srijeda, 29. travnja 2015.

100 milja Istre: katarza zvana ultra

Da u mjernom sistemu postoji jedinica za sreću, onda bi nama koji trčimo trail ta jedinica bio kilometar istrčan kroz Istru, ili preko Pešterske visoravni, Trebevićem ili Fruškom Gorom ili bilo gdje na ovoj planeti gdje naša (ne)kultura nije uzurpirala prirodu! Jeste da su za tu sreću presudni endorfin i runners high koji trkači takođe doživljavaju na cesti ali trčanje u prirodi, pa makar se ona pokazivala u svoj svojoj silini i brutalnosti, donosi potpunije iskustvo, ako hoćete, transcendentalno.

Trčeći zemljanim puteljcima, po grebenu, niz potok, po vrtači, proplanku ili kakvoj vrleti, koliko god dugačka staza bila, i koliko god da smo fizički spremni i brzi, uviđamo da je priroda nesagledivo veća, da smo samo jedan njen mali dio i da je jedini način da se suočimo sa sopstvenom prolaznošću zapravo da se prepustimo toj višoj sili. To u gradu prosto nije moguće jer smo izdvojeni od prirode i poduprijeti gradskim zidinama kao stubovima moći kulture kojoj pripadama, lažno napuhali svoj ego i uskraćeni pogleda s visine ili pogleda u daljinu, ograničeno bacamo pogled u vrh svojih trkačkih patika ili super skupi sportski sat koji nam pokazuje vrijeme i pređene kilometre.  

Da li vam se ikada desilo da dok trčite u šumi osjetite kako se briše granica vašeg fizičkog bića i kako postajete dio neke više enegrije koja vas okružuje? Meni jeste i moram priznati da je osjećaj oslobađajući. Pomogne mi da na kozijoj stazi patikama dobro ugazim svoj ego, da suzbijem sujetu, razbijem predrasude i kroz unutrašnji monolog sama sebi kažem: „mala, nikad se ne furaj da si neko“! 

Ultra trail (ni)je tako ozbiljna stvar


Istrčati 65km od Buzeta do Umaga u okviru prestižne trail trke „100 milja Istre“ je zapravo samo finiš višesedmičnih priprema u okviru kojih sam četiri puta istrčala maraton na dužini s usponom a sedmično nekad ukupno trčala 100ak kilometara. Zvuči brutalno i jeste ali samo iz razloga jer je zaista potrebno mnogo odricanja da bi se stiglo na svaki trening, ishendlovale sve obaveze a da pri tome ne odeš u kućnim papučama na posao, ne zaboraviš dijete na rafu u supermarketu ili ne zguraš mačku u mašinu za pranje veša u kojoj je uglavnom trkačka oprema. Ultre su ozbiljna stvar jer se navučeš na te kilometre po neravninama koje su milionima godina pravile tektonske ploče, nabirale zemlju i stijene i stvarale najfantastičnije reljefe kako bi ti sad trčao njima. Osjećaš se kao da je sve to stvoreno samo da bi se kretao i uživao u pokretu.

Na ultrama su ozbiljni kilometri u pitanju al su ljudi na tim dužinama krajnje neozbiljni. Pa to je hrpa pozitivnih likova iz druge dimenzije, zaluđenika koji su došli istrčati 100-200 kilometara i kroz noć, blato, kišu a nekada i snijeg izboriti se sa svojim demonima. Nisu tu samo mršavi trkači i trkačice vretenastih mišića, suvonjavog i izmorenog lica koji, doduše, jesu najčešći tip koji se sreće. Tu su trkači najrazličitijih konstitucija: manji, veliki poput divova, oni sa siluetama u obliku kruške, jabuke, dijamanta ili pješčanog sata! Ovo vam govorim jer još uvijek ne mogu oprostiti jednoj kruškolikoj bibave guze koja me sprašila negdje na 40. kilometru i ostavila da razmišljam o lakoći s kojom je napredolava na stazi. Čak se činilo kao da uopšte ne trči! Imala je neke obične patike na nogama, kratke soknice i tanke pamučne helanke ispod kojih su se nazirale tange pa je taj bibavi dio još slobodnije poigravao. Dakle, bez skupe opreme i crossfita! 

65 km samoće


Bez obzira na ljude s kojima trčiš u ekipi ili koji su oko tebe, na stazi si sam. Drugi su tu da ti pomognu ako zatreba, da se slikaš s njima, razmjeniš po koju riječ ali si zapravo na stazi sam sa svojim mislima. Po ko zna koji put, i sa starta Istarske 65-ice sam krenula u društvu koje sam vrlo brzo izgubila tako da sam već od 10-og kilometra sama. Ide mi OK. Od kiše i hladnoće sam se zaštitila vrećom za smeće. Srećem ljude, upoznajemo se, razgovaramo o ličnim trail iskustvima. Dosta njih je prvi put na ultra maratonu. Ne znam tačno na kom kilometru, ali blizu polovine, na jednoj uzbrdici, sustižem trkačicu, koja mi se u trenutku dok uporedo trčimo stazom obraća i kaže: „Ti si Sanja Kavez?“. „Da, Kavaz“. „Ja sam Draga Žbontar, prijateljice smo na Facebooku“. „Oh kako ti pristaje ime, draga ženo“ pomislih. Razmjenismo par rečenica. Saznajem da je iz Slovenije, zaposlena je, djeca su odrasla, aktivno trči već par godina. Nastavljamo da pratimo jedna drugu cijelom stazom, ali bez mnogo priče. Pred kraj dogovoramo da li ćemo paliti čeone lampe. Odpuhujemo kad saznajemo da umjesto očekivana 3 zapravo imamo 5 kilometara do kraja. Gasamo po travnatoj stazi, gledamo u pravcu osvjetljenog Umaga i čini nam se da svjetla stoje i da se ne primičemo cilju.

Stižemo do ceste, ja razmišljam da se dugo nisam obradovala nekom asfaltu kao umaškom te večeri. Ulazimo u cilj Draga i ja zajedno. Grlim je i zahvaljujem joj se što je sa mnom podijelila te najljepše, najteže i najduže kilometre. Bez nje bi sve bilo drugačije. Uzvraća mi istim riječima. Epizoda koju sam opisala je univerzalna, desila se mnogima. Isto sam sutra ujutro pročitala iz zagrljaja dvojice trkača, jednog Srbijanca i jednog Hrvata, koji su 173 km pretrčali zajedno. Pomislih kako smo na stazi svi isti paćenici koji su došli istrčati do cilja i često u agoniji koju prolazimo, dočekujemo sapatnike na stazi bez ikakve predrasuda ko su, odakle i kako se zovu. Ultra je katarzično iskustvo do kojeg se stiže na talasima agonije i sreće koji naizmjenično sustižu jedan drugog. Upravo na tim talasima svi jurimo ka cilju u kojem ćemo sa žuljevima na stopalima i bez noktiju na prstima stati i upoznati se sa svojim boljim „ja“.      

100 miles of Istria Review


Ne bih da trošim svoje i vaše vrijeme sa puno priče o organizaciji same trke. Odlučila sam dati pregled ključnih stvari i ocjeniti ih u rangu 1-5.

Segment
Ocjena
Komentar
Prijave
5
Jednostavne, putem weba
Startnina
5
Vrijedi svakog centa
Startni paket
5
Salomon majica, Compressport navlake
Komunikacija sa trkačima
5
Višejezična, blagovremena, korisna
Preuzimanje brojeva
5
Bez gužve, zabuna
Prevoz do starta
5
Bez kašnjenja, gužve
Start trke
5
Na vrijeme, još da nije bilo nevrijeme
Staza
5
Prelijepa, raznovrsna
Markacija
5
Na nekim mjestima na svakih 10-20m
Okrepe
5
Čini ti se zapravo da trčiš s gozbe na gozbu
Cilj
5 +
U cilju dobijete medalju a kombi vas vozi do hotela gdje vas čeka večera/ručak. Poslije vas uredno vrate kući na spavanje tako da možete popiti koje pivo više.
Volonteri

Ljubazni, odmjereni, profesionalni. Vjerujem da ne bi odbili ni da zatražite masažu stopala.
Ručak/večera za finišere
5
Klopa za sve ukuse i prohtjeve
Fotografije i snimci
5+
Čak i u mraku, magli, kiši, snijegu, fotografi su sve dokumentovali maestralno
Proglašenje
5
Ceremonija na kojoj se svi osjećaju važnima
Nagrade
J
Ne znam šta su, al vjerujem da su vrhunske


Zbog svega navedenog, čestitam direktoru trke, Alenu Paliski, i cijeloj ekipi sportsko-rekreativnog kluba Alba i sportskog društva Trickeri kao i volonterima, svim sponzorima na uspješnoj organizaciji trećeg po redu izdanja ultra traila "100 milja Istre".  


Blatnjave staze i patuljci u noći


Za kraj, prenosim vam tri izvještaja sa sve tri trail trke koje su se 17-19.04. trčale u Istri. Dva su pisana, jedan je video. Sva tri su o učešću sjajnih cura koje sam ponosna što poznajem. Prva je Ingrid Nikolesić. U cilj 65-ice je stigla druga. Na ceremoniji proglašenje pobjednika nije bila jer je tog jutra bila pejserka na polumaratonu u Rijeci za vrijeme 1:40. Druga je Iva Matina, Zagrebčanka, trekerica i instruktorica fitnesa. Treća, Marina Nikolić, ultrašica iz Beograda, je završila trku na 173 km halucinirajući o patuljcima i brdima koja plešu. Sva tri zaslužuju vašu pažnju!

Ingrid Nikolesić, 65 km, 7h 15min, Buzet-Umag
Rezime dana: T3, T4, espresso, nema vrhnja, kiša, kiša, start, Niiiiikolaaaaa, nisam ti ja majka!!! kiša, medvjedji luk, ali ono livada cijela, i sve miriše, a u luku daždevnjak, pa još jedan, pa blato, potok, blato, potok, kiša, hladna voda u potoku, cesta jeeeeee, brdo, brdo i smišljanje rečenice jedne jedine, koja mi ipak neće trebati, da i kiša fkors i neki mali vjetrić i ja sami....i zašto se sve to dešava...gospodjo stavite mi rukavice? gel, voda, nizbrdo i pljus u blato, blato, blato, blato, kiša, gel, voda, jebem ti blato, kiša, kiša, brdo, kiša, aaaaaaa cesta nema blata, jebem ti vjetar, kako sad tako jak vjetar, alo?! daj prestani puhati!!! kiša, iglice u kvadrima što je to, pa mogla si se toplije obući pa se ne bi smrzla, to su iglice... čips, čips, čips pa opet blato, kiša, blato, kiša, blato, pa dokle više blato, brdo, brdo, blato, čips, čips...i kaže on meni čips nije zdrav! ma daj, a što mogu kad ga volim, mislim taj čips pomenuti....cesta, jeeee, kratko jer opet jebem ti blato, a kiša, kad je stala kiša?! otkud tolko blato, pa imam još gelova!!!! gel, voda, sljedeći po ps-u za 20 min, jebem ti blato, blato u tenesicama i na tenesicama hmmmm, koliko su sad teške? da ih je izvagati? blato, blato, jel prošlo 20 minuta za taj gel?...blato, pa malo ceste opet i cilj i čips 
Uglavnom, često me pitaju o čemu razmišljam dok trčim 

Iva Matina, 110, 110 km, 20h 25min, Lovran-Umag




Marina Nikolić, 173 km, 44h 17min, Labin-Umag
DA LI SAM VIDELA PATULJKA!?

Najavljuju kisu za subotu, plasim je se, ali kako svima, tako i meni, zar ne!? Nisam od secera, necu se otopiti, a malo blata bice cak i zanimljivo... :-) Eh, poce kisa jos u petak, na samom startu. Dobro, to je samo 173km, izdrzacemo. :-) Nikada se vise nisam radovala na startu, nego sada, mozda zato sto je to moja najduza trka do sad, najveci izazov, krecem u borbu protiv sebe... Bas tako sam ponavljala sebi: "Run your own race!" (Nickademus Hollon)... Nije me zanimalo ostalih 250+ ljudi na startu, nece trcati umesto mene, sama moram da izguram do kraja. 10, 9, 8, 7... 3, 2, 1, START!!! Ispade cvetic sa kose... Suze... Ali dobijam ga nazad vec posle par kilometara :)))) SRECA, RADOST!!!

Odmah mi je jasno da ta trka nije samo 173km... to je 173km po terenu po kom je tesko i hodati, po magli, po mraku... Ali, trcim, uzivam u svakom kilometru, ne plasim se mraka, ne ometa me magla ni sparina, jedino mi smeta jakna i pitam se sto sam je ponela. "Ipak je trebalo da trcim u majici, a ne da slusam druge i ponesem jaknu..."

17h nakon pocetka trke borim se da me vetar ne oduva sa vrha, krijem lice jer svaka kap kise boli kao ubod igle, krijem sake u rukave jer prste vise ne osecam od hladnoce, i razmisljam da li bi dosli po mene ako bih sela tu i pokrila se folijom... Hocu kuci!!! Ne mogu vise, previse je hladno, satima se penjemo na vrh, satima nas vetar ubija, tresemo se, a treba se spustiti jos 10km po blatu do kontrolne tacke. :-( A tamo me ceka jos jedna jakna, za koju sam se takodje pitala zasto sam je ponela... Sreca pa nisam bila tvrdoglava ovog puta, pa sam poslusala trkace, i spakovala jakne... "Odustacu, previse je hladno!" Padam 2 puta u blato, celom tezinom na kuk, pa na ledja, placem od muke, a tih 10km spusta nikako da prodje.

...Kazu da sam u Buzet dosla pokisla i nasmejana, misle da mi nije bilo tesko... Ja sam se samo smejala od srece sto vidim ljude, sto imam gde da se sakrijem od kise, sto mogu da skinem sa sebe mokre stvari koje nosim 20h, sto mogu da popijem caj, sto mogu da sednem... NIKADA SE NISAM TOLIKO SMRZLA!!!
Daju mi stvari, ali blato u koje sam padala prodrlo je i u moje pore, a nemam tus, nemam ni peskir, sobica u kojoj se presvlacim je ledena, i na sebe tako prljavu samo navlacim suve stvari. Nepromocive patike su mi pune vode, a nemam druge, jer ko je ocekivao da ce nepromocive patike biti mokre... Suve carape u mokre patike... I sta sam uradila!? Samo cu napraviti zuljeve... Silazim medju ljude, hipotermicare... Svi se tresu, svi odustaju, a volonter i trkaci sa kojima sam presla jedan deo staze me mole da i ja odustanem... Kisa ne staje, kazu da nas pravo blato tek ceka (i, ne, nisu slagali), i ja odustajem. Crkao je telefon od kise, i ne mogu sebi da dozvolim da odem u sumu sama bez telefona... Sedim sama, suze krecu... "Zar bas na ovoj trci da odustanem!?" Stavljam kapuljacu, izuvam se i na noge stavljam flastere preventivno i navlacim neke kese od napolitanki (to je sve sto su mogli da mi nadju), i nadam se da cu uspeti da zavrsim trku... Ne mogu da odustanem, ne zelim... Tesko je, ali sta sad!? 2 jakne ce valjda pomoci da mi bude malo toplije.... Trcim i placem... Placem jer sam srecna sto nisam odustala!!! Skupila sam...hrabrost, i nastavila!!! Ma, bravo, Marina!!!


Pravo blato nas je tek cekalo, kao sto su rekli... Zivo blato... 124. km, popela sam se na Zamask, i momcima na osmeh uzvratila sa: "Zovite prevoz, odustajem!" Toliko blata, zabe koje krekecu kilometrima, nije to za mene... Dosla sam da uzivam na Istri, ne da se valjam u blatu. Idem kuci, u zagrljaj svom decku!!! Opet je strasno hladno, i dok cekam prevoz pocinjem da se tresem, dok konacno nisam docekala da me momci sa kontrole puste da u njihovom autu docekam svoj prevoz... Prolaze minuti, i konacno neko od trkaca nailazi, dvojica momaka, stranaca... Zar su oni jaci od mene!? "Mogu li ja da se predomislim!? ja bih da nastavim trku!?" I sekund kasnije, ne sacekavsi odgovor, vec stojim ispred auta i spremam se da nastavim trku... Neko vreme sam sa tim strancima drzala temo, a onda sam se izdvojila (kakva greska!).

Opet uspon, dokle ti usponi!? Pedja i ja smo u mojoj basti, objasnjavam mu gde da postavi gipsane PATULJKE... "Marina, trgni se, to su markacije, nema Pedje..." Marina, jesi li videla patuljke!? O, da, jesam... Svaka crvena markacija, bila je patuljak. Usponu nikad kraja, zbunje, markacija, stene, markacija, zbunje, markacija, stene, markacija... "Ja se vrtim u krug... Ovaj ispred mene me zeje*ava, postavlja mi markacije u krug!" Pocinjem da vicem na trkaca ispred sebe: "Ima li kraja!? Dokle u krug!?"... Valjda je stranac, odgovor nisam dobila... Ili njega nije ni bilo!? Eto me konacno u Oprtlju... Jos oko 35km do kraja... dobro sam, konacno mogu da trcim nizbrdo, nece mi trebati vise od 5h da stignem do cilja... Ali, spava mi se... Trcim zmureci, pa se trgnem... Nadala sam se da cu izdrzati do kraja... Saznanje da umesto 20km do kraja imam 30 opet izaziva suze... Trcim, placem na glas, i razmisljam kako ipak necu stici za 35h, nego 36h... Daleko ispod 40 planiranih.. :)))))) Ali, od pocetka ne ide po planu, zasto bi sada...

Tadeja Krusec je organizator trke, saznajem... Eto je, prica mi kako jedan deo staze moram preci prateci markacije, a onda do Umaga moram sama da nadjem put. "Zasto su markacije postavljene u kontra smeru!? Treba da trcim nazad!"... U sledecem momentu sa Groznjana jurim nazad ka Oprtlju, trazim skretanje ka Umagu... Ostaje mi jos samo nemarkirani deo staze, moram ga pronaci sama. Jurim nizbrdo, pa uzbrdo da proverim sa Tadejom da li je to prava staza... "Ne, nije!"... Hajde opet, nizbrdo, pa uzbrdo... Opet nije... Hajde opet nizbrdo, mozda ovog puta nadjem cilj u Umagu... Nema... "Ali ja sam ipak presla svojih 100 milja... Da li ce ih Tadeja priznati!? Nije fer da nas tera da trcimo nemarkiranim stazama, tesko je naci put do Umaga"... U sledecem momentu, vec sam u sumi u Velikom Mokrom Lugu, vrtim se u krug i trazim ulicu koja vodi do moje kuce. Vlada stoji sa mnom, objasnjava mi kuda da dodjem do kuce, ali vrtim se u krug. Onda se pojavljuje Goran autom, da me odveze, ali u trenutku kad prilazim autu, auto nestaje... Nema veze, docice Tadeja da me odvede kuci, ionako je ona organizator, mora da brine o ucesnicima... Cekam, sati prolaze, niko ne dolazi po mene... Trcim u krug, trazim nekoga ispred kuca koje su tu, da bi mi objasnili u kom kraju Velikog Mokrog Luga se nalazim. Nema nikoga...  Hmmm... A sigurna sam da je to VML, samo sa neke druge strane...  konacno dolazi Vlada, objasnjava mi da sam ja u svojoj kuci, samo je ne vidim. Stari fica plave boje, ustvari je moj frizider. vadim hranu iz ranca, slazem na frizider, i jos uvek ubedjujem Vladu da to nije moja kuca  Ali, kako ne umem da objasnim gde mi je kuca, prihvatam da ja ipak zivim tu, da je taj fica moj frizider... Ali, gde su svi!?
Trgla sam se jer se paleta na kojoj sam spavala pomerila, i mislila sam da padam... Budim se, pored mene je ranac, jakna, stapovi, u ruci drzim one kese od napolitanki i flastere... Pa, da, trku sam zavrsila, Tadeja treba da prizna rezultat... "Ne, sta ce mi ove kese u ruci!? Sta cu ja na paleti!?" Sunce vec przi, skoro je 10.30h... Zar nije poslednji put bilo 6 kad sam pogledala!?  "Gde sam!? Odakle ja na sred njive, na paleti!?" Sreca pa sam malo dalje ugledala coveka na traktoru... Trcim do njega, pitam koji je dan... Ne zna da mi kaze... Pitam u kom delu Velikog Mokrog Luga se nalazim, gleda me bledo... Pitam u kom gradu se nalazim, uzvraca pitanjem odakle sam... Shvatam da mu delujem kao luda, ali odgovori, covece, na neko pitanje!!! Konacno spustam glavu i na butini vidim svoj broj, i shvatam da sam na trci, ali na pitanje da li smo u Umagu, debeli odgricno klima glavom... "pa, gde sam, u pm!?"  Onda pocinje da nabraja mesta koja su oko nas... Groznjan, Buje... TO MI RECI!!!! Groznjan!!!! To mi je kontrolna tacka ka kojoj sam krenula... Objasnjava mi debeli kuda da idem, i uplasena od njega, bezim koliko me noge nose... Kad sam konacno zamakla, pokusavam da nadjem neke markacije, ali ih nema... Pokusavam da se setim kako sam tu dospela, ali ne znam... "Pedja me ceka, sigurno brine"...

Stigla sam i u Groznjan... Iz drugog puta... A tamo konacno poznato lice, Damir... Ja jos uvek ne znam da li trcim, ili sam trku zavrsila, gde sam bila i sta sam radila... Ali znam da moram stici u Umag... A do Umaga 5h plakanja... Tetiva ne da da potrcim, misli se vracaju na onu paletu, na kontrolnim tackama se javljam ljudima, a nisam sigurna da li ih vidim... Jos 20km do kraja, a meni treba 5h da ih predjem... 
U toku noci su sumske staze bile ulice sa kucama, grane ljudi u odelim, stabla zivotinje, a bare deca na biciklama... Iznad tunela sedeli su PATULJCI i gledali me... Bila sam svesna da su to halucinacije... A u kom trenutku sam prestala da budem svesna realnog sveta, i presla u svoj ishalucinirani svet!?
Na stazi skoro 45h... I nikada necu prezaliti sto se tako zavrsilo, ali sam naucila da na trku moram otici savrseno odmorna... ili ce se sledeca trka na nekoj paleti i zavrsiti!
Marina, da li si videla patuljka!? O, da, i patuljka, i ljude, i lavove, i krave, i tigraste macke, i sebe kao Alisu u zemlji cuda, veliku kao kuca, i lica ljudi na zemlji, i zmajeve, i decu, i lustere u sred sume, i kraljevske stolice... Videla sam i neke dve cipele cak 2 puta, na putu ka Groznjanu, koje niko drugi nije, ali sam gotovo sigurna da su one bile prave. Video ih je jos neko!? A kada sam Pedju videla 500m od cilja, pravog Pedju, mislila sam da on nije pravi... Mislila sam da ga vidim od silne zelje za njegovim zagrljajem... Kako je prijao taj zagrljaj...
I, da... ovo jeste moj sport!!! I jako sam ponosna na svojih 45h... I jako sam srecna sto ona njiva nije moja kuca!!!
Istra, 17.-19.april, 2015.


   

ponedjeljak, 9. ožujka 2015.

Žene i tene: one su uvele maraton u modu


Jedna od zabluda u vezi sa ženskim trčanjem koje su obilježile 20. vijek jeste i ona iz 60-ih godina prema kojoj ženama na američkom tlu nije bilo dozvoljeno učešće na maratonskim trkama jer nisu bile fizički sposobne pretrčati 42 kilometra, odnosno 26,2 milje. 

Iznesena neistina se zapravo zasnivala na zvaničnom stavu konvencionalne medicine koja je tvrdila da bi posljedice po ženu koja bi istrčala maraton bile fatalne jer bi mogla umrijeti ili bi joj materica tokom ili nakon trke mogla ispasti. Ovaj nonsens (kao i mnogi drugi) je značajno doprinjeo nepovjerenju koje imam prema zvaničnoj medicini i njenim preporukama - ako su mogli takvu glupost tvrditi 60-ih, onda sigurno i danas mnoge medicinske zablude plasiraju u javnost. 

Pravila su da se ruše



Iako su na evropskom kontinentu Francuskinja Marie Louise Ledru 1918. godine i Engleskinja Violet Pircy 1926. godine istrčale maratonsku dužinu, dominantno muška američka kultura nije mogla odobriti učešće žena na maratonskim trkama jer je bilo teško prihvatiti da bi žena mogla biti išta drugo osim domaćica i majka koja je brinula o kući i porodici. Prva Amerikanka koja se usprotivila nepisanom pravilu američkog atletskog svijeta je bila Roberta Bobbi Gibb, dvadesedvogodišnja djevojka koja se doslovno zaljubila u trčanje dok je iz publike s ocem posmatrala Bostonski maraton. 

Evo kako je ona objasnila tu svoju strast: „Bilo je to nešto totalno iracionalno, kao kad se zaljubiš. Tu nije bilo novca, nije ni bilo razloga za trčanje i bilo je mimo svih društvenih i kulturnih normi da žena trči, čak i za muškarce nije bilo društveno prihvatljivo da trče“. Nije mogla odoliti izazovu ali se zbog ustaljenog vjerovanja da žene ne mogu trčati više od 1,5 milja oprezno sama spremala za maratonsku dužinu postepeno unaprjeđujući svoju trkačku formu.

Maraton iz zasjede 

 


Da ženama nije dozvoljeno da trče maraton je saznala tek nakon što je na osnovu poslate prijave za učešće na Bostonskom maratonu 1966. godine dobila odbijenicu. U tom trenutku, Bobbi se već dvije godine spremala za trku i nije mogla prihvatiti poraz prije nego da je uopšte probala istrčati maratonsku stazu. Kao prava gerilka, prerušena u mušku sportsku odjeću koja je sakrivala njene ženske atribute, u žbunju u blizini starta je sačekala početak trke te utrčala u veću grupu trkača nadajući se da će ostati nezapažena. 

Ubrzo su muškarci koji su trčali oko nje primjetili da je među njima trkačica. Znala je da je mogu prijaviti, izgurati sa staze pa se umjesto da ih ignoriše, odlučila smješkati im se. I upalilo je! Na njeno iznenađenje, trkači su joj odgovorili dobrodošlicom. „Počeli smo da pričamo i oni su rekli: Boga ti, volio bih da i moja cura trči ili volio bih da moja supruga trči. Željeli su da svoju ljubav prema trčanju mogu podijeliti sa svojim partnericama“, opisala je Bobbi taj trenutak u jednom od svojih intervjua. 

Bobbi je dakle te godine nezvanično istrčala Bostonski maraton što je inspirisalo i druge žene da u godinama koje će uslijediti, nogu uz nogu, rame uz rame, stanu na startnu crtu s maratoncima i polako se izbore za ravnopravan status žena na maratonima kao i za posebne ženske maratonske trke.


261 

 




















Poznata fotografija iz 1967. godine na kojoj direktor Bostonskog maratona pokušava sa staze izgurati Kathrine Switzer s brojem 261 na prsima je zapravo samo logičan slijed onoga što je godinu dana ranije Bobbi započela. Međutim, ova trkačica se odlučila za drugačiju taktiku. Ona se na trku prijavila kao K. V. Switzer, dobila broj koji je istakla na grudima i zajedno sa svojim tadašnjim momkom fudbalerom i ostalim trkačima, krenula sa starta. 


Kada je uslijedila čuvena gurka, robusni momak-fudbaler (nije Switzer nimalo naivna) je stao u zaštitu i odbranio je od napada tako da je postala prva žena koja se zvanično registrovala i završila maraton. Kathrine je kasnije na osnovu ovog iskustva i medijske pažnje koja je uslijedila izgradila karijeru u okviru koje je promovisala žensko trčanje širom svijeta, organizovala ženske trke, pisala o trčanju i ravnopravnosti u trkačkom sportu. Ove godine će nastupom na Bostonskom maratonu obilježiti 50 godina od događaja koji je promjenio dalji tok ženskog dugoprugaškog trčanja. 



Bobbi i Kathy danas 

 



Svaka na svoj način, Bobbi i Kathy su trkačice, koje su postale simboli feminističke borbe za ravnopravno učešće žena na maratonskim takmičenjima. Bobbi i dan danas čuva vitalnost i energičnost dvadesetdvogodišnjakinje koja je istrčala svoju prvu trku u Bostonu. Nikada nije prestala trenirati a 2016. godine, Bostonski atletski savez ju je proglasio predvodnicom trke čime je obilježeno 50 godina od kako je istrčavši svoj prvi maraton iz zasjede prokrčila put inkluziji žena u dugoprugaške trke.






Kathrine takođe čuva svoju tvrdoglavost i već godinama organizuje trke širom svijeta kojima želi ohrabriti žene da se aktivno uključe u rekreativno trčanje, slobodnije prijavljuju za učešće u trkačkim manifestacijama i bolje organizuju za podršku jer je primjećeno da čak i u sredinama gdje ima puno trkačica, one uglavnom trče u parkovima zbog čega njihova brojnost ostaje neprimjećena. Svojom kampanjom „261 neustrašiva“ želi stvoriti uslove za ženski trkački bum pokrećući nove ženske trke i ženske trkačke klubove čije članice bi se sedmično sastajale kako bi trčale s ostalim ženama iz zajednice a potom putem online foruma ostvarile kontakt sa istoimenom globalnom zajednicom. 

Žensko (š)trčanje 

 

Nebrojeno mnogo žena širom svijeta je svakodnevno uključeno u promociju kulture trčanja. Njihovi životi su inspirativni, a enegrija zarazna i neiscrpna. Oglašavaju se putem medija, u direktnoj su interakciji sa ženama, trče i druge uče da to rade iz razloga jer žele da pokažu da žene to mogu ali i da inspirišu obične ljude na isto, kako je Bobbi jednom prilikom rekla, „osjećamo se tako dobro kad trčimo i ako bi svi mogli osjetiti ovo, ovaj osjećaj sreće i fizičkog blagostanja, imati snagu i samostalnost koje dobiješ kad trčiš, koliko bi svijet bio bolje mjesto za život“.


Foto: internet, privatna arhiva


© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.

utorak, 3. ožujka 2015.

Trčanje vs trke


Toliko volim trčanje da mi ni traljavo organizovana trail trka ne može pokvariti raspoloženje ili plan da uživam u prirodi. Lako se adaptiram, reorganizujem, prebacim na plan B. Prošle godine na Sutjeska trekingu koji je Šimun Cimerman sa svojom ekipom organizovao na Magliću, ja sam sa svojom ekipom odlučila da umjesto da učestvujemo na trci za koju ni sam organizator nije bio siguran da će iko završiti u definisanom vremenskom limitu, ipak istrčimo trening od 20-ak kilometara i okupamo se na predivnom srcolikom Trnovačkom jezeru. Nešto drugačija situacija sa sličnim ishodom samo bez kupanja u jezeru se desila protekle nedjelje na Avali na otvaranju lige Skyrunning Serbia gdje smo nakon par kilometara lutanja po šumi zajedno s krdom izgubljenih trkača, umjesto dalje potrage za markacijom koju je organizator trke postavio kao da je skriveno blago iz istoimene igre, odlučili istrčati trening u savršenom ambijentu avalske šume. Ali ekipa s kojom sam se gubila po stazama nije bila jedina bez ideje kuda dalje. Za one koji nisu bili na trail trci na Avali, rećiću samo da je zbog nedovoljno dobre markacije i signalizacije na stazi, od trke odustalo više od pola učesnika.

E sad, to što sam ja potegla iz Sarajeva da podržim početak nečega što bi trebalo donijeti veliki iskorak u off road trčanju u Srbiji je nešto drugo. Trening sam mogla trčati i na Trebeviću koji mi je ispred nosa pri čemu ne bih potrošila ni feninga a uz novac bih uštedila i vrijeme pa umjesto što sam do Beograda i nazad putovala 9 sati, mogla što šta drugo uraditi. Ali cijela situacija me natjerala da razmislim malo bolje o svemu što se desilo i odnosu organizatora trke prema trkačima. Zbog onih koji će se tek upustiti u iskustvo trčanja trka u prirodi, i onih koji redovno učestvuju na njima, izdvojila sam ključne kriterije za ocjenu kvaliteta trail trke na osnovu kojih možete lako sami procjeniti na kom organizacijskom nivou je trka čiji ste učesnici.

MUST DO LIST za organizatore trail trka iz pera trkača


Prije svega, ono što je prioritetno, i bez dalje rasprave najvažnije na trail trci je MARKACIJA. Ona može biti stalna i privremena. Stalnu markaciju čine oznake dužinom staze a najprepoznatljivija je crveni krug sa bijelim krugom u sredini. Na mjestima gdje se staze ukrštaju, postoje putokazi. Privremena signalizacija mogu biti trakice koje se vežu za grane, debla ili šiblje. Mogu biti od PVC materijala ali i od krep papira kakve sam vidjela na Avali. Takođe se za privremenu markaciju mogu koristiti i zastavice koje se ubodu u zemlju a zatim nakon trke pokupe što je možda najbolje i po pitanju zaštite životne sredine najčistije rješenje. Tamo gdje nema putokaza, na mjestima na kojima se staza ukršta sa drugom stazom, šumskim putem ili cestom, potrebno je postaviti privremenu SIGNALIZACIJU koja će pomoći trkaču da bez puno dileme izabere pravi put. Iako se standardna planinarska markacija postavlja u visini očiju, za trail trkače najpodesnije je privremenu markaciju postaviti nisko, tačnije na zemlji, jer je njihov pogled usmjeren prema podlozi po kojoj trče. 

Uz dobru markaciju, sljedeće što je važno su OKREPNE STANICE.  U zavisnosti od dužine i težine staze, poželjno je da uz vodu i neko energetsko osvježavajuće piće, sadrže i hranu, uglavnom svježe voće kao što su banane, narandže ili limun, suvo voće a one bolje i krekre, sir, pa čak i napolitanke i čokoladu. Ultramaratonske trke imaju i stanice na kojima se služi topla supa ili kakva slična okrepa.

Da bi prva dva standarda bila zadovoljena, organizator trke srazmjerno dužini staze i broju učesnika, angažuje DOVOLJAN BROJ VOLONTERA koji će pomoći učesnicima u snalaženju u startnoj zoni, na okrepnim stanicama, u zoni finiša. Volonteri ostvaruju neposredan kontakt sa učesnicima i jako je važno da su dobro upoznati sa zadacima koji su im povjereni, da su profesionalni i odgovorni, motivisani. Nasmijan i zadovoljan volonter – nasmijan i zadovoljan trkač.

Da se razumijemo, trkač i na dobro markiranoj stazi može zalutati. Dešava se. Zbog takvih situacija, svaki učesnik, MORA imati KONTAKT OSOBE zadužene da ispred organizatora pomogne u lociranju izgubljenog trkača. Na Risnajku u Gorskom Kotaru sam vidjela odlično rješenje kako da trkač svakog trenutka zna gdje se nalazi i koga može da pozove u slučaju da se povrijedi ili izgubi jer su sve informacije bile na startnom broju i one bitne trkaču okrenute tako da ih čita lako.

BRIFING pred trku je prilika da se osoba delegirana ispred organizatora (možda je najbolje da to bude direktor trke) obrati učesnicima i skrene pažnju na neke bitne informacije u vezi sa stazom, markacijom, okrepnim stanicama, kontrolnim tačkama, vremenskom limitu. Ako postoje neka rizična mjesta, na njih treba ukazati. Ako je trka međunarodnog karaktera, onda obavezno sav sadržaj učesnicima prenijeti na domaćem i bar engleskom jeziku. Ako je staza trke čuvana u tajnosti do samog starta, onda je organizator mora objasniti, etapu po etapu.

MAPA je nešto što olakšava kretanje i dobro dođe čak i kada je staza savršeno markirana. Ne moraju biti pojedinačne ali jedna ili dvije mape malo većeg formata koje se mogu postaviti u startnoj zoni, pomoćiće učesnicima da vizuelno zapamte formu staze pa će onda lakše pratiti markaciju. Takođe, na mapama treba ucrtati gdje su okrepne stanice jer trkači, bilo da su takmičari ili rekreativci koji se oslanjaju isključivo na osvježenje koje je organizator pripremio, trebaju da znaju gdje su iće i piće kako bi mogli rasporediti snagu i eventualne vlastite zalihe.

Nije nužno, ali dobar organizator se uvijek potrudi da organizuje AFTER/PASTA/GULAŠ/PASULJ PARTY za sve učesnike ili bilo kakav vid druženja koji će zadržati finišere i publiku u ciljnoj zoni. Svakome se žuri nakon trke kući ali je poenta da se to druženje produži, napravi atmosfera, razmjene mišljenja, oslušne koliko su učesnici zadovoljni da bi se eventualne greške drugi put ispravile. Istinu govoreći, to su uglavnom najneukusnije paste i čorbaluci koje možete dobiti ali ritual zajedničkog objedovanja ili ispijanja piva produbljuje veze u trkačkoj zajednici a i trkač sitog stomaka će zadovoljniji otići kući.

Iako nikad ne razmišljam o NAGRADAMA jer ne jurcam na iste, učesnicima je važno da znaju šta je organizator obezbijedio kroz nagradni fond. Nije bitno da li je nagradni fond iz sredstava koja se obezbjeđuju startninama ili od sponzorskih kontribucija ali je lijepo vidjeti da se i o tome vodilo računa. Bogate nagrade privlače takmičare ali po meni, se ni u kom slučaju, ne trebaju različito tretirati pobjednice i pobjednici na trkama! Zašto bi pobjednik koji je stazu iste dužine i uspona pretrčao malo brže u svojoj konkurenciji prosto zato što je biće fizički jače dobio veći iznos ako je nagrada novčana ili skuplje robne nagrade od pobjednice u ženskoj konkurenciji?!

Dobra promocija, kampanja, dronovi, kamere, fotografi, folovi, golovi, majice, medalje – sve je važno ali se ne smije kvalitet pripreme i realizacije trke zasnivanti na njima. Bitna je suština i manje će trkači zamjeriti ako nije bilo kamera, to što su dobili lošiju majicu ili što nema medalja ako su ključne stvari bile kako treba.

Avalski postmortum


Šta je od svega ovoga bilo na Avali a šta nije, šta je moglo biti bolje, procjenite sami. Svako za sebe neka evaluira i ocjeni organizaciju trke. Mene je dobro raspoloženje držalo cijeli dan a najsrećnija sam bila kada sam gacala po blatu, proklizavala, jurcala i kikotala se od srca. Osim toga, 16 kilometara se savršeno uklapalo u moj program treninga i taj dan na Avali sam trebala vidjeti od čega sam – predhodni dan sam na treningu trčala 42 km i upravo ta brdska trka mi je pokazala da sam spremna za prvu ultru i da se dan nakon treninga dužine odlično nosim s usponom. Organizatoru zamjeram što mi je prekinuo tu sreću jer nakon što sam odustala od trke, prebacila sam se na trening koji više nije imao istu draž. Još mu više zamjeram to što je ovo prva zvanična trka koju nisam završila, inače, nikad ne odustjem.

Da se razumijemo, mi trkači smo potrošači i u toj ulozi, osjetila sam se oštećenom pa sam s pravom od organizatora tražila da mi startninu Avalske trke prebaci za „Sokolov put“, trku koju u okviru lige organizuju 1. maja. To je jedina trka za koju sam još prošle godine u ljeto bila sigurna da ću je uz Sarajevski polumaraton trčati u 2015. godini. A odlučila sam je trčati ne zbog preporuka i dobre organizacije jer istu ekipu i sa prošlogodišnjeg „Sokolovog puta“ bije loš glas već zbog prelijepih krajolika na potezu Niška banja - Mosor - Sokolov kamen - Trem.  

Nebesko trčanje i nebeski narod


Nadam se da niko neće zlonamjernim shvatiti što u podnaslovu povezujem ove dvije sintagme ali prosto nisam mogla odoliti! Ono što za kraj želim da poentiram jeste da Srbija treba da ima svoju Skyrunning ligu zbog svih nas koji smo u nedjelju bili na Avali. Iskreno govoreći, sve da mogu vratiti vrijeme unazad, ja bih opet otišla da trčim tragovima srna, samo bih stigla dan ranije i pretrčala ih prije trke uzduž i poprijeko da se onda sutra mogu mirne duše izgubiti i odustati od trke. Međutim, organizator lige NE SMIJE sebi dozvoliti više niti jedan propust jer se od prvog kola najviše očekivalo a najmanje dobilo. Ovo je trebao biti test i ne mogu da ne pomenem svoju brigu da ako organizator nije mogao na nanižoj planini kako treba markirati najkraću planiranu stazu u sezoni, pri čemu je šuma već od ranije bila prožeta dobro označenim stazama, kako će onda na Staroj ili Šar planini ili Tari na trkama na 50 km ili više. Brinem se jer ću na Tari trčati 80, tamo nema gubljenja i odustajanja!  

Za kraj, Avala


Planina Avala je visoka svega 511m a to je nadmorska visina na kojoj mi Sarajlije živimo. Udaljena je od Beograda svega 18 km, dakle do nje možete dotrčati bez problema ili se do nje prebaciti busom ili kolima i odraditi savršen trening. Krajem 2007. godine, Skupština grada Beograda proglasila je Avalu zaštićenim prirodnim dobrom sa ukupnom površinom od 489 hektara. Obrasla je listopadnom i četinarskom šumom. Na vrhu planine podignut je Spomenik Neznanom junaku, djelo Ivana Meštrovića posvećeno srpskim junacima iz Prvog svjetskog rata. Na putu prema Beogradu, u selu Jajinci, nalazi se Spomen-park na mjestu gde su Nijemci, tokom Drugog svjetskog rata, strijeljali oko 80.000 ljudi.

 
       


četvrtak, 19. veljače 2015.

Kako do prve ultre


Nikad nisam dosledno pratila niti jedan program treninga. Za svoj prvi polumaraton sam se spremala sama i uz povremene konsultacije sa iskusnijim trkačima, trčala sam, vozila biciklo, igrala tenis. Za pripreme za prvi maraton mi je prijateljica poslala program koji sam svega jednom otvorila. Znam da uvijek predlažu 4-5 trkačkih treninga sedmično a ja bih uvijek jedva nalazila vremena za 3. Trčala bih treninge srednje dužine i duge jer volim taj meditativni „long distance running mood“ a i bili su dobar pokazatelj da bih trku mogla završiti u solidnom vremenu i bez bolnih posljedica. Međutim, za svoju prvu ultru koju ću trčati 18.04. u Istri, po prvi put pratim program treninga i na moje veliko iznenađenje, po prvi put sedmično trčim 5 puta!