Peglanje asfalta vs trail trčanje

Nadam se da me niko neće pogrešno razumjeti ali meni je cestovni trening nakon iskustva trčanja u prirodi toliko prejednostavna i prevaziđena forma koja teško da može zadovoljiti moje trkačke prohtjeve. Da se razumijemo, peglam ja asfalt još uvijek, i uživam u tome, ali samo radnim danima iz razloga jer je tokom mjeseci kratkodnevice uz nefleksibilno radno vrijeme od 9 do 17 nemoguće trenirati u prirodi koliko god da su mi brda blizu. Zato s posebnim nestrpljenjem i radošću planiram svaki vikend i smišljam gdje otići, s kim trenirati, koliko kilometara, šta ponijeti, šta obući.   

 

Od skoro je te treninge lakše organizovati jer je u BiH sve više trkača i trkačica koji vole planine, spremaju se za učešće na trail trkama i posjeduju dovoljno avanturističkog duha da se upuste u otkrivanje novih staza i bogaza. Trenutno funkcionišemo kao neformalna grupa građana Trail Running BiH opredjeljeni da prvenstvo promovišemo trčanje kao svima dostupan oblik rekreacije i trail kao savršen spoj rekreiranja i boravka u prirodi. Osim toga, želja nam je da mi sami upoznamo prirodne ljepote zemlje u kojoj živimo i svoje spoznaje i iskustva prenesemo onima koji žive unutar njenih granica a o njima ne znaju ništa i onima koji su van njenih granica, takođe o njima ne znaju ništa a zanimaju se za njih više od ovih prvih.

Kako sam otkrila i zašto volim trail?

Iako postoje trkačka iskustva koja su univerzalna, postoje i ona specifična i lična koja nas prožimaju toliko snažno da utiču na naš trkački profil ali i svijest pa čak i karakter ako karakter percipiramo kao „način na koji opažamo i doživljavamo unutrašnju i spoljašnju stvarnost, način na koji reagujemo na nju, na koji se branimo od te stvarnosti, izlazimo na kraj sa životnim problemima“. Ne bih da generalizujem i glorifikujem trkače jer ne mislim da su svi jednakog kapaciteta da prepoznaju trčanje kao medij koji će ih oslobodi inhibicija, slabosti i uzdići na jedan viši nivo svijesti na kojem će osjeti slobodu, snagu, povezanost sa prirodom i svijetom koji nas okružuje. Ovo je nivo na kojem se trkačkim patikama dobro ugaze ego i sujeta, a granica vašeg fizičkog bića izbriše jer postajete jedno sa prirodom oko vas. Volim trail jer me odvojio od buke civilizacije kojoj (ne)pripadam, osnažio mentalno i fizički, otkrio krajolike pred kojima mogu samo da ćutim. Treninzi koje sam postepeno izmještala iz urbanih zona na okolne uzbrdice a zatim i na planine su me postepeno pripremili i uveli u svijet trail trčanja. U početku nije bilo lako. Nemam planinarskog iskustva pa mi je trebalo vremena da otkrijem staze, upoznam planine i prevrtljivu ćud prirode, upoznam trkače slične sebi, okupim ekipu i započnemo zajedničke treninge.

To su moji razlozi zašto volim trail trčanje i osvrt na slijed događaja koji me je odveo na planinarske staze. Možda nisu dovolno snažni, opipljivi i konkretni. Neki će se opet s njima identifikovati. Da se preispitivanje ne zavši samo na mom ličnom doživljaju, zamolila sam prijatelje, trail trkače i trkačice, rekreativce i profesionalce, da odgovore na ista pitanja kako bi vam zajedno dali dovoljno argumenata da probate trčanje u prirodi i da ga zavolite ako do sada niste.

Kako sam otkrio/la trail i zašto ga volim?

Goran Lesjak

Budući da živim u prekrasnoj prirodi od rođenja trčim trail, od kada sam počeo trčati 1986 a da toga nisam bio niti svjestan jer mi je oduvijek bilo draže trčati po šumskim stazicama od trčanja po cesti ili atletskoj stazi. Službeno svoju prvu ultru u nekoj trci sam odradio 2010. na otoku Pašmanu u sklopu Škrapinga (nije trail već treking ali je vrlo slično)

Trail trčanje je spoj meni najdražih aktivnosti koje su mi inače služile za opuštanje a to su trčanje i planinarenje tako da kada ne mogu izaći u prirodu na trčanje onda nisam najsretniji. Samo trčanje u prirodi po divljim trail stazicama mi je jedan oblik meditacije i zato često volim biti sam sa stazom jer su onda i moj duh, moje tijelo i ta priroda oko mene jedno.

Nataša Rogić Jukopila

Sasvim slučajno sam otkrila trail. Godinama sam planinarila, pa su mi prijatelji spomenuli utrku „100 milja Istre“. Bez puno razmišljanja, prijavila sam se na prvu utrku u životu i to na 105 km. Cilj mi je bio samo stići do cilja. Rezultat mi nije bio bitan. Zanimalo me kako će moje noge funkcionirati nakon 70, 80 i više kilometara. I uspjela sam stići do Umaga za manje od 23 sata. Bila sam prestrena sto sam to uopće uspjela prijeći pa sam se odmah prijavila i na 100 km Velebita što sam isto uspjela završiti. Nakon Velebita sam ubacila i malo trčanja da budem brža i sad sam postala ovisna o utrkama, trčanju, trailovima. Uz posao i trogodišnjeg dječaka, nažalost nemam puno vremena za trening, ali sam otkrila novu ljubav, na što sam posebno ponosna.

Veroljub Zmijanac

Trail trčanje sam otkrio u Nemačkoj u prelepoj šumi nadomak Štutgarta 2008 godine. Tu sam napravio prve trkačke korake. Nakon toga 2010 godine sam istrčao Alpski maraton Oberstaufen i otkrio totalno novi svet trčanja. 

Trčanje je prilika da dođeš u kontakt sa sobom. Na stazi, uz HR i pejs podatke otkrivaš svoj dah upoređujući osećaj sa podacima na satu. Trail je nešto totalno drugačije. Tu je otkrivanje sebe igra Prirode u kojoj i ti postojiš i tebe kao jednog elementa te prirode. To je onaj trenutak kada pored tebe protrče grupa srna ili kada se spotakneš i padneš na zemlju. To je istovremeni osećaj odvojenosti od Prirode,  straha da ćeš se izgubiti, povrediti se i ostati sam negde duboko u šumi i jednog čudnog spokoja da je sve u redu, savšreno i da ti se tu ništa loše ne može dogooditi. Slična analogija je kao plivanje u bazenu i plivanje u moru. 

Nermina Grierson

Godinama sam gledala slike i ljepotu staza kojima trail trkači prolaze. Uglavnom, trail running u Bosni sam počela nedavno kada sam upoznala fantastičnu ekipu Trail Running BiH koja je bila voljna da podijeli sa mnom staze i vrijeme. Zašto volim trail? Zato što volim prirodu, zato što mi to prostranstvo daje osjećaj slobode, što me trčanje šumskim puteljcima vraća u djetinjstvo. U Bosni je malo teže trčati trail sâm jer staze još uvijek nisu najbolje obilježene ali svaki put kada izađemo da upoznamo novu stazu, kilometri klize i nemaš nikada osjećaj da želiš stati. To je onaj trenutak kada ne postoje granice.

Tanja Stojanovski

Planine mi pružaju osećaj slobode, snage, osećaj da sam živa, izmame i poneku suzu zbog sreće da sam zdrava i da mogu bezbrižno trčati i uživati u njihovim lepotama. Tajne koje kriju planine, brda, potoci, cveće, predivan čisti vazduh, životinje, krajolici koji te očaraju svojim lepotama, sve je to deo i razlog mog obožavanja trail trka. To isčekivanje neočekivanog kada si po prvi put na nekoj novoj planini, u nekoj novoj zemlji.

Mate Ćurić 

Poslije dugo godina planinarenja i alpinizma, jednostavno sam ušao u trail trčanje, na nagovor prijatelja, a to je bilo 2009. Poslije toga sam redovni sudionik trekking utrka. Zašto volim trail trcanje? Jednostavno to je moja ljubav prema prirodi, uživanje u trčanju kroz šumske puteljke, po grebenu planine. Nezamjenjiv osjećaj koji mi pruža zadovoljstvo, sreću i spoznaju da postojim.

Sandra Juhaz

Na planinarskom izletu mi prijatelj govorio o trekingu i trailu i nagovorio me da dodjem na jedan i probam tj. vidim o čemu se radi. S obzirom da sam bila jako skeptična jer sam smatrala da se u planinu i na brdo ide uživat u prirodi i pogledima s vrhova rekla sam da ću razmislit. Razmislila, probala i našla se u tome. Osoba sam koja ne miruje, volim prirodu i šumu a trail mi sve to omogućava. A uz to upoznajem nove ljude i nove krajeve.

Ivan Simić

Pre nekoliko godina u Ovčar banji organizovana je trka "2 za 2" u kojoj je trebalo osvojiti dva vrha - Ovčar i Kablar, i to mi je bio prvi susret sa trejlom, nečim što će mi kasnije postati velika ljubav i strast. Nakon Ovčara i Kablara sledio je Fruškogorski maraton, zatim Hercules u Rumuniji, i ubrzo su mi trejl trke u potpunosti zamenile drumske kao prvi izbor što se tiče omiljene outdoor aktivnosti.

Trejl jednostavno predstavlja potpunije iskustvo - trejl je zanimljiviji, naporniji, bogatiji, uzbudljiviji, zahtevniji, suroviji - na asfaltu se obično boriš sâm sa sobom - svojim ograničenjima, svojim mogućnostima - u planini ti je priroda ne toliko scenografija koliko izazov sâm po sebi. Kada obuješ patike i istrčiš na asfalt samo od tebe zavisi da li ćeš i proći kroz cilj - u šumi nije tako, potrebno je biti koliko trkač toliko i ratnik jer planina ne poklanja prolazne ocene, i ako nisi spreman i koncentrisan osetićeš to na sopstvenoj koži - i zato je koliko volim toliko i poštujem.

Tadeja Krušec

Sve je počelo 2005. godine sa treking ligom. Na Mosor trekingu sam upoznala Žanu Rajić iz AK Sljeme, and rest is history. Uz trenera Janka (Dragan Janković) sam počela redovito trčati i uskoro sam se natjecala na svim mogućim dužinama i terenima, od kros lige, zimske i ljetne brdske lige, polumaratona, maratona, planinske trke. Međutim, planinske trke na duge staze su me izrazito privlačile i od tud trail. Htjela sam se odmorit od trekinga, gdje više-manje moraš stalno biti koncentriran na kartu i uz manevriranje po zahtjevnom terenu moraš i unaprijed planirat i razmišljat kamo. A na trailu samo pičiš i pratiš oznake.

Nikola Kujundžić

Trail trčanje sam otkrio kada sam prvi put otisao na Fruškogorski planinarski maraton i od tada idem svake godine na različite dužine od 57 do 111 km. A trail trcanje volim jer se uvek srećem sa novim predelima, jer mogu da uživam u njima a i samim tim imam vremena da budem sam sa sobom što mi prija.

Alen Paliska

Sasvim slučajno sam otkrio trail. Ustvari, aktivno sam se bavio nogometom više od 20 godina. Jednom me Elena odvela na Učku da tamo čekamo dvoje prijatelja koji su tada nastupali na Učka treku. Meni je bilo nevjerojatno da itko može u tako kratkom vremenu istrčati 30-tak kilometara. Već sljedeće godine (2007.) sam nastupio na Labinjonskom trekingu i tu sam se zarazio. Trail je došao sam po sebi nakon što smo odlučili organizirati pravu utrku (100 Milja Istre 2013). Prvo, trail (i treking) je jedan od najpozitivnijih sportova. Radio sam u desetak raznih sportova, nijedan od njih nije ni blizu te pozitivne, prijateljske atmosfere koja se dešava u trailu.

Drugo, trail trčanje je kontakt s prirodom i potpuna sloboda kretanja, totalno različito od cestovnog trčanja gdje su trkači opterećeni štopericom i ograničeni urbanom sredinom. U trailu je svaka utrka posebna priča, utrke nisu međusobno usporedive i upravo je to najveća prednost traila, svaki put novi uvjeti, novi detalji, novi doživljaj, nova emocija. I još jedan bitan detalj: u trailu su i "zvijezde" ljudi od krvi i mesa, uvijek dostupni i praktički na svakoj utrci možete razmijeniti koju misao sa najvećim imenima svjetskog trail trčanja.

Jelena Dragićević

Trail trčanje sam otkrila sasvim spontano. Može se reći kroz planinarenje. Planinarenjem se bavim duže. Zapravo imam i "staž" od 6-7 godina u trčanju, ali za svoju dušu, i uglavnom u urbanoj sredini. Sve češći boravak u prirodi - planinama pre svega, inspirisao me je da i tamo "pustim" korak. Trail volim zbog svega onoga što planina pruža. Zbog neopisivog osećaja slobode; prirode nezagađene gradskim "dahom"; izazova i za telo i psihu. Istražuješ put kojim trčiš a na tom putu i o sebi otkriješ mnogo.

Šimun Cimerman

Trail sam otkrio po prvi puta 2006. godine, kada sam sudjelovao na Ultra Trail du Mont Blanc. Volim trail, a za razliku od trčanja, što je to jedan od najljepših načina da se upozna i doživi neka lokacija. Zato već, primjerice, 3 godine za redom odlazim u Maroko na Atlas Ultra Trail, gdje, a pod uvjetom da ste fizički spremni, u samo 24 sata i 110km možete upoznati i doživjeti lokaciju ala Atlas gorje ili bilo koju drugu.

Mladen Nedić

Tragajući za nečim drugačijim od cestovnog trčanja došao sam u kontakt sa trailom. Logično je bilo da se trčanje nastavi u prirodi, u malo drugačijem i ljepšem ambijentu. Ono što volim kod trail trčanja je neprestano pomjeranje vlastitih granica i jedan neopisiv osjećaj slobode, a sve to doživljavam u prirodi, na lijepom i zdravom mjestu.

Polona Deželak

Kada počinješ da trčiš, trčiš svugdje i tako sam odkrila sve oblike trčanja. Trčanje po asfaltu te tjera na brzinu i vrijeme a kada se nađeš u šumi i na travnjacima, zaboraviš na vrijeme, žurbu, nema smetnje automobila i džumusa i tako se izgubiš u trčanju. Zato si uvijek govorim, da mi je asfalt za trening a trail za dušu.

Damir Mesec

Trail trčanje sam otkrio putem interneta, preko društvenih stranica i youtube-a. U našim krajevima je prije par godina bio zastupljen samo treking, ali kako je odmicalo vrijeme počele su se pojavljivati i prve trail utrke. Razlika izmedu trekinga i traila jeste da je trail staza u potpunosti oznacena, a treking utrka zahtjeva orjentaciju. Trail mi se dakako daleko više sviđa jer sam prije svega natjecatelj koji voli fitnes i rezultate, a i bavim se trenerskim poslom koji isto to zahtjeva. U treking utrkama nije pravilo da pobjedi onaj koji je najboljoj fizičkoj formi. Mogu pobijediti i oni slabiji ali koji se jako dobro snalaze u prostoru, i to je čar trekinga. Zato više preferiram trail trčanje. A trail volim jer volim boraviti u prirodi, ponajprije na planinama. Volim mir i tišinu koju one daju. Iako ponekad volim imati društvo na treninzima, treniram uglavnom sam. Kombinacija planina i trčanja mi savršeno pašu kako za tijelo tako i za dušu, tako da trail trčanje savršeno odgovara mojoj osobnosti.

Mirsad Abdaković

Moj prvi trail je bio u decembru 2010. godine - "Istra u srcu", 57 km, Savudrija - Novigrad i svake godine sam opet i opet na toj utrci. Trail volim zato što nije monotono dosadno cestovno trčanje i naravno zato što smo u prirodi, brdima, šumama. Osjećaj slobode. Imam lijepa iskustva i dobre rezultate sa takmičenja u Salzburgu na 100 km sa 2500m visinske razlike (ukupno 12. mjesto), Trail maniak 57 km u Klagenfurtu, 100 milja Istre (2013) i nadam se startom broju za UTMB 2015!

Trail staze i bogaze: Uskotračna pruga Sarajevo-Pale

Nama koji živimo u Sarajevskoj kotlini planine su pod pendžerom. Volim reći da niko ko živi u šeheru nema više od 5 km od avlije do prve trail staze. Istina, kad imaš takvo izobilje staza oko sebe, onda ti je nepojmljivo da dva puta za redom trčiš istom pa si razmažen i prohtjevaš da svaki put trčiš gdje nisi nikad ili bar nisi dugo. A mnogi nisu nikad trčali stazom kojom su se nekada davno zahuktavale lokomotive na ćumur, od kojih je najčuvenija bio Ćiro, i za sobom između Sarajeva i Višegrada vukle vagone pune raje ili robe. Osim Ćire, vozio je ovom prugom i  „Ludi Spaho“ čiju kompoziciju su činila tri vagona, odnosno, prednja i zadnja motorna lokomotiva i restoran u sredini.

Prvi dio pruge od Sarajeva do Prače je otvoren 1905. godine a godinu dana kasnije i preostali dio do Dobruna. Imala je 99 tunela i kod Pala, tačnije kod Stambulčića, se dizala na 939,8m nadmorske visine što je bila najviša tačka pruge na prostoru buduće Jugostlavije građena za javni saobraćaj. U početku su vozovi koji su saobraćali uskotračnom prugom razvijali brzinu od 25 km/h, što je malo brže od prosječne brzine kojom je Dennis Kimetto, svjetski rekorder u maratonu, 28.09.2014. godine, istrčao Berlinski maraton (skoro 21km/h). Nakon što su ispravljene oštre krivine, brzina je povećana na  40 km da bi pred zatvaranje pruge 1978. godine dostizala i 60 km/h.

Pendžer – prozor, šeher – grad, avlija – dvorište, ćumur – ugalj, raja – narod

Hair i dever uz uske pruge

Navodim vam sve ove činjenice prosto da bih naglasila koliko je važna ova komunikacija bila i koliki berićet je predstavljala njena izgradnja. A da bi pozadina cijele moje priče bila potpunija dodaću još par zanimljivih podataka koje sam kod različitih izvora pronašla o željeznicama u BiH i ovom specifičnom dijelu između Sarajeva i Pala. Birvaktile, prve pruge u BiH su izgradili Turci a zatim su tokom okupacije, Austrougari podigli mrežu uskotračnih željeznica da bi, kao i svaki tuđinac prije i poslije njih, izvlačili rude i šumsko bogatstvo BiH. Ne znam koliko je tačno, ali kažu da je izgradnja pruga finansirana bosanskim parama i da je zemlja zbog tog projekta grcala od dugova (a kad nije).

S druge strane, ova komunikacija je oživila dominantno ruralni kraj koji je od nje imao najviše fajde. Povezala ga je sa velikim gradovima, dala mogućnost mladima da putuju i školuju se, mnogi su zahvaljujući čađavim lokomotivama dobili posao i hranili porodice. Tokom ratova, rodoljubi su je sabotirali kako bi spriječili neprijateljskim vojnicima prebacivanje i eksploataciju prirodnih resursa. Onda je nakon oslobođenja i godina oporavka partijska bratija proglasila prugu tehnološki prevaziđenom i sramnom za društvo koje treba da teži razvoju i dozvolila da se njen veći dio uništi. Zamrla je huka lokomotiva a golem kijamet zadesio hranitelje porodica koji su ostali bez posla.   

hair – sreća, dever – nesreća, berićet – uspjeh, birvaktile – u ono doba, fajda – korist, golem kijamet – velika nedaća

Ćiro danas

Baš kao što je Andriću most Mehmed paše Sokolovića nijemi svjedok vremena i života višegradske čaršije, tako je i ova pruga očevidac hairli ali i deverli vakta bosanskoga čovjeka. Dio te trase od Sarajeva do Pala vam želim predstaviti a razloga za to je mnogo.

·  Prvo, malo je srećkovića na dunjaluku koji poput nas mogu iz centra čaršije zakoračiti na trail stazu i osjetiti divljinu prirode u svoj njenoj zastrašujućoj silini i ljepoti. 

· Drugo, upravo je ta staza svojevrsan vremeplov koji pruža uvid u ostatke i sjećanja na istorijski period iza nas i sve naše nesporazume, haman da ne kažem ratove. 

· Treće, ogoljena i zapuštena staza sa koje su davno pokradeni pragovi i šine, na najbolji način oslikava naš odnos prema tekovinama i ostavštini prijašnjih sistema. Nije to obrazac ponašanja karakterističan samo za ovaj posljednji konflikt nas s drugima i samih sa sobom već i za vakat kada je bratija iz vremena socijalizma tvrdila da nam trebaju bolji i brži vozovi, poput onih u Japanu, pa nastala masovna ujdurma uništavanja svega starog i tehnološki prevaziđenog. Još ako vam kažem da su neke lokomotive koje su vijugale uskotračnim bh prugama nakon ukidanja ovih komunikacija po nečijoj odluci isječene u staro željezo ili iskorištene da bi se od njih napravili kokošinci, jasno vam je koliki su dometi naše svijesti i odgovornosti. 

· Četvrto, interesovanje za ovu stazu otkrilo mi je cijelu supkulturu koja okuplja zaljubljenike u željeznice a posebno tzv. bosansku prugu koju karakteriše jedan specifikum a to je da je razmak između tračnica uskotračnih pruga izgrađenih u BiH u vrijeme austrijske okupacije iznosio 760 mm. Tu su i biciklistička udruženje i pojedinci koji ovu stazu koriste godinama i žele da je sačuvaju od urbanizacije jer je doživljavaju kao transferzalu za prelazak u paralelni svijet divljine u neposrednoj blizini gradskog jezgra. 

· Peto, ovih dana je ponovo aktuelan projekat revitalizacije ove pruge čiji cilj je obnova trase, ili bar njenog prvog dijela od Bistrika do Pala, kako bi se mogla uvrstiti u turističku ponudu oba Sarajeva, i Istočnog i ovog drugog, bliskog Istočnom, jer prolazi kroz teritoriju oba. Vidim da se i predstavnici lokalnih samouprava dobro razumiju i raduje me da je vakat podizanja zidova koji nas razdvajaju iza nas. 

· Šesto, velike face su se okupile oko ove inicijative među kojima je i Visoki predstavnik kao najviša politička funkcija instalisana od strane međunaradne zajednice u cilju očuvanja mira u BiH, monitoringa rada bh vlasti kao i zavrtanja ruku kad zatreba.

· Sedmo, zajedno s entuzijastima i zaljubljenicima u trail koje upoznajete kroz grupu Trail Runnnig BiH, želim u avgustu naredne godine organizovati trku od Sarajeva do Jahorine koja bi se dijelom odvijala i na ovoj dionici, ako ne bude kakvih marifetluka.

dunjaluk – svijet, haman – za boga, ujdurma – pometnja, vakat – vrijeme, hairli – kako treba, , marifetluk – smicalica

S Baščaršije baš do Pala

Od Baščaršije se do nekadašnje pruge lako stiže preko Kozje ćupije (svi koji trče Sarajevski polumaraton dobro poznaju ovaj dio) i strmog Konstantinopoljskog puta,  nakon čega se kod tunela #2 penjete na „Ćirinu stazu“ i ubrzo potpuno skidate s asfalta. Kompletna staza preko Dovlića vijuga visoko iznad Miljacke, Paljanske Miljacke, Jahorinskog potoka i Bistrice. Najvećim dijelom je dobro utabani makadam. Ponegdje se gazi klasičnom trail stazom, na nekim mjestima kamenom podzidom.

Trčanje ovom stazom je kao dobro osmišljena avanturistička igrica koju prelazite penjući se s nižeg na viši nivo nakon što savladavate određene prepreke. A to izgleda ovako. Par kilometara nakon nekadašnje stanice u Dovlićima, stiže se do srušenog mosta koji je moguće zaobići krećući se kozjom stazom, kako bi rekli biciklisti, a u našem registru je to trail staza. Nakon obilaska, vraćate se ponovo na trasu nekadašnje željezničke pruge, nastavljate dalje i prelazite na sljedeći nivo.

Nedugo zatim dolazite do mosta na kojem su ostali samo pragovi. Prije par dana kada sam ovom trasom po prvi put sa ekipom trčala nedeljni dugi trening, na ovom mjestu smo se razišli jer jednima nije bilo više zanimljivo smišljati rješenja i prevazilaziti prepreke. Mi koji smo ostali, osjetili smo uzbuđenje i adrenalin i nikome nije palo na pamet da odustane! Klizav most nas je natjerao da smislimo plan kako da zaobiđemo prepreku pa smo se morali nešto ranije desno isključiti sa staze, popeti visoko iznad obližnje pećine, spustiti i preskočiti potok a zatim se druge strane popeti na Ćirinu trasu i nastaviti njome dalje. Nivo dva pređen.   

Taman kad smo pomislili da je to sve od iznenađenja i izazova, našli smo na nove, sve zahtjevnije. Stigli smo do kraja staze i suočili se sa klisurom rijeke Bistrice, do mjesta na kojem je nekad stajao most. U tom trenutku sve više liči na avanture Indijane Džons! Izgledalo je kao da ovog puta nema rješenja, ali samo na trenutak. Ponovo smo se prije mosta isključili i desnom stranom, preko prilično klizavog terena, spustili do rijeke, izuli patike i bosi pregazili Bistricu jer to je bezbeli najnormalnija i najdivnija stvar koju smo tog decembarskog dana mogli učiniti. Voda  ledena i divlja ostavlja trnke u stopalima. Kratko nakon što smo posušili noge, obuli se i nastavili dalje Ćirinom stazom, stopala su nam užareni  oganj a mi se smijemo ludo kao hrsuzna djeca koja su uspjela preći i treći nivo igrice.

Cijelom stazom prolazimo kroz tunele, kraće i duže. Imamo čeone lampe i svijetlimo sebi put. Po komentarima biciklista koje sam našla na forumima dok sam se spremala za ovaj izazov, očekivao nas je dugački tunel u kojem sam zamišljala da živi drekavac. Dočekuje nas tovar zemlje koji je dijelom zatrpao ulaz u tunel ali je dovoljno prohodan s lijeve strane tako da prolazimo bez problema. I koračamo mrakom. Kapljice vode se slijevaju sa svoda. Srećni smo jer znamo da smo prekucali sve nivoe izazova zvanog Ćiro! Do Pala je još par kilometara fenomenalne staze, ulazimo u naselja, prolazimo kroz grad a zatim stižemo do Šabanovića vile koja je naše odredište i odakle kreće nova avantura, trail staza do Jahorine. A to je već nova epizoda, to be continued...

bezbeli – dabome, hrsuzna - nestašna

Galerija Flat is Boring: Srajevo-Pale Railway

Moj prvi maraton: i prije starta, srce je bilo na cilju

Kako si zaceliti rane da te naredi to na maratonu še močnješega (Kako se pokrpiti za krpljenje maratona)

Život me godinama pripremao za maraton tako da često znam reći da za mene ne bi bilo smisla trenirati bilo šta što nije toliko zahtjevno i izazovno. Nisam neko ko broji medalje i trke niti ambiciozno planira svoje nastupe. Trčim jer volim trčanje i puštam da me trkačko iskustvo prožima i usmjerava ka novim horizontima. Ideja da trčim maraton je došla spontano, kao i sve ranije. Prosto sam kao trkačica sazrila za njega, i mentalno i fizički, osjetila sam da bih mogla pronaći više vremena za treninge i oprobati se u novom izazovu. Izabrala sam da moj prvi maraton bude ljubljanski nakon što sam vidjela da će dosta meni poznatih trkačica i trkača peglati ljubljanski asfalt 26.10. 2014. godine. Došla sam bez treme, bez straha, bez sumnje u sebe i sa par lakših povreda zbog kojih sam morala biti oprezna. Jedna od njih je nastala na desnom tabanu zbog nošenja neudobne štikle tokom svadbe na kojoj sam bila 7 dana ranije – šta mi žene sebi znamo napraviti, tctctc?! A druga je bolno nategnuti mišić između lijeve zadnje lože i gluteusa koji mi je masažama uspjela razbiti moja maserka ali svejedno, i dalje je boluckao.

Srećom, drugari iz Belgrade Running Cluba su me pozvali da dođem na seansu „krpljenja“ koju su u ljubljanskom hostelu organizovali za svoje trkače kako bi doktorica Irena Čurović Marijanović polijepila kinesio trake na mjestima koja je trebalo izolovati, kako se to stručno kaže. Izabrala sam da sanira povredu u sjedalnom djelu, jer sam procjenila da bi ona mogla praviti najviše problema.

Plan je bio istrčati maraton tako da sutra ne hodam k`o šestar! Kao što smo dogovorili na Valamar Trailu, društvo mi je na maratonu pravio Zoran Đukić Sipče i opominjao me kad je trebalo usporiti i čuvati snagu za kasnije, zabavljao anegdotama i podizao energiju svojim povicima i interakcijom sa ionako sjajnom publikom dužinom staze. Sva rizična mjesta na tijelu sam osjetila na trci sve do 20. kilometra. Nakon toga ništa više nije bolilo, sve je otupilo ali sam se oprezno čuvala i dalje! Trčala sam bez straha, bez krize, bez grčeva, bez hodanja, bez da sam i u jednom trenutku pomislila da odustanem! I što je još važnije, ni jednom mi nije palo na pamet pitanje koje smo svi sebi postavili bar jednom na trci: „što je meni ovo sve trebalo“!

Krog podpore (Krug podrške)

Iskusniji trkači su me ranije upozorili da se na 36. kilometru raspadaš. Iz tog razloga sam htjela sebe psihički motivisati pa sam unaprijed smislila krug podrške za krizne kilometre a to je značilo da ću od 37. do 42. kilometra misliti i trčati za osobe koje me, svaka na svoj način, mogu inspirisati da istrajem ako prigusti. Krize nije bilo ali sam se svog plana ipak držala jer me je na neki način ideja da te posljednje kilometre podijelim sa „krugom podrške“ zabavljala. A redosljed u tom krugu je izgledao ovako:

• Kako je kod nas inat veoma često najbolji pokretač, ranije sam isplanirala da taj potencijalno krizni 37. kilometar, trčim za svog šefa koji bi se prvi obradovao mom trkačkom neuspjehu. Riječ je o čovjeku koji me gleda samo kroz ono što ne razumije (trčanje i „drugačijost“) a da pri tome ne vidi moje profesionalne kvalitete pa sam često predmet neosnovanih prijetnji i kažnjavanja (čitaj mobinga). Ni u svom katarzičnom maratonskom iskustvu nisam našla snage da mu sve to oprostim i zaboravim. Možda bi za to ipak trebala 100majlerica!

• 38. kilometar sam trčala za svoju baku koja je ljetos imala moždani udar nakon kojeg je ostala nepokretna. Zbog intenzivnijih treninga i ostalih obaveza, nisam je mogla obilaziti redovno pa sam se završetku trke radovala kako bih se mogla konačno posvetiti njoj. Pred očima su mi bile slike iz djetinjstva, krošnje iz njenog dvorišta sa kojih smo brali neprskano voće i slatkiši koje je redovno pravila za nas sedmero unučadi. Ujedno, moja prva maratonska medalja je posvećena njoj. 

• 39. kilometar je za moju mamu koja će, nadam se, konačno bar početi razmišljati da promjeni ishranu i uključi neki oblik rekreacije. Uobičajena razmjena replika između nas dvije izgleda ovako:

       Mama: Mnogo si mršava. Moraš se malo udebljati.

       Ja: Mnogo si debela. Moraš malo smršati. 

    Brojne su žene koje poput nje zanemaruju brigu o sebi i prilično      samodestruktivno, biraju stil života koji rapidno narušava njihovo zdravlje i          izgled.

• 40. kilometar sam trčala za moju šesnaestogodišnju kćerku Anju koja nažalost nije mogla putovati sa mnom a čije prisustvo i podrška bi mi mnogo značili. Iako je dijete koje ima fantastične predispozicije za bavljenje sportom, na voljnom planu fali dosta da bi se to i ostvarilo. Zato kao roditelj imam obavezu da različitim metodama nametnem navike da se redovno za doručak pije smoothie, za ručak jedu salatni obroci i redovno trči. Metode su razne jer s obzirom da se ishrana i treninzi direktno tiču zdravlja mog jedinog potomka, ne ostavljam puno prostora slobodi izbora. U mislima su mi naši zajednički lagani treninza i pripremama za Zagrebački noćni cener na kojem će prvi put trčati tu dužinu. 

• 41. i 42. kilometar sam trčala sa svima vama koji pratite moj blog, javljate se porukama podrške dajući mi potvrdu da ovo što radim ima smisla. Sa velikim zadovoljstvom otvaram svoje (trkačko) srce i dijelim iskustvo s vama s idejom da ću možda nekima od vas izmamiti osmjeh, promijeniti navike, inspirisati vas na nešto novo. Uvijek mi je malo vremena za druženje ali je svaki trenutak koji ukrademo za ćaskanje, na stazi ili van nje, meni dragocjen. Tako razmišljajući o vama, skicirah u glavi kostur ove objave i taman stigoh do cilja! Hvala vam na tome!

Tekaški vikend z mamam (Trkački vikend s mamama)

  

Rijetke su cure s kojima volim da putujem. Da bih kliknula s njim, prvenstveno moraju biti samostalne, energične, strastvene i zabavne a upravo takve su bile i punce s kojima sam provela vikend u Ljubljani: Jovana, njena mama Branka i naša ljubazna zemljakinja Milada koja nas je ugostila u svom domu u Rožnoj dolini i nesebično, osim životog prostora, podijelila s nama svoje vrijeme, energiju i osmjehe zbog kojih je nemoguće ne voliti ovu ženu. Jovana Glušac je zgodna doktorica iz Banja Luke, ortodont, zmaj od žene a trčale smo skupa i brdske i cestovne trke i ovog puta u Ljubljani moj prvi maraton. To je samosvjesna cura vedrog duha i nepresušne energije koja završi maraton, sjedne u auto i doveze nas bez problema nazad kući. Njena mama Branka, gospođa blage naravi, je takođe doktorica ali jedna od onih koje kada vam nakon pregleda preporuči rekreaciju zna o čemu govori jer i sama aktivno trči i planinari. Osim kuvarskih recepata, podijelila je sa nama i svoje iskustvo u planiranju obaveza i trkačkih treninga jer uz pacijente koje treba savjesno liječiti, obroke koji se trebaju skuhati, imanja i bašte koje treba održavati, njoj su trkački treninzi neizostavan dio sedmičnog rasporeda. U Ljubljani je učestvovala na trci na 10 km i spustila svoje prolazno vrijeme u odnosu na prošlu godinu za cijelih 7 minuta. Zasluženo, nova diploma ide u okvir pa na zid ordinacije doktorice Glušac u Novom Gradu.

Ko tečeš maraton na presni hrani (Kad trčiš maraton na sirovoj ishrani)

O životu i trčanju na presnoj hrani ću pisati posebno ali ovde moram napraviti mali osvrt na analizu tjelesne kompozicije koju sam uspjela uraditi na sajmu Ljubljanskog maratona na štandu grupacije Terme-Krka. Riječ je o mjerenju koje se radi na medicinskom aparatu a koji vam procentualno očita odnos čiste mišićne mase i masnoća u odnosu na ukupnu tjelesnu težinu. Prišla sam ovoj provjeri pomalo sa strahom jer sam prelaskom na sirovu ishranu izgubila 3-4 kilograma zbog čega su svi iz mog okruženja reagovali burno uz preporuke tipa: „Moraš prestati s tim“, „Premršava si“, „Moraš se udebljati“. S obzirom da nisam imala vremena tokom priprema za maraton obaviti zdravstvene preglede, subjektivni osjećaj koji sam imala o stanju cjelokupnog organizma te rezultati s treninga su mi govorili da ne bih trebala brinuti. Ipak, za početak, trebalo je očitati tjelesnu kompoziciju i rasteretiti se pritiska prije nego što uradim i ostale preglede. Nakon što je ljubazni tehničar na meni razumljivoj slovenskoj verziji sh/hs jezika rekao da tokom mjerenja na sajmu nijedna žena nije imala bolji index od mene, morala sam isfolirati i pozvati svog prijatelja Slovenca, Alberta, koji je stajao malo dalje da nam ko fol prevodi a tehničara sam instruisala da sve što mi je rekao ponovi pred Albertom. Dok je tehničar nanovo tumačio rezultate, Albert je pročitao moju namjeru. A onda sam susretljivom mladiću iz grupacije Terme-Krka predložila da mi javi kada otkrije muškarca sa karakteristikama sličnim mojima kako bi me spojio s njim na šta je on rekao: „Pa pogledaj, ja imam skoro pa takvu tjelesnu kompoziciju“.

Ljubljanski maraton

Nisam bila na puno maratona ali mislim da imam dovoljno iskustva da izvedem par zaključaka u vezi sa organizacijom bilo koje trke. Razlozi više, osim gore navedenog, što sam izabrala Ljubljanski maraton, su što je Slovenija zemlja u kojoj je trkačka kultura izuzetno razvijena i što na ovoj trci učestvuje veliki procenat žena. Osim toga, riječ je o višednevnom događaju tokom kojeg možete odslušati korisna predavanja iz različitih domena trkačkog sporta, povoljno kupiti trkačku opremu i na kojem učestvuje oko 27.500 trkača. Tokom trke sam čitala natpise na majicama onih koji su trčali ispred mene a koji ukazuju na postojanje dobro razvijene infrastrukture za podršku rekreativnom trčanju. Trčali su polaznici brojnih škola trčanja, trkači penzioneri, trkačice iz ženskih klubova, srednjoškolci, članovi trkačkih liga, udruženja maratonaca i polumaratonaca i svi uz parolu: Srečen sem, ker lahko tečem! 

 

Studijska posjeta Istri: volontiranje na Valamar Trailu

„Ne znam šta bih im rekao da trebaju poboljšati. Jednostavno, savršeno organizovana trka“, tim  riječima mi je „100 milja Istre“ opisao Benjamin Krnić, moj sugrađanin i finišer drugog izdanja ove najznačajnije trail trke u regionu. Njegov komentar se savršeno uklopio u predstavu koju sam do tada stvorila sa strane analizirajući trku iz različitih uglova: i kao trkačica, ali i kao osoba sa debelim iskustvom u odnosima s javnošću. Njihov identitet, imidž i ugled ukazivali su na to da je riječ o jako ozbiljnoj ekipi s jasnom vizijom, velikim planovima i visoko podignutoj ljestvici kada su u pitanju standardi kvaliteta. Moram priznati da sam ih u početku više analizirala iz ovog drugog ugla. Kao polumaratonka, samo sam s divljenjem posmatrala liste finišera, na njima bih tražila svoje zemljake i bila ponosna na njih i ni pomislila nisam da ću ubrzo poželiti i svoje ime na spisku sa narednog izdanja trke. Sazrijevajući, otkrila sam veliku strast prema trčanju u prirodi i danas ono što mi se činilo dalekim, na dohvat je ruke - a to je trčati i organizovati ultre.

Valamar Trail 2014 

Međutim, prije učešća na „100 milja Istre“ željela sam da upoznam organizatore i vidim šta je to presudno u organizaciji njihove trail trke zbog čega se svi učesnici vraćaju kući s puno hvale. Organizator trke, Alen Paliska, mi je na moj iskazani interes o njima, pružio priliku da saznam više o organizaciji volontirajući na njihovom novom projektu, Valamar trailu, trci koju je Sportsko-rekreativni klub „Alba“ iz Labina 04.10.2014. godine po prvi put organizovao u Rabcu. Bila sam presrećna zbog ove ponude, prvenstveno jer će mi trčanje donijeti još jedno novo iskustvo, ovog puta volontersko a i moje znatiželja i strast prema učenju će konačno dobiti svoje pravo zadovoljenje. Osim toga, sâm poziv da učestvujem u organizaciji trail trke i učim od najboljih mi je ukazao na njihovu širinu i otvorenost koja nije karakteristika kojom se može pohvaliti veliki broj pojedinaca, grupa, kolektiva ili organizacija. 

Ako ne trčimo, onda volontiramo na trkama

Do mog dolaska u Istru i volonterskog angažmana urađeno je mnogo posla tako da se priključujem ekipi pred samu trku. Ekipa je uigrana, sve štima. Primamo prijave, izdajemo startne pakete, provjeravamo da li učesnici imaju obaveznu opremu. Sve ide uz osmjeh. A onaj najširi osmjeh, kako ga mi zovemo olimpijski, mi je na licu kad ugledah Gorana Lesjaka, razmjenismo riječi hvale jedno drugome, on meni čestita na entuzijazmu, ja njemu na trkačkim rezultatima i volonterskom angažmanu jer smo oboje tog dana „staff“ a posebno na odluci da u Rabac dođe sa svoje troje djece o kojima će brinuti sam jer je supruga odsutna. Nakon dva uspješna starta u 8 i 9 časova, sjedam u auto sa Alenom, Elvisom Černekom, doktorom, i Dejanom Hrenom, oficijelnim fotografom, nakon čega za nas počinje trka koju učesnici ne vide – trka s vremenom da se sve dostavi na okrepne stanice, da se obiđu kontrolori, volonteri na stazama, ako ništa, bar da se preko radio talasa ili telefonom uspostavi kontakt sa ekipima na terenu kako bi se provjerilo da li je sve u redu. A uvijek nešto krene kako ne treba. Trkači skrenu sa staze ili krenu pogrešnom, profule okrepnu stanicu pa im treba dostaviti okrepu, lokalno stanovništo poskida markaciju koju treba zamijeniti novim zastavicama.

Paliska i domači

Staze koje obilazimo vijugaju obalom i šumom, zemljanim i šljunkovtim putevima kroz prirodu ili afaltom kroz sela i čarobna istarska mjesta poput Labina. Alen je Labinac, dobro poznaje teren i mještane što može biti olakšavajuaća ali i otežavajuća okolnost. Ne vole svi da im pred kućnim vratima po cijeli dan protrčavaju svite čudaka sa štapovima, dokoljenicama i helankama, ruksacima na leđima, kačketima i maramama na glavi. U svoj frci koju kao organizator proživljava, Alen nađe vremena i da stane sa „domačima“, porazgovara s njima i obavijesti ih šta se dešava i koliko će sve da traje. Minuta-dva koliko treba da se dobrosusjedski odnosi uspostave ili održe i idemo dalje. Alen telefonira ili prima pozive. Doktor, na sreću, nema posla, i svo vrijeme je s nama ali Dejana ostavljamo na dijelovim staze na kojima on namješta kameru, znalački hvata magične kadrove kako bi zatim sačekao dolazak takmičara i zabilježio fenomenalne fotografije.

Istarska posla

Veliki broj učesnika Alen lično poznaje tako da ih uz put bodri, razmjenjuju se pozdravi. Na okrepnoj stanici u Labinu pristiže Mirjana Kmačić-Pellizzer, trči bez broja. Alen i Mirjana se poznaju, razgovaraju a onda i mi ostali saznajemo okolnosti zbog kojih Alen još jednom mora iskoordinisati osoblje kako bi se situacija riješila i svi bili zadovoljni. Iako se prijavila za učešće na trci od 73 km, tog jutra nije bila sigurna da će uspjeti završiti trku i stići u smjenu na posao u restoranu koji vodi sa suprugom pa se predomislila i krenula trčati stazu od 53 km bez da je izmjenu iskomunicirala sa organizatorom. (Ja u nevjerici slušam i razmišljam, kakva je to žena koja prije posla istrči 53 km i ode u drugu smjenu! Po povratku kući sam potražila odgovor na to pitanje a vi ga možete pronaći ovdje.) Mirjana je inače humanitarka, avanturistica i čuvena trkačica iz Rovinja koja iza sebe ima završene prestižne trke poput onih u pustinjama Gobi, Atakami, Sahari ili ledenoj pustinji na Antarktiku. U tom trenutku je vodila. Tako je ostalo do kraja. Nakon Alenove intervencije, prebačena je u evidenciju učesnica u trci na 53 km koju je završila kao prvoplasirana.

Multitasking i hendlovanje na trci

Oko četiri sata završavam u ciljnom prostoru bez posebnog volonterskog zadatka. Tu sam da ispratim šta se dešava po dolasku trkača, upoznam se sa sistemom evidentiranja prolaznog vremena i plasmana. Da pozdravim drage ljude koje znam i upoznam nove. Pred ceremoniju proglašenja pobjednika pojavljuje se Alen i preuzima mikrofon kako bi vodio program do kraja a ja ne mogu da se ne pitam kako ovaj multitalentovani Istrijanac, kralj multitaskinga uspjeva držati sve konce u svojim rukama i svo vrijeme imati u glavi cjelokupnu sliku svega što se dešava na terenu. Pri tome, riječ je o osobi koja je prije svega vrlo spontana i jednostavna. I samokritična jer na moje pohvale za organizaciju i komentare koje sam mu prenijela a koje su drugi dali o trci, Alen kaže da sve uvijek može bolje. 

Nažalost, ovoga puta nisam trčala u Istri. Stranu trke koju sam propustila je bolje vidio Zoran Đukić koji je gost bloger i koji će na sam događaj dati osvrt iz svog ugla.  

Uhvati sunce, iskoristi jesen

Kako početi? Neretko pitanje svakog (puto)pisca! Sarkastični jezici bi rekli: “Pa od početka! “Blago onom ko zna gde mu je početak! (I teško onom ko zna gde mu je kraj). Kada pišem o nekoj posebnoj trci uvek se pitam kada i kako sam počeo trčati i zašto još uvek trčim. Tako je i sada dok pokušavam da prenesem utiske sa jedne nedavno održane trke. Ali jesenje trke sustižu jednu drugu, utisci se mešaju, preklapaju i na kraju spajaju. Najradije bih pisao o svim trkama koje sam trčao u poslednjih mesec dana i više, ali to se ne bi uklopilo u Sanjin koncept, jer sam obećao da ćemo zajedno kroz jedan post sumirati utiske sa  Valamar traila.

Taj vikend nisam ni planirao bilo kakvu trku jer sam bio poslovno zauzet. A kao svaki vikend u septembru i oktobru, trka je bilo na sve strane. Nekoliko dana pre tog vikenda sam saznao da su moje poslovne obaveze pomerene ranije. Odlično, vikend je slobodan. Ali to sada vuče druge probleme i dilemu koju trku izabrati. Da li Trku preživljavanja na nepoznatoj lokaciji u divljini Srbije ili trail trku u Rabcu. Ovo je bio uži izbor od još nekoliko opcija. Iako sam pre nepunih mesec dana trčao u Istri, sad već moju omiljenu trku, Paranzana Magic Wine Run, ipak sam se na kraju odlučio za Rabac. Valjalo je iskoristi to oktobarsko sunce maksimalno, a gde drugo nego na istarskim plažama i brdima.

"Krenuo sam na put, put je bio dug.

Kasno sam shvatio da je taj put-krug!"

Tin Ujević

E tako možemo ukratko opisati početak našeg puta ka Istri, a to sve zbog toga što ja živim u iluziji da između nas ne postoje granice. Ipak u realnom svetu itekako postoje i za njih su nam potrebni pasoši (šta sve neće da izmisle, ccc…). Ako zaboraviš da ga poneseš, kao što sam ja zaboravio ponijeti svoj, put će postati krug. I tako sa dva izgubljena sata, Ana, Nikola i ja, prelazimo granice. Sanja nas čeka na poznatom mestu ukrštanja sarajevskih i beogradskih puteva, Slavonskom Brodu. U Rabac stižemo u večernjim satima, taman na vreme da podignemo brojeve. To veče smo proveli u apartmanu spremajući se za jutarnju trku. Nakon prespavane noći, budimo se u prelepom sunčanom majskom, pardon, oktobarskom danu. Sunce, pogled na more i miris svežeg morskog vazduha obećavaju divan dan i trku.

Start naše trke (od 13 i 21 km) je u 9 časova, dok su trkači na dužim distancama (53 i 73 km) krenuli sat ranije. Ana i Nikola su se opredelili za kraću stazu od 13 km, Sanja volontira na organizaciji trke, a ja sam na stazi dugoj 21km. Prvih 7 km se staze poklapaju, pa ja odlučujem da trčim uz Anu i Nikolu.

Prvi deo staze ide uz more, tako da imam dovoljno materijala za fotografisanje. Nakon mora, staza naglo ide uz brdo ka starom delu Labina. Uz sepertine, lagano poskakujem sa kamena na kamen i hvatam kakav-takav tempo, ali i dalje sa foto-pauzama.

A i kako bi drugačije, ionako sam na ovu trku došao da se zabavim i uživam u čarima Istre. Nakon sedam kilometra, u samom jezgru starog grada u Labinu, staze se razdvajaju.Tu je trebalo da bude i okrepa, ali je ja nisam ni video, rekli su mi posle da je bila malo uvučena.

Ali nema veze, nije mi ni bila potrebna, imao sam još vode, a sledeća okrepa bi trebala biti na 13. km. Do okrepe trčim malo jačim tempom, ali dovoljno sporim da me ne odvuče od istraživanja okoline.

Dolazim na okrepu bez kapi vode u boci i tamo me dočekuje pravo iznenađenje - nema vode! “Kako, bre, nema vode?” Momak koji je tu nema odgovor na moje pitanje i nudi mi svoj sok od jabuke i kaže mi da voda treba stići svakog minuta. Otpijam malo soka i odlučujem da sačekam vodu, a i šta bih drugo. Voda dolazi posle 10 minuta, ja pomalo razočaran, ne zbog gubitka nekog plasmana već zbog toga što sam se čekajući ohladio. Nastavljam trku, razočarenje me polako napušta. Počinje uspon, tu već prestižem sve one koji su me pretekli na okrepi. Izlazim na vrh brda, vidim more na horizontu, momentalno zaboravljam problem sa vodom i trčim ka moru. Uz put berem žalfiju, propuštam je kroz prste kako bih pojačao njen miris. Uz pogled na more i miris žalfije, trka dobija novu dimenziju.

Pazim na svaki korak jer je teren pun kamenja i svaka greška mogla bi da me košta završetka trke. Staza počinje da se spusta ka moru, inercija me ubrzava, ali i dalje pazim na svaki korak. Lagano stižem pred cilj, ispred mene finišira trkačica koju voditelj najavljuje kao drugoplasiranu. Ja za njom tiho ulazim i tražim svoje prijatelje kako bi što pre otišli na krioterapiju u morskoj vodi.

Nakon odmora na plaži, imali smo vremena da obiđemo Pulu. Nedelja je predviđena za povratak kući ali preko Opatije. Sve u svemu, odlična trka i kvalitetno ispunjen vikend.

Na kraju mogu dodati, da nije važno kako početi, jednostavno počnite. Počnite pisati, trčati… Ne tražite izgovore, već potražite motivaciju oko sebe. Sipajte šolju čaja, dobrog vina ili bilo šta što vas opušta i počnite. Počnite pisati, inspiracija će doći, počnite trčati kondicija će vas sustići, počnite da volite naćiće se neko kome će to trebati.

Ovdje možete pogledati fotografije sa Valamar Traila 2014.