Toliko
volim trčanje da mi ni traljavo organizovana trail trka ne može pokvariti
raspoloženje ili plan da uživam u prirodi. Lako se adaptiram, reorganizujem,
prebacim na plan B. Prošle godine na Sutjeska trekingu koji je Šimun Cimerman sa
svojom ekipom organizovao na Magliću, ja sam sa svojom ekipom odlučila da umjesto
da učestvujemo na trci za koju ni sam organizator nije bio siguran da će iko
završiti u definisanom vremenskom limitu, ipak istrčimo trening od 20-ak
kilometara i okupamo se na predivnom srcolikom Trnovačkom jezeru. Nešto
drugačija situacija sa sličnim ishodom samo bez kupanja u jezeru se desila
protekle nedjelje na Avali na otvaranju lige Skyrunning Serbia gdje smo nakon par
kilometara lutanja po šumi zajedno s krdom izgubljenih trkača, umjesto dalje
potrage za markacijom koju je organizator trke postavio kao da je skriveno
blago iz istoimene igre, odlučili istrčati trening u savršenom ambijentu
avalske šume. Ali ekipa s kojom sam se gubila po stazama nije bila jedina bez ideje kuda dalje. Za
one koji nisu bili na trail trci na Avali, rećiću samo da je zbog nedovoljno
dobre markacije i signalizacije na stazi, od trke odustalo više od pola
učesnika.
E
sad, to što sam ja potegla iz Sarajeva da podržim početak nečega što bi trebalo
donijeti veliki iskorak u off road trčanju u Srbiji je nešto drugo. Trening sam
mogla trčati i na Trebeviću koji mi je ispred nosa pri čemu ne bih potrošila ni
feninga a uz novac bih uštedila i vrijeme pa umjesto što sam do Beograda i nazad
putovala 9 sati, mogla što šta drugo uraditi. Ali cijela situacija me natjerala
da razmislim malo bolje o svemu što se desilo i odnosu organizatora trke prema
trkačima. Zbog onih koji će se tek upustiti u iskustvo trčanja trka u prirodi,
i onih koji redovno učestvuju na njima, izdvojila sam ključne kriterije za
ocjenu kvaliteta trail trke na osnovu kojih možete lako sami procjeniti na kom
organizacijskom nivou je trka čiji ste učesnici.
MUST DO LIST za organizatore trail trka iz pera trkača
Prije
svega, ono što je prioritetno, i bez dalje rasprave najvažnije na trail trci je
MARKACIJA. Ona može biti stalna i privremena. Stalnu markaciju čine oznake
dužinom staze a najprepoznatljivija je crveni krug sa bijelim krugom u sredini.
Na mjestima gdje se staze ukrštaju, postoje putokazi. Privremena signalizacija
mogu biti trakice koje se vežu za grane, debla ili šiblje. Mogu biti od PVC
materijala ali i od krep papira kakve sam vidjela na Avali. Takođe se za
privremenu markaciju mogu koristiti i zastavice koje se ubodu u zemlju a zatim
nakon trke pokupe što je možda najbolje i po pitanju zaštite životne sredine
najčistije rješenje. Tamo gdje nema putokaza, na mjestima na kojima se staza
ukršta sa drugom stazom, šumskim putem ili cestom, potrebno je postaviti
privremenu SIGNALIZACIJU koja će pomoći trkaču da bez puno dileme izabere pravi
put. Iako se standardna planinarska markacija postavlja u visini očiju, za
trail trkače najpodesnije je privremenu markaciju postaviti nisko, tačnije na
zemlji, jer je njihov pogled usmjeren prema podlozi po kojoj trče.
Uz
dobru markaciju, sljedeće što je važno su OKREPNE STANICE. U zavisnosti od dužine i težine staze,
poželjno je da uz vodu i neko energetsko osvježavajuće piće, sadrže i hranu,
uglavnom svježe voće kao što su banane, narandže ili limun, suvo voće a one
bolje i krekre, sir, pa čak i napolitanke i čokoladu. Ultramaratonske trke
imaju i stanice na kojima se služi topla supa ili kakva slična okrepa.
Da
bi prva dva standarda bila zadovoljena, organizator trke srazmjerno dužini
staze i broju učesnika, angažuje DOVOLJAN BROJ VOLONTERA koji će pomoći
učesnicima u snalaženju u startnoj zoni, na okrepnim stanicama, u zoni finiša.
Volonteri ostvaruju neposredan kontakt sa učesnicima i jako je važno da su
dobro upoznati sa zadacima koji su im povjereni, da su profesionalni i
odgovorni, motivisani. Nasmijan i zadovoljan volonter – nasmijan i zadovoljan
trkač.
Da
se razumijemo, trkač i na dobro markiranoj stazi može zalutati. Dešava se. Zbog
takvih situacija, svaki učesnik, MORA imati KONTAKT OSOBE zadužene da ispred
organizatora pomogne u lociranju izgubljenog trkača. Na Risnajku u Gorskom
Kotaru sam vidjela odlično rješenje kako da trkač svakog trenutka zna gdje se
nalazi i koga može da pozove u slučaju da se povrijedi ili izgubi jer su sve
informacije bile na startnom broju i one bitne trkaču okrenute tako da ih čita
lako.
BRIFING
pred trku je prilika da se osoba delegirana ispred organizatora (možda je
najbolje da to bude direktor trke) obrati učesnicima i skrene pažnju na neke
bitne informacije u vezi sa stazom, markacijom, okrepnim stanicama, kontrolnim
tačkama, vremenskom limitu. Ako postoje neka rizična mjesta, na njih treba
ukazati. Ako je trka međunarodnog karaktera, onda obavezno sav sadržaj
učesnicima prenijeti na domaćem i bar engleskom jeziku. Ako je staza trke
čuvana u tajnosti do samog starta, onda je organizator mora objasniti, etapu po
etapu.
MAPA
je nešto što olakšava kretanje i dobro dođe čak i kada je staza savršeno
markirana. Ne moraju biti pojedinačne ali jedna ili dvije mape malo većeg
formata koje se mogu postaviti u startnoj zoni, pomoćiće učesnicima da vizuelno
zapamte formu staze pa će onda lakše pratiti markaciju. Takođe, na mapama treba
ucrtati gdje su okrepne stanice jer trkači, bilo da su takmičari ili
rekreativci koji se oslanjaju isključivo na osvježenje koje je organizator pripremio,
trebaju da znaju gdje su iće i piće kako bi mogli rasporediti snagu i eventualne
vlastite zalihe.
Nije
nužno, ali dobar organizator se uvijek potrudi da organizuje AFTER/PASTA/GULAŠ/PASULJ
PARTY za sve učesnike ili bilo kakav vid druženja koji će zadržati finišere i
publiku u ciljnoj zoni. Svakome se žuri nakon trke kući ali je poenta da se to
druženje produži, napravi atmosfera, razmjene mišljenja, oslušne koliko su
učesnici zadovoljni da bi se eventualne greške drugi put ispravile. Istinu
govoreći, to su uglavnom najneukusnije paste i čorbaluci koje možete dobiti ali
ritual zajedničkog objedovanja ili ispijanja piva produbljuje veze u trkačkoj
zajednici a i trkač sitog stomaka će zadovoljniji otići kući.
Iako
nikad ne razmišljam o NAGRADAMA jer ne jurcam na iste, učesnicima je važno da
znaju šta je organizator obezbijedio kroz nagradni fond. Nije bitno da li je
nagradni fond iz sredstava koja se obezbjeđuju startninama ili od sponzorskih kontribucija
ali je lijepo vidjeti da se i o tome vodilo računa. Bogate nagrade privlače
takmičare ali po meni, se ni u kom slučaju, ne trebaju različito tretirati
pobjednice i pobjednici na trkama! Zašto bi pobjednik koji je stazu iste dužine
i uspona pretrčao malo brže u svojoj konkurenciji prosto zato što je biće
fizički jače dobio veći iznos ako je nagrada novčana ili skuplje robne nagrade
od pobjednice u ženskoj konkurenciji?!
Dobra
promocija, kampanja, dronovi, kamere, fotografi, folovi, golovi, majice,
medalje – sve je važno ali se ne smije kvalitet pripreme i realizacije trke
zasnivanti na njima. Bitna je suština i manje će trkači zamjeriti ako nije bilo
kamera, to što su dobili lošiju majicu ili što nema medalja ako su ključne stvari bile kako
treba.
Avalski postmortum
Šta
je od svega ovoga bilo na Avali a šta nije, šta je moglo biti bolje, procjenite
sami. Svako za sebe neka evaluira i ocjeni organizaciju trke. Mene je dobro
raspoloženje držalo cijeli dan a najsrećnija sam bila kada sam gacala po blatu,
proklizavala, jurcala i kikotala se od srca. Osim toga, 16 kilometara se
savršeno uklapalo u moj program treninga i taj dan na Avali sam trebala vidjeti
od čega sam – predhodni dan sam na treningu trčala 42 km i upravo ta brdska
trka mi je pokazala da sam spremna za prvu ultru i da se dan nakon treninga dužine
odlično nosim s usponom. Organizatoru zamjeram što mi je prekinuo tu sreću jer
nakon što sam odustala od trke, prebacila sam se na trening koji više nije imao
istu draž. Još mu više zamjeram to što je ovo prva zvanična trka koju nisam
završila, inače, nikad ne odustjem.
Da
se razumijemo, mi trkači smo potrošači i u toj ulozi, osjetila sam se oštećenom
pa sam s pravom od organizatora tražila da mi startninu Avalske trke prebaci za
„Sokolov put“, trku koju u okviru lige organizuju 1. maja. To je jedina trka za
koju sam još prošle godine u ljeto bila sigurna da ću je uz Sarajevski
polumaraton trčati u 2015. godini. A odlučila sam je trčati ne zbog preporuka i
dobre organizacije jer istu ekipu i sa prošlogodišnjeg „Sokolovog puta“ bije
loš glas već zbog prelijepih krajolika na potezu Niška banja
- Mosor - Sokolov kamen - Trem.
Nebesko trčanje i nebeski narod
Nadam
se da niko neće zlonamjernim shvatiti što u podnaslovu povezujem ove dvije
sintagme ali prosto nisam mogla odoliti! Ono što za kraj želim da poentiram
jeste da Srbija treba da ima svoju Skyrunning ligu zbog svih nas koji smo u
nedjelju bili na Avali. Iskreno govoreći, sve da mogu vratiti vrijeme unazad, ja
bih opet otišla da trčim tragovima srna, samo bih stigla dan ranije i pretrčala
ih prije trke uzduž i poprijeko da se onda
sutra mogu mirne duše izgubiti i odustati od trke. Međutim, organizator lige NE
SMIJE sebi dozvoliti više niti jedan propust jer se od prvog kola najviše
očekivalo a najmanje dobilo. Ovo je trebao biti test i ne mogu da ne pomenem
svoju brigu da ako organizator nije mogao na nanižoj planini kako treba markirati
najkraću planiranu stazu u sezoni, pri čemu je šuma već od ranije bila prožeta
dobro označenim stazama, kako će onda na Staroj ili Šar planini ili Tari na
trkama na 50 km ili više. Brinem se jer ću na Tari trčati 80, tamo nema
gubljenja i odustajanja!
Za kraj, Avala
Planina Avala je visoka svega 511m a to je nadmorska visina na kojoj mi Sarajlije
živimo. Udaljena je od Beograda svega 18 km, dakle do nje možete dotrčati bez
problema ili se do nje prebaciti busom ili kolima i odraditi savršen trening. Krajem 2007. godine, Skupština grada Beograda proglasila je Avalu zaštićenim
prirodnim dobrom sa ukupnom površinom od 489 hektara. Obrasla je listopadnom i četinarskom
šumom. Na vrhu planine podignut je Spomenik Neznanom junaku, djelo Ivana
Meštrovića posvećeno srpskim junacima iz Prvog svjetskog rata. Na putu prema
Beogradu, u selu Jajinci, nalazi se Spomen-park na mjestu gde su Nijemci, tokom
Drugog svjetskog rata, strijeljali oko 80.000 ljudi.