nedjelja, 20. listopada 2013.

Moja priča

...je prilično (ne)obična. Nisam od onih što su mrzili sportske aktivnosti kao djeca pa trčanje otkrili s 33 godine nakon čega su odlučili istrčati polumaraton, maraton ili ultramaraton. Ali jesam svoj prvi polumaraton istrčala upravo u 33. godini!

Imala sam sreću da sam odrastala u blizini najljepšeg dijela Sarajeva, tačnije Velike aleje koja započinje na Ilidži, u blizini arheoloških iskopina neolitskih i antičkih naseobina, i vodi do vrela rijeke Bosne i velikog parka koji su nam u amanet ostavili austrougarski osvajači. Sjenovita Aleja, dugačka 3,5 km, je idealno mjesto za trkačke treninge pa sam i ja kao dvanaestogodišnjakinja svoje prve kilomentre istrčala tamo.


Iskreno, za moju svijest o sportskoj kulturi možda su najzaslužniji (potpuno paradoksalno jer je malo poučnih stvari u njima) američki filmovi i serije u kojima su kadrovi iz Central Parka ili nekih prepoznatljivih dijelova San Franciska u kojima glavna glumica džogira, bili redovno uvrštavani u sinopsise i scenarije. Sad znam da se period kada su nastajali ovi filmovi podudara sa najvećim bumom koji je trkački sport u Americi tih godina doživljavao. Činilo se da svi jedu snack food ali da zbog trčanja izgledaju savršeno! I danas je manje-više sve isto tako, ali samo na filmu - svi vježbaju i izgledaju čak bolje zahvaljujući estetskoj hirurgiji i tretmanima podmlađivanja! U životu običnih Amerikanaca, slika je dugačija - svi su na junk foodu, manji procenat njih vodi aktivan život a država proglašava epidemiju pretilosti te se i prva dama ozbiljno angažuje na njenoj prevenciji.  

S obzirom da sam se vrlo rano počela oslanjati na sopstvenu intuiciju, s pažnjom sam pratila tjelesne i psihičke promjene koje su godine odrastanja donosile. Vrlo brzo sam identifikovala hranu koja mi prija, odnosno ne prija, te na osnovu zapažnja zasnovala svoju prehranu na namirnicama koje ću mnogo godina kasnije pronaći u tabeli koju je dr Peter D'Adamo prema krvnim grupama preporučio upravo mojoj krvnoj grupi. U tim godinama, jednostavan zaključak da sve što je ukusno nije i zdravo pomogao mi je da se disciplinujem i u tom pravcu te da profilišem prehrambene navike na način da potpuno uživanje u hrani sad doživljavam samo ukoliko znam da će ona dati mom organizmu ono što mu je potrebno i u količini koja mu je potrebna te da neće ometati moje osnovne životne funkcije. Tu svakako ne spada "10 u po s lukom" (porcija 10 ćevapa u pola lepine) jer se moje iskustvo s jedenjem ćevapa podudara sa Lakinim (pjevač Elvir Laković) zapažanjem da je sve super dok jedeš ćevape, al kad završiš, osjećeš se kao da si se najeo šljunka!



Danas mogu reći da taj put nije bio jednostavan jer sam odrastala u domaćinstvu u kojem se pasulj nije mogao skuvati bez koljenice, nijedan praznik proslaviti bez jagnjećeg pečenja i tepsije baklave niti doručkovati bez kajmaka, jaja i špeka. Niti se dijete moglo smatrati zdravim bez okruglih, rumenih i jedrih obraza. Uz moju školu je krajem osamdesetih otvoren prvi fast food u naselju a hamburger, hot dog ili sendvič sa pilećim parizerom od kojih podriguješ pola dana bili su jedini izbor za užinu. Ne i meni.

Dodatna iskušenja su kasnije počela pristizati kada su ljudi iz mog okruženja kojima je bilo lakše podsmijavati se nego odlijepiti svoje lijeno dupe od udobne fotelje počeli osporavati moje trkačke ambicije. To nerazumjevanje između mene i njih ne jenjava ni danas samo što mi je sad sa više životnog iskustva i s više samopouzdanja lakše istrajati u svojim namjerama i pri tome se držati jednog od bitnih pravila koje glasi: s budalom se nikad ne raspravljaj jer neko ko gleda sa strane neće vas moći razlikovati.