Bol je neizbježna, patnja je stvar izbora*

Kada iz zone foteljskog komfora zakoračite u zonu aktivnog vježbanja, vaše tijelo reagije bolom. Muskulatura i respiratorni kao i kardiovaskularni sistem, nenaviknuti na vježbanje, će izdržati kraće treninge nakon čega ćete osjećati zamor u mišićima i jak probadajući bol u plućima. Ako je prvi izazov bio odlučiti se trenirati, ubrzo nakon istrčanog prvog treninga suočavate se sa drugim velikim izazovom a to je izdržati upalu mišića koja je neminovna i nastaviti dalje. Uz dan-dva pauze, potrebno je nastaviti uprkos prisutnom bolu i uporno navikavati tijelo na vježbanje. Nakon kratkog vremena, tijelo ćete navići na određenu kilometražu ili napore i sve dok ste ponovo u aktivnoj zoni komfora, bol će jenjavati.

Međutim, bol se može zadržati ili se vraćati zbog loše tehnike trčanja, promjene podloge ili konfiguracije tla po kom trčite. Trčanje iste dužine po zemljenoj, travnatoj, asfaltnoj podlozi ili trčanje po ravnom ili sa usponom svakako donose različita iskustva i aktiviraju različite grupe mišića. Nastojim koliko je to moguće mijenjati podloge i kombinovati jer ukoliko bih trčala samo po zemljanoj, izlazak na gradsku trku po asfaltu bi vjerovatno bio popriličan šok prvenstveno za moje zglobove.

Učestalim, intenzivnim i raznovrsnim treninzima takođe tijelo izlažete naporima zbog kojih ćete često osjećati bolove u mišićima. S obzirom da volim da učinim svoje treninge raznovrsnijim a samim tim i zanimljivijim, uz trčanje često kombinujem vožnju biciklom, aerobik, crossfit i tenis, a zimi i skijanje, tokom kojih se uglavnom aktiviraju različite grupe mišića i različite vrste mičićnih vlakana. Uprkos dobroj kondiciji, često bi se nakon završenog treninga javile blage upale jer su neke grupe mišića prosto manje aktivne od drugih ukoliko su aktivnosti za koje su zadužene manje zastupljene u programu vježbanja.     

Ne treba se plašiti bola, treba se navići na njega. Sve dok se radi o „slatkim“ upalama i bolovima koji vas podsjećaju na izvrsnu energiju koju ste uložili tokom treninga i rezultat koji ste postigli, bez po muke ćete izaziti na kraj s njima. Tokom priprema za svoju prvu polumaratonsku trku, suočavala sam se sa upalama i bolovima u nogama kojih sam se rješavala hidro i sportskim masažama. Vjerujem da su mi najviše pomogle hidro masaže koje sam praktikovala nakon svakog treninga kada bih posle istezanja noge naizmjenično tuširala vrućom i hladnom vodom. Dakle, ukoliko su mišići bolni i napregnuti uprkos istezanju, probajte ih opustiti hidro masažom koju ćete završiti hladnim tuširanjem ili jednostavno, hladnom kupkom.

Zbog tenisa koji sam vježbala tokom priprema za moj prvi polumaraton a koji značajno smanjuje fleksibilnost tijela i ostavlja bolne grčeve u zadnjim ložama, nastavak mojih priprema je bio vrlo neizvjestan. Zdravorazumski sam došla na ideju da bi dobra sportska masaža sa kojom do tada nisam imala iskustva mogla pomoći. Imala sam sreću da sam pala u ruke izuzetno obučenom i obrazovanom tehničaru sportske medicine čije su masaže značajno smanjile napetost u mišićima zbog koje mi je nekada i sjedenje bilo nepodnošljivo. 

Postoje upale koje dolaze pretjeranim zamorom i tu ne pomažu ni hidro ni manuelne masaže. Tad pravite pauzu i pustite tijelo da se prirodno odmori i okrijepi nakon čega nastavljate tamo gdje ste stali. Dakle, važno je da prepoznate granicu bola koju tolerišete ali i da se naučite nositi s njom. Zapažanje mog trkačkog mentora i prijatelja koji je rekao da poslednjih 20 godina skoro da nema dana da ga nešto nije bolilo zbog treninga se podudarilo sa mojom intuitivnom spoznajom o navikavanju i toleranciji na bol zbog koje mnogi odustaju.

*Citat iz knjige Haruki Murakamija "O čemu govorim kada govorim o trčanju"

10 razloga zašto izabrati trčanje

Bilo koja sportska disciplina je svakako bolji izbor od najmasovnijeg principa kom je odana opšta populacija a to je dosledno izbjegavanje aktivnog životnog stila! Plivanje, skijanje, tenis, biciklizam... sve su to sportovi koji daju mogućnost vašem tijelu da se pokrene i potroši kalorije kojim ste ga opteretili, da ojača, za očuva vitalnost, da se lakše izbori s bolestima. Takođe, jača vaš duh, samopuzdanje jer ukoliko budete istrajni u disciplini koju izaberete, nesporno da će vaše performance vremenom bivati sve bolje.       

Žene i tene: Kako se organizovati

Vrijeme u kom živimo je nemilosrdno u smislu očekivanja i zadataka koje nam postavlja: školovanje, stalno usavršavanje, zaposlenje i nerijetko traženje dodatnih prihoda, osnivanje porodice i briga o njima, plaćanje računa, vođenje domaćinstava, briga o roditeljima ili bliskim srodnicima! U svemu tome, često se briga o zdravlju i sebi samima stavlja u drugi plan jer su prioriteti već iscrpili svo raspoloživo nam vrijeme i energiju tako da na kraju dana najiskreniju emociju osjetimo prema udobnom kauču ili fotelji iz koje bacamo pogled u monitore i displeje različitih gadgeta u kojima je bijeg u šarenu stvarnost tv programa ili društvenih mreža.

Šta je trkačka mantra?

Prije svega, iskreno se nadam da će sadržaj mog bloga pomoći onima koji se spremaju oprobati kao trkači i trkačice. To je bitna faza iz koje mnogi nikad ne iskorače jer je odgađanje početka najlakša disciplina. Ili se konačno odluče započeti trčanje nekog "sljedećeg ponedeljka" ali se zbog neizbježne upale mišića, prezatrpanosti poslom ili izostanka podrške, već poslije drugog ili trećeg treninga odustaje. Za početak trebate znati i mantrati sljedeće stvari:

• Nijedan početak nije jednostavan! Svi prolazimo kroz isto!

• Bol je neizbježna.Važno je znati nositi se s njom!

• Iznad moje glave će vječno lebdjeti duh netrkača (Blearch) i govoriti mi da odustanem!(TheOatmeal)

• Svi, pa čak i profesionalni trkači, zapadaju u povremene krize. Važno je pronaći motivaciju i istrajati kad je najteže!

• Trčanje će mi pomoći da izgledam bolje ALI i da se osjećam bolje, što je mnogo važnije!

• Kroz trčanje ću naučiti kako da bolje organizujem svoje vrijeme jer izgovor poput "nemam vremena" kod pravih trkača ne postoji!

Trčim jer štrčim

Istovremeno sa izborom tema i pisanjem prvih tekstova za blog, počela su i moja razmišljanja o njegovom nazivu. Trebalo je naći upečatljivo ime, ime sa karakterom, neko koje će oslikavati mentalni sklop trkača i neće usko profilisati trkačku populaciju već privući različite kategorije. Vrtila sam se oko par naziva i nijednim nisam bila u potpunosti zadovoljna. Onda sam na jednom od mojih omiljenih sajtova (trcanje.rs - često ću se referisati na njih) našla galeriju fotografija poznatih ličnosti u Srbiji koji su kroz promotivnu kampanju i slogane pozivali trkače i trkačice da se prijave na gradsku trku We run Belgrade 5K. Meni najupečatljivija je bila ona sa likom i porukom Inspektora Blaže koji je, u svom stilu, skovao rimu: „Trčim jer volim da štrčim“. „To je to“ pomislila sam.

Trebalo je ovu zanimljivu igru riječi malo korigovati i prilagoditi mojoj percepciji trčanja i trkača. Nijanse su u pitanju ali meni su (kao jezičaru i trkaču) „trčim da štrčim“ i „trčim jer štrčim“ dva dijametralno suprotna trkačka koncepta. Prvi odražava stav nekoga ko je trčanje prihvatio kao priliku da bude drugačiji jer trčanje je „in“, ulazi u modu, sad su cool ovi koncepti zdravog života i ishrane a i sportski outfit je totalno „yes, yes, yes!“. Ako bih se trebala izjasniti u vezi ovog pokretača za ulazak u trkački sport, rekla bih da je čak i on prihvatljiv jer možda će neko ko na početku tako površno pristupi svijetu trčanja, vremenom razviti ispravnu unutrašnju motivaciju za trkačke navike i rutinu.

„Trčim jer štrčim“ sažima svo iskustvo jednog trkača, od njegove spoznaje trkačkog sporta, prepoznavanja sebe kao trkača i drugačijeg od velike većine ljudi iz okruženja, doslednosti u sportu i svim ostalim stvarima u životu, pa do pogleda kojima ga rafalaju ako se slučajno desi da protrči pored neke fancy bašte u kojoj se kafeniše i iz koje se ispaljuju hejterski komentari po cijeli dan. Trčim jer štrčim odražava: karakter, stav, samosvjest, odlučnost, energiju, upornost, sistematičnost, i ako hoćete, pomalo i drskost. Sve ono što pravi trkač ima.

trChica u blogosferi

Odkud ja u blogosferi i to da pišem baš o trčanju? Odluka da iz prostora biosfere kao autor (sa pseudonimom trChica) uskočim u sferu virtuelnog je došla spontano uz moju opsesiju biciklima i pedalanjem. Sad se vi pitate kakve veze ima blog, trčanje i pedalanje! A sve jedno drugo vezuje uzročno-posledično. Redosled je sljedeći: da bih učinila svoje treninge raznovrsnijim, odlučila sam ići na neke brdske biciklističke vožnje, a onda počela čitati o biciklizmu, pratila Tour de France, preuredila jednog starog dvotočkaša u cool retro gradski bicikl koji koristim kao prevozno sredstvo na relaciji kuća-posao-kuća i za gradska šminkerska pedalanja. U toj svojoj zaluđenosti biciklima sam otkrila i jednu izuzetnu ženu, Snežanu Radojičić, Beograđanku koja već par godina obilazi svijet vozeći bicikl, vodeći blog i pišući knjige. „Savršeno“, pomislila sam. „To je sloboda“! Pratila sam njen blog neko vrijeme i u jednom trenutku se zapitala: „Pa zašto ja ne počnem voditi blog o trčanju?“.

Ima ideja koje vam padnu na pamet i u tom trenutku vam se čine savršenim! „Kako mi to samo ranije nije palo na pamet“, pomislite. Počnete da razrađujete plan, vidite već mogući razvoj događaja, svoj lični uspjeh, čujete hvalospjeve o sebi i osjetite zavidne poglede onih kojima se mota po glavi nešto tipa: „A i ja sam imala sličnu ideju u glavi. Zašto je ona morala da počne prije mene?“. Onda odete na spavanje sa osmjehom na licu jer je ideja vodilja rođena, sutra je novi dan i perspektiva je ružičasta. A zatim se probudite bez nje. Jutro, koje je kako kažu pametnije od večeri, donijelo je razmišljanja o rizicima, preprekama, neizvjesnostima koje promjene i planovi nužno donose. Samim tim, nestala je i jučerašnja euforija u vezi nove ideje koja je kao iskra rasplamsala vašu motivaciju, kreativnost i energiju. Rasplamsala, ali samo na kratko.

To nije bio slučaj sa mojom idejom da blogujem. Uporno se vraćala. Počela me proganjati. Natjerala me da progovorim drugima o njoj. Natjerala me da razmišljam o temama o kojima bih mogla pisati. Natjerala me da pronađem spisateljskog Blearcha (višeo Blearchu) u sebi i da urlikom kreativca ućutkam njegova stalna osporavanja, tipa: „Ko će to da čita?“ ili „Šta ti imaš da kažeš o trčanju što drugi nisu već rekli?“.

Zbog sebe i svih vas koji ste na mom blogu, dužna sam odgovoriti na ovo poslednje pitanje. Odgovor je: „Uglavnom, ništa“. Iskustva trkača su manje-više univerzalna. Svi prolazimo kroz iste razvojne faze, slični problemi i nedoumice nas muče, čitamo iste knjige, imamo misiju da promovišemo aktivne životne stilove i regrutujemo nove trkače. Oni koji se odluče pisati o trčanju biraju između knjige, sajta, bloga ili novina, a razlikuju se samo u stilu, redoslijedu tema, prioritetizaciji ili ličnim trkačkim ambicijama. Biću srećna ukoliko baš moj stil, izbor tema te lična iskustva koja odlučim podijeliti s vama budu razlog da ostanete na mom blogu. Ja (bar za sada) neću pisati mnogo o trkačkoj tehnici; moje teme su više okrenute ka trčanju kao filozofiji življenja i stvarima koje ona sa sobom donosi.

Ujedno, ovo nije niti slijepa, niti jednosmjerna ulica. Postoji izlaz ako ste zalutali na ovu adresu ali i mogućnost da ostavite svoje komentare, sugestije, podijelite svoja iskustva, postavite pitanje ukoliko mislite da ste na pravom broju.

Kome je namjenjen ovaj blog?

Prije nego što sam počela bilježiti svoja iskustava koja sam stekla kroz rekreativno trčanje i izgradnju zdravog životnog stila, zapitala sam se ko je moja ciljna grupa i kome se ja to prvenstveno obraćam. A to je podrazumjevalo izvjesno istraživanje jer ne ulazi se u blogosferu tek tako.

Pretraživanjem interneta i pravilnim izborom ključnih riječi, pretraživač će vam izdvojiti stranice i blogove na engleskom jeziku koji su namjenjeni trkačima ili trkačicama, lijenim trkačima ili trkačicama, zaposlenim trkačima i trkačicama, trkačima i trkačicama koji ustaju rano i ludi su za jutarnjim trčanjem, ili čak onima koji su u drugom stanju ali i dalje vode aktivan život, u ovom slučaju dakle samo trkačicama. Na našim jezicima najlakše se pronalaze trkački blogovi na kojima se uredno (i dosadno) evidentiraju svi treninzi, tempo trčanja, maksimalan unos kisika i rezultati ili oni namjenjeni jako ambicioznim rekreativcima kojima se nude programi za postizanje određenih rezultata.  

Nakon pretraživanja i analize sadržaja izdvojenih blogova, a uzimajući u obzir svoje lične kapacitete, kako one sportske tako i spisateljske, lako sam profilisala i svoju primarnu publiku. Dakle, blog prvenstveno posvećujem čitaocima koji se identifikuju sa nekim od navedenih stavova:

-   čvrsto odlučna/odlučan da svoj do sada neaktivan životni stil promjenim i pridružim se sve brojnijoj trkačkoj populaciji,

-   aktivna/aktivan sam rekreativka/rekreativac i potreban mi je novi cilj kao što je učešće na polumaratonu ili maratonu,

-  iskusna/iskusan sam trkačica/trkač i volim da čujem ili čitam o trkačkim iskustvima drugih trkača kako bih osvježila/o svoja uvjerenja.

Naziv bloga su izabrali moji prijatelji i poznanici kojima se od tri ponuđene opcije najviše dopala „trčim jer štrčim“. Moram priznati da je bila i moj favorit jer, kako reče moja prijateljica Marija, ima najviše karaktera. A to treba trkačima! Da bi postali i ostali trkači! Tako je i ovaj blog za sve koji štrče!    

Moja priča

...je prilično (ne)obična. Nisam od onih što su mrzili sportske aktivnosti kao djeca pa trčanje otkrili s 33 godine nakon čega su odlučili istrčati polumaraton, maraton ili ultramaraton. Ali jesam svoj prvi polumaraton istrčala upravo u 33. godini!

Imala sam sreću da sam odrastala u blizini najljepšeg dijela Sarajeva, tačnije Velike aleje koja započinje na Ilidži, u blizini arheoloških iskopina neolitskih i antičkih naseobina, i vodi do vrela rijeke Bosne i velikog parka koji su nam u amanet ostavili austrougarski osvajači. Sjenovita Aleja, dugačka 3,5 km, je idealno mjesto za trkačke treninge pa sam i ja kao dvanaestogodišnjakinja svoje prve kilomentre istrčala tamo.

Iskreno, za moju svijest o sportskoj kulturi možda su najzaslužniji (potpuno paradoksalno jer je malo poučnih stvari u njima) američki filmovi i serije u kojima su kadrovi iz Central Parka ili nekih prepoznatljivih dijelova San Franciska u kojima glavna glumica džogira, bili redovno uvrštavani u sinopsise i scenarije. Sad znam da se period kada su nastajali ovi filmovi podudara sa najvećim bumom koji je trkački sport u Americi tih godina doživljavao. Činilo se da svi jedu snack food ali da zbog trčanja izgledaju savršeno! I danas je manje-više sve isto tako, ali samo na filmu - svi vježbaju i izgledaju čak bolje zahvaljujući estetskoj hirurgiji i tretmanima podmlađivanja! U životu običnih Amerikanaca, slika je dugačija - svi su na junk foodu, manji procenat njih vodi aktivan život a država proglašava epidemiju pretilosti te se i prva dama ozbiljno angažuje na njenoj prevenciji.  

S obzirom da sam se vrlo rano počela oslanjati na sopstvenu intuiciju, s pažnjom sam pratila tjelesne i psihičke promjene koje su godine odrastanja donosile. Vrlo brzo sam identifikovala hranu koja mi prija, odnosno ne prija, te na osnovu zapažnja zasnovala svoju prehranu na namirnicama koje ću mnogo godina kasnije pronaći u tabeli koju je dr Peter D'Adamo prema krvnim grupama preporučio upravo mojoj krvnoj grupi. U tim godinama, jednostavan zaključak da sve što je ukusno nije i zdravo pomogao mi je da se disciplinujem i u tom pravcu te da profilišem prehrambene navike na način da potpuno uživanje u hrani sad doživljavam samo ukoliko znam da će ona dati mom organizmu ono što mu je potrebno i u količini koja mu je potrebna te da neće ometati moje osnovne životne funkcije. Tu svakako ne spada "10 u po s lukom" (porcija 10 ćevapa u pola lepine) jer se moje iskustvo s jedenjem ćevapa podudara sa Lakinim (pjevač Elvir Laković) zapažanjem da je sve super dok jedeš ćevape, al kad završiš, osjećeš se kao da si se najeo šljunka!

Danas mogu reći da taj put nije bio jednostavan jer sam odrastala u domaćinstvu u kojem se pasulj nije mogao skuvati bez koljenice, nijedan praznik proslaviti bez jagnjećeg pečenja i tepsije baklave niti doručkovati bez kajmaka, jaja i špeka. Niti se dijete moglo smatrati zdravim bez okruglih, rumenih i jedrih obraza. Uz moju školu je krajem osamdesetih otvoren prvi fast food u naselju a hamburger, hot dog ili sendvič sa pilećim parizerom od kojih podriguješ pola dana bili su jedini izbor za užinu. Ne i meni.

Dodatna iskušenja su kasnije počela pristizati kada su ljudi iz mog okruženja kojima je bilo lakše podsmijavati se nego odlijepiti svoje lijeno dupe od udobne fotelje počeli osporavati moje trkačke ambicije. To nerazumjevanje između mene i njih ne jenjava ni danas samo što mi je sad sa više životnog iskustva i s više samopouzdanja lakše istrajati u svojim namjerama i pri tome se držati jednog od bitnih pravila koje glasi: s budalom se nikad ne raspravljaj jer neko ko gleda sa strane neće vas moći razlikovati.