The North Face Cappadocia Ultra Trail 2015: Kad najbolji dio trke počne na 91. kilometru

For the broad international audience, text in English is here.

“Mrdaj kukovima kao da vrtiš hula-hop oko struka. Nikakve tablete protiv bolova ti neće pomoći. Isteži se. I masiraj bolno mjesto.”

Ovo su savjeti koje mi je dala Ingrid Nikolesić, prijateljica i sjajna trkačica iz Rijeke, nakon što sam joj poslala poruku u kojoj sam se požalila na bol koji se javio negdje u predjelu desnog kuka samo 7 dana pred Cappadocia Ultra Trail koji je moja prva trail trka na +100 kilometara. Bol se pojavio iz čista mira! Samo sam jedno veče ustala iz fotelje i osjetila da se proteže od kuka do iznad koljena. Dva dana kasnije, nisam mogla koračati po ravnom bez oštrog bola u desnom kuku, a uz stepenice sam se jedva pela. U jednom trenutku je to penjanje bilo toliko bolno da sam pomislila pozvati lift kako bih se prebacila sprat više, a onda sam odustala jer sam se sjetila s koliko samo čuđenja gledam na ljude koji su spremni lift pozvati i čekati da bi ih odvezao sprat-dva dole ili gore.

“Vjerovatno su ti nategnuti mišići koji pritišću živac koji ide od leđa i prolazi blizu kuka. To je povreda koja ti neće ništa pogoršati ako s njom budeš trčala. Moraš se samo pripremiti da trpiš bol”. Ingrid mi je takođe s udaljenosti od cirka 525 kilometara koliko ima od Sarajeva do Rijeke, dijagnosticirala povredu u stilu čuvenog doktora Četojevića koji je nakon što je u tv prenosu teniskog meča sa Australian Opena 2010 godine, vidjevši patnju s kojom je Novak Đoković igrao, sa udaljenosti od 15.000 kilometar, pretpostavio da teniser pati od celijakije. Za sebe mislim da sam trkačica sa solidnim iskustvom ali kada su povrede u pitanju, jedina za koju znam je bolna pokosnica koju sam imala na početku priprema za prvi polumaraton. Inače, prije ove povrede sam mislila da se trkačke povrede dobijaju samo ako se oklizneš, sapleteš, padneš na treilu, ili uvrneš zglob tokom treninga.   

Ne znam da li je željela da me utješi, ohrabri ili nasmije, ili sve skupa, Ingrid je još dodala: “Ne zaboravi da je to samo 100 kilometara…. šta da je 100 milja”!

Prije povrede, osjećala sam se snažno i spremno da razbijem svoju prvu stotku! Međutim, kada se bol javio, osjećala sam se skrhano, nesigurno. Da situacija bude još gora, uprava agencije za koju radim, je odlučila da me podrži u ovom poduhvatu jer su bili ponosni što imaju curu u kolektivu koja će predstavljati agenciju na trci na 110 km s preko 3500m uspona! I šta sam ja trebala uraditi? Otkazati sve? Ili pripremiti sebe na bol i patnju ukoliko do tada ne saniram povredu? Naravno da sam izabrala ovo drugo! I istezala se. Masirala. Vrtila kukovima kao da imam hula-hop. Istezala se, masirala, vrtila hula-hop, i sve tako u krug. Već sutra, učinilo mi se da se osjećam bolje. Ipak, nisam bila potpuno sigurna u to jer sam se plašila da me vinta halo efekat. Dva dana kasnije, bol koji me mučio jedva da sam mogla osjetiti tako da sam se mogla otisnuti na put u Tursku bez imalo bojazni da trku neću moći završiti!

Ekipa Jahorina Ultra Traila

Blog, učešće na trkama i organizovanje jedne me spojilo s trkačima iz zemalja bivše Juge tako da je bilo lako okupiti ekipu iskusnih trkača s kojima bih putovala u Kapadokiju. Skoro svi su učesnici prve ultra trail trke u Bosni i Hercegovini verifikovane od strane ITRA-e i njeni  promotori na Cappadocia Ultra Trailu. Smještaj smo rezervisali u prelijepom objektu Royal Stone Houses u mjestu koje se zove Goreme, spakovali sve i krenuli na put s dva vozila, jednim iz Sarajeva i jednim iz Novog Sada. Po prvi put, nas sedmero, ima podršku na putu jer je moj kolega s posla, gospodin Rajko, veliki putnik i podrška svemu što radim, odlučio da krene s nama i da nam bude na ruku za sve što nam zatreba. „Mila, ti češ cijeli put da spavaš. Tebe če Rajkić dovesti odmornu do Kapadokije, jer ti trebaš da trčiš 110 kilometara!“ To mi je rekao pred put. I ko ga ne bi volio takvog!
 

Ekipa Cappadocia Ultra Traila

Prije polaska je bilo mnogo stvari koje sam trebala provjeriti s organizatorom trke jer je skoro svako od nas imao neku situaciju za riješiti po pitanju plaćanja startnine, online ili kasne registracije i slično. Dakle, pisala sam im i slala te mailove za koje sam se trudila da ne budu predugački jer sam se mogla staviti na njihovo mjesto prisjećajući se kako je bilo nama na Jahorini pred trku, objašnjavajući im novonastalu situaciju, razvoj događaja, tražeći njihovu pomoć. Bili su jako susretljivi, odgovarali su na sve moje mailove dajući precizne informacije i prijedloge. Izvinjavala bi im se što dosađujem a s druge strane sam bila sigurna da će na ovaj način definitivno među 1000 prijavljenih učesnika zapamtiti moje ime. Tako je i bilo, gdje god da bih se pojavila, ključne osobe iz organizacije bi me prepoznale i oslovile imenom. Ne mogu vam opisati Vukašinov izraz lica nakon što je svejdočio jednoj takvoj situaciji i uvjerio se da ja, jedna obična trkačica i blogerka s Balkana, nisam totalni anonimus ni u dalekoj Kapadokiji među trkačima iz 46 zemalja. 
 

The North Face Cappadocia Ultra Trail 2015

Ispostavilo se da su sve moje odluke i izbori u vezi sa prvim polumaratonom, maratonom, trailom i ultratrailom na kojem ću učestvovati bili pametni! Izabrati Cappadocia Ultra Taril za svoju prvu +100km trail trku je bio jednako dobar izbor kao što je bila odluka da svoj prvi trail na 65 km trčim ove godine u aprilu na 100 milja Istre. Trka se odvija na planinama i u dolini Kapadokije, region u centralnoj Anadoliji. Kapadokija je jedinstveno mjesto poznato po svojim vilenjačkim dimnjacima, naseobinama i crkvama uklesanim u stijenama koje su kiše i vjetrovi milionima godina prije toga oblikovali. Predstavlja UNESCO-ovu lokaciju svjetske baštine poznatu ne samo po geološkim čudima kojima obiluje već i po jedinstvenoj arhitekturi podzemnih gradova i bogatoj kulturi.
 

Staza i markacija

Najveći dio staze prolazi kroz Nacionalni park Goreme u blizini grada Urgup koji je mjesto starta, tranzicije i finiša. Kappadocia Ultra Trail je vrhunski događaj u okviru  kojeg se organizuju tri trke različite dužine: 110 km sa +3350m, 62 km sa +1850m i 33 km sa +900m. Dvije najduže su verifikovane od strane ITRA-e tako da nose, tri, odnosno jedan kvalifikacijski bod. Drugog dana, prije ceremonije proglašenja pobjednika, organizuju i dječiju trku. Staza najduže trke je prelijepa, priroda nevjerovatna i nakon što sam uspjela sanirati povredu, osjetila sam da me ništa ne može spriječiti da trku ne završim najmanje sat vremena prije limita. Ova Ultra ima vremenski limit od 22 sata zbog čega je ona savršen izbor za elitne treil trkače i rekreativce izvanredne kondicije. Radi poređenja reći ću vam da Jahorina Ultra Trail i 100 kilometara kroz Istru imaju vremenski limit od 33 sata što znči da sam ja trku na 100 km da sam trčala kod nas u BiH mogla startovati u Višegradu, a onda se sa staze odvsti autom do Beograda, popiti kafu ili odgledati predstavu, vratiti se, nastaviti trku gdje sam stala i završiti! E toga nema na CUT-u jer svaka okrepna stanica je i kontrolna i svaka ima svoj vremenski limit koji se mora stizati. To me natjeralo na razmišljanje da se slično pravilo treba uvesti i na JUT-u, pa da od naredne godine krenemo kratiti vremenski limit po malo.

Credit: Trail Ferret

Što se tiče stotke kroz Kapadokiju, njen prvi dio se uglavnom sastoji od jednostupica (singletracks) i zemljanjih puteva što ga čini lakšim i trčljivijim u odnosu na drugi dio koji ide nakon tranzicije na 62 km. Ovaj dio staze ne samo da vam omogućava da iz daleka uživate u fantastičnim horizontima već takođe otvara ova čuda pred vama i vodi vas uzanim i krivudavim putićima, usjecima, pećinama, prolazima. Drugi dio staze je tehnički zbog uspona po nestabilnom kamenju pokrivenom bodljikavim grmićima. Takođe ide zemljanim putevima i jednim dijelom pred sam cilj koritom rijeke. Skoro cijelu drugu polovicu staze sam trčala noću i sama.  

E sad, trčanje noću mi nije novo iskustvo. Trenirala sam u grupi u noćnim uslovima, skidala zastavice na Valamar Trailu noću ali svega par kilometara da sam bila sama. Ovo kroz Kapadokiju je nešto drugo! To je posebno iskustvo i spoznaja da sam samostalna i spremna uputiti se u mrklu noć nepoznatim krajolikom i tako trčati 50-ak kilometara. Na tom dijelu su tri okrepne stanice a između, ništa. Uz put sustignem i prestignem (da, daaaa, prestizalo se) po kojeg trkača. Vegetacija je svedena na nisko rastinje tako da sve što vas okružuje su karakteristične stijene, visoravan i nebo iznad. Osluškivala sam ptice. Njih ima. Po neka buba proleti preko staze u trenutku kad je osvjetlim čeonom lampom.

Markacija je skoro svo vrijeme bila savršena. Bila su dva po mene kritična mjesta zbog kojih sam izgubila skoro sat vremena i trčala dodatnih 3-4 kilometra. Nakon što sam savladala posljednji veliki uspon, oko 92 km, počela sam trčati svoj najbolji dio trke. Pretekla sam najmanje 10ak trkača na stazi koji su se zemljanim putem sporije kretali. Sjetila sam se da mi je još Ingrid rekla da ću najbolje zapravo trčati na 91. km. Wow, ispostavilo se tačnim! Trčala sam i pjevala od sreće! U jednom trenutku sam shvatila da bih mogla, ako nastavim željenim tempom, trku završiti za manje od  20 sati! Očarana ovom idejom, pustila sam da me noge ponesu sa staze i umjesto da se krećem prema kontrolnoj stanici 9, ja sam završila PONOVO na kontrolnoj stanici 7! Tog trenutka, muzika koja mi je odzvanjala u ušima je prestala, kao kakav zvučni efekat presjekao ju je zvuk grebanja po gramofonskoj ploči i nastala je takva buka u mojoj glavi jer sam se uplašila gdje sam, od kud tu, da li ću uspjeti naći put da se vratim na stazu i stignem na cilj prije isteka vremenskog limita! Udahnula sam duboko, presabrala se, otvorila kartu staze koju sam imala u telefonu i shvatila da postoji kratica koja me odvela sa staze i kojom se moram vratiti nazad par kilometara do tačke gdje sam skrenula. Nisam jedina koja je tu fulila jer se put kojim sam nastavila u jednom trenutku nadovezuje na označenu stazu kojom smo već trčali. Da skratim, pronašla sam put nazad i prošla kroz finišersku kapiju u 03:50, sat i 10 minuta prije vremenskog limita.
 

Moja prva trka +100 km 

Hoću li zvučati uobraženo ako kažem da i nije bilo tako stašno kao što sam se plašila da bi moglo biti? Nisam se ni u jednom trenutku raspadala, čuveno pitanje “šta je meni sve ovo trebalo u životu” mi nijednom nije palo na pamet, ništa me nije boljelo, nisam imala žuljeve i sačuvala sam svih 10 noktića na svom mjestu! Ovo vjerovatno govori da sam mogla i brže guzeljati ovom stazom ali s obzirom da sam prvi put na trci na 100km, jedina strategija koje sam se mogla držati je da trčim pametno i u zoni komfora. Što se tiče izbora patika, odlučila sam nositi adidas kanadiu 5 do tranzicije jer će mi ona dati stabilnost i odlična je za teren po kojem smo trčali a potom sam se na tranziciji prezula u adidas response trail boost koji je komforan u dijelu gdje su prsti.    

Blogeri na stazi

Osim što sam upoznala ultra trkače iz različitih dijelova svijeta, imala sam sreću upoznati dvije osobe s kojima osim strasti prema trčanju dijelim još jednu a to je prema pisanju. Coralina Chapatte i Jean-Loupe Fenaux su blogerka i urednik web servisa za podršku trkačima, oboje iskusni u dugoprugaškom trčanju,  na svoj način pišu o svom trkačkom iskustvu, trkama na kojima učestvuju ili o trkama koje žele da promvišu. Oboje su imali uspješne karijere u svojim zemljama, tačnije Cora u Švajcerskoj i Jean-Loup u Francuskoj a onda su odlučili da daju otkaz na poslu i počeli raditi nešto u čemu uživaju i što im daje više slobode. Cora se preselila u Istanbul i sada vodi uspješan blog o trčanju i društvene mreže za poznate sportske brendove dok je Jean-Loup svoje izvještaje koje je kao ekonomista pisao za finansijske novosti zamjenio izvještajima sa trka i tekstovima o trčanju. Oboje zapravo žive scenario fantastičnog videa koji promoviše prirodu i aktivnosti u prirodi kao terapiju za sve bolesti s kontraindikacijama koje su očigledno ovo dvoje takođe doživjeli.

 

Ipak  

Moja jedina zamjerka koja se ne može baš direktno adresirati organizatoru trke jeste smeće kojeg ima dosta na dijelovima staze koji se primiču naseljenim mjestima. I mi imamo isti problem na Jahorina Trailu. Ipak, kao organizatori smo dužni ukazati na problem, podizati svijest kod stanovnika ali i turista jer nerijetko je to smeće upravo na vidikovcima koje oni obilaze. Takođe, ono što sam najmanje očekivala a dešava se izgleda svugdje, jeste smeće koje za sobom ostavljaju trkači! Odbacuju ambalažu gelova, energetskih pločica, sokova i svega onoga što tokom staze isprazne kao okrepu. Ne razumijem da ako mogu nositi punu ambalažu nečega, ne mogu praznu vratiti u torbu i baciti u kantu! Ima i onih koji su malo uviđajniji pa smeće ostavljaju pored zastavica razmišljajući da će ih organizator poslije skupljati pa će pokupiti i smeće! Ne! Organizator će skupljati zastavice ali da bi sakupio smeće, mora angažovati dodatno osoblje koje će nositi vreće i preći ukupnu dužinu staze što znatno usložnjava njeno pospremanje! Dakle, ne zaboravite da je ostavljanje smeća na stazi povod za diskvalifikaciju sa trke pa vi vidite!

Da ne traćim više ni vaše ni svoje vrijeme, evo tabele sa ocjenama i komentarima pojedinih segmenata trke North Face Cappadocia Ultra Trail 2015: 

 

Segment	Ocjena	Komentar
Registracija	5	Jednostavna, online. Nakon prijave, dobijete nalog na stranici. Po želji, saglasnost i ljekarsko uvjerenje možete uploadovati na svoj nalog ili predati ih prilikom preuzimanja startnog aketa.
Startnina	5	Vrijedi svakog centa.
Startni paket	5	Prelijepa majica za trčanje sportskog Brenda North Face. Mali poklon sponzora. Vodič za trku.
Komunikacija s trkačima	5	Višejezična, blagovremena, korisna
Distribucija startnih brojeva	5	Bez kašnjenja i zabuna
Start	5	Na vrijema
Staza	5	Očaravajuća, raznovrsna, većim dijelom trčljiva
Markacija	4	Prvi dio staze odlično označen, drugi je mogao biti bolji.
Okrepe	5	Odlična večera na otvorenom prije početka trke, odlične okrepe dužinom staze, topli obrok po završetku trke za sve trkače bez obzira na vrijeme ulaska u cilj.
Cilj	5	Prelijepa finišerska medalja u cilju. Finišeri Ultra Traila takođe dobijaju North Faceov prsluk kao poklon. Moguće je dobiti i masažu u obližnjem Turskom kupatilu.
Volonteri	5	Ljubazni, susretljivi, profesionalni, na usluzi.
Tranzicija	5	Prostrana, dovoljno hrane za sve. Volunteri na usluzi.
Sistem praćenja	4	Skoro savršen. Organizator je pokušao pratiti trkače na stazi tako što ih je evidentirao prilikom ulaska na kontrolnu tačku i prilikom ponovnog izlaska na stazu kako bi tačno znali gdje se ko nalazi i koliko učesnika je odustalo.
Vizuali, fotografije, video	5	Prelijepi, ujednačenog kvaliteta
Ceremonija zatvaranja	:-)	Nažalost, propustila sam je ali sudeći po fotografijama, bilo je sjajno
Nagrade	:-)	Cool, uglavnom, nagradni kuponi

 

Race Centre

  

                                           Večera pred trku

 Start/tranzicija/cilj, Urgup

Start 62 i 110 u 07:00h

Okrepna stanica 2

Kišni trail running

Sa Jean-Loupom, pretrčali smo dužinu maratona skupa

Zoki i Filip, naši manekeni

Goca šarmerka

Najbolji i najveći ultraš na stazi, Srđan

Dragan, naš predstavnik na 33 K

Vukašin, (ne)zgodan i brz

Naša podrška, gospodin Rajko

Utisci jutro poslije trke

Jutro pred povratak kući, baloni

Hvala sjajnoj ekipi sa kojom sam podijelila ovo iskustvo, Gordani Rožek, Zoranu Prekogačiću, Filipu Šuloviću, Srđanu Tasiću, Draganu Petroviću, Vukašinu Diniću i naravno, gospodinu Rajku Čekiću bez kojeg ovo sve ne bi bilo prava avantura! Pohvale organizatoru i volonterima na stazi! Pozdrav Gordani Maksimović koja je trebala biti s nama i napomena ostalima da prije putovanja provjere rok važenja pasoša! 

Ingrid Nikolesić, brzoj mački koja mi je pomogla da saniram povredu dugujem pivo!

Na kraju, veliko hvala mom kolektivu koji je bio uz mene i kojem je ova medalja posvećena!

Vidimo se naredne godine u Kapadokiji!