Žene i tene: one su uvele maraton u modu

Jedna od zabluda u vezi sa ženskim trčanjem koje su obilježile 20. vijek jeste i ona iz 60-ih godina prema kojoj ženama na američkom tlu nije bilo dozvoljeno učešće na maratonskim trkama jer nisu bile fizički sposobne pretrčati 42 kilometra, odnosno 26,2 milje. 

Iznesena neistina se zapravo zasnivala na zvaničnom stavu konvencionalne medicine koja je tvrdila da bi posljedice po ženu koja bi istrčala maraton bile fatalne jer bi mogla umrijeti ili bi joj materica tokom ili nakon trke mogla ispasti. Ovaj nonsens (kao i mnogi drugi) je značajno doprinjeo nepovjerenju koje imam prema zvaničnoj medicini i njenim preporukama - ako su mogli takvu glupost tvrditi 60-ih, onda sigurno i danas mnoge medicinske zablude plasiraju u javnost. 

Pravila su da se ruše

Iako su na evropskom kontinentu Francuskinja Marie Louise Ledru 1918. godine i Engleskinja Violet Pircy 1926. godine istrčale maratonsku dužinu, dominantno muška američka kultura nije mogla odobriti učešće žena na maratonskim trkama jer je bilo teško prihvatiti da bi žena mogla biti išta drugo osim domaćica i majka koja je brinula o kući i porodici. Prva Amerikanka koja se usprotivila nepisanom pravilu američkog atletskog svijeta je bila Roberta Bobbi Gibb, dvadesedvogodišnja djevojka koja se doslovno zaljubila u trčanje dok je iz publike s ocem posmatrala Bostonski maraton. 

Evo kako je ona objasnila tu svoju strast: „Bilo je to nešto totalno iracionalno, kao kad se zaljubiš. Tu nije bilo novca, nije ni bilo razloga za trčanje i bilo je mimo svih društvenih i kulturnih normi da žena trči, čak i za muškarce nije bilo društveno prihvatljivo da trče“. Nije mogla odoliti izazovu ali se zbog ustaljenog vjerovanja da žene ne mogu trčati više od 1,5 milja oprezno sama spremala za maratonsku dužinu postepeno unaprjeđujući svoju trkačku formu.

Maraton iz zasjede 

 

Da ženama nije dozvoljeno da trče maraton je saznala tek nakon što je na osnovu poslate prijave za učešće na Bostonskom maratonu 1966. godine dobila odbijenicu. U tom trenutku, Bobbi se već dvije godine spremala za trku i nije mogla prihvatiti poraz prije nego da je uopšte probala istrčati maratonsku stazu. Kao prava gerilka, prerušena u mušku sportsku odjeću koja je sakrivala njene ženske atribute, u žbunju u blizini starta je sačekala početak trke te utrčala u veću grupu trkača nadajući se da će ostati nezapažena. 

Ubrzo su muškarci koji su trčali oko nje primjetili da je među njima trkačica. Znala je da je mogu prijaviti, izgurati sa staze pa se umjesto da ih ignoriše, odlučila smješkati im se. I upalilo je! Na njeno iznenađenje, trkači su joj odgovorili dobrodošlicom. „Počeli smo da pričamo i oni su rekli: Boga ti, volio bih da i moja cura trči ili volio bih da moja supruga trči. Željeli su da svoju ljubav prema trčanju mogu podijeliti sa svojim partnericama“, opisala je Bobbi taj trenutak u jednom od svojih intervjua. 

Bobbi je dakle te godine nezvanično istrčala Bostonski maraton što je inspirisalo i druge žene da u godinama koje će uslijediti, nogu uz nogu, rame uz rame, stanu na startnu crtu s maratoncima i polako se izbore za ravnopravan status žena na maratonima kao i za posebne ženske maratonske trke.

261 

 

Poznata fotografija iz 1967. godine na kojoj direktor Bostonskog maratona pokušava sa staze izgurati Kathrine Switzer s brojem 261 na prsima je zapravo samo logičan slijed onoga što je godinu dana ranije Bobbi započela. Međutim, ova trkačica se odlučila za drugačiju taktiku. Ona se na trku prijavila kao K. V. Switzer, dobila broj koji je istakla na grudima i zajedno sa svojim tadašnjim momkom fudbalerom i ostalim trkačima, krenula sa starta. 

Kada je uslijedila čuvena gurka, robusni momak-fudbaler (nije Switzer nimalo naivna) je stao u zaštitu i odbranio je od napada tako da je postala prva žena koja se zvanično registrovala i završila maraton. Kathrine je kasnije na osnovu ovog iskustva i medijske pažnje koja je uslijedila izgradila karijeru u okviru koje je promovisala žensko trčanje širom svijeta, organizovala ženske trke, pisala o trčanju i ravnopravnosti u trkačkom sportu. Ove godine će nastupom na Bostonskom maratonu obilježiti 50 godina od događaja koji je promjenio dalji tok ženskog dugoprugaškog trčanja. 

Bobbi i Kathy danas 

 

Svaka na svoj način, Bobbi i Kathy su trkačice, koje su postale simboli feminističke borbe za ravnopravno učešće žena na maratonskim takmičenjima. Bobbi i dan danas čuva vitalnost i energičnost dvadesetdvogodišnjakinje koja je istrčala svoju prvu trku u Bostonu. Nikada nije prestala trenirati a 2016. godine, Bostonski atletski savez ju je proglasio predvodnicom trke čime je obilježeno 50 godina od kako je istrčavši svoj prvi maraton iz zasjede prokrčila put inkluziji žena u dugoprugaške trke.

Kathrine takođe čuva svoju tvrdoglavost i već godinama organizuje trke širom svijeta kojima želi ohrabriti žene da se aktivno uključe u rekreativno trčanje, slobodnije prijavljuju za učešće u trkačkim manifestacijama i bolje organizuju za podršku jer je primjećeno da čak i u sredinama gdje ima puno trkačica, one uglavnom trče u parkovima zbog čega njihova brojnost ostaje neprimjećena. Svojom kampanjom „261 neustrašiva“ želi stvoriti uslove za ženski trkački bum pokrećući nove ženske trke i ženske trkačke klubove čije članice bi se sedmično sastajale kako bi trčale s ostalim ženama iz zajednice a potom putem online foruma ostvarile kontakt sa istoimenom globalnom zajednicom. 

Žensko (š)trčanje 

 

Nebrojeno mnogo žena širom svijeta je svakodnevno uključeno u promociju kulture trčanja. Njihovi životi su inspirativni, a enegrija zarazna i neiscrpna. Oglašavaju se putem medija, u direktnoj su interakciji sa ženama, trče i druge uče da to rade iz razloga jer žele da pokažu da žene to mogu ali i da inspirišu obične ljude na isto, kako je Bobbi jednom prilikom rekla, „osjećamo se tako dobro kad trčimo i ako bi svi mogli osjetiti ovo, ovaj osjećaj sreće i fizičkog blagostanja, imati snagu i samostalnost koje dobiješ kad trčiš, koliko bi svijet bio bolje mjesto za život“.

Foto: internet, privatna arhiva

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.

Trčanje vs trke

Toliko volim trčanje da mi ni traljavo organizovana trail trka ne može pokvariti raspoloženje ili plan da uživam u prirodi. Lako se adaptiram, reorganizujem, prebacim na plan B. Prošle godine na Sutjeska trekingu koji je Šimun Cimerman sa svojom ekipom organizovao na Magliću, ja sam sa svojom ekipom odlučila da umjesto da učestvujemo na trci za koju ni sam organizator nije bio siguran da će iko završiti u definisanom vremenskom limitu, ipak istrčimo trening od 20-ak kilometara i okupamo se na predivnom srcolikom Trnovačkom jezeru. Nešto drugačija situacija sa sličnim ishodom samo bez kupanja u jezeru se desila protekle nedjelje na Avali na otvaranju lige Skyrunning Serbia gdje smo nakon par kilometara lutanja po šumi zajedno s krdom izgubljenih trkača, umjesto dalje potrage za markacijom koju je organizator trke postavio kao da je skriveno blago iz istoimene igre, odlučili istrčati trening u savršenom ambijentu avalske šume. Ali ekipa s kojom sam se gubila po stazama nije bila jedina bez ideje kuda dalje. Za one koji nisu bili na trail trci na Avali, rećiću samo da je zbog nedovoljno dobre markacije i signalizacije na stazi, od trke odustalo više od pola učesnika.

E sad, to što sam ja potegla iz Sarajeva da podržim početak nečega što bi trebalo donijeti veliki iskorak u off road trčanju u Srbiji je nešto drugo. Trening sam mogla trčati i na Trebeviću koji mi je ispred nosa pri čemu ne bih potrošila ni feninga a uz novac bih uštedila i vrijeme pa umjesto što sam do Beograda i nazad putovala 9 sati, mogla što šta drugo uraditi. Ali cijela situacija me natjerala da razmislim malo bolje o svemu što se desilo i odnosu organizatora trke prema trkačima. Zbog onih koji će se tek upustiti u iskustvo trčanja trka u prirodi, i onih koji redovno učestvuju na njima, izdvojila sam ključne kriterije za ocjenu kvaliteta trail trke na osnovu kojih možete lako sami procjeniti na kom organizacijskom nivou je trka čiji ste učesnici.

MUST DO LIST za organizatore trail trka iz pera trkača

Prije svega, ono što je prioritetno, i bez dalje rasprave najvažnije na trail trci je MARKACIJA. Ona može biti stalna i privremena. Stalnu markaciju čine oznake dužinom staze a najprepoznatljivija je crveni krug sa bijelim krugom u sredini. Na mjestima gdje se staze ukrštaju, postoje putokazi. Privremena signalizacija mogu biti trakice koje se vežu za grane, debla ili šiblje. Mogu biti od PVC materijala ali i od krep papira kakve sam vidjela na Avali. Takođe se za privremenu markaciju mogu koristiti i zastavice koje se ubodu u zemlju a zatim nakon trke pokupe što je možda najbolje i po pitanju zaštite životne sredine najčistije rješenje. Tamo gdje nema putokaza, na mjestima na kojima se staza ukršta sa drugom stazom, šumskim putem ili cestom, potrebno je postaviti privremenu SIGNALIZACIJU koja će pomoći trkaču da bez puno dileme izabere pravi put. Iako se standardna planinarska markacija postavlja u visini očiju, za trail trkače najpodesnije je privremenu markaciju postaviti nisko, tačnije na zemlji, jer je njihov pogled usmjeren prema podlozi po kojoj trče. 

Uz dobru markaciju, sljedeće što je važno su OKREPNE STANICE.  U zavisnosti od dužine i težine staze, poželjno je da uz vodu i neko energetsko osvježavajuće piće, sadrže i hranu, uglavnom svježe voće kao što su banane, narandže ili limun, suvo voće a one bolje i krekre, sir, pa čak i napolitanke i čokoladu. Ultramaratonske trke imaju i stanice na kojima se služi topla supa ili kakva slična okrepa.

Da bi prva dva standarda bila zadovoljena, organizator trke srazmjerno dužini staze i broju učesnika, angažuje DOVOLJAN BROJ VOLONTERA koji će pomoći učesnicima u snalaženju u startnoj zoni, na okrepnim stanicama, u zoni finiša. Volonteri ostvaruju neposredan kontakt sa učesnicima i jako je važno da su dobro upoznati sa zadacima koji su im povjereni, da su profesionalni i odgovorni, motivisani. Nasmijan i zadovoljan volonter – nasmijan i zadovoljan trkač.

Da se razumijemo, trkač i na dobro markiranoj stazi može zalutati. Dešava se. Zbog takvih situacija, svaki učesnik, MORA imati KONTAKT OSOBE zadužene da ispred organizatora pomogne u lociranju izgubljenog trkača. Na Risnajku u Gorskom Kotaru sam vidjela odlično rješenje kako da trkač svakog trenutka zna gdje se nalazi i koga može da pozove u slučaju da se povrijedi ili izgubi jer su sve informacije bile na startnom broju i one bitne trkaču okrenute tako da ih čita lako.

BRIFING pred trku je prilika da se osoba delegirana ispred organizatora (možda je najbolje da to bude direktor trke) obrati učesnicima i skrene pažnju na neke bitne informacije u vezi sa stazom, markacijom, okrepnim stanicama, kontrolnim tačkama, vremenskom limitu. Ako postoje neka rizična mjesta, na njih treba ukazati. Ako je trka međunarodnog karaktera, onda obavezno sav sadržaj učesnicima prenijeti na domaćem i bar engleskom jeziku. Ako je staza trke čuvana u tajnosti do samog starta, onda je organizator mora objasniti, etapu po etapu.

MAPA je nešto što olakšava kretanje i dobro dođe čak i kada je staza savršeno markirana. Ne moraju biti pojedinačne ali jedna ili dvije mape malo većeg formata koje se mogu postaviti u startnoj zoni, pomoćiće učesnicima da vizuelno zapamte formu staze pa će onda lakše pratiti markaciju. Takođe, na mapama treba ucrtati gdje su okrepne stanice jer trkači, bilo da su takmičari ili rekreativci koji se oslanjaju isključivo na osvježenje koje je organizator pripremio, trebaju da znaju gdje su iće i piće kako bi mogli rasporediti snagu i eventualne vlastite zalihe.

Nije nužno, ali dobar organizator se uvijek potrudi da organizuje AFTER/PASTA/GULAŠ/PASULJ PARTY za sve učesnike ili bilo kakav vid druženja koji će zadržati finišere i publiku u ciljnoj zoni. Svakome se žuri nakon trke kući ali je poenta da se to druženje produži, napravi atmosfera, razmjene mišljenja, oslušne koliko su učesnici zadovoljni da bi se eventualne greške drugi put ispravile. Istinu govoreći, to su uglavnom najneukusnije paste i čorbaluci koje možete dobiti ali ritual zajedničkog objedovanja ili ispijanja piva produbljuje veze u trkačkoj zajednici a i trkač sitog stomaka će zadovoljniji otići kući.

Iako nikad ne razmišljam o NAGRADAMA jer ne jurcam na iste, učesnicima je važno da znaju šta je organizator obezbijedio kroz nagradni fond. Nije bitno da li je nagradni fond iz sredstava koja se obezbjeđuju startninama ili od sponzorskih kontribucija ali je lijepo vidjeti da se i o tome vodilo računa. Bogate nagrade privlače takmičare ali po meni, se ni u kom slučaju, ne trebaju različito tretirati pobjednice i pobjednici na trkama! Zašto bi pobjednik koji je stazu iste dužine i uspona pretrčao malo brže u svojoj konkurenciji prosto zato što je biće fizički jače dobio veći iznos ako je nagrada novčana ili skuplje robne nagrade od pobjednice u ženskoj konkurenciji?!

Dobra promocija, kampanja, dronovi, kamere, fotografi, folovi, golovi, majice, medalje – sve je važno ali se ne smije kvalitet pripreme i realizacije trke zasnivanti na njima. Bitna je suština i manje će trkači zamjeriti ako nije bilo kamera, to što su dobili lošiju majicu ili što nema medalja ako su ključne stvari bile kako treba.

Avalski postmortum

Šta je od svega ovoga bilo na Avali a šta nije, šta je moglo biti bolje, procjenite sami. Svako za sebe neka evaluira i ocjeni organizaciju trke. Mene je dobro raspoloženje držalo cijeli dan a najsrećnija sam bila kada sam gacala po blatu, proklizavala, jurcala i kikotala se od srca. Osim toga, 16 kilometara se savršeno uklapalo u moj program treninga i taj dan na Avali sam trebala vidjeti od čega sam – predhodni dan sam na treningu trčala 42 km i upravo ta brdska trka mi je pokazala da sam spremna za prvu ultru i da se dan nakon treninga dužine odlično nosim s usponom. Organizatoru zamjeram što mi je prekinuo tu sreću jer nakon što sam odustala od trke, prebacila sam se na trening koji više nije imao istu draž. Još mu više zamjeram to što je ovo prva zvanična trka koju nisam završila, inače, nikad ne odustjem.

Da se razumijemo, mi trkači smo potrošači i u toj ulozi, osjetila sam se oštećenom pa sam s pravom od organizatora tražila da mi startninu Avalske trke prebaci za „Sokolov put“, trku koju u okviru lige organizuju 1. maja. To je jedina trka za koju sam još prošle godine u ljeto bila sigurna da ću je uz Sarajevski polumaraton trčati u 2015. godini. A odlučila sam je trčati ne zbog preporuka i dobre organizacije jer istu ekipu i sa prošlogodišnjeg „Sokolovog puta“ bije loš glas već zbog prelijepih krajolika na potezu Niška banja - Mosor - Sokolov kamen - Trem.  

Nebesko trčanje i nebeski narod

Nadam se da niko neće zlonamjernim shvatiti što u podnaslovu povezujem ove dvije sintagme ali prosto nisam mogla odoliti! Ono što za kraj želim da poentiram jeste da Srbija treba da ima svoju Skyrunning ligu zbog svih nas koji smo u nedjelju bili na Avali. Iskreno govoreći, sve da mogu vratiti vrijeme unazad, ja bih opet otišla da trčim tragovima srna, samo bih stigla dan ranije i pretrčala ih prije trke uzduž i poprijeko da se onda sutra mogu mirne duše izgubiti i odustati od trke. Međutim, organizator lige NE SMIJE sebi dozvoliti više niti jedan propust jer se od prvog kola najviše očekivalo a najmanje dobilo. Ovo je trebao biti test i ne mogu da ne pomenem svoju brigu da ako organizator nije mogao na nanižoj planini kako treba markirati najkraću planiranu stazu u sezoni, pri čemu je šuma već od ranije bila prožeta dobro označenim stazama, kako će onda na Staroj ili Šar planini ili Tari na trkama na 50 km ili više. Brinem se jer ću na Tari trčati 80, tamo nema gubljenja i odustajanja!  

Za kraj, Avala

Planina Avala je visoka svega 511m a to je nadmorska visina na kojoj mi Sarajlije živimo. Udaljena je od Beograda svega 18 km, dakle do nje možete dotrčati bez problema ili se do nje prebaciti busom ili kolima i odraditi savršen trening. Krajem 2007. godine, Skupština grada Beograda proglasila je Avalu zaštićenim prirodnim dobrom sa ukupnom površinom od 489 hektara. Obrasla je listopadnom i četinarskom šumom. Na vrhu planine podignut je Spomenik Neznanom junaku, djelo Ivana Meštrovića posvećeno srpskim junacima iz Prvog svjetskog rata. Na putu prema Beogradu, u selu Jajinci, nalazi se Spomen-park na mjestu gde su Nijemci, tokom Drugog svjetskog rata, strijeljali oko 80.000 ljudi.

 

       

Kako do prve ultre

Nikad nisam dosledno pratila niti jedan program treninga. Za svoj prvi polumaraton sam se spremala sama i uz povremene konsultacije sa iskusnijim trkačima, trčala sam, vozila biciklo, igrala tenis. Za pripreme za prvi maraton mi je prijateljica poslala program koji sam svega jednom otvorila. Znam da uvijek predlažu 4-5 trkačkih treninga sedmično a ja bih uvijek jedva nalazila vremena za 3. Trčala bih treninge srednje dužine i duge jer volim taj meditativni „long distance running mood“ a i bili su dobar pokazatelj da bih trku mogla završiti u solidnom vremenu i bez bolnih posljedica. Međutim, za svoju prvu ultru koju ću trčati 18.04. u Istri, po prvi put pratim program treninga i na moje veliko iznenađenje, po prvi put sedmično trčim 5 puta!

Sanja is all in

Žensko sam koje stvara prilike, novac zarađujem sama i ne sjećam se da mi je išta u životu palo s neba, osim možda koji put ptičije govance. Al` i to kažu da je sreća. A onda se pojavio ON, ogroman, popularan i darežljiv. Uvijek u svemu prvi, uvijek u centru pažnje. Nije baš da sam se ložila na takve tipove ali ovome nisam mogla odoliti pogotovo što ludo voli sve što radim: moje treninge prosto obožava i na svakom je sa mnom, želi da uživam u svakom pokretu. Uskoro će pola godine kako smo skupa i vrijeme kao i kilometri s njim prosto leti. Šta više jedna trkačica može poželiti! 

Taman pomislite da sam vam otvorila dušu i da sam pronašla, iz perspektive trkačice, savršenog dečka a onda vam kažem da ja zapravo pišem o adidasu. Nije baš moralo ovoliko godina proći da otkrijem šta znači u životu imati sponzora. Ali, kao što rekoh, mene u životu nije ništa olako zapalo pa je valjda tako i u ovom slučaju jer je moj trud na stazi i za tastaturom, ljubav prema trčanju i pisanju neko primjetio i odlučio nagraditi. Posredstvom divnih ljudi iz bh trgovačkog brenda Sport Life dogovorena je prošle godine saradnja između mene i adidasa. 

Sponzoruša 

Sponzor je izraz koji nije bio baš popularan u vrijeme mog odrastanja u Beogradu. Imati sponzora devedesetih uglavnom je značilo biti frajlica kojoj je sve u životu bilo da se nacifra za svog dečka koji je mogao imati od 19 do 99 godina (uglavnom bliže ovoj drugom drugom dvocifrenom broju), i koji se ponašao kao da dotičnu posjeduje kako kakav ukras. Ipak, mnogo je ljepše značenje koje sponzorstvo ima kroz sport. Ah moje sreće kad je stigao potvrdan odgovor! Iz prve sam se raji pohvalila: „Da, da.. Ana Ivanović i ja“. 

Navučena na crte 

Nisam šopingholičarka, ne zalijećem se lako i ne kupujem nepotrebne stvari. Trudim se ne biti konzument opsjednut stvarima. Trošim s razlogom. Ali i uz svu disciplinu, uvijek ostajemo slabi na neke stvari, a to je u mom slučaju sportska oprema. Ko bi odolio tim šorcićima, topićima, helančicama! O patikama da ne govorim, pogotovo sad kad po preporuci roka trajanja od 600-ak pretrčanih kilometara, jedan par patika nosim 2 mjeseca. Od svega testiranog što je stiglo u izdašnom paketu omiljenog brenda s prepoznatljive 3 crte izdvojila bih 3 proizvoda koji su obilježili moje jesenje i zimske treninge i koje svakako toplo preporučujem kao pametnu investiciju. 

Boost Glide

Prelazak na Boost Glide desio se u periodu priprema za moj prvi maraton. Mogu samo reći da je u pitanju patika savršeno modelovana za moje stopalo i način trčanja. S njom sam se oslobodila žuljeva i podliva, a sačuvala sve noktiće na svom mjestu. I to s pedikirom. Izračunala sam da sam tokom priprema za prvi maraton koji sam trčala u Ljubljani istrčala udaljenost između Sarajeva i Ljubljane tako da je za mene medalja zaslužena zapravo mnogo prije samog starta. Ostalo je bilo još samo zadnjih 42 istrčati a šta je to u poređenju s 600-ak predhodno pređenih. Nakon istrčanog maratona, sutra ujutro sam obula štikle (malo što su mi se nosile, a više jer nisam baš mogla na čelu napisati „da, juče sam istrčala maraton i nije mi ništa“!) i otišla na posao bez ikakvih problema. Zamalo i da medalju okačim oko vrata!

Štrčeće helanke

„Hej, ti što trčiš i štrčiš u tim helankama“, dobacio mi je jedan trkač prije samog finiša u Ljubljani. Taman da mi izmami osmjeh i dâ krila pred ciljnu kapiju. Razmjenismo par riječi. Kaže, trčali smo u Istri skupa na vinskoj trci, pamti moj kostim Grkinje, ali kaže super su mu i ove helanke. A poslije njega, stiglo je još more sličnih komentara. Dakle, ukoliko želite da budete primjećeni, odnosno primjećene, ovaj model će zaista učiniti da štrčite gdje god da se pojavite, bilo da trčite ili se samo šepurite u njima.

Techfit Compression Clima Cool Shirt

Na muškom odjeljenju adidasovog butika u Sarajevo City Centru nađoh savršenu majicu za zimu. Techfit je kompresiona majica dugih rukava koja je bila idealno rješenje za zimske treninge. Kada nije mnogo hladno (od 2 do 6 C), u njoj je ugodno trenirati uz podmajicu dugih rukava tako da izbjegnete pretrpavanje i više slojeva koji često znaju da smetaju. Na nižim temperaturama, dovoljna je još lagana jakna za trčanje preko nje, rukavice i kapa. Trenutno, isti model majice u bijeloj boji je na sniženju i košta 63,20 konvertibilnih maraka (30EUR).

Za kraj, samo par potrošačkih savjeta: 

1. Kupujte pametno, skupa oprema nije možda uvijek najpametniji izbor za vas. Trkačima početnicima ne znači mnogo najskuplji i najnoviji model patika omiljenog brenda. 

2. Pratite sniženja i popuste! Jeste da je tada izbor modela i veličina slabiji ali uštedu koju ćete ostvariti kupovinom na popustu iskoristite za neke druge stvari, npr. kupovinu neke knjige.

3. Čitajte recenzije prije nego što se odlučite za nove proizvode. Prije kupovine se uvijek dobro informišem o proizvodu koji je nov na tržištu ili je meni nepoznat. Mnogo puta bih pogriješila da nisam predhodno obratila pažnju na komentare drugih korisnika.

 

 

 

Hvala studiju Prime Gym Dobrinja i Lani Grgić!

Photo by Anja Tešanović 

Školsko takmičenje u bacanju pogleda u vis

Ispričaću vam anegdotu koju sam više puta prepričavala i svaki put mi je izgledalo kao da opisujem scenu iz nekog skeča Nadrealista ili kakvu montipajtonovsku situaciju apsurda. Doduše, tema iz naslova je preuzeta iz jedne epizode tzv. ratnih Nadrealista u kojoj se akteri takmiče u disciplini bacanja pogleda u vis. U ovom konkretnom našem slučaju, riječ je o istinitom događaju koji reflektuje surovu realnost školskog sporta u BiH, a vjerujem i šire jer npr. u Beogradu, metropoli poznatoj po noćnom provodu i megaprojektu grada na vodi, još uvijek postoje škole koje nemaju salu za fizičko vaspitanje. A priča ide ovako.

1 startnina za 1. Banjalučki polumaraton

Sve jasno? Dakle, blog Trčim jer štrčim vam poklanja startninu za prvi Banjalučki polumaraton koji Trkački rekreativni klub TRK iz Banja Luke organizuje 17.05.2015. godine!

Da biste učestvovali u nagradnoj igri, podijelite na svom profilu link za bilo koji tekst sa bloga, označite ga sa #trcimjerstrcim i #banjalukahalfmarathon i dodajte svoj komentar zašto mislite da bi neko trebao pročitati preporučeni tekst.

Prijave za učešće do 15.01.2015. godine nakon čega će sistem za nasumičnu selekciju, izabrati pobjednika koji će dobiti besplatnu startninu! Srećno! 

Peglanje asfalta vs trail trčanje

Nadam se da me niko neće pogrešno razumjeti ali meni je cestovni trening nakon iskustva trčanja u prirodi toliko prejednostavna i prevaziđena forma koja teško da može zadovoljiti moje trkačke prohtjeve. Da se razumijemo, peglam ja asfalt još uvijek, i uživam u tome, ali samo radnim danima iz razloga jer je tokom mjeseci kratkodnevice uz nefleksibilno radno vrijeme od 9 do 17 nemoguće trenirati u prirodi koliko god da su mi brda blizu. Zato s posebnim nestrpljenjem i radošću planiram svaki vikend i smišljam gdje otići, s kim trenirati, koliko kilometara, šta ponijeti, šta obući.   

 

Od skoro je te treninge lakše organizovati jer je u BiH sve više trkača i trkačica koji vole planine, spremaju se za učešće na trail trkama i posjeduju dovoljno avanturističkog duha da se upuste u otkrivanje novih staza i bogaza. Trenutno funkcionišemo kao neformalna grupa građana Trail Running BiH opredjeljeni da prvenstvo promovišemo trčanje kao svima dostupan oblik rekreacije i trail kao savršen spoj rekreiranja i boravka u prirodi. Osim toga, želja nam je da mi sami upoznamo prirodne ljepote zemlje u kojoj živimo i svoje spoznaje i iskustva prenesemo onima koji žive unutar njenih granica a o njima ne znaju ništa i onima koji su van njenih granica, takođe o njima ne znaju ništa a zanimaju se za njih više od ovih prvih.

Kako sam otkrila i zašto volim trail?

Iako postoje trkačka iskustva koja su univerzalna, postoje i ona specifična i lična koja nas prožimaju toliko snažno da utiču na naš trkački profil ali i svijest pa čak i karakter ako karakter percipiramo kao „način na koji opažamo i doživljavamo unutrašnju i spoljašnju stvarnost, način na koji reagujemo na nju, na koji se branimo od te stvarnosti, izlazimo na kraj sa životnim problemima“. Ne bih da generalizujem i glorifikujem trkače jer ne mislim da su svi jednakog kapaciteta da prepoznaju trčanje kao medij koji će ih oslobodi inhibicija, slabosti i uzdići na jedan viši nivo svijesti na kojem će osjeti slobodu, snagu, povezanost sa prirodom i svijetom koji nas okružuje. Ovo je nivo na kojem se trkačkim patikama dobro ugaze ego i sujeta, a granica vašeg fizičkog bića izbriše jer postajete jedno sa prirodom oko vas. Volim trail jer me odvojio od buke civilizacije kojoj (ne)pripadam, osnažio mentalno i fizički, otkrio krajolike pred kojima mogu samo da ćutim. Treninzi koje sam postepeno izmještala iz urbanih zona na okolne uzbrdice a zatim i na planine su me postepeno pripremili i uveli u svijet trail trčanja. U početku nije bilo lako. Nemam planinarskog iskustva pa mi je trebalo vremena da otkrijem staze, upoznam planine i prevrtljivu ćud prirode, upoznam trkače slične sebi, okupim ekipu i započnemo zajedničke treninge.

To su moji razlozi zašto volim trail trčanje i osvrt na slijed događaja koji me je odveo na planinarske staze. Možda nisu dovolno snažni, opipljivi i konkretni. Neki će se opet s njima identifikovati. Da se preispitivanje ne zavši samo na mom ličnom doživljaju, zamolila sam prijatelje, trail trkače i trkačice, rekreativce i profesionalce, da odgovore na ista pitanja kako bi vam zajedno dali dovoljno argumenata da probate trčanje u prirodi i da ga zavolite ako do sada niste.

Kako sam otkrio/la trail i zašto ga volim?

Goran Lesjak

Budući da živim u prekrasnoj prirodi od rođenja trčim trail, od kada sam počeo trčati 1986 a da toga nisam bio niti svjestan jer mi je oduvijek bilo draže trčati po šumskim stazicama od trčanja po cesti ili atletskoj stazi. Službeno svoju prvu ultru u nekoj trci sam odradio 2010. na otoku Pašmanu u sklopu Škrapinga (nije trail već treking ali je vrlo slično)

Trail trčanje je spoj meni najdražih aktivnosti koje su mi inače služile za opuštanje a to su trčanje i planinarenje tako da kada ne mogu izaći u prirodu na trčanje onda nisam najsretniji. Samo trčanje u prirodi po divljim trail stazicama mi je jedan oblik meditacije i zato često volim biti sam sa stazom jer su onda i moj duh, moje tijelo i ta priroda oko mene jedno.

Nataša Rogić Jukopila

Sasvim slučajno sam otkrila trail. Godinama sam planinarila, pa su mi prijatelji spomenuli utrku „100 milja Istre“. Bez puno razmišljanja, prijavila sam se na prvu utrku u životu i to na 105 km. Cilj mi je bio samo stići do cilja. Rezultat mi nije bio bitan. Zanimalo me kako će moje noge funkcionirati nakon 70, 80 i više kilometara. I uspjela sam stići do Umaga za manje od 23 sata. Bila sam prestrena sto sam to uopće uspjela prijeći pa sam se odmah prijavila i na 100 km Velebita što sam isto uspjela završiti. Nakon Velebita sam ubacila i malo trčanja da budem brža i sad sam postala ovisna o utrkama, trčanju, trailovima. Uz posao i trogodišnjeg dječaka, nažalost nemam puno vremena za trening, ali sam otkrila novu ljubav, na što sam posebno ponosna.

Veroljub Zmijanac

Trail trčanje sam otkrio u Nemačkoj u prelepoj šumi nadomak Štutgarta 2008 godine. Tu sam napravio prve trkačke korake. Nakon toga 2010 godine sam istrčao Alpski maraton Oberstaufen i otkrio totalno novi svet trčanja. 

Trčanje je prilika da dođeš u kontakt sa sobom. Na stazi, uz HR i pejs podatke otkrivaš svoj dah upoređujući osećaj sa podacima na satu. Trail je nešto totalno drugačije. Tu je otkrivanje sebe igra Prirode u kojoj i ti postojiš i tebe kao jednog elementa te prirode. To je onaj trenutak kada pored tebe protrče grupa srna ili kada se spotakneš i padneš na zemlju. To je istovremeni osećaj odvojenosti od Prirode,  straha da ćeš se izgubiti, povrediti se i ostati sam negde duboko u šumi i jednog čudnog spokoja da je sve u redu, savšreno i da ti se tu ništa loše ne može dogooditi. Slična analogija je kao plivanje u bazenu i plivanje u moru. 

Nermina Grierson

Godinama sam gledala slike i ljepotu staza kojima trail trkači prolaze. Uglavnom, trail running u Bosni sam počela nedavno kada sam upoznala fantastičnu ekipu Trail Running BiH koja je bila voljna da podijeli sa mnom staze i vrijeme. Zašto volim trail? Zato što volim prirodu, zato što mi to prostranstvo daje osjećaj slobode, što me trčanje šumskim puteljcima vraća u djetinjstvo. U Bosni je malo teže trčati trail sâm jer staze još uvijek nisu najbolje obilježene ali svaki put kada izađemo da upoznamo novu stazu, kilometri klize i nemaš nikada osjećaj da želiš stati. To je onaj trenutak kada ne postoje granice.

Tanja Stojanovski

Planine mi pružaju osećaj slobode, snage, osećaj da sam živa, izmame i poneku suzu zbog sreće da sam zdrava i da mogu bezbrižno trčati i uživati u njihovim lepotama. Tajne koje kriju planine, brda, potoci, cveće, predivan čisti vazduh, životinje, krajolici koji te očaraju svojim lepotama, sve je to deo i razlog mog obožavanja trail trka. To isčekivanje neočekivanog kada si po prvi put na nekoj novoj planini, u nekoj novoj zemlji.

Mate Ćurić 

Poslije dugo godina planinarenja i alpinizma, jednostavno sam ušao u trail trčanje, na nagovor prijatelja, a to je bilo 2009. Poslije toga sam redovni sudionik trekking utrka. Zašto volim trail trcanje? Jednostavno to je moja ljubav prema prirodi, uživanje u trčanju kroz šumske puteljke, po grebenu planine. Nezamjenjiv osjećaj koji mi pruža zadovoljstvo, sreću i spoznaju da postojim.

Sandra Juhaz

Na planinarskom izletu mi prijatelj govorio o trekingu i trailu i nagovorio me da dodjem na jedan i probam tj. vidim o čemu se radi. S obzirom da sam bila jako skeptična jer sam smatrala da se u planinu i na brdo ide uživat u prirodi i pogledima s vrhova rekla sam da ću razmislit. Razmislila, probala i našla se u tome. Osoba sam koja ne miruje, volim prirodu i šumu a trail mi sve to omogućava. A uz to upoznajem nove ljude i nove krajeve.

Ivan Simić

Pre nekoliko godina u Ovčar banji organizovana je trka "2 za 2" u kojoj je trebalo osvojiti dva vrha - Ovčar i Kablar, i to mi je bio prvi susret sa trejlom, nečim što će mi kasnije postati velika ljubav i strast. Nakon Ovčara i Kablara sledio je Fruškogorski maraton, zatim Hercules u Rumuniji, i ubrzo su mi trejl trke u potpunosti zamenile drumske kao prvi izbor što se tiče omiljene outdoor aktivnosti.

Trejl jednostavno predstavlja potpunije iskustvo - trejl je zanimljiviji, naporniji, bogatiji, uzbudljiviji, zahtevniji, suroviji - na asfaltu se obično boriš sâm sa sobom - svojim ograničenjima, svojim mogućnostima - u planini ti je priroda ne toliko scenografija koliko izazov sâm po sebi. Kada obuješ patike i istrčiš na asfalt samo od tebe zavisi da li ćeš i proći kroz cilj - u šumi nije tako, potrebno je biti koliko trkač toliko i ratnik jer planina ne poklanja prolazne ocene, i ako nisi spreman i koncentrisan osetićeš to na sopstvenoj koži - i zato je koliko volim toliko i poštujem.

Tadeja Krušec

Sve je počelo 2005. godine sa treking ligom. Na Mosor trekingu sam upoznala Žanu Rajić iz AK Sljeme, and rest is history. Uz trenera Janka (Dragan Janković) sam počela redovito trčati i uskoro sam se natjecala na svim mogućim dužinama i terenima, od kros lige, zimske i ljetne brdske lige, polumaratona, maratona, planinske trke. Međutim, planinske trke na duge staze su me izrazito privlačile i od tud trail. Htjela sam se odmorit od trekinga, gdje više-manje moraš stalno biti koncentriran na kartu i uz manevriranje po zahtjevnom terenu moraš i unaprijed planirat i razmišljat kamo. A na trailu samo pičiš i pratiš oznake.

Nikola Kujundžić

Trail trčanje sam otkrio kada sam prvi put otisao na Fruškogorski planinarski maraton i od tada idem svake godine na različite dužine od 57 do 111 km. A trail trcanje volim jer se uvek srećem sa novim predelima, jer mogu da uživam u njima a i samim tim imam vremena da budem sam sa sobom što mi prija.

Alen Paliska

Sasvim slučajno sam otkrio trail. Ustvari, aktivno sam se bavio nogometom više od 20 godina. Jednom me Elena odvela na Učku da tamo čekamo dvoje prijatelja koji su tada nastupali na Učka treku. Meni je bilo nevjerojatno da itko može u tako kratkom vremenu istrčati 30-tak kilometara. Već sljedeće godine (2007.) sam nastupio na Labinjonskom trekingu i tu sam se zarazio. Trail je došao sam po sebi nakon što smo odlučili organizirati pravu utrku (100 Milja Istre 2013). Prvo, trail (i treking) je jedan od najpozitivnijih sportova. Radio sam u desetak raznih sportova, nijedan od njih nije ni blizu te pozitivne, prijateljske atmosfere koja se dešava u trailu.

Drugo, trail trčanje je kontakt s prirodom i potpuna sloboda kretanja, totalno različito od cestovnog trčanja gdje su trkači opterećeni štopericom i ograničeni urbanom sredinom. U trailu je svaka utrka posebna priča, utrke nisu međusobno usporedive i upravo je to najveća prednost traila, svaki put novi uvjeti, novi detalji, novi doživljaj, nova emocija. I još jedan bitan detalj: u trailu su i "zvijezde" ljudi od krvi i mesa, uvijek dostupni i praktički na svakoj utrci možete razmijeniti koju misao sa najvećim imenima svjetskog trail trčanja.

Jelena Dragićević

Trail trčanje sam otkrila sasvim spontano. Može se reći kroz planinarenje. Planinarenjem se bavim duže. Zapravo imam i "staž" od 6-7 godina u trčanju, ali za svoju dušu, i uglavnom u urbanoj sredini. Sve češći boravak u prirodi - planinama pre svega, inspirisao me je da i tamo "pustim" korak. Trail volim zbog svega onoga što planina pruža. Zbog neopisivog osećaja slobode; prirode nezagađene gradskim "dahom"; izazova i za telo i psihu. Istražuješ put kojim trčiš a na tom putu i o sebi otkriješ mnogo.

Šimun Cimerman

Trail sam otkrio po prvi puta 2006. godine, kada sam sudjelovao na Ultra Trail du Mont Blanc. Volim trail, a za razliku od trčanja, što je to jedan od najljepših načina da se upozna i doživi neka lokacija. Zato već, primjerice, 3 godine za redom odlazim u Maroko na Atlas Ultra Trail, gdje, a pod uvjetom da ste fizički spremni, u samo 24 sata i 110km možete upoznati i doživjeti lokaciju ala Atlas gorje ili bilo koju drugu.

Mladen Nedić

Tragajući za nečim drugačijim od cestovnog trčanja došao sam u kontakt sa trailom. Logično je bilo da se trčanje nastavi u prirodi, u malo drugačijem i ljepšem ambijentu. Ono što volim kod trail trčanja je neprestano pomjeranje vlastitih granica i jedan neopisiv osjećaj slobode, a sve to doživljavam u prirodi, na lijepom i zdravom mjestu.

Polona Deželak

Kada počinješ da trčiš, trčiš svugdje i tako sam odkrila sve oblike trčanja. Trčanje po asfaltu te tjera na brzinu i vrijeme a kada se nađeš u šumi i na travnjacima, zaboraviš na vrijeme, žurbu, nema smetnje automobila i džumusa i tako se izgubiš u trčanju. Zato si uvijek govorim, da mi je asfalt za trening a trail za dušu.

Damir Mesec

Trail trčanje sam otkrio putem interneta, preko društvenih stranica i youtube-a. U našim krajevima je prije par godina bio zastupljen samo treking, ali kako je odmicalo vrijeme počele su se pojavljivati i prve trail utrke. Razlika izmedu trekinga i traila jeste da je trail staza u potpunosti oznacena, a treking utrka zahtjeva orjentaciju. Trail mi se dakako daleko više sviđa jer sam prije svega natjecatelj koji voli fitnes i rezultate, a i bavim se trenerskim poslom koji isto to zahtjeva. U treking utrkama nije pravilo da pobjedi onaj koji je najboljoj fizičkoj formi. Mogu pobijediti i oni slabiji ali koji se jako dobro snalaze u prostoru, i to je čar trekinga. Zato više preferiram trail trčanje. A trail volim jer volim boraviti u prirodi, ponajprije na planinama. Volim mir i tišinu koju one daju. Iako ponekad volim imati društvo na treninzima, treniram uglavnom sam. Kombinacija planina i trčanja mi savršeno pašu kako za tijelo tako i za dušu, tako da trail trčanje savršeno odgovara mojoj osobnosti.

Mirsad Abdaković

Moj prvi trail je bio u decembru 2010. godine - "Istra u srcu", 57 km, Savudrija - Novigrad i svake godine sam opet i opet na toj utrci. Trail volim zato što nije monotono dosadno cestovno trčanje i naravno zato što smo u prirodi, brdima, šumama. Osjećaj slobode. Imam lijepa iskustva i dobre rezultate sa takmičenja u Salzburgu na 100 km sa 2500m visinske razlike (ukupno 12. mjesto), Trail maniak 57 km u Klagenfurtu, 100 milja Istre (2013) i nadam se startom broju za UTMB 2015!