Jahorinu uglavnom znate pokrivenu snijegom, a sad je vrijeme da vam je predstavimo zastrtu zelenim ćilimom, ukrašenim borovnicama, brusnicama, malinom, kupinom, jagodom, lincurom, kantarionom. Vrijeme je da upoznate njeno šumsko prostranstvo kojim se smjenjuju pojasi hrastovih, bukovo – jelovih i jelovo – smrčevih šuma te brdskog i gorskog javora, da u njenoj hladovini uživate u outdoor aktivnostima dok vam miris četinarske smole krijepi dušu, a svježa izvorska voda organizam. Vrijeme je za povratak prirodi i avanturu koja na olimpijskoj planini počinje 1. avgusta kada se po prvi put održava Jahorina Ultra Trail.
To nije obična trail trka. Riječ je o
dvodnevnom događaju u okviru kojeg će se održati četiri trke. Staze kojima će
se trčati povezuju Jahorinu sa drugim
dijelovima BiH na način da je cilj svim trkama na istom
mjestu na Jahorini dok je startni prostor na
različitim lokacijama. Staze duge 10, 34, 51 i 115 km povezuju olimpijsku planinu
sa Sarajevom, Romanijom iVišegradom i nude jedinstven doživljaj
netaknute prirode, kulturno-istorijskog i graditeljskog naslijeđa. Svaka priča
svoju priču i u jedinstvenom slijedu otkriva različite epohe, prirodne ljepote,
znamenitosti poput Baščaršije, Kozje
ćuprije, pruge uskog kolosijeka koja je spajala Sarajevo i Višegrad, lokalitete sa stećcima i arheološkim iskopinama, most Mehmed-paše Sokolovića, Andrićgrad. Na simboličan način staze oživljavaju nekadašnju tzv,
„Carigradsku džadu“, koja je Bosnu preko Drine spajala s Turskom. Kroz simbol
mostova, prije svega Kozje ćuprije koja se nalazi na jednom i višegradske
ćuprije na drugom kraju staze, spojićemo različita predanja, legende, kulture i
trkače u svoj svojoj različitosti.
Od ideje
do cilja
„Vi ovdje
imate slatke muke. Ne znate na koju biste stranu radije postavili stazu“, rekao
mi je Alen Paliska, direktor ultra trail trke 100 milja Istre, prilikom njegove
posjete Jahorini i uspona na njen najviši vrh. Na moj poziv je došao na Jahorinu
kako bismo zajedno razmotrili mogućnosti za uspostavljanje staza a dva moguća
koncepta su bila da staze trasiramo na samoj planini ili da planinu jednostavno
stazama povežemo sa drugim lokalitetima i ultra trailu damo naglašenu
turističku dimenziju. Kod prve mogućnosti nedostatak je to što kod dužih staza rizikujete
da postanu jednolične ili da ih morate vrtiti u krug dok je prednost što su uspostavljanje,
kontrola i nadzor nad ovakvom stazom organizacijski manje zahtjevni. Druga
opcija je daleko komplikovanija, traži masovan angažman volontera, partnera,
dobru logistiku, veća sredstva ali je i mnogo atraktivnija jer spajanjem više
turističkih destinacija benefit ostvaruje više aktera. Mi smo se naravno
odlučili za ovu drugu! U ovom slučaju, staze dobijaju dodatnu vrijednost jer
prolaze kroz manje i nerazvijene zajednice koje same ne bi mogle postići mnogo u
afirmaciji prirodnih ljepota kojima raspolažu, kreiranju jedinstvene ponude,
promociji. Na ovaj način, uvezivanjem sa lokalnim partnerima, bili smo spremni
ući u izazov i markirati 140 km staza kojima će se odvijati Jahorina Ultra
Trail ali i koje će ostati trajno označene za planinarske pohode, biciklisičke
staze, šetnje u prirodi.
Via
Jahorina, Via Dinarica
Jasno vam
je da smo na samom početku imali veliki cilj. U međuvremenu, ostvarili smo još
veći. Staze koje smo prehodali zimus dva puta kako bismo napravili GPS zapise su
vrlo brzo postale dio projekta Via Dinarica koji na makro planu treba postići
isto ono što i mi na mikro: uvezati nerazvijene zajednice, promovisati njihovu outdoor
ponudu, izgraditi i obnoviti planinarsku infrastrukturu i označenim
planinarskim ili šetačkim stazama, odnosno Zelenom, Bijelom i Plavom transferzalom, povezati
sve zemlja bivše Jugoslavije i Albaniju. Kroz jedinstveni prostor Dinarida, Via Dinarica ima cilj da poveže „gradove i ruralne zajednice u regiji, poveća
svijest o dobrim poslovnim običajima i zaštiti životne sredine, stvori
turističku ponudu koja se oslanja na prirodne ljepote, tradicionalne proizvode
i jedinstveno kulturno naslijeđe, kao i da poveže aktere u regiji u svrhu
održivog ekonomskog razvoja“. Great minds think alike, zar ne?
Staze koncipirane prema željama učesnika
Kada je trebalo osmisliti staze koje bi bile zanimljive
trkačima iz BiH a posebno onima iz inostranstva, pokušala sam razmišljati kao
oni i trasirati ih tako da zadovoljim njihova očekivanja. Mnogi moji prijatelji
dođu u posjetu Sarajevu i ne stignu otići do Jahorine ili obrnuto a imali su u
planu i jedno i drugo. Kroz Midi Trail koji počinje na Baščaršiji i završava na
Jahorini, dali smo idealno rješenje kombinujući trčanje kroz stari dio grada,
divljinu koja se nalazi u njegovoj neposrednoj blizini i planinskim stazama
koje s Pala vode do Jahorine. S druge strane, Ultra Trail povezuje dvije
turističke destinacije, Andrićgrad i
Jahorinu između kojih su skriveni krajolici izuzetne ljepote. Maxi Trail spaja
dvije planine, Romaniju i Jahorinu,
između kojih je samo par kilometara asfalta, a sve ostalo su stazice kroz šumu,
grebenom, proplancima i zemljanim putevima. Najkraći Mini Trail je kružna staza
i namjenjena je trkačima koji vole sprint, brze staze ali i početnicima,
rekreativcima koji vole boravak u prirodi. Lagana je zbog čega smo na ovoj
stazi uveli i posebnu kategoriju „Porodica“. Uz trajnu markaciju, sve staze će biti označene i
privremenom markacijom, tačnije zastavicama koje će trkačima olakšati kretanje
u prirodi i uslovima smanjenje vidljivosti, odnosno, tokom noći.
Bezbjednost učesnika
GPS zapisi svih staza su dostavljeni BH MAC-u, agenciji
koja se bavi deminiranjem i uklanjanjem eksplozivnih sredstava kako bi nam
potvrdili da su staze bezbjedne. Sa njihovim izviđačima je dogovoreno da će par
dana prije održavanja trke izaći teren i po potrebi određena mjesta dodatno
označiti ukoliko smatraju da postoji i najmanji rizik da bi se neko mogao udaljiti
sa staze i približiti iole rizičnom dijelu. O sigurnosti trkača na stazi tokom
trke brinuće pripadnici Gorske službe spašavanja dok će lokalna policija osiguravati
određene dijelove staza koji prolaze kroz veća naseljena mjesta. Šumska
gazdinstva koja djeluju u okviru Javnog preduzeća Šume Srpske nam na
raspolaganje stavljaju mehanizaciju, terenska vozila kako bi uredili staze i u
svakom trenutku lako i brzo imali pristup svim njenim dijelovima. Svaka staza će
imati svog koordinatora a svaki učesnik broj telefona koordinatora svoje staze. U slučaju da vam
bilo šta zatreba, znaćete koga trebate zvati.
Šta vas
čeka na prvom izdanju Jahorina Ultra Traila
Tokom
boravka na Jahorini, možete koristiti hotelski smještaj, smještaj u vikendicama
ili u kampu koji će biti lociran u neposrednoj blizini hotela Bistrica u kojem ćete moći koristiti tuševe, toalet i restoranske usluge. Zbirno mjesto je
Jahorina sa koje će organizator učesnicima obezbjediti prevoz do startnih lokacija. Na startnim lokacijama
trkače očekuje razgledanje, posluženje i tehnički sastanak s koordinatorom
staze. Trke počinju prema utvrđenoj satnici i odvijaju se unutar vremenskog
limita koji ostavlja dovoljno vremena da svako kombinujući trčanje i hodanje
uspješno stigne do cilja. Satnica je sačinjena na osnovu projekcije prema kojoj
bi prvoplasirani na svim stazama trebali pristizati u cilj već u popodnevnim
časovima. Dužinom staza učesnike čekaju bogate okrepne stanice a u cilju
pita/ćevap/baklava party. Uz podršku kompanije GMS-Sport iz Viteza, svi učesnici u startnom paketu dobijalju tehničku majicu za trčanje sportskog brenda Salomon. Organizator trke je takmičarima obezbjedio besplatnu panoramsku vožnju šestosjedom do
vrha Ogorjelica sa kojeg mogu
uživati u pogledu na Trebević,
Treskavicu, Romaniju, Visočicu, Bjelašnicu. A tu su i singl ili tandemski skokovi
paraglajderom, vožnja kvadom, organizovane biciklističke ture ili branje
borovnica.
Trčanje i trail u BiH
Trail trčanje je aktivnost na
otvorenom koja u BiH privlači sve više rekreativaca i sportista pa je tako od
nedavno formirana grupa Trail Running BiH, kao neformalna grupa trkača za
promociju i razvoj trail runninga u našoj zemlji. S obzirom da trčanje generalno
postaje sve popularnije, veliki broj vježbača praktično kroz trail spaja
potrebu za rekreacijom i boravkom u prirodi. Za ovu aktivnost u Bosni i
Hercegoini ne morate putovati daleko od kuće jer se prve planinarske staze,
čobanski puteljci ili šumski putevi nalaze par kilometara van grada. U cilju
promocije staza i trail trčanja, Jahorina Ultra Trail priprema druženja s
trkačima i gostima, nagradne igre, a blog Trčim jer štrčim vam uskoro kroz mini reportaže
predstavlja sve četiri staze jahorinskoh ultra traila.
Da u mjernom sistemu postoji jedinica za sreću,
onda bi nama koji trčimo trail ta jedinica bio kilometar istrčan kroz Istru,
ili preko Pešterske visoravni, Trebevićem ili Fruškom Gorom ili bilo gdje na
ovoj planeti gdje naša (ne)kultura nije uzurpirala prirodu! Jeste da su za tu sreću
presudni endorfin i runners high koji trkači takođe doživljavaju na cesti ali
trčanje u prirodi, pa makar se ona pokazivala u svoj svojoj silini i
brutalnosti, donosi potpunije iskustvo, ako hoćete, transcendentalno.
Trčeći zemljanim puteljcima, po grebenu, niz
potok, po vrtači, proplanku ili kakvoj vrleti, koliko god dugačka staza bila, i
koliko god da smo fizički spremni i brzi, uviđamo da je priroda nesagledivo veća,
da smo samo jedan njen mali dio i da je jedini način da se suočimo sa sopstvenom
prolaznošću zapravo da se prepustimo toj višoj sili. To u gradu prosto nije
moguće jer smo izdvojeni od prirode i poduprijeti gradskim zidinama kao
stubovima moći kulture kojoj pripadama, lažno napuhali svoj ego i uskraćeni
pogleda s visine ili pogleda u daljinu, ograničeno bacamo pogled u vrh svojih
trkačkih patika ili super skupi sportski sat koji nam pokazuje vrijeme i
pređene kilometre.
Da li vam se ikada desilo da dok trčite u šumi
osjetite kako se briše granica vašeg fizičkog bića i kako postajete dio neke
više enegrije koja vas okružuje? Meni jeste i moram priznati da je osjećaj oslobađajući.
Pomogne mi da na kozijoj stazi patikama dobro ugazim svoj ego, da suzbijem
sujetu, razbijem predrasude i kroz unutrašnji monolog sama sebi kažem: „mala, nikad
se ne furaj da si neko“!
Ultra trail (ni)je tako ozbiljna stvar
Istrčati 65km od Buzeta do Umaga u okviru
prestižne trail trke „100 milja Istre“ je zapravo samo finiš višesedmičnih
priprema u okviru kojih sam četiri puta istrčala maraton na dužini s usponom a
sedmično nekad ukupno trčala 100ak kilometara. Zvuči brutalno i jeste ali samo
iz razloga jer je zaista potrebno mnogo odricanja da bi se stiglo na svaki
trening, ishendlovale sve obaveze a da pri tome ne odeš u kućnim papučama na
posao, ne zaboraviš dijete na rafu u supermarketu ili ne zguraš mačku u mašinu
za pranje veša u kojoj je uglavnom trkačka oprema. Ultre su ozbiljna stvar jer
se navučeš na te kilometre po neravninama koje su milionima godina pravile tektonske
ploče, nabirale zemlju i stijene i stvarale najfantastičnije reljefe kako bi ti
sad trčao njima. Osjećaš se kao da je sve to stvoreno samo da bi se kretao i
uživao u pokretu.
Na ultrama su ozbiljni kilometri u pitanju al su
ljudi na tim dužinama krajnje neozbiljni. Pa to je hrpa pozitivnih likova iz
druge dimenzije, zaluđenika koji su došli istrčati 100-200 kilometara i kroz
noć, blato, kišu a nekada i snijeg izboriti se sa svojim demonima. Nisu tu samo
mršavi trkači i trkačice vretenastih mišića, suvonjavog i izmorenog lica koji,
doduše, jesu najčešći tip koji se sreće. Tu su trkači najrazličitijih konstitucija:
manji, veliki poput divova, oni sa siluetama u obliku kruške, jabuke, dijamanta
ili pješčanog sata! Ovo vam govorim jer još uvijek ne mogu oprostiti jednoj
kruškolikoj bibave guze koja me sprašila negdje na 40. kilometru i ostavila da
razmišljam o lakoći s kojom je napredolava na stazi. Čak se činilo kao da uopšte
ne trči! Imala je neke obične patike na nogama, kratke soknice i tanke pamučne
helanke ispod kojih su se nazirale tange pa je taj bibavi dio još slobodnije
poigravao. Dakle, bez skupe opreme i crossfita!
65 km samoće
Bez obzira na ljude s kojima trčiš u ekipi ili
koji su oko tebe, na stazi si sam. Drugi su tu da ti pomognu ako zatreba, da se
slikaš s njima, razmjeniš po koju riječ ali si zapravo na stazi sam sa svojim
mislima. Po ko zna koji put, i sa starta Istarske 65-ice sam krenula u društvu
koje sam vrlo brzo izgubila tako da sam već od 10-og kilometra sama. Ide mi OK. Od kiše i hladnoće sam se zaštitila vrećom za smeće. Srećem ljude, upoznajemo se, razgovaramo o ličnim trail iskustvima. Dosta njih
je prvi put na ultra maratonu. Ne znam tačno na kom kilometru, ali blizu
polovine, na jednoj uzbrdici, sustižem trkačicu, koja mi se u trenutku dok
uporedo trčimo stazom obraća i kaže: „Ti si Sanja Kavez?“. „Da, Kavaz“. „Ja sam
Draga Žbontar, prijateljice smo na Facebooku“. „Oh kako ti pristaje ime, draga ženo“
pomislih. Razmjenismo par rečenica. Saznajem da je iz Slovenije, zaposlena je,
djeca su odrasla, aktivno trči već par godina. Nastavljamo da pratimo jedna
drugu cijelom stazom, ali bez mnogo priče. Pred kraj dogovoramo da li ćemo
paliti čeone lampe. Odpuhujemo kad saznajemo da umjesto očekivana 3 zapravo
imamo 5 kilometara do kraja. Gasamo po travnatoj stazi, gledamo u pravcu
osvjetljenog Umaga i čini nam se da svjetla stoje i da se ne primičemo cilju.
Stižemo do ceste, ja razmišljam da se dugo nisam
obradovala nekom asfaltu kao umaškom te večeri. Ulazimo u cilj Draga i ja
zajedno. Grlim je i zahvaljujem joj se što je sa mnom podijelila te najljepše, najteže i najduže kilometre. Bez nje bi sve bilo
drugačije. Uzvraća mi istim riječima. Epizoda koju sam opisala je
univerzalna, desila se mnogima. Isto sam sutra ujutro pročitala iz zagrljaja
dvojice trkača, jednog Srbijanca i jednog Hrvata, koji su 173 km pretrčali
zajedno. Pomislih kako smo na stazi svi isti paćenici koji su došli istrčati do
cilja i često u agoniji koju prolazimo, dočekujemo sapatnike na stazi bez
ikakve predrasuda ko su, odakle i kako se zovu. Ultra je katarzično iskustvo do
kojeg se stiže na talasima agonije i sreće koji naizmjenično sustižu jedan
drugog. Upravo na tim talasima svi jurimo ka cilju u kojem ćemo sa žuljevima na
stopalima i bez noktiju na prstima stati i upoznati se sa svojim boljim „ja“.
100 miles of Istria Review
Ne bih da trošim svoje i vaše vrijeme sa puno
priče o organizaciji same trke. Odlučila sam dati pregled ključnih stvari i ocjeniti ih u
rangu 1-5.
Segment
Ocjena
Komentar
Prijave
5
Jednostavne, putem weba
Startnina
5
Vrijedi svakog centa
Startni paket
5
Salomon majica, Compressport navlake
Komunikacija sa trkačima
5
Višejezična, blagovremena, korisna
Preuzimanje brojeva
5
Bez gužve, zabuna
Prevoz do starta
5
Bez kašnjenja, gužve
Start trke
5
Na vrijeme, još da nije bilo nevrijeme
Staza
5
Prelijepa, raznovrsna
Markacija
5
Na nekim mjestima na svakih 10-20m
Okrepe
5
Čini ti se zapravo da trčiš s gozbe na gozbu
Cilj
5 +
U cilju dobijete medalju a kombi vas vozi do
hotela gdje vas čeka večera/ručak. Poslije vas uredno vrate kući na spavanje
tako da možete popiti koje pivo više.
Volonteri
Ljubazni, odmjereni, profesionalni. Vjerujem da
ne bi odbili ni da zatražite masažu stopala.
Ručak/večera za finišere
5
Klopa za sve ukuse i prohtjeve
Fotografije i snimci
5+
Čak i u mraku, magli, kiši, snijegu, fotografi
su sve dokumentovali maestralno
Proglašenje
5
Ceremonija na kojoj se svi osjećaju važnima
Nagrade
J
Ne znam šta su, al vjerujem da su vrhunske
Zbog svega navedenog, čestitam direktoru trke, Alenu Paliski, i cijeloj ekipi sportsko-rekreativnog kluba Alba i sportskog društva Trickeri kao i volonterima, svim sponzorima na uspješnoj organizaciji trećeg po redu izdanja ultra traila "100 milja Istre".
Blatnjave staze i patuljci u noći
Za kraj, prenosim vam tri izvještaja sa sve tri trail trke koje su se 17-19.04. trčale u Istri. Dva su pisana, jedan je video. Sva tri su o učešću sjajnih cura koje sam ponosna što poznajem. Prva je Ingrid Nikolesić. U cilj
65-ice je stigla druga. Na ceremoniji proglašenje pobjednika nije bila jer je
tog jutra bila pejserka na polumaratonu u Rijeci za vrijeme 1:40. Druga je Iva Matina, Zagrebčanka, trekerica i instruktorica fitnesa. Treća, Marina Nikolić, ultrašica iz Beograda, je završila trku na 173 km
halucinirajući o patuljcima i brdima koja plešu. Sva tri zaslužuju vašu pažnju!
Ingrid Nikolesić, 65 km, 7h 15min, Buzet-Umag
Rezime dana: T3, T4, espresso, nema vrhnja, kiša, kiša, start,
Niiiiikolaaaaa, nisam ti ja majka!!! kiša, medvjedji luk, ali ono livada
cijela, i sve miriše, a u luku daždevnjak, pa još jedan, pa blato, potok,
blato, potok, kiša, hladna voda u potoku, cesta jeeeeee, brdo, brdo i
smišljanje rečenice jedne jedine, koja mi ipak neće trebati, da i kiša fkors i
neki mali vjetrić i ja sami....i zašto se sve to dešava...gospodjo stavite mi
rukavice? gel, voda, nizbrdo i pljus u blato, blato, blato, blato, kiša, gel,
voda, jebem ti blato, kiša, kiša, brdo, kiša, aaaaaaa cesta nema blata, jebem
ti vjetar, kako sad tako jak vjetar, alo?! daj prestani puhati!!! kiša, iglice
u kvadrima što je to, pa mogla si se toplije obući pa se ne bi smrzla, to su
iglice... čips, čips, čips pa opet blato, kiša, blato, kiša, blato, pa dokle
više blato, brdo, brdo, blato, čips, čips...i kaže on meni čips nije zdrav! ma
daj, a što mogu kad ga volim, mislim taj čips pomenuti....cesta, jeeee, kratko
jer opet jebem ti blato, a kiša, kad je stala kiša?! otkud tolko blato, pa imam
još gelova!!!! gel, voda, sljedeći po ps-u za 20 min, jebem ti blato, blato u
tenesicama i na tenesicama hmmmm, koliko su sad teške? da ih je izvagati?
blato, blato, jel prošlo 20 minuta za taj gel?...blato, pa malo ceste opet i
cilj i čips
Uglavnom, često me pitaju o čemu razmišljam dok trčim Iva Matina, 110, 110 km, 20h 25min, Lovran-Umag
Marina Nikolić, 173 km, 44h 17min, Labin-Umag
DA LI SAM VIDELA PATULJKA!?
Najavljuju kisu za subotu, plasim
je se, ali kako svima, tako i meni, zar ne!? Nisam od secera, necu se otopiti,
a malo blata bice cak i zanimljivo... :-)Eh, poce kisa jos u petak, na samom startu. Dobro, to je samo 173km,
izdrzacemo. :-)Nikada se vise nisam radovala na
startu, nego sada, mozda zato sto je to moja najduza trka do sad, najveci
izazov, krecem u borbu protiv sebe... Bas tako sam ponavljala sebi: "Run
your own race!" (Nickademus Hollon)... Nije me zanimalo ostalih 250+ ljudi
na startu, nece trcati umesto mene, sama moram da izguram do kraja. 10, 9, 8, 7... 3, 2, 1, START!!!
Ispade cvetic sa kose... Suze... Ali dobijam ga nazad vec posle par kilometara
:)))) SRECA, RADOST!!!
Odmah mi je jasno da ta trka nije
samo 173km... to je 173km po terenu po kom je tesko i hodati, po magli, po
mraku... Ali, trcim, uzivam u svakom kilometru, ne plasim se mraka, ne ometa me
magla ni sparina, jedino mi smeta jakna i pitam se sto sam je ponela.
"Ipak je trebalo da trcim u majici, a ne da slusam druge i ponesem
jaknu..."
17h nakon pocetka trke borim se
da me vetar ne oduva sa vrha, krijem lice jer svaka kap kise boli kao ubod
igle, krijem sake u rukave jer prste vise ne osecam od hladnoce, i razmisljam
da li bi dosli po mene ako bih sela tu i pokrila se folijom... Hocu kuci!!! Ne
mogu vise, previse je hladno, satima se penjemo na vrh, satima nas vetar ubija,
tresemo se, a treba se spustiti jos 10km po blatu do kontrolne tacke. :-(A tamo me ceka jos jedna jakna, za
koju sam se takodje pitala zasto sam je ponela... Sreca pa nisam bila
tvrdoglava ovog puta, pa sam poslusala trkace, i spakovala jakne...
"Odustacu, previse je hladno!" Padam 2 puta u blato, celom tezinom na
kuk, pa na ledja, placem od muke, a tih 10km spusta nikako da prodje.
...Kazu da sam u Buzet dosla
pokisla i nasmejana, misle da mi nije bilo tesko... Ja sam se samo smejala od
srece sto vidim ljude, sto imam gde da se sakrijem od kise, sto mogu da skinem
sa sebe mokre stvari koje nosim 20h, sto mogu da popijem caj, sto mogu da
sednem... NIKADA SE NISAM TOLIKO SMRZLA!!!
Daju mi stvari, ali blato u koje sam padala prodrlo je i u moje pore, a nemam
tus, nemam ni peskir, sobica u kojoj se presvlacim je ledena, i na sebe tako
prljavu samo navlacim suve stvari. Nepromocive patike su mi pune vode, a nemam
druge, jer ko je ocekivao da ce nepromocive patike biti mokre... Suve carape u
mokre patike... I sta sam uradila!? Samo cu napraviti zuljeve... Silazim medju
ljude, hipotermicare... Svi se tresu, svi odustaju, a volonter i trkaci sa
kojima sam presla jedan deo staze me mole da i ja odustanem... Kisa ne staje,
kazu da nas pravo blato tek ceka (i, ne, nisu slagali), i ja odustajem. Crkao
je telefon od kise, i ne mogu sebi da dozvolim da odem u sumu sama bez
telefona... Sedim sama, suze krecu... "Zar bas na ovoj trci da
odustanem!?" Stavljam kapuljacu, izuvam se i na noge stavljam flastere
preventivno i navlacim neke kese od napolitanki (to je sve sto su mogli da mi
nadju), i nadam se da cu uspeti da zavrsim trku... Ne mogu da odustanem, ne
zelim... Tesko je, ali sta sad!? 2 jakne ce valjda pomoci da mi bude malo
toplije.... Trcim i placem... Placem jer sam srecna sto nisam odustala!!!
Skupila sam...hrabrost, i nastavila!!! Ma, bravo, Marina!!!
Pravo blato nas je tek cekalo,
kao sto su rekli... Zivo blato... 124. km, popela sam se na Zamask, i momcima
na osmeh uzvratila sa: "Zovite prevoz, odustajem!" Toliko blata, zabe
koje krekecu kilometrima, nije to za mene... Dosla sam da uzivam na Istri, ne
da se valjam u blatu. Idem kuci, u zagrljaj svom decku!!! Opet je strasno
hladno, i dok cekam prevoz pocinjem da se tresem, dok konacno nisam docekala da
me momci sa kontrole puste da u njihovom autu docekam svoj prevoz... Prolaze
minuti, i konacno neko od trkaca nailazi, dvojica momaka, stranaca... Zar su
oni jaci od mene!? "Mogu li ja da se predomislim!? ja bih da nastavim
trku!?"I sekund kasnije, ne sacekavsi
odgovor, vec stojim ispred auta i spremam se da nastavim trku... Neko vreme sam
sa tim strancima drzala temo, a onda sam se izdvojila (kakva greska!).
Opet uspon, dokle ti usponi!?Pedja i ja smo u mojoj basti,
objasnjavam mu gde da postavi gipsane PATULJKE..."Marina, trgni se, to su markacije,
nema Pedje..." Marina, jesi li videla patuljke!? O, da, jesam... Svaka
crvena markacija, bila je patuljak. Usponu nikad kraja, zbunje,
markacija, stene, markacija, zbunje, markacija, stene, markacija... "Ja se
vrtim u krug... Ovaj ispred mene me zeje*ava, postavlja mi markacije u
krug!" Pocinjem da vicem na trkaca ispred sebe: "Ima li kraja!? Dokle
u krug!?"... Valjda je stranac, odgovor nisam dobila... Ili njega nije ni
bilo!? Eto me konacno u Oprtlju... Jos
oko 35km do kraja... dobro sam, konacno mogu da trcim nizbrdo, nece mi trebati
vise od 5h da stignem do cilja... Ali, spava mi se... Trcim zmureci, pa se
trgnem... Nadala sam se da cu izdrzati do kraja... Saznanje da umesto 20km do
kraja imam 30 opet izaziva suze... Trcim, placem na glas, i razmisljam kako
ipak necu stici za 35h, nego 36h... Daleko ispod 40 planiranih.. :)))))) Ali,
od pocetka ne ide po planu, zasto bi sada...
Tadeja Krusec je organizator
trke, saznajem... Eto je, prica mi kako jedan deo staze moram preci prateci markacije,
a onda do Umaga moram sama da nadjem put. "Zasto su markacije postavljene
u kontra smeru!? Treba da trcim nazad!"... U sledecem momentu sa Groznjana
jurim nazad ka Oprtlju, trazim skretanje ka Umagu... Ostaje mi jos samo
nemarkirani deo staze, moram ga pronaci sama. Jurim nizbrdo, pa uzbrdo da
proverim sa Tadejom da li je to prava staza... "Ne, nije!"... Hajde
opet, nizbrdo, pa uzbrdo... Opet nije... Hajde opet nizbrdo, mozda ovog puta
nadjem cilj u Umagu... Nema... "Ali ja sam ipak presla svojih 100 milja...
Da li ce ih Tadeja priznati!? Nije fer da nas tera da trcimo nemarkiranim
stazama, tesko je naci put do Umaga"... U sledecem momentu, vec sam u sumi
u Velikom Mokrom Lugu, vrtim se u krug i trazim ulicu koja vodi do moje kuce.Vlada stoji sa mnom, objasnjava mi
kuda da dodjem do kuce, ali vrtim se u krug. Onda se pojavljuje Goran autom, da
me odveze, ali u trenutku kad prilazim autu, auto nestaje...Nema veze, docice Tadeja da me odvede
kuci, ionako je ona organizator, mora da brine o ucesnicima... Cekam, sati
prolaze, niko ne dolazi po mene... Trcim u krug, trazim nekoga ispred kuca koje
su tu, da bi mi objasnili u kom kraju Velikog Mokrog Luga se nalazim. Nema
nikoga...Hmmm... A sigurna sam da je to VML,
samo sa neke druge strane...konacno dolazi Vlada, objasnjava mi da
sam ja u svojoj kuci, samo je ne vidim. Stari fica plave boje, ustvari je moj
frizider. vadim hranu iz ranca, slazem na frizider, i jos uvek ubedjujem Vladu
da to nije moja kucaAli, kako ne umem da objasnim gde mi
je kuca, prihvatam da ja ipak zivim tu, da je taj fica moj frizider... Ali, gde
su svi!?
Trgla sam se jer se paleta na
kojoj sam spavala pomerila, i mislila sam da padam... Budim se, pored mene je
ranac, jakna, stapovi, u ruci drzim one kese od napolitanki i flastere... Pa,
da, trku sam zavrsila, Tadeja treba da prizna rezultat... "Ne, sta ce mi
ove kese u ruci!? Sta cu ja na paleti!?" Sunce vec przi, skoro je
10.30h... Zar nije poslednji put bilo 6 kad sam pogledala!?"Gde sam!? Odakle ja na sred
njive, na paleti!?" Sreca pa sam malo dalje ugledala coveka na traktoru...
Trcim do njega, pitam koji je dan... Ne zna da mi kaze... Pitam u kom delu
Velikog Mokrog Luga se nalazim, gleda me bledo... Pitam u kom gradu se nalazim,
uzvraca pitanjem odakle sam... Shvatam da mu delujem kao luda, ali odgovori,
covece, na neko pitanje!!! Konacno spustam glavu i na butini vidim svoj broj, i
shvatam da sam na trci, ali na pitanje da li smo u Umagu, debeli odgricno klima
glavom... "pa, gde sam, u pm!?"Onda pocinje da nabraja mesta koja su
oko nas... Groznjan, Buje... TO MI RECI!!!! Groznjan!!!! To mi je kontrolna
tacka ka kojoj sam krenula... Objasnjava mi debeli kuda da idem, i uplasena od
njega, bezim koliko me noge nose... Kad sam konacno zamakla, pokusavam da
nadjem neke markacije, ali ih nema... Pokusavam da se setim kako sam tu
dospela, ali ne znam..."Pedja
me ceka, sigurno brine"...
Stigla sam i u Groznjan... Iz
drugog puta... A tamo konacno poznato lice, Damir... Ja jos uvek ne znam da li
trcim, ili sam trku zavrsila, gde sam bila i sta sam radila... Ali znam da
moram stici u Umag... A do Umaga 5h plakanja... Tetiva ne da da potrcim, misli
se vracaju na onu paletu, na kontrolnim tackama se javljam ljudima, a nisam
sigurna da li ih vidim... Jos 20km do kraja, a meni treba 5h da ih predjem...
U toku noci su sumske staze bile ulice sa kucama, grane ljudi u odelim, stabla
zivotinje, a bare deca na biciklama... Iznad tunela sedeli su PATULJCI i
gledali me... Bila sam svesna da su to halucinacije... A u kom trenutku sam
prestala da budem svesna realnog sveta, i presla u svoj ishalucinirani svet!?
Na stazi skoro 45h... I nikada
necu prezaliti sto se tako zavrsilo, ali sam naucila da na trku moram otici
savrseno odmorna... ili ce se sledeca trka na nekoj paleti i zavrsiti!
Marina, da li si videla
patuljka!? O, da, i patuljka, i ljude, i lavove, i krave, i tigraste macke, i
sebe kao Alisu u zemlji cuda, veliku kao kuca, i lica ljudi na zemlji, i
zmajeve, i decu, i lustere u sred sume, i kraljevske stolice... Videla sam i
neke dve cipele cak 2 puta, na putu ka Groznjanu, koje niko drugi nije, ali sam
gotovo sigurna da su one bile prave. Video ih je jos neko!? A kada sam Pedju videla
500m od cilja, pravog Pedju, mislila sam da on nije pravi... Mislila sam da ga
vidim od silne zelje za njegovim zagrljajem... Kako je prijao taj zagrljaj...
I, da... ovo jeste moj sport!!! I
jako sam ponosna na svojih 45h... I jako sam srecna sto ona njiva nije moja
kuca!!!
Toliko
volim trčanje da mi ni traljavo organizovana trail trka ne može pokvariti
raspoloženje ili plan da uživam u prirodi. Lako se adaptiram, reorganizujem,
prebacim na plan B. Prošle godine na Sutjeska trekingu koji je Šimun Cimerman sa
svojom ekipom organizovao na Magliću, ja sam sa svojom ekipom odlučila da umjesto
da učestvujemo na trci za koju ni sam organizator nije bio siguran da će iko
završiti u definisanom vremenskom limitu, ipak istrčimo trening od 20-ak
kilometara i okupamo se na predivnom srcolikom Trnovačkom jezeru. Nešto
drugačija situacija sa sličnim ishodom samo bez kupanja u jezeru se desila
protekle nedjelje na Avali na otvaranju lige Skyrunning Serbia gdje smo nakon par
kilometara lutanja po šumi zajedno s krdom izgubljenih trkača, umjesto dalje
potrage za markacijom koju je organizator trke postavio kao da je skriveno
blago iz istoimene igre, odlučili istrčati trening u savršenom ambijentu
avalske šume. Ali ekipa s kojom sam se gubila po stazama nije bila jedina bez ideje kuda dalje. Za
one koji nisu bili na trail trci na Avali, rećiću samo da je zbog nedovoljno
dobre markacije i signalizacije na stazi, od trke odustalo više od pola
učesnika.
E
sad, to što sam ja potegla iz Sarajeva da podržim početak nečega što bi trebalo
donijeti veliki iskorak u off road trčanju u Srbiji je nešto drugo. Trening sam
mogla trčati i na Trebeviću koji mi je ispred nosa pri čemu ne bih potrošila ni
feninga a uz novac bih uštedila i vrijeme pa umjesto što sam do Beograda i nazad
putovala 9 sati, mogla što šta drugo uraditi. Ali cijela situacija me natjerala
da razmislim malo bolje o svemu što se desilo i odnosu organizatora trke prema
trkačima. Zbog onih koji će se tek upustiti u iskustvo trčanja trka u prirodi,
i onih koji redovno učestvuju na njima, izdvojila sam ključne kriterije za
ocjenu kvaliteta trail trke na osnovu kojih možete lako sami procjeniti na kom
organizacijskom nivou je trka čiji ste učesnici.
MUST
DO LIST za organizatore trail trka iz pera trkača
Prije
svega, ono što je prioritetno, i bez dalje rasprave najvažnije na trail trci je
MARKACIJA. Ona može biti stalna i privremena. Stalnu markaciju čine oznake
dužinom staze a najprepoznatljivija je crveni krug sa bijelim krugom u sredini.
Na mjestima gdje se staze ukrštaju, postoje putokazi. Privremena signalizacija
mogu biti trakice koje se vežu za grane, debla ili šiblje. Mogu biti od PVC
materijala ali i od krep papira kakve sam vidjela na Avali. Takođe se za
privremenu markaciju mogu koristiti i zastavice koje se ubodu u zemlju a zatim
nakon trke pokupe što je možda najbolje i po pitanju zaštite životne sredine
najčistije rješenje. Tamo gdje nema putokaza, na mjestima na kojima se staza
ukršta sa drugom stazom, šumskim putem ili cestom, potrebno je postaviti
privremenu SIGNALIZACIJU koja će pomoći trkaču da bez puno dileme izabere pravi
put. Iako se standardna planinarska markacija postavlja u visini očiju, za
trail trkače najpodesnije je privremenu markaciju postaviti nisko, tačnije na
zemlji, jer je njihov pogled usmjeren prema podlozi po kojoj trče.
Uz
dobru markaciju, sljedeće što je važno su OKREPNE STANICE. U zavisnosti od dužine i težine staze,
poželjno je da uz vodu i neko energetsko osvježavajuće piće, sadrže i hranu,
uglavnom svježe voće kao što su banane, narandže ili limun, suvo voće a one
bolje i krekre, sir, pa čak i napolitanke i čokoladu. Ultramaratonske trke
imaju i stanice na kojima se služi topla supa ili kakva slična okrepa.
Da
bi prva dva standarda bila zadovoljena, organizator trke srazmjerno dužini
staze i broju učesnika, angažuje DOVOLJAN BROJ VOLONTERA koji će pomoći
učesnicima u snalaženju u startnoj zoni, na okrepnim stanicama, u zoni finiša.
Volonteri ostvaruju neposredan kontakt sa učesnicima i jako je važno da su
dobro upoznati sa zadacima koji su im povjereni, da su profesionalni i
odgovorni, motivisani. Nasmijan i zadovoljan volonter – nasmijan i zadovoljan
trkač.
Da
se razumijemo, trkač i na dobro markiranoj stazi može zalutati. Dešava se. Zbog
takvih situacija, svaki učesnik, MORA imati KONTAKT OSOBE zadužene da ispred
organizatora pomogne u lociranju izgubljenog trkača. Na Risnajku u Gorskom
Kotaru sam vidjela odlično rješenje kako da trkač svakog trenutka zna gdje se
nalazi i koga može da pozove u slučaju da se povrijedi ili izgubi jer su sve
informacije bile na startnom broju i one bitne trkaču okrenute tako da ih čita
lako.
BRIFING
pred trku je prilika da se osoba delegirana ispred organizatora (možda je
najbolje da to bude direktor trke) obrati učesnicima i skrene pažnju na neke
bitne informacije u vezi sa stazom, markacijom, okrepnim stanicama, kontrolnim
tačkama, vremenskom limitu. Ako postoje neka rizična mjesta, na njih treba
ukazati. Ako je trka međunarodnog karaktera, onda obavezno sav sadržaj
učesnicima prenijeti na domaćem i bar engleskom jeziku. Ako je staza trke
čuvana u tajnosti do samog starta, onda je organizator mora objasniti, etapu po
etapu.
MAPA
je nešto što olakšava kretanje i dobro dođe čak i kada je staza savršeno
markirana. Ne moraju biti pojedinačne ali jedna ili dvije mape malo većeg
formata koje se mogu postaviti u startnoj zoni, pomoćiće učesnicima da vizuelno
zapamte formu staze pa će onda lakše pratiti markaciju. Takođe, na mapama treba
ucrtati gdje su okrepne stanice jer trkači, bilo da su takmičari ili
rekreativci koji se oslanjaju isključivo na osvježenje koje je organizator pripremio,
trebaju da znaju gdje su iće i piće kako bi mogli rasporediti snagu i eventualne
vlastite zalihe.
Nije
nužno, ali dobar organizator se uvijek potrudi da organizuje AFTER/PASTA/GULAŠ/PASULJ
PARTY za sve učesnike ili bilo kakav vid druženja koji će zadržati finišere i
publiku u ciljnoj zoni. Svakome se žuri nakon trke kući ali je poenta da se to
druženje produži, napravi atmosfera, razmjene mišljenja, oslušne koliko su
učesnici zadovoljni da bi se eventualne greške drugi put ispravile. Istinu
govoreći, to su uglavnom najneukusnije paste i čorbaluci koje možete dobiti ali
ritual zajedničkog objedovanja ili ispijanja piva produbljuje veze u trkačkoj
zajednici a i trkač sitog stomaka će zadovoljniji otići kući.
Iako
nikad ne razmišljam o NAGRADAMA jer ne jurcam na iste, učesnicima je važno da
znaju šta je organizator obezbijedio kroz nagradni fond. Nije bitno da li je
nagradni fond iz sredstava koja se obezbjeđuju startninama ili od sponzorskih kontribucija
ali je lijepo vidjeti da se i o tome vodilo računa. Bogate nagrade privlače
takmičare ali po meni, se ni u kom slučaju, ne trebaju različito tretirati
pobjednice i pobjednici na trkama! Zašto bi pobjednik koji je stazu iste dužine
i uspona pretrčao malo brže u svojoj konkurenciji prosto zato što je biće
fizički jače dobio veći iznos ako je nagrada novčana ili skuplje robne nagrade
od pobjednice u ženskoj konkurenciji?!
Dobra
promocija, kampanja, dronovi, kamere, fotografi, folovi, golovi, majice,
medalje – sve je važno ali se ne smije kvalitet pripreme i realizacije trke
zasnivanti na njima. Bitna je suština i manje će trkači zamjeriti ako nije bilo
kamera, to što su dobili lošiju majicu ili što nema medalja ako su ključne stvari bile kako
treba.
Avalski
postmortum
Šta
je od svega ovoga bilo na Avali a šta nije, šta je moglo biti bolje, procjenite
sami. Svako za sebe neka evaluira i ocjeni organizaciju trke. Mene je dobro
raspoloženje držalo cijeli dan a najsrećnija sam bila kada sam gacala po blatu,
proklizavala, jurcala i kikotala se od srca. Osim toga, 16 kilometara se
savršeno uklapalo u moj program treninga i taj dan na Avali sam trebala vidjeti
od čega sam – predhodni dan sam na treningu trčala 42 km i upravo ta brdska
trka mi je pokazala da sam spremna za prvu ultru i da se dan nakon treninga dužine
odlično nosim s usponom. Organizatoru zamjeram što mi je prekinuo tu sreću jer
nakon što sam odustala od trke, prebacila sam se na trening koji više nije imao
istu draž. Još mu više zamjeram to što je ovo prva zvanična trka koju nisam
završila, inače, nikad ne odustjem.
Da
se razumijemo, mi trkači smo potrošači i u toj ulozi, osjetila sam se oštećenom
pa sam s pravom od organizatora tražila da mi startninu Avalske trke prebaci za
„Sokolov put“, trku koju u okviru lige organizuju 1. maja. To je jedina trka za
koju sam još prošle godine u ljeto bila sigurna da ću je uz Sarajevski
polumaraton trčati u 2015. godini. A odlučila sam je trčati ne zbog preporuka i
dobre organizacije jer istu ekipu i sa prošlogodišnjeg „Sokolovog puta“ bije
loš glas već zbog prelijepih krajolika na potezu Niška banja
- Mosor - Sokolov kamen - Trem.
Nebesko
trčanje i nebeski narod
Nadam
se da niko neće zlonamjernim shvatiti što u podnaslovu povezujem ove dvije
sintagme ali prosto nisam mogla odoliti! Ono što za kraj želim da poentiram
jeste da Srbija treba da ima svoju Skyrunning ligu zbog svih nas koji smo u
nedjelju bili na Avali. Iskreno govoreći, sve da mogu vratiti vrijeme unazad, ja
bih opet otišla da trčim tragovima srna, samo bih stigla dan ranije i pretrčala
ih prije trke uzduž i poprijeko da se onda
sutra mogu mirne duše izgubiti i odustati od trke. Međutim, organizator lige NE
SMIJE sebi dozvoliti više niti jedan propust jer se od prvog kola najviše
očekivalo a najmanje dobilo. Ovo je trebao biti test i ne mogu da ne pomenem
svoju brigu da ako organizator nije mogao na nanižoj planini kako treba markirati
najkraću planiranu stazu u sezoni, pri čemu je šuma već od ranije bila prožeta
dobro označenim stazama, kako će onda na Staroj ili Šar planini ili Tari na
trkama na 50 km ili više. Brinem se jer ću na Tari trčati 80, tamo nema
gubljenja i odustajanja!
Za
kraj, Avala
Planina Avala je visoka svega 511m a to je nadmorska visina na kojoj mi Sarajlije
živimo. Udaljena je od Beograda svega 18 km, dakle do nje možete dotrčati bez
problema ili se do nje prebaciti busom ili kolima i odraditi savršen trening. Krajem2007. godine, Skupština gradaBeogradaproglasila je Avalu zaštićenim
prirodnim dobrom sa ukupnom površinom od 489 hektara.Obrasla je listopadnom i četinarskom
šumom. Na vrhu planine podignut je Spomenik Neznanom junaku, djelo Ivana
Meštrovića posvećeno srpskim junacima iz Prvog svjetskog rata. Na putu prema
Beogradu, u selu Jajinci, nalazi se Spomen-park na mjestu gde su Nijemci, tokom
Drugog svjetskog rata, strijeljali oko 80.000 ljudi.