The North Face Cappadocia Ultra Trail 2015: Kad najbolji dio trke počne na 91. kilometru

For the broad international audience, text in English is here.

“Mrdaj kukovima kao da vrtiš hula-hop oko struka. Nikakve tablete protiv bolova ti neće pomoći. Isteži se. I masiraj bolno mjesto.”

Ovo su savjeti koje mi je dala Ingrid Nikolesić, prijateljica i sjajna trkačica iz Rijeke, nakon što sam joj poslala poruku u kojoj sam se požalila na bol koji se javio negdje u predjelu desnog kuka samo 7 dana pred Cappadocia Ultra Trail koji je moja prva trail trka na +100 kilometara. Bol se pojavio iz čista mira! Samo sam jedno veče ustala iz fotelje i osjetila da se proteže od kuka do iznad koljena. Dva dana kasnije, nisam mogla koračati po ravnom bez oštrog bola u desnom kuku, a uz stepenice sam se jedva pela. U jednom trenutku je to penjanje bilo toliko bolno da sam pomislila pozvati lift kako bih se prebacila sprat više, a onda sam odustala jer sam se sjetila s koliko samo čuđenja gledam na ljude koji su spremni lift pozvati i čekati da bi ih odvezao sprat-dva dole ili gore.

“Vjerovatno su ti nategnuti mišići koji pritišću živac koji ide od leđa i prolazi blizu kuka. To je povreda koja ti neće ništa pogoršati ako s njom budeš trčala. Moraš se samo pripremiti da trpiš bol”. Ingrid mi je takođe s udaljenosti od cirka 525 kilometara koliko ima od Sarajeva do Rijeke, dijagnosticirala povredu u stilu čuvenog doktora Četojevića koji je nakon što je u tv prenosu teniskog meča sa Australian Opena 2010 godine, vidjevši patnju s kojom je Novak Đoković igrao, sa udaljenosti od 15.000 kilometar, pretpostavio da teniser pati od celijakije. Za sebe mislim da sam trkačica sa solidnim iskustvom ali kada su povrede u pitanju, jedina za koju znam je bolna pokosnica koju sam imala na početku priprema za prvi polumaraton. Inače, prije ove povrede sam mislila da se trkačke povrede dobijaju samo ako se oklizneš, sapleteš, padneš na treilu, ili uvrneš zglob tokom treninga.   

Ne znam da li je željela da me utješi, ohrabri ili nasmije, ili sve skupa, Ingrid je još dodala: “Ne zaboravi da je to samo 100 kilometara…. šta da je 100 milja”!

Prije povrede, osjećala sam se snažno i spremno da razbijem svoju prvu stotku! Međutim, kada se bol javio, osjećala sam se skrhano, nesigurno. Da situacija bude još gora, uprava agencije za koju radim, je odlučila da me podrži u ovom poduhvatu jer su bili ponosni što imaju curu u kolektivu koja će predstavljati agenciju na trci na 110 km s preko 3500m uspona! I šta sam ja trebala uraditi? Otkazati sve? Ili pripremiti sebe na bol i patnju ukoliko do tada ne saniram povredu? Naravno da sam izabrala ovo drugo! I istezala se. Masirala. Vrtila kukovima kao da imam hula-hop. Istezala se, masirala, vrtila hula-hop, i sve tako u krug. Već sutra, učinilo mi se da se osjećam bolje. Ipak, nisam bila potpuno sigurna u to jer sam se plašila da me vinta halo efekat. Dva dana kasnije, bol koji me mučio jedva da sam mogla osjetiti tako da sam se mogla otisnuti na put u Tursku bez imalo bojazni da trku neću moći završiti!

Ekipa Jahorina Ultra Traila

Blog, učešće na trkama i organizovanje jedne me spojilo s trkačima iz zemalja bivše Juge tako da je bilo lako okupiti ekipu iskusnih trkača s kojima bih putovala u Kapadokiju. Skoro svi su učesnici prve ultra trail trke u Bosni i Hercegovini verifikovane od strane ITRA-e i njeni  promotori na Cappadocia Ultra Trailu. Smještaj smo rezervisali u prelijepom objektu Royal Stone Houses u mjestu koje se zove Goreme, spakovali sve i krenuli na put s dva vozila, jednim iz Sarajeva i jednim iz Novog Sada. Po prvi put, nas sedmero, ima podršku na putu jer je moj kolega s posla, gospodin Rajko, veliki putnik i podrška svemu što radim, odlučio da krene s nama i da nam bude na ruku za sve što nam zatreba. „Mila, ti češ cijeli put da spavaš. Tebe če Rajkić dovesti odmornu do Kapadokije, jer ti trebaš da trčiš 110 kilometara!“ To mi je rekao pred put. I ko ga ne bi volio takvog!
 

Ekipa Cappadocia Ultra Traila

Prije polaska je bilo mnogo stvari koje sam trebala provjeriti s organizatorom trke jer je skoro svako od nas imao neku situaciju za riješiti po pitanju plaćanja startnine, online ili kasne registracije i slično. Dakle, pisala sam im i slala te mailove za koje sam se trudila da ne budu predugački jer sam se mogla staviti na njihovo mjesto prisjećajući se kako je bilo nama na Jahorini pred trku, objašnjavajući im novonastalu situaciju, razvoj događaja, tražeći njihovu pomoć. Bili su jako susretljivi, odgovarali su na sve moje mailove dajući precizne informacije i prijedloge. Izvinjavala bi im se što dosađujem a s druge strane sam bila sigurna da će na ovaj način definitivno među 1000 prijavljenih učesnika zapamtiti moje ime. Tako je i bilo, gdje god da bih se pojavila, ključne osobe iz organizacije bi me prepoznale i oslovile imenom. Ne mogu vam opisati Vukašinov izraz lica nakon što je svejdočio jednoj takvoj situaciji i uvjerio se da ja, jedna obična trkačica i blogerka s Balkana, nisam totalni anonimus ni u dalekoj Kapadokiji među trkačima iz 46 zemalja. 
 

The North Face Cappadocia Ultra Trail 2015

Ispostavilo se da su sve moje odluke i izbori u vezi sa prvim polumaratonom, maratonom, trailom i ultratrailom na kojem ću učestvovati bili pametni! Izabrati Cappadocia Ultra Taril za svoju prvu +100km trail trku je bio jednako dobar izbor kao što je bila odluka da svoj prvi trail na 65 km trčim ove godine u aprilu na 100 milja Istre. Trka se odvija na planinama i u dolini Kapadokije, region u centralnoj Anadoliji. Kapadokija je jedinstveno mjesto poznato po svojim vilenjačkim dimnjacima, naseobinama i crkvama uklesanim u stijenama koje su kiše i vjetrovi milionima godina prije toga oblikovali. Predstavlja UNESCO-ovu lokaciju svjetske baštine poznatu ne samo po geološkim čudima kojima obiluje već i po jedinstvenoj arhitekturi podzemnih gradova i bogatoj kulturi.
 

Staza i markacija

Najveći dio staze prolazi kroz Nacionalni park Goreme u blizini grada Urgup koji je mjesto starta, tranzicije i finiša. Kappadocia Ultra Trail je vrhunski događaj u okviru  kojeg se organizuju tri trke različite dužine: 110 km sa +3350m, 62 km sa +1850m i 33 km sa +900m. Dvije najduže su verifikovane od strane ITRA-e tako da nose, tri, odnosno jedan kvalifikacijski bod. Drugog dana, prije ceremonije proglašenja pobjednika, organizuju i dječiju trku. Staza najduže trke je prelijepa, priroda nevjerovatna i nakon što sam uspjela sanirati povredu, osjetila sam da me ništa ne može spriječiti da trku ne završim najmanje sat vremena prije limita. Ova Ultra ima vremenski limit od 22 sata zbog čega je ona savršen izbor za elitne treil trkače i rekreativce izvanredne kondicije. Radi poređenja reći ću vam da Jahorina Ultra Trail i 100 kilometara kroz Istru imaju vremenski limit od 33 sata što znči da sam ja trku na 100 km da sam trčala kod nas u BiH mogla startovati u Višegradu, a onda se sa staze odvsti autom do Beograda, popiti kafu ili odgledati predstavu, vratiti se, nastaviti trku gdje sam stala i završiti! E toga nema na CUT-u jer svaka okrepna stanica je i kontrolna i svaka ima svoj vremenski limit koji se mora stizati. To me natjeralo na razmišljanje da se slično pravilo treba uvesti i na JUT-u, pa da od naredne godine krenemo kratiti vremenski limit po malo.

Credit: Trail Ferret

Što se tiče stotke kroz Kapadokiju, njen prvi dio se uglavnom sastoji od jednostupica (singletracks) i zemljanjih puteva što ga čini lakšim i trčljivijim u odnosu na drugi dio koji ide nakon tranzicije na 62 km. Ovaj dio staze ne samo da vam omogućava da iz daleka uživate u fantastičnim horizontima već takođe otvara ova čuda pred vama i vodi vas uzanim i krivudavim putićima, usjecima, pećinama, prolazima. Drugi dio staze je tehnički zbog uspona po nestabilnom kamenju pokrivenom bodljikavim grmićima. Takođe ide zemljanim putevima i jednim dijelom pred sam cilj koritom rijeke. Skoro cijelu drugu polovicu staze sam trčala noću i sama.  

E sad, trčanje noću mi nije novo iskustvo. Trenirala sam u grupi u noćnim uslovima, skidala zastavice na Valamar Trailu noću ali svega par kilometara da sam bila sama. Ovo kroz Kapadokiju je nešto drugo! To je posebno iskustvo i spoznaja da sam samostalna i spremna uputiti se u mrklu noć nepoznatim krajolikom i tako trčati 50-ak kilometara. Na tom dijelu su tri okrepne stanice a između, ništa. Uz put sustignem i prestignem (da, daaaa, prestizalo se) po kojeg trkača. Vegetacija je svedena na nisko rastinje tako da sve što vas okružuje su karakteristične stijene, visoravan i nebo iznad. Osluškivala sam ptice. Njih ima. Po neka buba proleti preko staze u trenutku kad je osvjetlim čeonom lampom.

Markacija je skoro svo vrijeme bila savršena. Bila su dva po mene kritična mjesta zbog kojih sam izgubila skoro sat vremena i trčala dodatnih 3-4 kilometra. Nakon što sam savladala posljednji veliki uspon, oko 92 km, počela sam trčati svoj najbolji dio trke. Pretekla sam najmanje 10ak trkača na stazi koji su se zemljanim putem sporije kretali. Sjetila sam se da mi je još Ingrid rekla da ću najbolje zapravo trčati na 91. km. Wow, ispostavilo se tačnim! Trčala sam i pjevala od sreće! U jednom trenutku sam shvatila da bih mogla, ako nastavim željenim tempom, trku završiti za manje od  20 sati! Očarana ovom idejom, pustila sam da me noge ponesu sa staze i umjesto da se krećem prema kontrolnoj stanici 9, ja sam završila PONOVO na kontrolnoj stanici 7! Tog trenutka, muzika koja mi je odzvanjala u ušima je prestala, kao kakav zvučni efekat presjekao ju je zvuk grebanja po gramofonskoj ploči i nastala je takva buka u mojoj glavi jer sam se uplašila gdje sam, od kud tu, da li ću uspjeti naći put da se vratim na stazu i stignem na cilj prije isteka vremenskog limita! Udahnula sam duboko, presabrala se, otvorila kartu staze koju sam imala u telefonu i shvatila da postoji kratica koja me odvela sa staze i kojom se moram vratiti nazad par kilometara do tačke gdje sam skrenula. Nisam jedina koja je tu fulila jer se put kojim sam nastavila u jednom trenutku nadovezuje na označenu stazu kojom smo već trčali. Da skratim, pronašla sam put nazad i prošla kroz finišersku kapiju u 03:50, sat i 10 minuta prije vremenskog limita.
 

Moja prva trka +100 km 

Hoću li zvučati uobraženo ako kažem da i nije bilo tako stašno kao što sam se plašila da bi moglo biti? Nisam se ni u jednom trenutku raspadala, čuveno pitanje “šta je meni sve ovo trebalo u životu” mi nijednom nije palo na pamet, ništa me nije boljelo, nisam imala žuljeve i sačuvala sam svih 10 noktića na svom mjestu! Ovo vjerovatno govori da sam mogla i brže guzeljati ovom stazom ali s obzirom da sam prvi put na trci na 100km, jedina strategija koje sam se mogla držati je da trčim pametno i u zoni komfora. Što se tiče izbora patika, odlučila sam nositi adidas kanadiu 5 do tranzicije jer će mi ona dati stabilnost i odlična je za teren po kojem smo trčali a potom sam se na tranziciji prezula u adidas response trail boost koji je komforan u dijelu gdje su prsti.    

Blogeri na stazi

Osim što sam upoznala ultra trkače iz različitih dijelova svijeta, imala sam sreću upoznati dvije osobe s kojima osim strasti prema trčanju dijelim još jednu a to je prema pisanju. Coralina Chapatte i Jean-Loupe Fenaux su blogerka i urednik web servisa za podršku trkačima, oboje iskusni u dugoprugaškom trčanju,  na svoj način pišu o svom trkačkom iskustvu, trkama na kojima učestvuju ili o trkama koje žele da promvišu. Oboje su imali uspješne karijere u svojim zemljama, tačnije Cora u Švajcerskoj i Jean-Loup u Francuskoj a onda su odlučili da daju otkaz na poslu i počeli raditi nešto u čemu uživaju i što im daje više slobode. Cora se preselila u Istanbul i sada vodi uspješan blog o trčanju i društvene mreže za poznate sportske brendove dok je Jean-Loup svoje izvještaje koje je kao ekonomista pisao za finansijske novosti zamjenio izvještajima sa trka i tekstovima o trčanju. Oboje zapravo žive scenario fantastičnog videa koji promoviše prirodu i aktivnosti u prirodi kao terapiju za sve bolesti s kontraindikacijama koje su očigledno ovo dvoje takođe doživjeli.

 

Ipak  

Moja jedina zamjerka koja se ne može baš direktno adresirati organizatoru trke jeste smeće kojeg ima dosta na dijelovima staze koji se primiču naseljenim mjestima. I mi imamo isti problem na Jahorina Trailu. Ipak, kao organizatori smo dužni ukazati na problem, podizati svijest kod stanovnika ali i turista jer nerijetko je to smeće upravo na vidikovcima koje oni obilaze. Takođe, ono što sam najmanje očekivala a dešava se izgleda svugdje, jeste smeće koje za sobom ostavljaju trkači! Odbacuju ambalažu gelova, energetskih pločica, sokova i svega onoga što tokom staze isprazne kao okrepu. Ne razumijem da ako mogu nositi punu ambalažu nečega, ne mogu praznu vratiti u torbu i baciti u kantu! Ima i onih koji su malo uviđajniji pa smeće ostavljaju pored zastavica razmišljajući da će ih organizator poslije skupljati pa će pokupiti i smeće! Ne! Organizator će skupljati zastavice ali da bi sakupio smeće, mora angažovati dodatno osoblje koje će nositi vreće i preći ukupnu dužinu staze što znatno usložnjava njeno pospremanje! Dakle, ne zaboravite da je ostavljanje smeća na stazi povod za diskvalifikaciju sa trke pa vi vidite!

Da ne traćim više ni vaše ni svoje vrijeme, evo tabele sa ocjenama i komentarima pojedinih segmenata trke North Face Cappadocia Ultra Trail 2015: 

 

Segment	Ocjena	Komentar
Registracija	5	Jednostavna, online. Nakon prijave, dobijete nalog na stranici. Po želji, saglasnost i ljekarsko uvjerenje možete uploadovati na svoj nalog ili predati ih prilikom preuzimanja startnog aketa.
Startnina	5	Vrijedi svakog centa.
Startni paket	5	Prelijepa majica za trčanje sportskog Brenda North Face. Mali poklon sponzora. Vodič za trku.
Komunikacija s trkačima	5	Višejezična, blagovremena, korisna
Distribucija startnih brojeva	5	Bez kašnjenja i zabuna
Start	5	Na vrijema
Staza	5	Očaravajuća, raznovrsna, većim dijelom trčljiva
Markacija	4	Prvi dio staze odlično označen, drugi je mogao biti bolji.
Okrepe	5	Odlična večera na otvorenom prije početka trke, odlične okrepe dužinom staze, topli obrok po završetku trke za sve trkače bez obzira na vrijeme ulaska u cilj.
Cilj	5	Prelijepa finišerska medalja u cilju. Finišeri Ultra Traila takođe dobijaju North Faceov prsluk kao poklon. Moguće je dobiti i masažu u obližnjem Turskom kupatilu.
Volonteri	5	Ljubazni, susretljivi, profesionalni, na usluzi.
Tranzicija	5	Prostrana, dovoljno hrane za sve. Volunteri na usluzi.
Sistem praćenja	4	Skoro savršen. Organizator je pokušao pratiti trkače na stazi tako što ih je evidentirao prilikom ulaska na kontrolnu tačku i prilikom ponovnog izlaska na stazu kako bi tačno znali gdje se ko nalazi i koliko učesnika je odustalo.
Vizuali, fotografije, video	5	Prelijepi, ujednačenog kvaliteta
Ceremonija zatvaranja	:-)	Nažalost, propustila sam je ali sudeći po fotografijama, bilo je sjajno
Nagrade	:-)	Cool, uglavnom, nagradni kuponi

 

Race Centre

  

                                           Večera pred trku

 Start/tranzicija/cilj, Urgup

Start 62 i 110 u 07:00h

Okrepna stanica 2

Kišni trail running

Sa Jean-Loupom, pretrčali smo dužinu maratona skupa

Zoki i Filip, naši manekeni

Goca šarmerka

Najbolji i najveći ultraš na stazi, Srđan

Dragan, naš predstavnik na 33 K

Vukašin, (ne)zgodan i brz

Naša podrška, gospodin Rajko

Utisci jutro poslije trke

Jutro pred povratak kući, baloni

Hvala sjajnoj ekipi sa kojom sam podijelila ovo iskustvo, Gordani Rožek, Zoranu Prekogačiću, Filipu Šuloviću, Srđanu Tasiću, Draganu Petroviću, Vukašinu Diniću i naravno, gospodinu Rajku Čekiću bez kojeg ovo sve ne bi bilo prava avantura! Pohvale organizatoru i volonterima na stazi! Pozdrav Gordani Maksimović koja je trebala biti s nama i napomena ostalima da prije putovanja provjere rok važenja pasoša! 

Ingrid Nikolesić, brzoj mački koja mi je pomogla da saniram povredu dugujem pivo!

Na kraju, veliko hvala mom kolektivu koji je bio uz mene i kojem je ova medalja posvećena!

Vidimo se naredne godine u Kapadokiji!

  

Staze za trail trčanje: Trebević Ridge Trail

Mom prvom odlasku na trčanje po planinskim stazama prethodilo je istraživanje po internetu i pronalaženje tekstova, trekova, opisa i fotografija koje bi mi mogle pomoći da pronađem obližnje rute za trčanje. Planine koje okružuju Sarajevo su zaista raj za sve koji vole trail ali se ne možemo baš pohvaliti mrežom označenih šetnica i staza a i ako postoje, teško je doći do informacija o njima jer ne postoje info tačke u gradu, sajtovi na kojima se mogu naći informacije o njima ili printane mape koje bi se distribuisale putem sportskih društava ili lokalnih zajednica. Na sve to, svijest o minama zaostalim iz rata poziva na još veći oprez i dobru pripremu prije nego što se s asfalta zakorači stazama i bogazama.

Nažalost, u vrijeme kada sam tragala za stazama nije se baš mnogo informacija moglo pronaći. Tek jedna, od Pala do Jahorine, koja će kasnije postati dijelom Jahorina Ultra Traila i poveznicom koja spaja Bijelu i Zelenu transferzalu puta Via Dinarica. Trebalo je vremena, istraživanja, hrabrosti, istrajnosti i volje da se stekne autonomnost i prikupi koliko-toliko iskustva koje sad mogu podijeliti s onima koji bi da probaju trail. Vjerujući da će vremenom biti sve više nas potpuno ludih za trčanjem u prirodi, otvaram novu sekciju na blogu posvećenu trail runningu, Brdo trčim jer štrčim! 

Cilj je da vam s malo teksta i nešto slika opišem staze kojima se može trčati kako bih vam olakšala pripremu za trening. Ili dala ideju kako da provedete popodne ili vikend. Ili ako ste u posjeti Sarajevu, kako da učinite boravak sadržajnijim.

Lokacija: Planina Trebević se nalazi јugoistočno od Sarajeva. Visoka јe 1627 metara i nadovezuјe se na planinu Jahorinu. Pripada Dinaridima. Od Sarajeva do Trebevića se stiže asfaltnim putem, sa više strana. Dio Trebevića koji se nalazi u Federaciji BiH i kojim upravlja Kantonalna javna ustanova za zaštićena prirodna područja ima status „zaštićenog pejzaža“, dok je drugi njegov dio koji se nalazi u Republici Srpskoj bez posebnog statusa. Obronci planine se spuštaju u grad a sarajevske mahale sežu visoko prema prvim usponim. Čini se da je planina sišla u grad i da je njegov neodvojivi dio.

Planinarski objekti na Trebeviću: Napretkov dom, Planinarski dom Čelina, Planinska kuća Grm.

Poznata izletišta: Brus, Prvi šumar

Brus je poznato izletište na Trebeviću. Od centra Sarajeva je udaljen 8 km. Nalazi se na 1150 mnv na starom putu prema Jahorini. Do Brusa možete automobilom ili GRAS-ovim kombijem koji danima vikenda saobraća na liniji Latinska ćuprija – Trebević dva puta dnevno, u 09:00 polazak i 17:00 povratak. Uz cestu su uređena parkirališta. Osim restorana s domaćom kuhinjom, na Brusu su namjenski izrađena roštiljska mjesta za iznajmljivanje izletnicima koji žele da spremaju vlastitu hranu, uređene šetnice i tereni za odbojku, basket i mali fudbal. Moguće je iznajmiti brdski bicikl, quad ili teren za paint ball. Uz ljetnu baštu restorana Brus nalazi se park za djecu sa sadržajima za igru pogodnim za uzrast od 3 do 13 godina. Ako dolazite s porodicom, dok vi odradite svoj trening, ostali članovi se mogu zabaviti i rekreirati na neki drugi način.

 

Staza: Brus - Dobre vode - vrh - greben - Dobre vode - Brus

Početak/cilj: Brus, parking kod Vodovoda

Dužina staze: 8,65 km

Vrsta: kružna

Podloga: zemljana staza, šljunak, šumska staza – jednostupica (single track), tehnička staza preko grebena

Start: 1,149 mnv

Najviša tačka: 1,627 mnv

Uspon: 492 m

Spuštanje: 492 m

Težina: srednje teška (zbog grebena)

Kraći opis: Do vrha je 4 km lakšeg uspona, u početku 1,2 km zemljanom stazom, zatim šljunkovitim putem koji postepeno prelazi na uzanu pločastu stazu a zatim do vrha mekom zemljanom stazom prekrivenom iglicama četine. Prelazak preko grebena je teži jer je staza tehnički zahtjevna. Nakon silaska jednostupicom (single trackom) s grebena, spust je zemljanom stazom do kraja.

Preporuka za opremu: Trail patike su obavezan dio opreme. Imati u vidu da na vrhu planine često duvaju vjetrovi zbog čega je poželjno imati vjetrovke prilagođene godišnjem dobu.

Voda i okrepa: Početnicima preporučujem manju bočicu vode toliko da im je dovoljno do  Dobrih voda, izvora koji se nalazi na dijelu staze kojim prolazite dva puta, prvi put na 1,2 km i drugi put u povratku na 7,5 km.

Napomena: Staza najvećim dijelom prolazi kroz gustu šumu koja će vas štiti od sunca, kiše ili vjetrova. Sam greben planine je ogoljen i osim niskog grmolikog rastinja nema prirodnu zaštitu i sklonište od sunca, vjetra ili kiše. Dužinom staze nema kuća, ali ćete sresti dosta planinara. Na vrhu je rtv toranj i objekat u kojem redovno dežuraju timovi koji ga održavaju tako da im se možete obratiti u slučaju nevolje.

Savjet: Ako ste trkač/ica bez iskustva u trail trčanju onda prilagodite brzinu kretanja elevaciji, podlozi, vlastitoj kondiciji. Na treningu trebate uživati, osvjestiti svoje biće novim iskuistvom. Vodite računa o bezbjednosti, pratite markaciju, oznake i putokaze. Vremenom ćete steći automnost ali za početak, oprez. Uvijek obavjestite ukućane ili prijatelje gdje ste i kad se planirate vratiti. Nosite telefon s napunjenom baterijom sa sobom. (Za više korisnih informacija, svakako pročitajte i Trail trčanje za početnike.)

Izgled staze:

Vertikalni profil:

Foto vodič

Lokacija: Brus

 

Start:

 

Zemljanom stazom, 1,2 km, postoji planinarska markacija

Oštro skretanje lijevo na šljunkoviti put kod Dobrih voda (orjentir razrušeni objekat)

Od Dobrih voda šljunkovitim šumskim putem 

 

A onda malo kamenim "stepenicama"

 

Zatim staza postaje sve mekša a pogledi sve ljepši

 

Pogled s vidikovca

Nakon oštre serpentine u desno, gazite najmekšom stazom kojom ste ikada trčali... do vrha

Izlazak na početak grebena

Prije skretanja desno prema vrhu i grebenu, bacite pogled na Sarajevo, Lapišnicu, Romaniju, Pale, Jahorinu, Puhovu ravan, sve je kao na dlanu

   

Single trackom (jednostupicom) prema vrhu

 

Vrh je za uživanje u svako doba dana  

 

Pogled na greben

A zatim spust do njega

Preko grebena, oprezno 

 

A može i ovako, Sunset Trebević Grebbening

Spust s grebena single trackom

Do zemljanog puta i putokaza za Dobre vode, tu skrećete desno

A onda najljepši dio staze, Her Trailness

  

Spust do Dobrih voda, a zatim zemljanom stazom do kraja, odnosno mjesta odakle ste počeli.

Kad isprobate stazu, podijelite utiske s ostalima. Ako ste mjerili vrijeme za koje ste je pretrčali, ostavite taj podatak u komentaru, možemo da pratimo rekord staze. Ako biste opisu dodali još neki sadržaj, prihvatam sugestije! Hvala!

što blogerka nisam modna

što blogerka nisam modna

pitam sebe vrlo često

na evente da me zovu

čuvaju mi super mjesto

gdje je meni pamet bila

kad sam pisat odlučila

mjesto modom da se bavim

sad trčanjem sve vas gnjavim

šta s čim ide da vam pišem

kome koje boje stoje

na magazin da me metnu

da po meni život kroje

a mogla sam da sam znala

modom sebi put da krčim

mjesto pjesmu što sad pišem

i u pjesmi trku trčim

Kad trkačici staneš na žulj

Na devetom Sarajevskom polumaratonu, nas 19 iz kolektiva u kojem radim je trčalo polumaratonsku trku. Veliki broj njih po prvi put. Bila sam jedina cura među njima. Tek kad smo završili trku, firma objavila fotke i PR tekst kako ima zdrave, brze i aktivne zaposlenike, među kojima ima i to jedno žensko, vidjeh da svi nose iste majice pravljene za tu priliku. SVI OSIM MENE!

Ništa se od ovoga ne bi desilo da je znao reći „izvini“

Pomislih da nije u redu ali da ne trebam baš da zvocam, bolje da čestitam ovima što su po prvi put trčali polumaraton, pa glavnom u toj paradi pošaljem sms sljedećeg sadržaja: „Čestitam na istrčanom polumaratonu! I hvala što ste me se sjetili s ovom majicom koju su svi imali osim mene“. Nije mi do majice, više da čestitam čovjeku, red je a i da mu dam priliku da se izvini što me zaboravio. Ništa ne odgovara. Ni abera. Prokomentarišem cijelu situaciju na Fejsu sljedećim riječima: „Moje žensko biće ne može da otrpi ovu nepažnju, sebičluk i umišljanje da je svijet pravljen samo za muškarce! Pogotovo ne kad su sporiji od mene! Moram još dodati, pošto je ovo svijet glupih takmičenja i ko će biti bolji i brži od koga, da su možda samo petorica bila brža od mene! I kad sam jutros već toliko bitchy, da začinim do kraja, da je njima zapravo svima u opisu posla i da su plaćeni da budu brži od mene! Al` izgleda da ne ispunjavaju neke norme! Šta bi bilo da dan ranije nisam trčala još jednu trku pa mi je ova s njima, alfa-beta-gama-delta mužjacima, bila rastrčavanje iz zezanja! Zahvaljujem se menadžmentu koji nam je odobrio učešće i uplatio startnine, a kolegama što su mislili na mene! Aj zdravo!“

Na to moji frendovi dodaše svoje komentare, uznemiriše se PR duhovi, kad eto ti, zvr, zvrrrrrrr. Zvoni mi telefon. (Aaaa, čitaš, čitaš šefe, sad. Javljaju ti šta pišem, vježbamo krizno komuniciranje).

Ja: Halo.

On: Zdravo drug! Šta ima? (Vedar ton, optimističan)

Ja: Ništa. Na gađanju sam. (To bi trebao biti signal da nemam vremena za priču ali on nastavlja.)

On: Pa kakve su ono prozivke za majicu. Drug, stvarno, bila je jedna za tebe, napravio je Zamjenik (njegov, faca je čovjek, ima i zamjenika) zahvaljujući nekom sponzorstvu ali ti nisi došla kod nas po nju pa sam je dao... (I dalje vedar ton, ne vidi kuda srlja, tctctctctc)

Ja: Niko mi nije rekao da trebam da dođem po nju! (I onda kreće) av-av-av av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av-av-av-av-av-av. (Hladan ton, više režanje)

On: Dobro drug, ako ti tako kažeš. Ćao. (Hladan ton)

Ja reko, nazvao me da se izvine, on me nazvao da mi kaže da je majicu dao nekom drugom! E sad pošto vidim da ti prenose šta pišem, da dovršim priču s ovih par redova.

Drugar-ICA

Kao prvo, ja nisam drug, kolega, jaran, haver. Ja sam drugar-ICA, u bilo kom kontekstu, može i u ovom ljevčarskom, ta sam. Ja sam koleg-ICA! Profesor-ICA! Inspektor-ICA! Trkač-ICA! Bloger-ICA! Možeš da me oslovljavaš kako god želiš u ženskom rodu, jer žensko sam! Dugo već razmišljam zašto me uvijek oslovljavaš sa „drug“ a slični tebi i sa "kolega". Zašto negiraš moj ženski identitet? Zašto ga trebamo izbrisati iz titula, naziva zanimanja? Zašto me zaboravljaš u timu od 19 u kojem sam jedina cura, u timu koji treba da trči skupa? Zašto me zaboraviš kada znaš da GODINAMA pišem o trčanju, trčim trke, volontiram na trkama, organizujem trke, treniram prije i nakon radnog vremena za razliku od tebe koji svoje treninge završiš u toku radne satnice i za to si plaćen. A ja uz sve stignem i porodicu i ručak i prljav veš! Lakše ti je iz više razloga:

1. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žene može biti sposobna da radi jednake poslove kao i vi muškarci.

2. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može da bude ravnopravna s vama.

3. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može biti sposobna da trči s vama.

4. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Možda ti je tako lakše da me gledaš da se ne ložiš i ne balaviš za mnom.

5. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može da ima muda sve ovo da ti kaže!

Kad mi staneš na žulj

Ja sam Ž-E-N-S-K-O! Fina i opasna, tako me opisaše neki zbog mog garda! Kad u sedmici lakšeg treninga to žensko trči 100 kilometara, neizbježno je da dobije po koji žulj. A kad joj na taj žulj stane kolega bez da se udostojio reći „izvini“, onda je vrijeme da se „obračunaju muški“, što bi rekli, odnosno muško-ženski".  

Ako si mislio da samo TI možeš SVE, grdno si se prevario. Jer JA mogu da budem što želim. Mogu da letim. Mogu da ronim. Mogu da pišem. Mogu da pucam. (Pucam i to kako! Od mogućih 100 pogodaka prosječno pogađam 97 pa ako treba neka vježba tvojim alfa-beta-gama-delta mužijacima, uz treninge trčanja, MOGU i to). Mogu da komandujem. (Trenutno je žena general u NATO bazi u Butmiru!) Mogu da se bijem ako želim. Mogu da sudim. Mogu da glumim. Mogu da spavam s kim hoću. Mogu da rađam ili ne rađam djecu. Mogu da putujem. Mogu da vozim. Mogu da te prijavim za seksualno uznemiravanje kada plaziš pogledom po meni. Mogu da te prijavim za diskriminaciju po osnovu pola kada kažeš da se u tvoju organizacionu jedinicu neće zaposliti žensko dok se ti budeš pitao (govorim o istim poslovima koje obavljaš a ne da čisti, sekretariše, kuva kafu ili na bilo koji drugi način servisira tvoj nabildani ego). Mogu da se pozovem na Strategiju koja je stigla svima u firmi a na čijem kraju stoji paragraf da će se poštovati ravnopravnost polova i koristiti titule i nazivi u ženskom rodu! I na Rezolucije, i na Zakone!

Mogu SVE! Zapamti to za svagda, vo vjeki vjekov. Ej men!

O jedinom bh maratonu i trkačkim furkama

Marathons will take you places 

Klaus Westphal, Hartmann Stampfer, Giuseppe Raguso i Unto Peltoniemi su članovi Country Cluba, udruženja maratonaca koji imaju ludu furku da svoje finišerske medalje osvoje trčeći maratone i ultramaratone u što više različitih zemalja svijeta. Na njihovom sajtu postoji lista zemalja koje su odobrene od strane Kluba i zadovoljavaju postavljene kriterije. Svaki član udruženja može tražiti reviziju i inkluziju neke nove zemlje koja u datom trenutku nije na spisku. Ako trče trku koja prolazi kroz više zemalja, samo se jedna može računati u profilu učesnika. A na toj statistici, član i ujedno predsjednik udruženja, John Wallace, prednjači sa 125 zemalja u kojima je istrčao bar jedan maraton dok je drugi po plasmanu Klaus Westphal sa 100 zemalja koje je posjetio da bi svojoj kolekciji dodao još jednu finišersku maratonsku medalju. Jedna od tih 100 zemalja je i Bosna i Hercegovina koja se zahvaljujući maratonu „Stazama Branka Ćopića“ koji organizuje Atletski klub Sloboda iz Novog Grada, spada u listu zemalja koje imaju maratonsku trku. Upravo na ovoj trci sam upoznala četvoricu maratonaca sa početka teksta i saznala za njihovo neobično udruženje.

Prvi polumaraton: šta prolazite i šta vas čeka

Polumaraton je trka koja se trči na stazi od 21.1 km. Spada u dugoprugaške discipline i izuzetno je popularna kod trkača, kako profesionalaca tako i kod rekreativaca.