tako što će svoje kilometre prodavati za konvertibilne marke – „km za KM“. Svi koji žele pomoći će moći kupiti 1 ili 21 kilometar za šta će im biti izdat račun. Konačan spisak sa imenima svih osoba koje su dale podršku kampanji uz donirani iznos biće objavljen na fb stranici „km za KM“ i blogu „Trčim jer štrčim“. Ukoliko želite da vam se objave samo inicijali ili pseudonim, izjasnite se za tu opciju prilikom kupovine.

Vremenski rok

Kampanja traje 21 dan – od 01. do 21.09.2104. godine!

Kako nas kontaktirati

Ukoliko želite učestvovati u kampanji, kontaktirajte nas direktno tako što ćete se javiti bilo kojoj od članica inicijative putem Inboxa.   

21 dan i 21 kilometar su pred nama!

Moja pripravnička planinska trka: Risnjak 2014

Moja pripravnička trail trka je došla iznenada, ali u pravo vrijeme. Već duži period sam bila u tranziciji sa cestovnog na brdsko trčanje, upoznavala staze i puteve po planinama oko Sarajeva, vozila biciklističke brdske ture i vrebala dobru priliku za prvo učešće na trail trci. Na poziv Ultrasporta iz Pule, prijatelja bloga Trčim jer štrčim, odlučila sam se prijaviti na planinsku trku na Risnjaku gdje je 19.07.2014. godine održano 2. pojedinačno prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze. U ponudi su bile dvije dužine, 17,5 i 29,5km. Učešće i dobar rezultat na novosadskom noćnom maratonu su mi pomogli da bolje procjenim svoju trenutnu trkačku kondiciju i da se odlučim prijaviti na dužu trku. Međutim, vrlo lako se moglo desiti i da se precjenim, odnosno da podcjenim samu stazu jer dužina i kumulativna visinska razlika od 1775m o trail stazi govore jedno a tu su i drugi faktori koji su mi u trenutku prijavljivanja bili nepoznati. Izuzetno zahtjevni teren i podloga su iscrpili taman toliko snage koliko je trebalo da trku završim s osmjehom i uživanjem. Da je bilo još dva kilometra uspona, pripravnički trail bih možda završila četveronoške. 

Nacionalni park Risnjak

Risnjak je jedan od osam nacionalnih parkova Hrvatske. Nalazi se u Gorskom Kotaru, između panonskog i mediteranskog dijela hrvatskog kopna što ga čini idealnom lokacijom za odmor, pogotovo ako podjednako volite more i planine kao ja, blizu vam je i jedno i drugo. Istina, volim more i bacati pogled prema pučini ali nakon par dana primjetim da su svi na plaži i dalje okrenuti prema njemu a da ja gledam kontra prema brdu i pogledom istražujem šta po njemu raste, ima li kakva staza kojom se stiže do vrha ili divokoza da pase. Upravo iz tog razloga, odluka da godišnji odmor provedem u Istarskoj i Kvarnerskoj regiji koje su spoj ljepota Mediterana i Dinarskog gorja je definitivno bila pun pogodak.

Administrativni i turistički centar Risnjka je Crni Lug odakle je trka startovala a od kog su učesnici Horvatovom stazom dalje trčali prema dolini Lazac pa se ponovo peli na otvoreni greben Međuvrha i Snježnika.  Zatim se trčalo preko Cajtiga i Risnjaka a preko Medvjeđih vrata je išao spust u Crni Lug gdje je ujedno bio i cilj. 

Gorskokotarska friškeca

Možda je malo suludo ove godine pričati o ljetnim vrućinama ali je zaista bilo dana tokom jula kada je spas trebalo tražiti u planinama. Risnjak trail je pod vedrim i sunčanim nebom startovao u 10 časova. Već je bilo toplo a onda se zbog uspona i trčanja sa svom trail opremom temperatura podigla za par stepeni tako da sam u jednom trenutku htjela pobacati i štapove i kompresione čarape i kompresione helanke i ruksak s leđa. Međutim, nakon par kilometara penjanja, ugodna gorskokotarska friškeca mi je rashadila i tijelo i glavu i pomogla da se adaptiram na uslove ali i da sačuvam opremu i odjeću na sebi (a boga mi i čast). Sjenoviti šumski predjeli kojima vijuga staza pružaju ugođaj zbog kojeg je bilo lakše preći trail prepun kamenjara i krša koji je karakterističan za Gorski Kotar.

Naučene lekcije

S obzirom da je Risnjak Trail prva zvanična planinska trka na kojoj učestvujem i da sam izabrala težu stazu koja mi je bila apsolutno nepoznata, odlučila sam ne zapinjati kako znam već lagano stići do kraja. Na trci su bile četiri okrepne stanice na kojima sam ostajala vjerovatno duže od prosjeka zadržavanja ostalih trkača a ponajviše zbog sira i krekera kojima nisam mogla odoliti. Stajanja na stazi i uživanje u krajoliku su bili obavezni kao i fotkanje sa ostalima trkačima. Sad nakon uspješno završenog traila na Risnjaku, prenosim vam svoje iskustvo koje vam može pomoći prilikom prijave i učešća na vašoj prvoj trail trci.

Šta ponijeti na trku

Organizatori trail trka u raspisu će vas informisati o dužini staze, kumulativnom usponu, najvjerovatnije će ponuditi mapu terena kao i vertikalni prikaz staze kako biste se unaprijed upoznali sa njenom konfiguracijom te na osnovu svega navedenog, rasporedili snagu da biste trku završili što uspješnije. U raspisu će navesti i standarni paket obavezne opreme koji uključuje:

•       set prve pomoći
•       mobitel
•       pojas ili ruksak camelbag
•       bidon ili čašu za vodu na okrepnim stanicama
•       hranu, energitski gel ili pločicu.

Veoma često, posebno ako je riječ o ultrama ili trkama koje se održavaju u posebnim vremenskim uslovima, biće traženi i:

•      jakna za zaštitu od kiše ili vjetra
•    astrofolija
•    čeona lampa
•      zviždaljka
•      kapa.

Dodatna oprema

Osim navedene opreme, preporučujem nošenje štapova za penjanje koji će vam olakšati kretanje na usponima kojima je nemoguće trčati. Istina, na nekim dionicama ćete proklinjati što ste ih ponijeli jer će vam se učiniti suvišnim ali ćete na prvoj kozijoj stazi kojom bude išao trail biti srećni jer ste ipak donijeli pravu odluku. Izaberite karbonske jer su lakši a na dijelovima staze na kojim trčite i ne koristite ih, nosite po jedan u svakoj ruci ili oba pridržavajte objema rukama ispred sebe kako biste teret (koliko god on mali bio) raspodjelili i jednako opteretili obje strane. Ako su sklopivi, skratite ih i odložite u ruksak.

Dobro je imati zaštitnu kremu protiv sunca i vjetra, repilent, rezervnu odjeću. Ponesite magnezijum ili bar šaku morske ili kuhinjske soli kako biste spriječili dehidriranost ili grčeve.  Čim osjetite da bi se mogli pojaviti grčevi u nogama, biće dovoljno da uzmete prstohvat soli. (Na osnovu iskustva mnogih trkača, pokazalo se da je NaCl najbolje pomaže prilikom grčeva u nogama.) Ako ne znate tačno šta će biti na okrepnim stanicama, ponesite vlastitu okrepu u vidu energetskih pločica, gelova, izotoničnih napitaka i vode. Nekad se desi da organizatori u ovom segmentu škrtare. Zlu ne trebalo, ponesite toalet papira. Ja sam još nosila bivacin sprej, tablete protiv bolova i ruž za usne (nikad se ne zna koga na stazi možete sresti).

Iako vam možda većina nabrojanih stvari zapravo neće ni zatrebati, u planini ćete se osjećati sigurnije ukoliko nešto krene kako ne treba. Važno je da budeti svjesni rizika koje trčanje u prirodi nosi: korjenje, stijene, kamenje, sipar, kosine, usponi, voda, grane su prirodne prepreke preko kojih trebate preći i ostati neozlijeđeni. Međutim, ukoliko se desi da se ogrebete, padnete, uganete nogu važno je da kod sebe imate osnovni set prve pomoći.

Nabrojana oprema predstavlja dodatni teret koji trebate prvo uredno spakovati u ruksak kako biste u svakom trenutku znali gdje vam je šta i kako bi vam na dohvat ruke bile najpotrebnije stvari. Ukoliko trčite u paru ili sa ekipom i dogovorili ste se ići zajedno do kraja, teret možete rasporediti između sebe tako da ne nosite svi iste stvari. Međutim, dobro razmislite da li ćete koristiti ovu strategiju jer se može desiti da se druga osoba povrijedi ili odustane od trke i kod sebe zadrži dio opreme koja vam kasnije može zatrebati kao što su flasteri, magnezijum ili energetski gel.       

Šta ako se povrijedim?

Ukoliko se desi da se povrijedite, staće vam bilo ko i pružiti pomoć, podijeliti sa vama okrjepu ili pozvati gorsku službu spašavnja. Prilikom preuzimanja startnog paketa, dobićete kontakt brojeve osoba koje su zadužene za pružanje pomoći povrijeđenim učesnicima. Kao primjer dobre prakse sa Risnjaka istakla bih to da je na startnim brojevima bila kontakt lista s.o.s. ekipe, i to štampana tako da su, kad je zakačite na grudi, podaci okrenuti prema vama kako biste ih mogli lakše pročitati. Osim toga, na okrepnim stanicama takođe možete dobiti pomoć ili vas mogu autom prebaciti do starta/cilja ako ste odustali od daljeg trčanja. Preporuka je da ukoliko na bilo kojem dijelu staze odlučite odustati od daljeg takmičenja ipak pozovete organizatora i saopštite mu svoju odluku kako bi u svakom trenutku organizator znao koliko je još trkača na stazi te preduzeo neophodne korake ako do kraja vremena predviđenog za završetak trke ne prođete kroz ciljnu kapiju. Zbog toga je jako važno nositi ispravan mobilni telefon sa sobom sa napunjenom baterijom koju je bolje prištediti i ne koristiti trkačke aplikacije već stazu i vrijeme bilježiti satom sa GPS-om.    

Trail nije za njanjave

Dame koje žele trčati na trail trkama trebaju znati da planinska staza nije mjesto za dokazivanje džentlmenskih manira. Niko, pa najvjerovatnije ni partner, vam neće pružiti ruku uz neki uspon ili pomoći da siđete, osim ako ste se povrijedile. Trkačice koje sam vidjela na Risnjaku su samostalne, dosta njih je tešku stazu od 30 km trčalo bez društva i što me posebno iznenadilo, bilo je jako puno mladih djevojaka. Ukratko, trail trka nije za razmažene trkačice i trkače kojima odgovaraju samo optimalni uslovi za trčanje po ravnom ili na određenoj temperaturi. Ako niste jedan/jedna od njih, onda se uskoro vidimo na stazi!

Flat is Boring - Risnjak Trail 2014 - Photo Album

Powered by Ultrasport Pula, ovlašteni diler outdoor opreme Berg iz Portugala

Za dodatne informacije, e-mail: ultra.sport.pula@gmail.com   

Uskoro na blogu vodič za početnike u trail trčanju...

Flat is Boring - Maglić&Zelengora Photo Album

Flat iz Boring - Maglić&Zelengora - Photo Album