Kako do prve ultre

Nikad nisam dosledno pratila niti jedan program treninga. Za svoj prvi polumaraton sam se spremala sama i uz povremene konsultacije sa iskusnijim trkačima, trčala sam, vozila biciklo, igrala tenis. Za pripreme za prvi maraton mi je prijateljica poslala program koji sam svega jednom otvorila. Znam da uvijek predlažu 4-5 trkačkih treninga sedmično a ja bih uvijek jedva nalazila vremena za 3. Trčala bih treninge srednje dužine i duge jer volim taj meditativni „long distance running mood“ a i bili su dobar pokazatelj da bih trku mogla završiti u solidnom vremenu i bez bolnih posljedica. Međutim, za svoju prvu ultru koju ću trčati 18.04. u Istri, po prvi put pratim program treninga i na moje veliko iznenađenje, po prvi put sedmično trčim 5 puta!

Sanja is all in

Žensko sam koje stvara prilike, novac zarađujem sama i ne sjećam se da mi je išta u životu palo s neba, osim možda koji put ptičije govance. Al` i to kažu da je sreća. A onda se pojavio ON, ogroman, popularan i darežljiv. Uvijek u svemu prvi, uvijek u centru pažnje. Nije baš da sam se ložila na takve tipove ali ovome nisam mogla odoliti pogotovo što ludo voli sve što radim: moje treninge prosto obožava i na svakom je sa mnom, želi da uživam u svakom pokretu. Uskoro će pola godine kako smo skupa i vrijeme kao i kilometri s njim prosto leti. Šta više jedna trkačica može poželiti! 

Taman pomislite da sam vam otvorila dušu i da sam pronašla, iz perspektive trkačice, savršenog dečka a onda vam kažem da ja zapravo pišem o adidasu. Nije baš moralo ovoliko godina proći da otkrijem šta znači u životu imati sponzora. Ali, kao što rekoh, mene u životu nije ništa olako zapalo pa je valjda tako i u ovom slučaju jer je moj trud na stazi i za tastaturom, ljubav prema trčanju i pisanju neko primjetio i odlučio nagraditi. Posredstvom divnih ljudi iz bh trgovačkog brenda Sport Life dogovorena je prošle godine saradnja između mene i adidasa. 

Sponzoruša 

Sponzor je izraz koji nije bio baš popularan u vrijeme mog odrastanja u Beogradu. Imati sponzora devedesetih uglavnom je značilo biti frajlica kojoj je sve u životu bilo da se nacifra za svog dečka koji je mogao imati od 19 do 99 godina (uglavnom bliže ovoj drugom drugom dvocifrenom broju), i koji se ponašao kao da dotičnu posjeduje kako kakav ukras. Ipak, mnogo je ljepše značenje koje sponzorstvo ima kroz sport. Ah moje sreće kad je stigao potvrdan odgovor! Iz prve sam se raji pohvalila: „Da, da.. Ana Ivanović i ja“. 

Navučena na crte 

Nisam šopingholičarka, ne zalijećem se lako i ne kupujem nepotrebne stvari. Trudim se ne biti konzument opsjednut stvarima. Trošim s razlogom. Ali i uz svu disciplinu, uvijek ostajemo slabi na neke stvari, a to je u mom slučaju sportska oprema. Ko bi odolio tim šorcićima, topićima, helančicama! O patikama da ne govorim, pogotovo sad kad po preporuci roka trajanja od 600-ak pretrčanih kilometara, jedan par patika nosim 2 mjeseca. Od svega testiranog što je stiglo u izdašnom paketu omiljenog brenda s prepoznatljive 3 crte izdvojila bih 3 proizvoda koji su obilježili moje jesenje i zimske treninge i koje svakako toplo preporučujem kao pametnu investiciju. 

Boost Glide

Prelazak na Boost Glide desio se u periodu priprema za moj prvi maraton. Mogu samo reći da je u pitanju patika savršeno modelovana za moje stopalo i način trčanja. S njom sam se oslobodila žuljeva i podliva, a sačuvala sve noktiće na svom mjestu. I to s pedikirom. Izračunala sam da sam tokom priprema za prvi maraton koji sam trčala u Ljubljani istrčala udaljenost između Sarajeva i Ljubljane tako da je za mene medalja zaslužena zapravo mnogo prije samog starta. Ostalo je bilo još samo zadnjih 42 istrčati a šta je to u poređenju s 600-ak predhodno pređenih. Nakon istrčanog maratona, sutra ujutro sam obula štikle (malo što su mi se nosile, a više jer nisam baš mogla na čelu napisati „da, juče sam istrčala maraton i nije mi ništa“!) i otišla na posao bez ikakvih problema. Zamalo i da medalju okačim oko vrata!

Štrčeće helanke

„Hej, ti što trčiš i štrčiš u tim helankama“, dobacio mi je jedan trkač prije samog finiša u Ljubljani. Taman da mi izmami osmjeh i dâ krila pred ciljnu kapiju. Razmjenismo par riječi. Kaže, trčali smo u Istri skupa na vinskoj trci, pamti moj kostim Grkinje, ali kaže super su mu i ove helanke. A poslije njega, stiglo je još more sličnih komentara. Dakle, ukoliko želite da budete primjećeni, odnosno primjećene, ovaj model će zaista učiniti da štrčite gdje god da se pojavite, bilo da trčite ili se samo šepurite u njima.

Techfit Compression Clima Cool Shirt

Na muškom odjeljenju adidasovog butika u Sarajevo City Centru nađoh savršenu majicu za zimu. Techfit je kompresiona majica dugih rukava koja je bila idealno rješenje za zimske treninge. Kada nije mnogo hladno (od 2 do 6 C), u njoj je ugodno trenirati uz podmajicu dugih rukava tako da izbjegnete pretrpavanje i više slojeva koji često znaju da smetaju. Na nižim temperaturama, dovoljna je još lagana jakna za trčanje preko nje, rukavice i kapa. Trenutno, isti model majice u bijeloj boji je na sniženju i košta 63,20 konvertibilnih maraka (30EUR).

Za kraj, samo par potrošačkih savjeta: 

1. Kupujte pametno, skupa oprema nije možda uvijek najpametniji izbor za vas. Trkačima početnicima ne znači mnogo najskuplji i najnoviji model patika omiljenog brenda. 

2. Pratite sniženja i popuste! Jeste da je tada izbor modela i veličina slabiji ali uštedu koju ćete ostvariti kupovinom na popustu iskoristite za neke druge stvari, npr. kupovinu neke knjige.

3. Čitajte recenzije prije nego što se odlučite za nove proizvode. Prije kupovine se uvijek dobro informišem o proizvodu koji je nov na tržištu ili je meni nepoznat. Mnogo puta bih pogriješila da nisam predhodno obratila pažnju na komentare drugih korisnika.

 

 

 

Hvala studiju Prime Gym Dobrinja i Lani Grgić!

Photo by Anja Tešanović 

Trail staze i bogaze: Uskotračna pruga Sarajevo-Pale

Nama koji živimo u Sarajevskoj kotlini planine su pod pendžerom. Volim reći da niko ko živi u šeheru nema više od 5 km od avlije do prve trail staze. Istina, kad imaš takvo izobilje staza oko sebe, onda ti je nepojmljivo da dva puta za redom trčiš istom pa si razmažen i prohtjevaš da svaki put trčiš gdje nisi nikad ili bar nisi dugo. A mnogi nisu nikad trčali stazom kojom su se nekada davno zahuktavale lokomotive na ćumur, od kojih je najčuvenija bio Ćiro, i za sobom između Sarajeva i Višegrada vukle vagone pune raje ili robe. Osim Ćire, vozio je ovom prugom i  „Ludi Spaho“ čiju kompoziciju su činila tri vagona, odnosno, prednja i zadnja motorna lokomotiva i restoran u sredini.

Prvi dio pruge od Sarajeva do Prače je otvoren 1905. godine a godinu dana kasnije i preostali dio do Dobruna. Imala je 99 tunela i kod Pala, tačnije kod Stambulčića, se dizala na 939,8m nadmorske visine što je bila najviša tačka pruge na prostoru buduće Jugostlavije građena za javni saobraćaj. U početku su vozovi koji su saobraćali uskotračnom prugom razvijali brzinu od 25 km/h, što je malo brže od prosječne brzine kojom je Dennis Kimetto, svjetski rekorder u maratonu, 28.09.2014. godine, istrčao Berlinski maraton (skoro 21km/h). Nakon što su ispravljene oštre krivine, brzina je povećana na  40 km da bi pred zatvaranje pruge 1978. godine dostizala i 60 km/h.

Pendžer – prozor, šeher – grad, avlija – dvorište, ćumur – ugalj, raja – narod

Hair i dever uz uske pruge

Navodim vam sve ove činjenice prosto da bih naglasila koliko je važna ova komunikacija bila i koliki berićet je predstavljala njena izgradnja. A da bi pozadina cijele moje priče bila potpunija dodaću još par zanimljivih podataka koje sam kod različitih izvora pronašla o željeznicama u BiH i ovom specifičnom dijelu između Sarajeva i Pala. Birvaktile, prve pruge u BiH su izgradili Turci a zatim su tokom okupacije, Austrougari podigli mrežu uskotračnih željeznica da bi, kao i svaki tuđinac prije i poslije njih, izvlačili rude i šumsko bogatstvo BiH. Ne znam koliko je tačno, ali kažu da je izgradnja pruga finansirana bosanskim parama i da je zemlja zbog tog projekta grcala od dugova (a kad nije).

S druge strane, ova komunikacija je oživila dominantno ruralni kraj koji je od nje imao najviše fajde. Povezala ga je sa velikim gradovima, dala mogućnost mladima da putuju i školuju se, mnogi su zahvaljujući čađavim lokomotivama dobili posao i hranili porodice. Tokom ratova, rodoljubi su je sabotirali kako bi spriječili neprijateljskim vojnicima prebacivanje i eksploataciju prirodnih resursa. Onda je nakon oslobođenja i godina oporavka partijska bratija proglasila prugu tehnološki prevaziđenom i sramnom za društvo koje treba da teži razvoju i dozvolila da se njen veći dio uništi. Zamrla je huka lokomotiva a golem kijamet zadesio hranitelje porodica koji su ostali bez posla.   

hair – sreća, dever – nesreća, berićet – uspjeh, birvaktile – u ono doba, fajda – korist, golem kijamet – velika nedaća

Ćiro danas

Baš kao što je Andriću most Mehmed paše Sokolovića nijemi svjedok vremena i života višegradske čaršije, tako je i ova pruga očevidac hairli ali i deverli vakta bosanskoga čovjeka. Dio te trase od Sarajeva do Pala vam želim predstaviti a razloga za to je mnogo.

·  Prvo, malo je srećkovića na dunjaluku koji poput nas mogu iz centra čaršije zakoračiti na trail stazu i osjetiti divljinu prirode u svoj njenoj zastrašujućoj silini i ljepoti. 

· Drugo, upravo je ta staza svojevrsan vremeplov koji pruža uvid u ostatke i sjećanja na istorijski period iza nas i sve naše nesporazume, haman da ne kažem ratove. 

· Treće, ogoljena i zapuštena staza sa koje su davno pokradeni pragovi i šine, na najbolji način oslikava naš odnos prema tekovinama i ostavštini prijašnjih sistema. Nije to obrazac ponašanja karakterističan samo za ovaj posljednji konflikt nas s drugima i samih sa sobom već i za vakat kada je bratija iz vremena socijalizma tvrdila da nam trebaju bolji i brži vozovi, poput onih u Japanu, pa nastala masovna ujdurma uništavanja svega starog i tehnološki prevaziđenog. Još ako vam kažem da su neke lokomotive koje su vijugale uskotračnim bh prugama nakon ukidanja ovih komunikacija po nečijoj odluci isječene u staro željezo ili iskorištene da bi se od njih napravili kokošinci, jasno vam je koliki su dometi naše svijesti i odgovornosti. 

· Četvrto, interesovanje za ovu stazu otkrilo mi je cijelu supkulturu koja okuplja zaljubljenike u željeznice a posebno tzv. bosansku prugu koju karakteriše jedan specifikum a to je da je razmak između tračnica uskotračnih pruga izgrađenih u BiH u vrijeme austrijske okupacije iznosio 760 mm. Tu su i biciklistička udruženje i pojedinci koji ovu stazu koriste godinama i žele da je sačuvaju od urbanizacije jer je doživljavaju kao transferzalu za prelazak u paralelni svijet divljine u neposrednoj blizini gradskog jezgra. 

· Peto, ovih dana je ponovo aktuelan projekat revitalizacije ove pruge čiji cilj je obnova trase, ili bar njenog prvog dijela od Bistrika do Pala, kako bi se mogla uvrstiti u turističku ponudu oba Sarajeva, i Istočnog i ovog drugog, bliskog Istočnom, jer prolazi kroz teritoriju oba. Vidim da se i predstavnici lokalnih samouprava dobro razumiju i raduje me da je vakat podizanja zidova koji nas razdvajaju iza nas. 

· Šesto, velike face su se okupile oko ove inicijative među kojima je i Visoki predstavnik kao najviša politička funkcija instalisana od strane međunaradne zajednice u cilju očuvanja mira u BiH, monitoringa rada bh vlasti kao i zavrtanja ruku kad zatreba.

· Sedmo, zajedno s entuzijastima i zaljubljenicima u trail koje upoznajete kroz grupu Trail Runnnig BiH, želim u avgustu naredne godine organizovati trku od Sarajeva do Jahorine koja bi se dijelom odvijala i na ovoj dionici, ako ne bude kakvih marifetluka.

dunjaluk – svijet, haman – za boga, ujdurma – pometnja, vakat – vrijeme, hairli – kako treba, , marifetluk – smicalica

S Baščaršije baš do Pala

Od Baščaršije se do nekadašnje pruge lako stiže preko Kozje ćupije (svi koji trče Sarajevski polumaraton dobro poznaju ovaj dio) i strmog Konstantinopoljskog puta,  nakon čega se kod tunela #2 penjete na „Ćirinu stazu“ i ubrzo potpuno skidate s asfalta. Kompletna staza preko Dovlića vijuga visoko iznad Miljacke, Paljanske Miljacke, Jahorinskog potoka i Bistrice. Najvećim dijelom je dobro utabani makadam. Ponegdje se gazi klasičnom trail stazom, na nekim mjestima kamenom podzidom.

Trčanje ovom stazom je kao dobro osmišljena avanturistička igrica koju prelazite penjući se s nižeg na viši nivo nakon što savladavate određene prepreke. A to izgleda ovako. Par kilometara nakon nekadašnje stanice u Dovlićima, stiže se do srušenog mosta koji je moguće zaobići krećući se kozjom stazom, kako bi rekli biciklisti, a u našem registru je to trail staza. Nakon obilaska, vraćate se ponovo na trasu nekadašnje željezničke pruge, nastavljate dalje i prelazite na sljedeći nivo.

Nedugo zatim dolazite do mosta na kojem su ostali samo pragovi. Prije par dana kada sam ovom trasom po prvi put sa ekipom trčala nedeljni dugi trening, na ovom mjestu smo se razišli jer jednima nije bilo više zanimljivo smišljati rješenja i prevazilaziti prepreke. Mi koji smo ostali, osjetili smo uzbuđenje i adrenalin i nikome nije palo na pamet da odustane! Klizav most nas je natjerao da smislimo plan kako da zaobiđemo prepreku pa smo se morali nešto ranije desno isključiti sa staze, popeti visoko iznad obližnje pećine, spustiti i preskočiti potok a zatim se druge strane popeti na Ćirinu trasu i nastaviti njome dalje. Nivo dva pređen.   

Taman kad smo pomislili da je to sve od iznenađenja i izazova, našli smo na nove, sve zahtjevnije. Stigli smo do kraja staze i suočili se sa klisurom rijeke Bistrice, do mjesta na kojem je nekad stajao most. U tom trenutku sve više liči na avanture Indijane Džons! Izgledalo je kao da ovog puta nema rješenja, ali samo na trenutak. Ponovo smo se prije mosta isključili i desnom stranom, preko prilično klizavog terena, spustili do rijeke, izuli patike i bosi pregazili Bistricu jer to je bezbeli najnormalnija i najdivnija stvar koju smo tog decembarskog dana mogli učiniti. Voda  ledena i divlja ostavlja trnke u stopalima. Kratko nakon što smo posušili noge, obuli se i nastavili dalje Ćirinom stazom, stopala su nam užareni  oganj a mi se smijemo ludo kao hrsuzna djeca koja su uspjela preći i treći nivo igrice.

Cijelom stazom prolazimo kroz tunele, kraće i duže. Imamo čeone lampe i svijetlimo sebi put. Po komentarima biciklista koje sam našla na forumima dok sam se spremala za ovaj izazov, očekivao nas je dugački tunel u kojem sam zamišljala da živi drekavac. Dočekuje nas tovar zemlje koji je dijelom zatrpao ulaz u tunel ali je dovoljno prohodan s lijeve strane tako da prolazimo bez problema. I koračamo mrakom. Kapljice vode se slijevaju sa svoda. Srećni smo jer znamo da smo prekucali sve nivoe izazova zvanog Ćiro! Do Pala je još par kilometara fenomenalne staze, ulazimo u naselja, prolazimo kroz grad a zatim stižemo do Šabanovića vile koja je naše odredište i odakle kreće nova avantura, trail staza do Jahorine. A to je već nova epizoda, to be continued...

bezbeli – dabome, hrsuzna - nestašna

Galerija Flat is Boring: Srajevo-Pale Railway

Moj prvi maraton: i prije starta, srce je bilo na cilju

Kako si zaceliti rane da te naredi to na maratonu še močnješega (Kako se pokrpiti za krpljenje maratona)

Život me godinama pripremao za maraton tako da često znam reći da za mene ne bi bilo smisla trenirati bilo šta što nije toliko zahtjevno i izazovno. Nisam neko ko broji medalje i trke niti ambiciozno planira svoje nastupe. Trčim jer volim trčanje i puštam da me trkačko iskustvo prožima i usmjerava ka novim horizontima. Ideja da trčim maraton je došla spontano, kao i sve ranije. Prosto sam kao trkačica sazrila za njega, i mentalno i fizički, osjetila sam da bih mogla pronaći više vremena za treninge i oprobati se u novom izazovu. Izabrala sam da moj prvi maraton bude ljubljanski nakon što sam vidjela da će dosta meni poznatih trkačica i trkača peglati ljubljanski asfalt 26.10. 2014. godine. Došla sam bez treme, bez straha, bez sumnje u sebe i sa par lakših povreda zbog kojih sam morala biti oprezna. Jedna od njih je nastala na desnom tabanu zbog nošenja neudobne štikle tokom svadbe na kojoj sam bila 7 dana ranije – šta mi žene sebi znamo napraviti, tctctc?! A druga je bolno nategnuti mišić između lijeve zadnje lože i gluteusa koji mi je masažama uspjela razbiti moja maserka ali svejedno, i dalje je boluckao.

Srećom, drugari iz Belgrade Running Cluba su me pozvali da dođem na seansu „krpljenja“ koju su u ljubljanskom hostelu organizovali za svoje trkače kako bi doktorica Irena Čurović Marijanović polijepila kinesio trake na mjestima koja je trebalo izolovati, kako se to stručno kaže. Izabrala sam da sanira povredu u sjedalnom djelu, jer sam procjenila da bi ona mogla praviti najviše problema.

Plan je bio istrčati maraton tako da sutra ne hodam k`o šestar! Kao što smo dogovorili na Valamar Trailu, društvo mi je na maratonu pravio Zoran Đukić Sipče i opominjao me kad je trebalo usporiti i čuvati snagu za kasnije, zabavljao anegdotama i podizao energiju svojim povicima i interakcijom sa ionako sjajnom publikom dužinom staze. Sva rizična mjesta na tijelu sam osjetila na trci sve do 20. kilometra. Nakon toga ništa više nije bolilo, sve je otupilo ali sam se oprezno čuvala i dalje! Trčala sam bez straha, bez krize, bez grčeva, bez hodanja, bez da sam i u jednom trenutku pomislila da odustanem! I što je još važnije, ni jednom mi nije palo na pamet pitanje koje smo svi sebi postavili bar jednom na trci: „što je meni ovo sve trebalo“!

Krog podpore (Krug podrške)

Iskusniji trkači su me ranije upozorili da se na 36. kilometru raspadaš. Iz tog razloga sam htjela sebe psihički motivisati pa sam unaprijed smislila krug podrške za krizne kilometre a to je značilo da ću od 37. do 42. kilometra misliti i trčati za osobe koje me, svaka na svoj način, mogu inspirisati da istrajem ako prigusti. Krize nije bilo ali sam se svog plana ipak držala jer me je na neki način ideja da te posljednje kilometre podijelim sa „krugom podrške“ zabavljala. A redosljed u tom krugu je izgledao ovako:

• Kako je kod nas inat veoma često najbolji pokretač, ranije sam isplanirala da taj potencijalno krizni 37. kilometar, trčim za svog šefa koji bi se prvi obradovao mom trkačkom neuspjehu. Riječ je o čovjeku koji me gleda samo kroz ono što ne razumije (trčanje i „drugačijost“) a da pri tome ne vidi moje profesionalne kvalitete pa sam često predmet neosnovanih prijetnji i kažnjavanja (čitaj mobinga). Ni u svom katarzičnom maratonskom iskustvu nisam našla snage da mu sve to oprostim i zaboravim. Možda bi za to ipak trebala 100majlerica!

• 38. kilometar sam trčala za svoju baku koja je ljetos imala moždani udar nakon kojeg je ostala nepokretna. Zbog intenzivnijih treninga i ostalih obaveza, nisam je mogla obilaziti redovno pa sam se završetku trke radovala kako bih se mogla konačno posvetiti njoj. Pred očima su mi bile slike iz djetinjstva, krošnje iz njenog dvorišta sa kojih smo brali neprskano voće i slatkiši koje je redovno pravila za nas sedmero unučadi. Ujedno, moja prva maratonska medalja je posvećena njoj. 

• 39. kilometar je za moju mamu koja će, nadam se, konačno bar početi razmišljati da promjeni ishranu i uključi neki oblik rekreacije. Uobičajena razmjena replika između nas dvije izgleda ovako:

       Mama: Mnogo si mršava. Moraš se malo udebljati.

       Ja: Mnogo si debela. Moraš malo smršati. 

    Brojne su žene koje poput nje zanemaruju brigu o sebi i prilično      samodestruktivno, biraju stil života koji rapidno narušava njihovo zdravlje i          izgled.

• 40. kilometar sam trčala za moju šesnaestogodišnju kćerku Anju koja nažalost nije mogla putovati sa mnom a čije prisustvo i podrška bi mi mnogo značili. Iako je dijete koje ima fantastične predispozicije za bavljenje sportom, na voljnom planu fali dosta da bi se to i ostvarilo. Zato kao roditelj imam obavezu da različitim metodama nametnem navike da se redovno za doručak pije smoothie, za ručak jedu salatni obroci i redovno trči. Metode su razne jer s obzirom da se ishrana i treninzi direktno tiču zdravlja mog jedinog potomka, ne ostavljam puno prostora slobodi izbora. U mislima su mi naši zajednički lagani treninza i pripremama za Zagrebački noćni cener na kojem će prvi put trčati tu dužinu. 

• 41. i 42. kilometar sam trčala sa svima vama koji pratite moj blog, javljate se porukama podrške dajući mi potvrdu da ovo što radim ima smisla. Sa velikim zadovoljstvom otvaram svoje (trkačko) srce i dijelim iskustvo s vama s idejom da ću možda nekima od vas izmamiti osmjeh, promijeniti navike, inspirisati vas na nešto novo. Uvijek mi je malo vremena za druženje ali je svaki trenutak koji ukrademo za ćaskanje, na stazi ili van nje, meni dragocjen. Tako razmišljajući o vama, skicirah u glavi kostur ove objave i taman stigoh do cilja! Hvala vam na tome!

Tekaški vikend z mamam (Trkački vikend s mamama)

  

Rijetke su cure s kojima volim da putujem. Da bih kliknula s njim, prvenstveno moraju biti samostalne, energične, strastvene i zabavne a upravo takve su bile i punce s kojima sam provela vikend u Ljubljani: Jovana, njena mama Branka i naša ljubazna zemljakinja Milada koja nas je ugostila u svom domu u Rožnoj dolini i nesebično, osim životog prostora, podijelila s nama svoje vrijeme, energiju i osmjehe zbog kojih je nemoguće ne voliti ovu ženu. Jovana Glušac je zgodna doktorica iz Banja Luke, ortodont, zmaj od žene a trčale smo skupa i brdske i cestovne trke i ovog puta u Ljubljani moj prvi maraton. To je samosvjesna cura vedrog duha i nepresušne energije koja završi maraton, sjedne u auto i doveze nas bez problema nazad kući. Njena mama Branka, gospođa blage naravi, je takođe doktorica ali jedna od onih koje kada vam nakon pregleda preporuči rekreaciju zna o čemu govori jer i sama aktivno trči i planinari. Osim kuvarskih recepata, podijelila je sa nama i svoje iskustvo u planiranju obaveza i trkačkih treninga jer uz pacijente koje treba savjesno liječiti, obroke koji se trebaju skuhati, imanja i bašte koje treba održavati, njoj su trkački treninzi neizostavan dio sedmičnog rasporeda. U Ljubljani je učestvovala na trci na 10 km i spustila svoje prolazno vrijeme u odnosu na prošlu godinu za cijelih 7 minuta. Zasluženo, nova diploma ide u okvir pa na zid ordinacije doktorice Glušac u Novom Gradu.

Ko tečeš maraton na presni hrani (Kad trčiš maraton na sirovoj ishrani)

O životu i trčanju na presnoj hrani ću pisati posebno ali ovde moram napraviti mali osvrt na analizu tjelesne kompozicije koju sam uspjela uraditi na sajmu Ljubljanskog maratona na štandu grupacije Terme-Krka. Riječ je o mjerenju koje se radi na medicinskom aparatu a koji vam procentualno očita odnos čiste mišićne mase i masnoća u odnosu na ukupnu tjelesnu težinu. Prišla sam ovoj provjeri pomalo sa strahom jer sam prelaskom na sirovu ishranu izgubila 3-4 kilograma zbog čega su svi iz mog okruženja reagovali burno uz preporuke tipa: „Moraš prestati s tim“, „Premršava si“, „Moraš se udebljati“. S obzirom da nisam imala vremena tokom priprema za maraton obaviti zdravstvene preglede, subjektivni osjećaj koji sam imala o stanju cjelokupnog organizma te rezultati s treninga su mi govorili da ne bih trebala brinuti. Ipak, za početak, trebalo je očitati tjelesnu kompoziciju i rasteretiti se pritiska prije nego što uradim i ostale preglede. Nakon što je ljubazni tehničar na meni razumljivoj slovenskoj verziji sh/hs jezika rekao da tokom mjerenja na sajmu nijedna žena nije imala bolji index od mene, morala sam isfolirati i pozvati svog prijatelja Slovenca, Alberta, koji je stajao malo dalje da nam ko fol prevodi a tehničara sam instruisala da sve što mi je rekao ponovi pred Albertom. Dok je tehničar nanovo tumačio rezultate, Albert je pročitao moju namjeru. A onda sam susretljivom mladiću iz grupacije Terme-Krka predložila da mi javi kada otkrije muškarca sa karakteristikama sličnim mojima kako bi me spojio s njim na šta je on rekao: „Pa pogledaj, ja imam skoro pa takvu tjelesnu kompoziciju“.

Ljubljanski maraton

Nisam bila na puno maratona ali mislim da imam dovoljno iskustva da izvedem par zaključaka u vezi sa organizacijom bilo koje trke. Razlozi više, osim gore navedenog, što sam izabrala Ljubljanski maraton, su što je Slovenija zemlja u kojoj je trkačka kultura izuzetno razvijena i što na ovoj trci učestvuje veliki procenat žena. Osim toga, riječ je o višednevnom događaju tokom kojeg možete odslušati korisna predavanja iz različitih domena trkačkog sporta, povoljno kupiti trkačku opremu i na kojem učestvuje oko 27.500 trkača. Tokom trke sam čitala natpise na majicama onih koji su trčali ispred mene a koji ukazuju na postojanje dobro razvijene infrastrukture za podršku rekreativnom trčanju. Trčali su polaznici brojnih škola trčanja, trkači penzioneri, trkačice iz ženskih klubova, srednjoškolci, članovi trkačkih liga, udruženja maratonaca i polumaratonaca i svi uz parolu: Srečen sem, ker lahko tečem! 

 

Wine Run: Parenzana Magic

Lakje bi povirovala nekemu ki bi mi reka prije 20 let da ću teć 100 milja Istre, nego onemu ki bi mi reka prije 6 miseci, da ću tamo teć maškaranu trku. Nisan nešto posebno bila oduševljena ni vinskim trkama sve dok Sportsko društvo Trickeri iz Pazina nisu odprli pozive za prijave na trku nazvanu Parenzana Magic. Povidah sebi: A, čuj stara, poziv u Istru se ne odbija, pogotovo kad triba teć u prirodi, Europska unija plaća startninu, a vinarije za pit. Tvoje je da najdeš kumpaniju, spakiraš se i greš! Kumpaniju najdoh u Beogradu ali tribalo je još nešto prontati prije pakiranja: načiniti maškaru koja je po preporuci organizatora tribala biti u eno/gastro domeni.

Lakje bi – lakše bih, nekemu ki – nekome ko, 20 let – 20 godina, teć – trčati, onemu ki – onome ko, maškaranu – kostimiranu, odprli – otvorili, povidah – rekoh, da najdeš kumpaniju -  da nađeš društvo, greš – ideš, tribalo – trebalo, prontati – pripremiti, načiniti maškaru – napraviti kostim

Tek i maškare

Fešta za mene počinje već u tom dilu štorije, jer je tribalo pensati za odgovarajuću maškaru! Uz skicu, tehničke i estetske zahtijeve koje maškara triba zadovoljit, gren poli Adnana Hajrulahovića Haada, dizajnera iz Sarajeva koji je od skora pokrenia proizvodnju sportske odjeće. Kapili smo se u par rići, a onda je on uz pomoć svojih saradnica pripremia maškaru od Dryfit materijala koja je nadmašila sva moja očekivanja. Teć, takova maškarana, donilo mi je zabavu kao dimenžiju ka često ne bude na tekačkim manifestacijama a zabavni sadržaji su bili ti ća su orgnizatori želili naglasiti.

dilu štorije – dijelu priče, pensati – smisliti, maškara – kostim, gren poli – idem kod, kapili – razumjeli, rići – riječi, takova maškarana - tako maskirana, ća – šta

Parenzana Train

Parenzana Magic je vinska trka koja se tekla u 4 različite dužine: ultramaraton od 68 km, maraton od 42 km, polumaraton i štafeta koja se tekla na dužini od 20 km. Trka je organizirana kako bi se svima onim ki teču, promovirala turistička ponuda unutrašnjosti Istre i u široj javnosti afirmirala ideja o oživljavanju uskotračne pruge kojom se teklo a koja je od 1902.  pa do 1935. godine spajala Poreč sa Trstom. Trke na 20 km su počinjale u Grožnjanu, mjestašcu izdignutom visoko znad brigova ki sa te visine izgledaju kao patchwork načinjen od livada i vinograda. Maratonci su krenuli teć iz Buja, a ultraši iz Portoroža, ča cilemu projektu daje međunarodni karakter. Sve trke su finivale u Livadama, mjestu poznatom po otkupu skupocijenih tartufa.

se tekla – se trčala, znad brigova - iznad brežuljaka, ki - koji, ča cilemu – šta cijelom, finivale – završile

Tek i fešta

Mužičisti i orkestri duž Parenzane i ljubazni volonteri na okrepnim stanicama vam se u takovemu ambijentu čine kako šumske vile i vilenjaci ki su tu da van u potpunosti ugode. Staza je lagana za teć, uglavnom strma i obradovalo me što je bilo puno učesnika ki nisu trkači, ali su došli oprobati se teć! Izvanredna motivacija bile su i okrijepne stanice koje su bile pune ića i pića: voda, izotonik, vina, grickalice, pršut, sir, naranče, lubenice, banane. Na cilju još i slatkiši, namaz od ulika i tartufata. Ručak,oficijelni zabavni program, kažin, proglašenje pobjednika, a onda svi svojim hižama siti, neki nacvrcani, kuntenti. Na nekim trkama u prirodi se prosto obradujete cilju kao najrođenijem, a na nekim vam je žao kad rivate do njega jer magija koju trčanje daje po bajkovitim predijelima finiva. Baš takova je i Parenzana Magic! Virujen da na stazi ni bilo učesnika ki sve ovo ne bi ponovia! I ja  sa njima, samo slijedeći put na dužoj stazi jer je meni 20 km Parenzane malo.

mužičisti – muzičari, takovemu – takvom, ki su tu - koji su tu, van – vam, ulika – maslina, kažin – ludnica, hižama – kućama, kuntenti – zadovoljni, rivate – stignete, finiva - nestaje, baš takova – baš takva, virujen – vjerujem, ni bilo – nije bilo

NAPOMENA AUTORA: Tekst je pokušaj da prenesem duh čakavskog narječja kojim se u Istri govori, da razigram vašu intelektualnu znatiželju te da slavimo jezičke specifičnosti. Ne garantujem u stopostotnu ispravnost korištenih izraza, Istrijani, ne ljutite se ako nisan mnogo fulala!

Foto album: Flat is Boring - Parenzana Magic (photo by Zoran Sipche)

Parenzana Foto album by Trickeri

Parenzana Magic Wine Run Video by Ivan Cvirn/Blenda doo

Potpuni doživljaj: Nacionalni park Sutjeska

Nakon što sam svoj plan za godišnji odmor iznijela dragom kolegi Rajku, inače dugogodišnjem planinaru i svjetskom putniku, uz smješak me je upitao: „A dobro mila, kako misliš to izvesti, uz pomoć Helikopterskog servisa Republike Srpske“. Stari je to šaljivdžija ali je komentar imao smisla jer sam namaštala sljedeće: obilazak Tjentišta i bicikliranje na Zelengori (Bosna i Hercegovina), kampovanje i trail na Trnovačkom jezeru (Maglić u Crnoj Gori), koncert Jamiroquaia u Budvi (CG), trail trka na Risnjaku (Gorski Kotar u Hrvatskoj) i par dana mora u Istri. Nijednog trenutka nisam posumnjala u realizaciju plana, trebalo se samo spakovati i krenuti, a prva destinacija je bilo Tjentište kojem je posvećen ovaj tekst.

Trči Evropo i (ne) čekaj na nas!

U martu 2014. godine Evropska komisija je objavila izvještaj „Sport i fizičke aktivnosti“ koji je sačinjen na osnovu istraživanja sprovedenog u 28 zemalja Evropske unije. Mi sa Balkana (BiH, Srbija, Crna Gora, BJR Makedonija) na osnovu jasnih pokazatelja možemo lako zaključiti kojoj grupi zemalja po pitanju razvijenosti sportske kulture i rekreativnih navika pripadamao. Osim toga, naš južnjački mentalitet koji u dobroj mjeri određuje i naš odnos prema radnoj disciplini i etici se reflektuje i kroz odnos prema rekreativnom sportu. Nije li zanimljivo što su se baš kod nas ustalile dvije izreke „lezi hljebu da te jedem“ i „bolje štruca u hladu, nego dvije na suncu“. Voljela bih da griješim, ali čini mi se da one najbolje sažimaju stavove velike većine naših sunarodnika koji će radije godine provoditi u debelom `ladu i bez mnogo fizičkog i mentalnog napora tratiti dane i sebi i drugima nego se aktivirati i učiniti svoj život sadržajnim. 

Sjever vs. jug

Opšti zaključak Izvještaja je da se u odnosu na 2009. godinu, kada je rađeno isto istraživanje, u Evropskoj Uniji malo manje vježba, tačnije za 3%. Međutim, važno je napomenuti da je na sjeveru kontinenta, u zemljama Skandinavije, zabilježen porast broja aktivnih vježbača dok je na evropskom jugu, broj onih koji se aktivno bave sportom sve manji. Da zaključimo, najviše se vježba u Švedskoj, Finskoj, Danskoj i Holandiji, (jednako kao i u Norveškoj koja nije obuhvaćena ovim istraživanjem), dosta manje u Italiji i Španiji, dok su najmanje aktivni Grci, Rumuni, Bugari, Portugalci. Zanimljivo je da je u nama najbližoj zemlji sa izraženom sportskom kulturom, Sloveniji, zabilježen porast broja aktivnih vježbača tako da statistika kaže da njih 15% najmanje pet puta sedmično vježba u odnosu na ukupnu populaciju od cca. 2.060.000 stanovnika. Onda ne čudi što se organizatori trka u regionu doslovno obraduju kada čuju da im na trku dolaze Slovenci jer dolaze organizovano i u velikom broju.

Trčanje najpopularnije

Jedna od predloženih mjera kojom se želi povećati broj vježbača u EU je promocija vanjskih aktivnosti koje su i najučestaliji oblik rekreiranja kod onih koji već vježbaju. Dakle, trčanje, bicikliranje, planinarenje, nordijsko hodanje su aktivnosti koje su već najzastupljenije pa se iz tog razloga preporučuju kako bi se sport i rekreacija omasovili kod generalne populacije. U zemljama sa najviše vježbača, najviše ima trkača i trkačica a njihov omjer na trkama je često oko 50:50, a ponekad i veći u korist učesnica. 

Život na sjeveru iz prve ruke

Kao nekoga ko je do sada imao priliku boraviti u inostranstvu samo turistički i službeno, zanimalo me je kako neko ko živi u Norveškoj, Švedskoj i Holandiji opisuje mogućnosti za rekreativno bavljenje sportom u svojoj društvenoj zajednici. Odlučila sam da stupim u kontakt sa prijateljicama koje već dugo godina žive u izabranim zemljama i zamolila ih da odgovore na upitnik koji sam koncipirala tako da dobijem bolju sliku o tome koliko su fizičke aktivnosti sastavni dio svakodnevnice različitih grupa: djece, zaposlenih, starijih. Zanimalo me je koliko su im sportski tereni dostupni kao i njihovo lično mišljenje zašto je vježbanje toliko zastupljeno u kulturi u koju se integrišu. 

Vježbanje i korporativna kultura

S obzirom da je u norveškoj, švedskoj i holandskoj kulturi svijest o značaju vježbanja izuzetno razvijena, ona je sve češće dio korporativne kulture mnogih kompanija. U ovim zemljama, ukoliko ste zaposleni i na posao dolazite biciklom (u nekim dijelovima Švedske 30% populacije), najčešći slučaj je da vam je poslodavac obezbijedio siguran parking prostor za vašeg dvotočkaša, unutar objekta u kom radite lični ormarić u koji možete odložiti svoje stvari, prostoriju u kojoj se možete presvući i tuš kako biste se osvježili i tako mirisni i napunjeni energijom, započeli svoj radni dan. (Kod nas veliku većinu ne možeš motivisati na redovno tuširanje a da ne govorim o redovnom vježbanju!) Osim toga, kompanije zaposlenima sve češće pružaju mogućnost plaćenog treninga u radno vrijeme (do 1h sedmicno) kako bi podstakli osoblje da redovno treniraju radi prevencije bolesti i tegoba koji nastaju zbog višesatnog sjedenja i smanjene aktivnosti u tom periodu. Ovo međutim ne znači da poslodavci na sjeveru više vole svoje zaposlene nego je prostom računicom dokazano da preventivnim djelovanjem smanjuju njihovo odsustvo s posla zbog bolesti i povećavaju njihovu produktivnost. 

Da li se Skandinavci rađaju kao altete?

Odgovor na pitanje iz podnaslavo je naravno: NE! Ali ako ste imali sreće da se rodite npr. u Norveškoj, onda od malih nogu pripadate tradiciji koja njeguje kulturu vježbanja, izloženi ste ambijentu u kojem su tereni za raznovrsne sportove svuda oko vas i dostupni svima, i najvejrovatnije ćete čak i kao prosječan klinja, već do četvrtog razreda osnovne škole prepješačiti, prepedalati, preskijati ili preplivati više nego što će prosječan ljenguz s juga do svoje 40 godine! Evo i zašto. Djeca u školu uglavnom idu pješice. Ukoliko žive daleko od škole, roditelji organizuju „šetačke grupe“ pa djecu u smjenama prate na putu od kuće do škole i obrnuto. Zimi je skoro obavezno da svi hodaju na skijama zbog čega lokalne samouprave ulažu značajna sredstva i uređuju staze, odnosno trake za hodanje na skijama čak i više puta dnevno tokom sezone. Imaju redovno čas fizičkog vježbanja a prvačići jednom sedmično imaju nastavu u prirodi. Kod nas školski kolektivi jedva uspiju jednom (češće nijednom) da organizuju nastavu u prirodi tokom osam, odnosno devet godina osnovnoškolskog obrazovanja.

Šta Skandinavci rade u slobodno vrijeme

Imala sam sreću prije nekoliko godina provesti 15 dana u sportsko-rekreativnom kompleksu u Danskoj koji je gostima nudio mogućnost korištenja terena, opreme i stručnog osoblja za doslovno sve sportove koje možete zamisliti. Kada je vaš životni stil takav da vam je vježbanje dio radne sedmice, onda i slobodne dane koristite za aktivan odmor i boravak u prirodi. Odlazak u prirodu vikendom i fizičke aktivnosti na otvorenom su pravila koja važe skoro za sve porodice, po mnogo čemu, nama dalekog sjevera. Dok je nama prva asocijacija na vikend u prirodi roštilj i gajba piva u potoku, njima odlazak u prirodu podazumijeva aktivan odmor koji provode u šetnji, nordijskom hodanju i skijanju, planinarenju, bicikliranju. Oni ne vježbaju samo da bi smršali niti isključivo radi zdravlja već i zbog zabave, i kako kažu mnogi koji su migrirali ka sjeveru, kako bi lakše podnijeli teške klimatske uslove. 

Bicikliranje

Biciklo je na sjeveru glavno prevozno sredstvo. Na svakom ćošku su mjesta predviđena za parkiranje na kojima možete ostaviti svoje biciklo, zaključati ga a često i samo prisloniti uz par stotina sličnih vašem jer na sjeveru kontinenta voze modele bicikala koja sigurna sam velika većina nas sa ušminkanog juga ne bi ni pogledala, a kamo li uzjahala, pa ih tako niko ni ne krade. A i ako neko uzme vaš, valjda vi samo uzmete sljedeći tuđi, šta li, kao što mi radimo kad ustanovimo da nam je neko iz stalka u kafiću ukrao kišobran. Pedala staro i mlado, do vrtića, do posla, do škole, do kuće, do kafane. Pedalaju svi, od kolijevke pa do groba. Oni drugačije ne znaju. 

* Zahvaljujem se Azri Avdagić, Jeleni Miljatović-Bjelica i Danijeli Hagblom, mojim dragim prijateljicama, koje su konkretnim primjerima učinile ovaj tekst sadržajnijim i slikovitijim.

Trkački altruizam: Trčim za bolje sutra

U želji da pomognu sebi ali i drugima, trkači širom svijeta društvenim aktivizmom podižu svijest o brojnim problemima u zajednici, pojedincima i grupama kojima je pomoć potrebna. Organizuju trke, druženja, rasprodaje, licitacije i druge aktivnosti u koje žele uključiti širu društvenu zajednicu kako bi njene članove upoznali sa određenim problemom i podstakli ih da svojim učešćem i donacijama podrže odabrani cilj. Upravo ova dimenzija trčanja mi daje razlog više da ga volim i da budem ponosna na sve napore kojima trkači i trkačice dokazuju svoj trkački altruizam.

Na 27. Beogradskom maratanu, na kojem je ove godine rekordno učestvovalo više od 3.600 trkača i trkačica, njih preko 800 je trčalo kao dio Belhospice tima za koji su uspjeli sakupiti planiranih 15.000$. Inače, Belhospice je specijalizovana dobrotvorna organizacija koja pruža palijativno zbrinjavanje pacijenata za koje je prognoza ograničena. Na iznos koje je prikupila trkačka zajednica, donatori će dodati još toliko kako bi se osposobila prva platforma u Srbiji za online prikupljanje donacija što će organizaciji Belhospice donijeti dugoročnu održivost. Međutim, u nedjelju se u Beogradu nije trčalo samo za Belhospice već i za Nacionalno udruženje roditelja djece oboljele od raka (NURDOR), Pokret za brigu o starijima 65+, Udruženje DEBRA i „djecu leptire“ i brojne druge organizacije i pojedince. 

Na američki način 

Moj zemljak, sjajni trkač koji već dugi niz godina živi u SAD, Igor Stević, mi je pisao o tome koliko je u u američkoj trkačkoj kulturi prisutna tradicija organzovanja humanitarnih akcija i podizanja svijesti o odrđenim problemima u društvu. Organizatori trka se, svjesni da će na taj način privući veći broj učesnika, tokom priprema opredjeljuju za humanitarnu organizaciju kojoj žele pomoći i dio sredstava alociraju u tu svrhu. Drugi način je da se uspostavi partnerstvo sa izabranom organizacijom kojoj se ustupi određeni broj startnih paketa čijom prodajom organizacija stiče finansijsku dobit. Ovakvu praksu primjenjuju prestižni maratoni kao što su New York City, Boston ili Chicago za koje se mnogim trkačima teško ili gotovo nemoguće kvalifikovati. Oni međutim imaju mogućnost da izaberu neku od partnerskih humanitarnih organizacija, prikupe definisani minimum sredstava kako bi sebi obezbijedili učešće. Partnerska humanitarna organizacija će omogućiti trkaču da na online platformi izradi svoj „home page“ i putem sigurnog linka prikupi željena sredstva koja se direktno prebacuju u humanitarne svrhe. Minimalni iznos koji je na ovaj način bilo potrebno prikupiti ove godine za učešće na Bostonskom maratonu iznosio je 4-5.000$ i nije uključivao troškove registracije za trku.

Igorovu ličnu priču su obilježila stalna nastojanja da sebi obezbijedi učešće na prestižnim trkama. U  vrijeme kada je razmišljao o učešću na New York City maratonu, dijagnostikovan mu je dijabetes tip 1 ali se on uprkos svim izazovima i teškoćama koje je bolest nosila sa sobom, zahvaljujući svojim brzim nogama, velikim srcem i odlučnošću, uvijek uspijevao kvalifikovati za sve željene trke. Njegov rekord na maratonu je 2:48 dok je na 50 milja najbolji rezultat ostvario u vremenu 6:25. Nastavio je svojim ličnim primjerom da inspiriše druge prikupljaći hiljade dolara koje je donirao u svrhu daljih istraživanja i borbe protiv šećerne bolesti. Citiraću samo dio njegove izjave: „Sve moje uspjehe motivisali su dijabetičari koje srećem na humanitarnim trkama. To su ljudi koji žive širom Amerike i Kanade i koji prate svaki moj korak. Sama svijest o tome da moj uspjeh može pomoći nekom djetetu da se ne stidi što sa sobom nosi iglu i špricu ali i motivisati ga da trči za atletski tim svoje škole, tjera me da treniram sve bolje i pomjeram vlastite granice. Fantastično je kada možete svoju strast i postignuća pretvoriti u nešto altruistično i opipljivo“.

Na bosanski način 

Jednako sam ponosna i na Darija Ružića, trkača i prijatelja iz Sarajeva koji je svojim trkačkim podvigom i aktivizmom dao primjer svima nama kako da svoje km pretvorimo u KM (konvertibilna marka, bh valuta) i pomognemo onima kojima je pomoć potrebna. A njegova priča je sljedeća. Dobar dio zime i proljeća smo trenirali skupa jer se Dario već ranije prijavio za učešće na Bečkom maratonu. Svoj izazov je učinio još većim i vrjednijim kada je odlučio da stazu bečkog maratona istrči za djecu Mjedenice, tačnije za njihov tim koji učestvuje na paraolimpijskim takmičenjima te pokrenuo inicijtivu „Trčim za bolje sutra“ kojom je želio prikupiti sredstva potrebna za nabavku sportskih kompleta za mjedeničke takmičare. Pretrčani kilometri i donacije su se gomilali ali je nažalost, zbog povrede, Dario morao prekinuti sa treninzima završavajući pripreme sa najduže istrčanih 27 km. Ne znam za Darija, ali ja sam imala strašnu tremu zbog njegovog učešća i savjetovala ga da istrči polumaraton ukoliko bolovi u koljenima budu nepodnošljivi. 13. aprila, Dario Ružić je istrčao svoj prvi maraton, stekao mnogo novih prijatelja u „Mjedenici“ i postao jedan od mojih ličnih uzora.

Ako je jedan od razloga zašto volimo trčanje to što nam pomaže da danas budemo bolji nego što smo bili juče, onda je pravo vrijeme da u definiciju uvedemo i pogled u budućnost i kažemo da trčimo jer sebi i drugima želimo bolje sutra. Da ne ostane samo da sam jaka na riječima, ovom prilikom najavljujem svoju inicijativu "mijenjam km za KM" koja će trajati do završetka Sarajevskog polumaratona a kojom ćemo prikupljati sredstva za partnersku organizaciju koju ćemo odabrati narednih dana.