Zašto 100 milja?

Prije ravno tri godine sam u zanosu svoje očaranosti polumaratonom kao savršenom dugoprugaškom disciplinom, pretražujujući internet, naišla na video s prvog izdanja trke 100 milja Istre. Vjerovatno na isti način kao što mnogi još uvijek reaguju kada čuju dvocifrene ili trocifrene dužine koje predstavljaju standarde ultratraila, tako sam i ja u tom trenutku s nevjericom gledala u čudne ljude s još čudnijom opremom i pitala se od čega su kad trče 100 km! Ili 100 milja! Pa imaju li oni posao, djecu, kuću? Ja sam se zarekla polumaratonu na vjernost jer uz njega lako usklađujem svoje obaveze na poslu, prema porodici, mogu da pišem i uređujem blog! Do tog trenutka sam bila sigurna da je u našem okruženju najduže što se trči 42 km! Znala sam da tamo neki Ameri trče te stomajlerice ali pojma nisam imala da tamo neki nevjerovatni Alen Paliska organizuje ultratrail trku na koju dolaze ljudi iz cijelog svijeta! 

Ultraši iz BiH

Moje iznenađenje je bilo još veće kada sam na listi finišera 100 milja Istre otkrila svoje zemljake, mahom članove Atletskog kluba Sloboda iz Novog Grada, organizatora jedinog bh maratona, Stazama Branka Ćopića. Momentalno sam svima poslala zahtjeve za prijateljstvo i dala se u istraživanje o trail trkama, vremenom prebacila svoje treninge u prirodu, učila o trailu od drugih, počela pisati o trčanju u prirodi i učestvovati na trail i planinskim trkama. Nakon godinu dana, tokom odmora u Istri, odlučila sam se javiti Alenu Paliski i s puno treme probala zakazati sastanak s njima. „Zdravo Alene. Sanja Kavaz na vezi. Zovem te iz Pule, inače sam iz Sarajeva“, nespretno započeh razgovor nakon što je odgovorio na telefonski poziv. „Znam, znam. Bok Sanja. Kako si“. „Alen Paliska zna ko sam ja! Wow, Sanja jbt“, prostrujalo mi je kroz glavu! Razgovor smo nastavili, dogovorili sastanak, saradnju koja je išla u pravcu organizovanja prvog izdanja Jahorina Ultra Traila.

Tri godine nakon što sam otkrila čarobni svijet ultratraila, Alen Paliska dočekuje mene i moju ekipu u cilju, čestita mi na finišu i rezultatu, ja njemu na sjajnoj trci i ulasku u Svjetski kup jer se od ove godine njegova trka ubraja u 18 elitnih koje čine ono što bi u svijetu traila bio ekvivalent Ligi prvaka. Tako to ide, razvijamo svoje potencijale, poslovne, sportske, ljudske, jer vrijeme ne stoji, pa ni mi. A i  na ovogodišnjoj trci su bila 33 učesnika iz Bosne i Hercegovine i 15-člana međunarodna ekipa koja je nastupila kao Jahorina Ultra Trail Team i popela se na pobjedničko postolje!

Postepeno do prve 100majlerice

Izazov zvani "100 milja" je došao na red nakon par istrčanih ultri, dosta treninga i samopouzdanja koje je eksplodiralo tokom zimske baze kada sam sedmično grabila 120-140 km. Često sama. Često na minusu. Često u šumi. Često i do u ponoć. Da sam blizu željene forme vidjela sam u oktobru prošle godine na Cappadocia Ultra Trailu gdje sam završila 110 km s pjesmom! Međutim, znala sam da je ovo ipak 170 km s preko 7000m kumulativnog uspona a da vam približim koliko je to reći ću vam da je najviši vrh obiju Amerika, Aconcagua, visok 6960m. Imala sam sreću da je sa mnom od početka do kraja trčao Mirsad Abdaković i da sam tokom tog našeg zajedničkog putovanja koje je trajalo 32h 58min, naučila mnogo o ultramaratonima, trkama na kojima je bio, ishrani i otkrila da imamo jako puno zajedničkih interesovanja i osobina.  Jedna od tih je da smo nas dvoje ultraši biljojedi, odnosno da nam se ishrana bazira na bezmesnoj dijeti.

Dan prije starta trke nisam izgledala kao neko ko je u stanju istrčati 10 a kamoli 100 milja! Luđački tempo priprema za odlazak u Istru i promociju Jahorina Ultra Traila, kompletiranje opreme za JUT Team, dva sata sna pred put, iscrpljujuće putovanje do Umaga, prvi dan ciklusa jedva su mi ostavili energije da stojim na nogama! Noć koja je bila preda mnom je trebala donijeti san i potpunu regeneraciju a jutro naznake da li je preda mnom fijasko ili finišerska medalja! Ne moram vam govoriti da je ipak bilo ovo drugo.

Međutim...

100 milja je standard za koji možete fizički i mentalno biti najspremniji ali da vam se ipak desi povreda zbog koje nećete moći stići do kraja ili koja će vam otežati put do finiša. Jedna takva se desila i meni na 156. km. Kilometre pred Buje, posljednju okrepnu stanicu, smo trčali jakim tempom na putu blage uzbrdice. Ulazili smo u drugu noć i bilo nam je važno završiti trku što prije. Sa širokog zemljanog puta skreće se na strmu tehničku stazu na kojoj počinjem da osjećam bol u desnom koljenu. U Bujama na okrepi, jedva hodam. Tačnije, vučem nogu položenu pod uglom od 90 stepeni i jedva se krećem niz brdo. Nalazimo se na dijelu puta koji poznajem od prošle godine kada sam trčala 65 km i koji se sve do cilja može trčati. A ja sam uštopala baš tu! Suočavam se s brutalnom spoznajom da ću se morati vući do kraja jer opcija odustajanja ne dolazi u obzir. U trenutku stajem, odlučujem sanirati bolno mjesto i uz pomoć ekipe koju su u proširenom sastavu pred kraj činili još naš zemljak Branislava Pavić i domaći ultraš, Alen Vuković, skrpimo ko je šta imao tako da sam nanijela gel za hlađenje, bolno mjesto stegnula elastičnim zavojem, popila tabletu protiv bolova, zalijepila hanzaplast na žuljeve na stopalima. Ubrzo sam trkačkim korakom povela ekipu koja je bila uz mene i spremna pratiti me sve da sam morala kljakava militi do kraja. Od tog momenta, jurimo najbrže kilometre na trci i ganjamo prolazno vrijeme ispod 33h!

100 Miles of Flashbacks

Bilo je teških trenutaka ali se oni brzo zaborave. Sjećem se samo da sam se na 110. km bodrila i govorila: "Samo da je stići do 130. km, onda nam ostaje još SAMO maraton" i da mi je negdje na 140. km prošlo kroz glavu: „Nemoj neko da bi me pozvao na planinu ili trčanje nakon ovoga“ i na 150. kilometru: „Paliska, brate, pa moglo je proći i bez ovih nekoliko zadnjih brda“! Al` kao što rekoh, to se brzo zaboravi jer ja evo s nestrpljenjem očekujem oporavak i novu trku na toj istoj Učki koju smo osvajali prve noći! Ono što pamtim sa svoje prve stomajlerice su noćni pogledi s grebena Učke na osvjetljenu Rijeku, skoro pun mjesec koji nam se ukazivao preko Vojaka, svitanje dok se spuštamo prema Buzetu, 10 kilometara pred ulazak u cilj, poruke podrške koje mi je slao Jovica Spajić, trenutak kada su mi na okrepnoj stanici u Oprtlju potvrdili ono u šta sam bila ubijeđena i prije, a to je da je Igor Yovanovitch, član Jahorina Ultra Trail Teama pobjedio na trci na 42 km i trenutak kada su i posljednji članovi našeg tima ušli u cilj i zaokružili zajednički zbir od 1000 milja ili preko 1600 km pretrčanih kroz Istru! 

O opremi

Iako bez mnogo iskustva u trčanju trocifrenih ultratrailova, srećna sam jer sam napravila dobar izbor patika pa sam na prvom dijelu nosila Brooks Cascadiju a nakon tranzicije adidasov terrex boost. Cascadija je patika koju sam potpuno nerazgaženu, dakle novu obula i bila sam sigurna da je dobar izbor a adidas je dva broja veći model koji je od 90. kilometra, na otečenoj nozi, savršeno pasao. Žuljeve koje sam imala napravili su prevoji na čarapama. Uz podršku sponzora Šume Srpske, nabavila top opremu koja je jako bitan segment ne samo za performance tokom trke nego i za oporavak nakon završetka. A uz Jelen pivo i Grafo Balkan Tekstil i opremu za Jahorina Ultra Trail Team. Da li vjerujete da sam svoju prvu stomajlericu završila bez upale mišića? Da, tako je! Osim desnog koljena koje oporavljam mirovanjem i gelovima i bolnih žuljeva nemam drugih tegoba. Sad se odmaram, spavam, klopam uz pojačan unos željeza i kolagena, idem na masažu, istežem se i planiram nove trke! 

Zbog vas koji se veoma često javljate s pitanjima u vezi s opremom za trail, treninzima i pripremama, obećavam tekst kojim ću vam pokušati pomoći. Ja sam sve te stvari morala sama otkrivati a vi imete sreću jer imate mene! Šaljite svoja pitanja putem facebooka na inbox ili na mail adresu sanjakavaz@yahoo.com :-)  

 

 © Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.