Belgrade Urban Running Team (BURT) i Zagreb Runners zajedno čine #LoveCrew, odnosno #442crew, neobičnu družinu koja okuplja trkače i trkačice dva grada: Beograda i Zagreba! Zajednička strast prema trčanju, putovanjima, druženju i dobroj zabavi ih je odvela na brojne trke, pokrenula sjajne inicijative, izbrisala jedne granice, pomjerila druge, i što je najvažnije, inspirisala mnoge da obuju patike i postanu dijelom ove zajednice. Riječ je o ekipama za trčanje koje ne funkcionišu kao klubovi ili škole trčanja već se u dogovorenim terminima okupljaju na različitim mjestima tokom sedmice kako bi trenirali zajedno a potom otišli negdje na piće. Run hard – party harder je obrazac koji najbolje opisuje ovaj trkački kolektiv a zbog kog postaju sve privlačniji mladim, aktivnim vježbačima jednog i drugog grada. Domagoj Puzak iz ZGBR-a i Nikola Miljković iz BURT-a su bili moji sagovornici a povod je bila premijera videa o zajedničkom projektu dviju ekipa u okviru kog su prošle godine u jesen štafetno istrčali 442 kilometra od Beograda do Zagreba.
TjŠ: Domi, prvo nam reci kako je sve počelo u Zagrebu? Ko su mladi ljudi koje okupljate? Po čemu ste vi drugačiji od ostalih ekipa za trčanje?
Domi: Nekoliko nas upoznalo se kroz Nike Run Club koji se održavao u Zagrebu i nakon nekoliko pića postalo je jasno da će ovo druženje nadrasti trčanje. Jako smo se povezali i nastavili samostalno na sličnim temeljima – besplatno, dobrovoljno, bez nekih razloga i povoda. Ispostavilo se da istomišljenika imamo puno više nego smo to mislili – i u Zagrebu, i u Beogradu ali i svuda po svijetu. Postali smo tzv. trkački crew koji radi svojeg opuštenog pristupa trčanju ne predstavlja konkurenciju nikome – ni klubovima ni školama. Štoviše – prijatelji smo sa svima, prepoznatljivi smo sa svima i na raznim lokalnim i regionalnim utrkama organiziramo famozni cheering point kojem je cilj da pomognemo trkačima kada im je teško, ali i da pokažemo našim sugrađanima da jedan maraton ili polumaraton nije nekakva glupost radi koje zatvaraju ceste, već jedan rekreativni event za apsolutno sve – prijatelje i rodbinu trkača, ali i slučajne prolaznike koji se mogu dobro zabaviti. Dovoljno je samo da pogledamo što je sve trčanje donijelo razvijenim europskim i svjetskim gradovima.
TjŠ: Kako to što radite može pokrenuti neaktivne mlade ljude u Beogradu da se počnu baviti trčanjem? Oko vas je uvijek dobra zabava, čini li to vježbačima znoj i trkačku agoniju podnošljivijim?
TjŠ: Istrčali ste štafetni ultramaraton od Beograda do Zagreba. Šta je bio cilj ovog projekta i kakve su bile reakcije učesnika i javnosti? Radili ste to samo za vas, da li misliš da bi bio dobar odziv i ako biste tako nešto organizovali kao štafetnu trku?
Domi: Cilj našeg trčanja od Beograda do Zagreba bio je samo želja da zajednički napravimo nešto veliko! Nismo krenuli u to proračunato, nego smo shvatili koliko velik odjek naša 442 priča u našoj regiji i jednostavno volimo letvicu podizati sve više i više.
Što se reakcija tiče – živimo u jednoj sredini koja još uvijek svoje emocije krije u prošlosti i u sredini gdje neki ljudi sigurno ne žive dobro i dostojno jednog čovjeka, i baš zato mi se čini da ih naši politički vođe hrane krivim stvarima i nekim niskim strastima, a krivnju radi situacije prebacuju negdje drugdje, dosta često preko granice.
Najlakše se hraniti nekakvom ljutnjom i negativom, a mi smo nekako okupili ljude koji su u tim vremenima živjeli kao djeca (ili su se jedva rodili) i ljude koji su odlučili gledati u budućnost – u nekakvu bolju budućnost gdje ćemo stvarati, a ne rušiti. I to je definitivno jedan od glavnih razloga što smo se povezali i što smo odlučili zajedno raditi nešto konstruktivno.
Odaziv za ovako nešto sigurno bi bio zanimljiv, iako mi se čini da ljudi nisu svjesni što znači smrdljiv i mokar voziti se u kombiju s još 15 ljudi po danu, po noći, po kiši i po snijegu hahaha. No, bilo kako bilo, nas nekoliko već se okrenulo organiziranju sličnog projekta, ali drugačijeg i, naravno, još većeg!
TjŠ: Kako trčanje može da promjeni svijest kod ljudi, eventualno sruši predrasude koje imamo jedni o drugima?
Nikola: 442 ideja i jeste upravo podizanje svesti kod ljudi o značaju zajedničkog života. Servirana nam je prošlost na koju nismo nikako mogli uticati, ali mi moramo da gradimo svoju budućnost, svetlu i pozitivnu. 442 crew pruža primer kroz trčanje koje koristi kao oruđe za širenje pozitivne energije i pozitivnih poruka. Ne trudimo se da se pokažemo u najboljem svetlu, već onakvima kakvi jesmo – ISTI. Često kažemo MI AKO NISMO SLIČNI-MI SMO ISTI.
TjŠ: Kako se postaje član vaših ekipa?
Domi: Funkcioniramo dobrovoljno i besplatno, dovoljno je samo da ljudi prepoznaju ono što radimo i kako radimo. Mogu nam se javiti na nekoj od utrka ili jednostavno doći na jedan od treninga. Ono što tražimo od ljudi je samo da isključivo ne uzimaju nešto od kolektiva, nego da mu nešto i daju natrag. Postali smo prijatelji, pomažemo si međusobno (i na trčanju i u životu) i svatko doprinosi na svoj način – netko je motivator svima, netko pozove na roštilj, netko na trening donese gajbu pive jer mu je bio rođendan, a ako netko nema ideju što i kako vratiti – dovoljno je samo da bude pozitivan! Toga nam svima treba...
Nikola: Član BURT-a se lako postaje. Trčanje je prosto kao i pristup našem timu, samo dođeš i rokamo zajedno. Na fb stranama BURT-a se postuju utorkom najave s terminima skupova. Svi su dobrodošli, bez najava, članarina, pristupnica... Samo smeh je obaveza!
Johnny, Neven, Milko, Đođo, Mikro, Scully, Aki, Peček, Jaca, Gojko, Svenki, Tamara, Mare, Lobel, Fabri i Domi su imena 8 djevojaka i momaka koji su trčali od Beograda do Zagreba tog hladnog novembarskog vikenda. 442 je za njih više od broja kao što je i ova priča više od trčanja.
Film 442 možete pogledati ovdje.
Foto: Dario Belić
3 komentara:
Kako je ovo lijepa prica...svaka cast ekipi!
Čovjek se trčanjem vraća majci prirodi, postaje ponovo dio nje, vraća se korijenima, a znojenjem se oslobađa stresa, straha, nervoze i svih loših emocija.vraća samopouzdanje, stabilnost, uravnoteženost...Nažalost kod nas tek polako ljudi počinju shvaćati šta znači organizmu ako se znojimo sat vremena dnevno. genetika nam nalaže. Vjekovima su nam se preci znojili po 8-10 sati dnevno, a mi to promjenismo za samo jednu ili dvije generacije. Nije čudo što je većina ljudi danas nervozna, mrzovoljna, otuđena... Sve to trčanje mijenja. Ovaj čin za svaku pohvalu!!!
Postoji u svakoj sredini, narodu, državi... jedan broj ljudi kojima nije neophodno da imaju neki kolektivitet kome pripadaju, koji im je kao zaštita da se sigurnije i ljepše osjećaju. Ljudi, gore spomenuti i mnogi još koji se znoje iz istinske ljubavi prema natjecanju, sportu, druženju i dobroj vibri- oni su na sreću, nešto više od- biti Hrvat, Srbin, Albanac, Japanac...-oni imaju osobne vrijednosti, koje nadilaze običnu pripadnost nekome ili nečemu. Na kraju, što znači u pojmu veličine nekoga, da je pripadnik jednog naroda.?!. Valjda će i na ove prostore nekada doći vrijeme da ćemo se prepoznavati po nečemu što je ljudsko, sportsko, naučno, umjetničko i prirodno, a ne da li smo rođeni od Anđe, Perke ili Husnije. Neka pokoljenja, za vrlo kratko vrijeme, neće vjerovati u kakvom smo mi to vremenu živjeli- gdje su većina ovce!!! Bravo za ovo gore!
Objavi komentar