Staze za trail trčanje: Trebević Ridge Trail

Mom prvom odlasku na trčanje po planinskim stazama prethodilo je istraživanje po internetu i pronalaženje tekstova, trekova, opisa i fotografija koje bi mi mogle pomoći da pronađem obližnje rute za trčanje. Planine koje okružuju Sarajevo su zaista raj za sve koji vole trail ali se ne možemo baš pohvaliti mrežom označenih šetnica i staza a i ako postoje, teško je doći do informacija o njima jer ne postoje info tačke u gradu, sajtovi na kojima se mogu naći informacije o njima ili printane mape koje bi se distribuisale putem sportskih društava ili lokalnih zajednica. Na sve to, svijest o minama zaostalim iz rata poziva na još veći oprez i dobru pripremu prije nego što se s asfalta zakorači stazama i bogazama.

Nažalost, u vrijeme kada sam tragala za stazama nije se baš mnogo informacija moglo pronaći. Tek jedna, od Pala do Jahorine, koja će kasnije postati dijelom Jahorina Ultra Traila i poveznicom koja spaja Bijelu i Zelenu transferzalu puta Via Dinarica. Trebalo je vremena, istraživanja, hrabrosti, istrajnosti i volje da se stekne autonomnost i prikupi koliko-toliko iskustva koje sad mogu podijeliti s onima koji bi da probaju trail. Vjerujući da će vremenom biti sve više nas potpuno ludih za trčanjem u prirodi, otvaram novu sekciju na blogu posvećenu trail runningu, Brdo trčim jer štrčim! 

Cilj je da vam s malo teksta i nešto slika opišem staze kojima se može trčati kako bih vam olakšala pripremu za trening. Ili dala ideju kako da provedete popodne ili vikend. Ili ako ste u posjeti Sarajevu, kako da učinite boravak sadržajnijim.

Lokacija: Planina Trebević se nalazi јugoistočno od Sarajeva. Visoka јe 1627 metara i nadovezuјe se na planinu Jahorinu. Pripada Dinaridima. Od Sarajeva do Trebevića se stiže asfaltnim putem, sa više strana. Dio Trebevića koji se nalazi u Federaciji BiH i kojim upravlja Kantonalna javna ustanova za zaštićena prirodna područja ima status „zaštićenog pejzaža“, dok je drugi njegov dio koji se nalazi u Republici Srpskoj bez posebnog statusa. Obronci planine se spuštaju u grad a sarajevske mahale sežu visoko prema prvim usponim. Čini se da je planina sišla u grad i da je njegov neodvojivi dio.

Planinarski objekti na Trebeviću: Napretkov dom, Planinarski dom Čelina, Planinska kuća Grm.

Poznata izletišta: Brus, Prvi šumar

Brus je poznato izletište na Trebeviću. Od centra Sarajeva je udaljen 8 km. Nalazi se na 1150 mnv na starom putu prema Jahorini. Do Brusa možete automobilom ili GRAS-ovim kombijem koji danima vikenda saobraća na liniji Latinska ćuprija – Trebević dva puta dnevno, u 09:00 polazak i 17:00 povratak. Uz cestu su uređena parkirališta. Osim restorana s domaćom kuhinjom, na Brusu su namjenski izrađena roštiljska mjesta za iznajmljivanje izletnicima koji žele da spremaju vlastitu hranu, uređene šetnice i tereni za odbojku, basket i mali fudbal. Moguće je iznajmiti brdski bicikl, quad ili teren za paint ball. Uz ljetnu baštu restorana Brus nalazi se park za djecu sa sadržajima za igru pogodnim za uzrast od 3 do 13 godina. Ako dolazite s porodicom, dok vi odradite svoj trening, ostali članovi se mogu zabaviti i rekreirati na neki drugi način.

 

Staza: Brus - Dobre vode - vrh - greben - Dobre vode - Brus

Početak/cilj: Brus, parking kod Vodovoda

Dužina staze: 8,65 km

Vrsta: kružna

Podloga: zemljana staza, šljunak, šumska staza – jednostupica (single track), tehnička staza preko grebena

Start: 1,149 mnv

Najviša tačka: 1,627 mnv

Uspon: 492 m

Spuštanje: 492 m

Težina: srednje teška (zbog grebena)

Kraći opis: Do vrha je 4 km lakšeg uspona, u početku 1,2 km zemljanom stazom, zatim šljunkovitim putem koji postepeno prelazi na uzanu pločastu stazu a zatim do vrha mekom zemljanom stazom prekrivenom iglicama četine. Prelazak preko grebena je teži jer je staza tehnički zahtjevna. Nakon silaska jednostupicom (single trackom) s grebena, spust je zemljanom stazom do kraja.

Preporuka za opremu: Trail patike su obavezan dio opreme. Imati u vidu da na vrhu planine često duvaju vjetrovi zbog čega je poželjno imati vjetrovke prilagođene godišnjem dobu.

Voda i okrepa: Početnicima preporučujem manju bočicu vode toliko da im je dovoljno do  Dobrih voda, izvora koji se nalazi na dijelu staze kojim prolazite dva puta, prvi put na 1,2 km i drugi put u povratku na 7,5 km.

Napomena: Staza najvećim dijelom prolazi kroz gustu šumu koja će vas štiti od sunca, kiše ili vjetrova. Sam greben planine je ogoljen i osim niskog grmolikog rastinja nema prirodnu zaštitu i sklonište od sunca, vjetra ili kiše. Dužinom staze nema kuća, ali ćete sresti dosta planinara. Na vrhu je rtv toranj i objekat u kojem redovno dežuraju timovi koji ga održavaju tako da im se možete obratiti u slučaju nevolje.

Savjet: Ako ste trkač/ica bez iskustva u trail trčanju onda prilagodite brzinu kretanja elevaciji, podlozi, vlastitoj kondiciji. Na treningu trebate uživati, osvjestiti svoje biće novim iskuistvom. Vodite računa o bezbjednosti, pratite markaciju, oznake i putokaze. Vremenom ćete steći automnost ali za početak, oprez. Uvijek obavjestite ukućane ili prijatelje gdje ste i kad se planirate vratiti. Nosite telefon s napunjenom baterijom sa sobom. (Za više korisnih informacija, svakako pročitajte i Trail trčanje za početnike.)

Izgled staze:

Vertikalni profil:

Foto vodič

Lokacija: Brus

 

Start:

 

Zemljanom stazom, 1,2 km, postoji planinarska markacija

Oštro skretanje lijevo na šljunkoviti put kod Dobrih voda (orjentir razrušeni objekat)

Od Dobrih voda šljunkovitim šumskim putem 

 

A onda malo kamenim "stepenicama"

 

Zatim staza postaje sve mekša a pogledi sve ljepši

 

Pogled s vidikovca

Nakon oštre serpentine u desno, gazite najmekšom stazom kojom ste ikada trčali... do vrha

Izlazak na početak grebena

Prije skretanja desno prema vrhu i grebenu, bacite pogled na Sarajevo, Lapišnicu, Romaniju, Pale, Jahorinu, Puhovu ravan, sve je kao na dlanu

   

Single trackom (jednostupicom) prema vrhu

 

Vrh je za uživanje u svako doba dana  

 

Pogled na greben

A zatim spust do njega

Preko grebena, oprezno 

 

A može i ovako, Sunset Trebević Grebbening

Spust s grebena single trackom

Do zemljanog puta i putokaza za Dobre vode, tu skrećete desno

A onda najljepši dio staze, Her Trailness

  

Spust do Dobrih voda, a zatim zemljanom stazom do kraja, odnosno mjesta odakle ste počeli.

Kad isprobate stazu, podijelite utiske s ostalima. Ako ste mjerili vrijeme za koje ste je pretrčali, ostavite taj podatak u komentaru, možemo da pratimo rekord staze. Ako biste opisu dodali još neki sadržaj, prihvatam sugestije! Hvala!

što blogerka nisam modna

što blogerka nisam modna

pitam sebe vrlo često

na evente da me zovu

čuvaju mi super mjesto

gdje je meni pamet bila

kad sam pisat odlučila

mjesto modom da se bavim

sad trčanjem sve vas gnjavim

šta s čim ide da vam pišem

kome koje boje stoje

na magazin da me metnu

da po meni život kroje

a mogla sam da sam znala

modom sebi put da krčim

mjesto pjesmu što sad pišem

i u pjesmi trku trčim

Kad trkačici staneš na žulj

Na devetom Sarajevskom polumaratonu, nas 19 iz kolektiva u kojem radim je trčalo polumaratonsku trku. Veliki broj njih po prvi put. Bila sam jedina cura među njima. Tek kad smo završili trku, firma objavila fotke i PR tekst kako ima zdrave, brze i aktivne zaposlenike, među kojima ima i to jedno žensko, vidjeh da svi nose iste majice pravljene za tu priliku. SVI OSIM MENE!

Ništa se od ovoga ne bi desilo da je znao reći „izvini“

Pomislih da nije u redu ali da ne trebam baš da zvocam, bolje da čestitam ovima što su po prvi put trčali polumaraton, pa glavnom u toj paradi pošaljem sms sljedećeg sadržaja: „Čestitam na istrčanom polumaratonu! I hvala što ste me se sjetili s ovom majicom koju su svi imali osim mene“. Nije mi do majice, više da čestitam čovjeku, red je a i da mu dam priliku da se izvini što me zaboravio. Ništa ne odgovara. Ni abera. Prokomentarišem cijelu situaciju na Fejsu sljedećim riječima: „Moje žensko biće ne može da otrpi ovu nepažnju, sebičluk i umišljanje da je svijet pravljen samo za muškarce! Pogotovo ne kad su sporiji od mene! Moram još dodati, pošto je ovo svijet glupih takmičenja i ko će biti bolji i brži od koga, da su možda samo petorica bila brža od mene! I kad sam jutros već toliko bitchy, da začinim do kraja, da je njima zapravo svima u opisu posla i da su plaćeni da budu brži od mene! Al` izgleda da ne ispunjavaju neke norme! Šta bi bilo da dan ranije nisam trčala još jednu trku pa mi je ova s njima, alfa-beta-gama-delta mužjacima, bila rastrčavanje iz zezanja! Zahvaljujem se menadžmentu koji nam je odobrio učešće i uplatio startnine, a kolegama što su mislili na mene! Aj zdravo!“

Na to moji frendovi dodaše svoje komentare, uznemiriše se PR duhovi, kad eto ti, zvr, zvrrrrrrr. Zvoni mi telefon. (Aaaa, čitaš, čitaš šefe, sad. Javljaju ti šta pišem, vježbamo krizno komuniciranje).

Ja: Halo.

On: Zdravo drug! Šta ima? (Vedar ton, optimističan)

Ja: Ništa. Na gađanju sam. (To bi trebao biti signal da nemam vremena za priču ali on nastavlja.)

On: Pa kakve su ono prozivke za majicu. Drug, stvarno, bila je jedna za tebe, napravio je Zamjenik (njegov, faca je čovjek, ima i zamjenika) zahvaljujući nekom sponzorstvu ali ti nisi došla kod nas po nju pa sam je dao... (I dalje vedar ton, ne vidi kuda srlja, tctctctctc)

Ja: Niko mi nije rekao da trebam da dođem po nju! (I onda kreće) av-av-av av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av-av-av-av-av-av. (Hladan ton, više režanje)

On: Dobro drug, ako ti tako kažeš. Ćao. (Hladan ton)

Ja reko, nazvao me da se izvine, on me nazvao da mi kaže da je majicu dao nekom drugom! E sad pošto vidim da ti prenose šta pišem, da dovršim priču s ovih par redova.

Drugar-ICA

Kao prvo, ja nisam drug, kolega, jaran, haver. Ja sam drugar-ICA, u bilo kom kontekstu, može i u ovom ljevčarskom, ta sam. Ja sam koleg-ICA! Profesor-ICA! Inspektor-ICA! Trkač-ICA! Bloger-ICA! Možeš da me oslovljavaš kako god želiš u ženskom rodu, jer žensko sam! Dugo već razmišljam zašto me uvijek oslovljavaš sa „drug“ a slični tebi i sa "kolega". Zašto negiraš moj ženski identitet? Zašto ga trebamo izbrisati iz titula, naziva zanimanja? Zašto me zaboravljaš u timu od 19 u kojem sam jedina cura, u timu koji treba da trči skupa? Zašto me zaboraviš kada znaš da GODINAMA pišem o trčanju, trčim trke, volontiram na trkama, organizujem trke, treniram prije i nakon radnog vremena za razliku od tebe koji svoje treninge završiš u toku radne satnice i za to si plaćen. A ja uz sve stignem i porodicu i ručak i prljav veš! Lakše ti je iz više razloga:

1. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žene može biti sposobna da radi jednake poslove kao i vi muškarci.

2. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može da bude ravnopravna s vama.

3. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može biti sposobna da trči s vama.

4. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Možda ti je tako lakše da me gledaš da se ne ložiš i ne balaviš za mnom.

5. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može da ima muda sve ovo da ti kaže!

Kad mi staneš na žulj

Ja sam Ž-E-N-S-K-O! Fina i opasna, tako me opisaše neki zbog mog garda! Kad u sedmici lakšeg treninga to žensko trči 100 kilometara, neizbježno je da dobije po koji žulj. A kad joj na taj žulj stane kolega bez da se udostojio reći „izvini“, onda je vrijeme da se „obračunaju muški“, što bi rekli, odnosno muško-ženski".  

Ako si mislio da samo TI možeš SVE, grdno si se prevario. Jer JA mogu da budem što želim. Mogu da letim. Mogu da ronim. Mogu da pišem. Mogu da pucam. (Pucam i to kako! Od mogućih 100 pogodaka prosječno pogađam 97 pa ako treba neka vježba tvojim alfa-beta-gama-delta mužijacima, uz treninge trčanja, MOGU i to). Mogu da komandujem. (Trenutno je žena general u NATO bazi u Butmiru!) Mogu da se bijem ako želim. Mogu da sudim. Mogu da glumim. Mogu da spavam s kim hoću. Mogu da rađam ili ne rađam djecu. Mogu da putujem. Mogu da vozim. Mogu da te prijavim za seksualno uznemiravanje kada plaziš pogledom po meni. Mogu da te prijavim za diskriminaciju po osnovu pola kada kažeš da se u tvoju organizacionu jedinicu neće zaposliti žensko dok se ti budeš pitao (govorim o istim poslovima koje obavljaš a ne da čisti, sekretariše, kuva kafu ili na bilo koji drugi način servisira tvoj nabildani ego). Mogu da se pozovem na Strategiju koja je stigla svima u firmi a na čijem kraju stoji paragraf da će se poštovati ravnopravnost polova i koristiti titule i nazivi u ženskom rodu! I na Rezolucije, i na Zakone!

Mogu SVE! Zapamti to za svagda, vo vjeki vjekov. Ej men!

O jedinom bh maratonu i trkačkim furkama

Marathons will take you places 

Klaus Westphal, Hartmann Stampfer, Giuseppe Raguso i Unto Peltoniemi su članovi Country Cluba, udruženja maratonaca koji imaju ludu furku da svoje finišerske medalje osvoje trčeći maratone i ultramaratone u što više različitih zemalja svijeta. Na njihovom sajtu postoji lista zemalja koje su odobrene od strane Kluba i zadovoljavaju postavljene kriterije. Svaki član udruženja može tražiti reviziju i inkluziju neke nove zemlje koja u datom trenutku nije na spisku. Ako trče trku koja prolazi kroz više zemalja, samo se jedna može računati u profilu učesnika. A na toj statistici, član i ujedno predsjednik udruženja, John Wallace, prednjači sa 125 zemalja u kojima je istrčao bar jedan maraton dok je drugi po plasmanu Klaus Westphal sa 100 zemalja koje je posjetio da bi svojoj kolekciji dodao još jednu finišersku maratonsku medalju. Jedna od tih 100 zemalja je i Bosna i Hercegovina koja se zahvaljujući maratonu „Stazama Branka Ćopića“ koji organizuje Atletski klub Sloboda iz Novog Grada, spada u listu zemalja koje imaju maratonsku trku. Upravo na ovoj trci sam upoznala četvoricu maratonaca sa početka teksta i saznala za njihovo neobično udruženje.

Prvi polumaraton: šta prolazite i šta vas čeka

Polumaraton je trka koja se trči na stazi od 21.1 km. Spada u dugoprugaške discipline i izuzetno je popularna kod trkača, kako profesionalaca tako i kod rekreativaca.

Jahorina Ultra Trail: kako sam ga preživjela

Sjedim u Rajlovcu, u kasarni Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, na sastanku sam s pilotima i starješinama i slušam sebe kako im iznosim satnicu startnih vremena četiri trke koje organizujemo u okviru prvog izdanja Jahorina Ultra Traila: „Start najduže je u Višegradu, pet minuta nakon ponoći... ujutro, u 7h Ravna Romanija... bla, bla... Sarajevo u 9... Jahorina u 11...“ i pitam sama sebe: „Pa jesi li mogla ovo ikako još više zakomplikovati“, kao da do tog trenutka nisam bila ni svjesna kompleksnosti same organizacije. Moji sagovornici su iskusni piloti koji upravljaju Medevacima, helikopterima za hitnu evakuaciju i u pripravnosti su tokom trke, na standbyu, u slučaju (za ne daj Bože) potrebe za evakuacijom trkača. Teren kojim se trči je zahtjevan, po prvi put organizujemo kompleksnu trku, trebalo je misliti o svemu. Dostavljene su im rute, na kartama se traže mjesta za slijetanje, dogovara izviđanje terena. Uspostavljamo liniju komunikacije, poseban broj samo za vezu s dežurnim pilotima, ko koga zove, ko je uzbunjivač, ko su kontakti Gorske službe za prihvat osobe za evekuaciju. „Šta ti je vojska“, razmišljam u sebi“. Upućuju me da najavim kliničkim centrima održavanje trke i eventualnu mogućnost za prihvat povrijeđenih ili kolabirajućih trkača, najavljujem da su u pitanju i strani učesnici što sve skupa smanjuje procedure oko prijema i osigurava najbrže moguće medicinsko zbrinjavanje.  

Jedan od ciljeva projekta Jahorina Ultra Traila je bio angažovati što veći broj subjekata, pojedinaca, iskoristiti raspoložive resurse civilnog i vojnog sektora koji na sreću postoji i da bi se uspostvljala civilno-vojna saradnja. Drugi segment koji pokrivaju Oružane snage je medicinska pomoć. Na telefonskoj sam vezi s dežurnim oficirom koji mi saopštava da su nam tri medicinska tima na raspolaganju tokom trke, njihova imena, kontakt telefone kao i da imam odobrenje da ih rasporedim na lokacije prema potrebi. Zahvaljujem se. „Dobro, ja ću praviti raspored u nekoj razumnoj satnici, od 8 časova dežurstva“. „Ne, Sanja, ovo su timovi koji su Vam na raspolaganju 48 sati. Iskusni su i na terenu pokrivaju zadatke dok se posao ne završi do kraja“. Tako je i bilo. Reagovali su naš poziv, kretali se prema trkačima kojima je trebala medicinska pomoć do dolaska posljednjeg ultraša u cilj. Iskreno, nisam ni mogla zamisliti da ću osim što po prvi put u životu učestvujem u organizaciji trke upravljati i jednim, za ovu priliku uspostavljenim sistemom podrške kakav su nam ustupile Oružane snage. „Pa ti komanduješ vojskom, Sanja“, rekoh sebi u bradu!

Hoćemo trku i naredne godine

„Ko misli da je lako organizovati nešto kod nas, nek organizuje rođendan pa da vidi na kakve sve probleme će naići“, riječi su podrške koje nam je uputio jedan od učesnika uz čestitke na hrabrosti da se upustimo u ovako kompleksan projekat. „Trebate biti zadovoljni“, „300 trkača na prvoj trci“, „4 trke ste imali“, „hoćemo trku i naredne godine“ – sve su to pojedinačne poruke učesnika koje su stizale nakon završetka trke. Ili bar onog oficijelnog završetka jer nama koji smo u organizaciji trke, ona još traje (10 dana nakon zadnjeg finiša). Objektivno jer je još puno posla koji se treba završiti i subjektivno jer se još budimo iz sna prije alarma s idejom da trebamo postavljati zastavice, provjeriti sistem za mjerenje vremena ili dočekati autobuse koji prevoze trkače do starta. Meni koja sam jako samokritična i control freak je bilo teško prevaliti da smo zadovoljni prvim izdanjem Jahorina Ultra Traila jer sam svjesna propusta koje smo imali tokom dva dana ali su me pohvale i poruke koje su stizale natjerale da revidiram svoj kruti stav i definitivno zaključim da imamo razloga biti zadovoljni učinjenim.

 

 

 

Trail u BiH

Moram biti zadovoljna jer smo uspjeli mobilizirati jako puno aktera. Održali smo ekipu koja se stalno osipala i nanovo uspostavljala. Uspjeli smo dovesti iskusne trail trkače iz regiona i nove koji su po prvi put na stazi imali priliku trčati  po stazama u prirodi. Na prvo izdanje Jahorina Traila došli su prije svega oni koji jednostavno vole Jahorinu i nisu opterećeni onim svojatanjem „naša“ ili „njihova“ planina, došli su oni koji vole trčanje i trkačka druženja bez onog „naša“ ili „njihova“ trka, došli su oni koji su bili spremni podržati nas u nečemu novom u zemlji gdje niko ništa ne radi, niti pokušava jer se unaprijed zna da je sve osuđeno na propast. Nas je sreća pratila i otvarali smo sebi neka vrata osmjehom, neka šarmom, a neka su za nas otvorili prijatelji koji ni ne žele da znamo da su nam pomogli. Izuzetnim uspjehom smatramo to što nas je trka spojila s takvima. A moramo biti zadovoljni i zbog sljedećeg:

·  Nagovorili smo nove trkače da probaju trail

· Doveli smo vrhunske trail trkače na trku (Hvala svima!)

· Napravili dvije sertifikovane trke

· Uspostavili smo mrežu podrške i senzibilizirali partnere prema trailu

· Ohrabrili smo domaće iskusne trkače da trče i uče druge trail runningu

· Počele su najave novih trail trka u BiH

· Doveli smo sponzore koji žele pružiti podršku razvoju outdoora u BiH

· Ukazali smo na resurse u koje treba ulagati

I još nešto. Što je ekipa koja je organizovala trku toliko zagrizla za trail da je sve više njih koji na sastanke koje dogovaramo uglavnom negdje po planinama, dotrče.

  

 

  

„Za prvu godinu, odlični ste“. „Pa mi na prvoj trci koju smo organizovali nismo ni imali okrepne stanice“. „Morate se okružiti trkačima i uključiti više volontera koji znaju šta im je zadatak“. „Trebate bolje markirati staze na mjestima gdje se staze ukrštaju ili prolaze kroz grad“. Sve su to prijateljski savjeti drugih organizatora ili trkača kojima smo malo išli na živce jer su izđirali par stotina metara više (neki i par kilometara), ili im nismo na vrijeme pružili informacije o izmjenama koje su se dešavale tokom samog događaja.

Poslije trke, sve može

Petak, subota i nedjelja. Moj telefon nije prestajao da zvoni. Dobavljači, sponzori, partneri, saradnici, trkači, vojska, policija, dizajneri, GSS, novinari, i povrh svega lik kojem sam dužna predati neku potvrdu za auto koje sam mu prodala. Bijesan je, kaže, „Daj ba, Sanja, kako ba, nemaŠ vremena da zavŠiŠ (ovo je „smekšano  Š“ karakteristično za čaršijski govor, nastaje strujanjem zraka između jezika i nepčanog svoda)  jedan piŠljivi papir? Pa ko si, Šta radiŠ? Mo`Š li u ponedjeljak?“ Kako ja njemu da objasnim šta ja već deset mjeseci radim prije i poslije posla, čak i za vrijeme posla, na pauzima, slobodnim danima i danima godišnjeg odmora?!  „Da, da, u ponedjeljak sve može“, govorim mu. „Samo da trka prođe, razmišljam, može sve“. U subotu, predveče, u nekom od rijetkih zatišja, zazvonio je telefon a ja bih se kao i svaki put skoncentrisala da skupim snage, pripremim se za suočavanje sa još jednom kriznom situacijom i energično i u stilu sve-je-u-redu izgorovila: „Moliiiim“. „Halo. Dobro veče Sanja. Amir Muminović na vezi“. Vođa helikopterske posade. „Kako ste? Samo da provjerim da li je sve u redu i da Vam kažem da smo Vam na raspolaganju“. Uredno se javio i u nedjelju da kaže da se njihovo dežurstvo završava kao i da im je žao što nije bilo letenja (mislio je na izviđanje). „Meni je drago što niste letjeli, jer bi Vaše polijetanje značilo povredu i opasnost na stazi ali u svakom slučaju, hvala na podršci“. Dežurni medicinski tim se u nedjelju nakon dolaska i zbrinjavanja posljednjeg učesnika ultre javio i izvjestio da su svi koje smo čekali stigli u cilj i zatražili da se ako dozvolim vrate u bazu. Tako to izgleda kada sarađujete s vojskom. Sljedeće godine, trebujem garnizon!

Nakon završetka trke, telefon je još par dana zvonio u mojoj glavi. Više puta sam se zatekla kako posežem za mobilnim da provjerim je l`stvarno zvoni ili je meni odzvonilo za stručnu pomoć.

To be continued...

A sad sve zamjerke na jednu stranu i priznanje onima koji su pomogli ovom projektu a njih je uz Oružane snage jako puno. Prvi bez kog jahorinskog traila ne bi ni bio je Alen Paliska, direktor trke 100 milja Istre. Uz njegovo ohrabrenje i podršku, upustili smo se u avanturu koja je imala za cilj afirmaciju novog sporta u BiH, angažovanje više lokalnih zajednica iz oba entiteta, talasanje o temama o kojima se nerado priča i puno posla za sve one koji se uhvate u kolo s nama. Prilika da trčimo i volontiramo na njegovim trkama, dolazak i savjetovanje što nas što turističkih radnika i hotelijera na Jahorini, preporuka sponzorima, partnerima, kontakti i odgovori na pitanja koji su stizali u rekordnom roku  nesebični su doprinos ovog jednostavnog i jedinstvenog Istrijana. Dugujemo mu zahvalnost ali i ispriku zbog svih pizdarija jer smo kao njegova škola trebali sve malo bolje pripremiti za finale.

Od Milada do Mon Blana

A onda su tu brojni drugi pojedinci i kolektivi koji su stali kao podrška. Sad ako krenem nabrajati spisak je podugačak. Salomon i GMS Vitez kao tehnički sponzori. Javno preduzeće Šume Srpske sa Šumskim gazdinstvom Sjemeć na čelu. I planinarsko društvo Stolac iz Višegrada, i Andrićgrad i Planinarski savez Republike Srpske i Terra Dinarica, i Olimpijski centar Jahorina, Turistička organizacija IstočnoSarajevo, Opština Stari Grad sa svojim fantastičnim osobljem koje ne liči na one stereotipe iz birokratskih sistema koji vam krv piju na slamku. Opštine Istočni Stari Grad i Istočno Novo Sarajevo. Uključili su se i donatori, USAID i UNDP koji su podržali uspostavljanje planinarskih staza i njihovu markaciju i koji će izraditi putokaze koji su nedostajali na stazama, Kancelarija volonteraUjedinjenih nacija. Ambasada Njemačke u Sarajevu koja kroz naš projekat želi podržati razvoj rekreativnog sporta, odnosno trčanja, traila i planinarenja. Cement Kakanj koji je bio tu da pomogne kada je trebalo graditi vidljivost i postaviti jake temelje za dobru promociju u Regionu. Toyota BiH da se lakše, udobnije i sigurnije vozikamo do odredišta. Canon da sve dokumentujemo. Zlatar Sead Sofić da replikama starog bosanskog nakita i novca nagradi najbrže. RTRS, radio Antena Sarajevo i Metromedia da se čuje i zna za nas širom BiH.

Red Bull, naši drugari. Ekipa koja nam je dala krila.

Za kraj, video!