Outdoor novajlije u doba pandemije

Tahoe CA, powered by Woolona

Odavno imam potrebu da zapišem svoja zapažanja i izanaliziram iskustva u prirodi tokom pandemije koja je natjerala brojne rekreativce pa i one neaktivne da sadržaje koje im je nova “normalnost“ uskratila kompenzuju boravkom na planini. Pišem iz pozicije nekoga ko kontinuirano promoviše različite aktivnosti na otvorenom, prati trendove u ponašanju izletnika i rekreativaca te zagovara bolji odnos pojedinaca i nadležnih institucija prema prirodi. 

Nedavno me novinarka izuzetno čitanog portala zamolila da odgovorim na nekoliko pitanja koja su se odnosila upravo na rasprostranjenu pojavu iznenadnog povećanja broja osoba koje slobodno vrijeme provode na planinama. Prije nego što sam pristala, htjela sam da znam ko su ostali sagovornici a i da kupim sebi vremena i razmislim da li sam uopšte mjerodavna da na tu temu javnosti iznesem svoje mišljenje. Postoje veći autoriteti u oblasti planinarstva koji su možda relevantniji da odgovore na ova pitanja ali se bojim da je i među njima mnogo onih koji se neodgovorno ponašaju prema prirodnom i planinarsko-alpinističkom naslijeđu. Odlučila sam joj pomoći jer uživam u saradnji s medijima a i smatram da mladim novinarima i novinarkama treba pokazati zavodljivi svijet trčanja i outdoora jer se nekad i oni sami nakon pozitivnog uticaja odluče npr. početi trčati (Maja Isović Dobrijević, Almir Panjeta, Vesna Andree Zaimović)) ili planinariti. Čak iako ne urade ništa od toga, uspjeh ih je senzibilizirati i profilisati u novinare koji će nastaviti pisati o trčanju, planinskim sportovima, trendovima, takmičenjima, pojedincima i slično.

Pandemija je donijela veliki broj novih posjetilaca, zvaćemo ih novajlijama, koji su pohrlili na planine i izletišta u potrazi za sadržajem koji će unijeti svojevrstan balans u svakodnevicu značajno poremećenu restriktivnim epidemiološkim mjerama. Prosto, svi su počeli otkrivati prirodu koja je pružila utočište i prihvatila kod nas hiljade a širom svijeta milione novih konzumenata koji su nerijetko bez svijesti i ideje o rekreativnim aktivnostima u prirodi koje bi mogli upražnjavati. Među njima treba razlikovati nekoliko distinktivnih grupa koje su se izdvojile na našem podneblju jer su njihova inicijacja u prirodu, način kako je konzumiraju, socijalna karta specifični i jako različiti.  

 

Outdoor dernek-delije

Grupu najbučnijih i najopasnijih outdoor novajlija čine oni koji su kafanu zamijenili planinom te prostor koji bi trebao biti oaza mira i tišine potpuno uzurpirali i preprojektovali za potrebe prijateljsko-rođačko-kumovskih okupljanja. To su oni prijatelji, rođaci i kumovi što na planinama doslovno prave derneke, dovoze tovar opreme za autokampovanje, razglase sve s mikrofonima, na litre alkohola i na kile mrtvih životinja u vidu ćevapa, pljeskavica, šnicli i kobasica. 

Dernek na Orlovačkom

Oni do svojih odredišta prašnjavim drumom u velikom stilu uglavnom stižu golfom 2, ladom nivom ili kakvom starom toyotom. Iako na tim izolovanim mjestima nema mnogobrojne publike, uvijek se istinski potrude da prisutne impresioniraju svojom reli vožnjom pa prije zaustavljanja obavezno izvedu posebnu tačku kojom skreću pažnju na sebe. Nerijetko, u svom vozilu imaju motornu pilu, sjekiru, pištolj ili pušku pa će za potpalu posjeći obližnje drvo a zarad dobre zabave postaviti ispijene limenke u koje će pucati iz vatrenog oružja bez obzira što su žene, djeca, izletnici u neposrednoj blizini i što se taj čin naziva krivičnim djelom izazivanja opšte opasnosti. To su dakle oni što partijaju do kasno u noć i to uz jezera, u kampovima nacionalnih parkova, u planinarskim domovima a zbog kojih pravi zaljubljenici u prirodu odlaze kampovati “na divlje“ što nije uvijek dozvoljeno a nekad ni praktično. Ove outdoor dernek-delije su najčešće lokalci koji žive u obližnjem gradiću ili njihovi rođaci koji se vikendom dovezu iz glavnog grada u kom već 20 godina žive kao dođoši pa su željni da se okupe i provesele sa svojima. I jedni i drugi planinu smatraju svojim privatnim posjedom, kao da im je đedovina na koju imaju apsolutno pravo i s kojom mogu da rade šta žele.   

 

Outdoor turbo elita

Off-road Crveni kuk, Visočica, autor fotografije Nazif Korić

U drugu grupu spadaju imućniji konzumenti prirodnog naslijeđa koji preko božanskih zelenih padina kvadovima stižu na planinski vrh, moćnim terencima brazdaju travnatu visoravan do vidikovca ispod kog je duboki kanjon ili svojim enduro motorima siluju svetu planinarsku stazu da bi stigli do vrha. Iako postoje propisi koji motornim vozilima strogo zabranjuju saobraćanje mimo šumskih puteva, ova turbo elita ne preza da s makadama skrene pa livadama, pašnjacima, potocima, proplancima, grebenima turira svoje dvo ili četverotočkaše praveći veliku buku i pometnju. Oni uživaju u prirodi na jedan krajnje pervezan način jer misle da su je svojim mašinama pokorili. Ovi s džipovima ne žele proliti ni kap znoja, niti uprljati svoje skupe cipele ili patike da bi se popeli do nekog vrha ili prošetali do vidikovca. S obzirom da se radi o dobrim platišama koji žele provesti sadržajan odmor u prirodi, brojne se agencije lomataju oko ovakve klijentele pa izmišljaju programe kako bi im kroz off-road ture pokazali sve ljepote koje se nalaze recimo između Lukomira i Konjica. A ako su one u nekom zabačenom ćošetu, organizatori ne prezaju ni da zagovaraju da se neki tehnički put prokrči do njega jer zaboga, radi se o bogatim turistima koji ih žele vidjeti i koji će svoj novac ostaviti nama. Ova outdoor turbo elita voli dobro pojesti pa se na početku i na kraju ture organizuju prave gozbe, na trpezu iznose pitice, supice, sogan dolmice, u kupusu i japraku sarmice, rebarca i krtina s buta, zaporci i plećke, somuni i pogače, ratluk, kafa i baklavice za kraj. Vjerujem da im se na onim zabačenim vidikovcima do kojih su preorali gumama nabrijanih terenaca posluži šampanjac u kristalnim čašama čisto da ne zafali raskoši. Diviće se oni tako pogledima i ljepoti krajolika ali samo nakratko jer njihovoj pažnji ubrzo treba nova stimulacija i nikad zapravo neće shvatiti da je planina prava, istinska raskoš kojoj nikada neće pripadati. 

 

U Hrvatskoj ista situacija. Pod izgovorom važnosti boravka u prirodi u doba pandemije i povećanog broja izletnika i planinara, opština Dugopolje i PD Ljubljan su najavili izgradnju vidikovca i edukativne pješačko-planinarske staze do vrha Ljubljan na sjevernoj strani Mosora kojom će se osim planinara takođe moći kretati konjske karavane i kvadovi. Zvanično, ovaj projekat finansira Ministarstvo turizma i Splitsko-dalmatinska županija sa 75% sredstava (350.000 km) i opština Dugopolje s 25% sredstava (200.000 kn). Kako je to Dežulovića odlično napisao u svom tekstu Split: Kronika jedne propasti, u kom zaključuje da su ga (Split) “vlast, struka i građani cijeloga ispraznili, iznajmili i amputirali od urbanog života, kako bi turisti neometano uživali u autentičnom mediteranskom urbanom životu“, čini se da su na red došle i planine.

 

Prijateljsko-porodične outdoor novajlije

Zimski prijateljsko-porodični izlet, Jahorina

Treću grupu čine oni koji su s prijateljima ili članovima porodice sve češće u prirodi i uživaju na stazama u obližnjim šumama. Za ovo im nije potrebno posebno iskustvo ili oprema. Oni su spontano krenuli u šumu, na brdo i obližnju planinu ali im se dopalo i počeli su sve redovnije pohoditi staze. Tata, mama i djeca. Među djecom ima i tinejdžera. Ima i studentarije. Njih trojica u basketaškim šorcevima i cokulama odoše lagano do vrha. Srećem ih u maju i junu na stazi kojom godinama treniram a na kojoj sam za svo to vrijeme srela četiri planinara i jednog psa. Razumijem njihovu potrebu i raduje me što je ovakvih rekreativaca sve više. Oni nemaju velike planove i bar za sad ne maštaju o izazovnim planinarskim turama. Jednostavno, žele male stvari da otkrivaju provodeći vrijeme zajedno na svježem zraku daleko od vijesti o opasnom virusu i špekulacija o njegovoj istinitosti. Nadam se da je među njima mnogo onih koji će na osnovu pozitivnog iskustva poželjeti uložiti vrijeme i novac u obuku, opremu i odlazak na ozbiljnije planinarske ture. U tome bi značajan doprinos trebala dati lokalna planinarska društva koja će kroz škole planinarstva omasoviti svoje članstvo te obučiti i edukovati nove zaljubljenike o osnovama planinarstva, opremi, sigurnosti i ponašanju u prirodi.  

 

Ravnođonaške outdoor novajlije 

U četvrtu grupu spadaju klasični izletnici koji uglavnom odlaze na kraće šetnje u prirodu i ostatak vremena provode u planinskim hotelima ili baštama bez ideje i želje da vrijeme provedu u nekom smislenom obliku rekreacija na planini. Pristaju eventualno na šetnju do planinskog vrha jer su kod prijatelja vidjeli fantastične selfije snimljene upravo tu pa žele seriju takvih za sebe. Ako se može autom stići blizu vrha, radije će iskoristiti tu pogodnost nego se pomučiti da tabanaju do cilja. Uglavnom dolaze u ravnim tenama i trenerkicama, cure s lakovanim ruksačićima i blage veze nemaju o planinarenju niti osnovnim pravilima ponašanja u prirodi. Ako se s ovakvima mimoilazite na uskoj stazi na planinskom vrhu pri čemu vi idete odozdo a oni odozgo, neće se zaustaviti da vas propuste da prođete. Neće vas ni pozdraviti jer oni ne znaju ništa o planinarskoj etici. Oni samo žele iskusiti djelić prirode koja im je lako dostupna, biti dio novog trenda i ovjekovječiti svoje iskustvo nizom fotografija koje će podijeliti na društvenim mrežama.

Na preko 4000 mnv, može i u štiklama, Erin Ton

 

 

Da zaključim

Ono što želim reći je da je trend porasta broja novih rekreativaca svakako za pohvalu ali i da je mnogo izazova na koje treba odgovoriti kako bi se spriječili negativni uticaji na prirodu koju masovnost donosi. Ovdje nisam pisala o smeću koje ostavljaju i pale na izletištima, ali to je u doba pandemije postao problem i u uređenijim društvima. U Americi, gdje su propisi i infrastruktura mnogo ozbiljniji, National Forest Service je morala zatvoriti kampove izolovane u ruralnim područjima koji za razliku od uređenih kampova nemaju kante za smeće jer je predviđeno da posjetioci odnose smeće sa sobom a oni su pokazali takav nemar da osim zatvaranja nije bilo drugog rješenja. Tamo, ako vas rendžer zatekne da kampujete na nepredviđenom mjestu ili u vrijeme zabrane, kazne mogu da idu i do 5000$. Prijateljica iz Norveške mi piše da su i kod takođe zabilježene gužve na izletištima i parkinzima prema planinskim stazama ali da nije bilo incidenata s ostavljanjem smeća ili divljanjima u prirodi jer Norvežani imaju izuzetno razvijenu ekološku svijest. Zato, kad se ponovo otvore granice, moja prva destinacija za istraživanje i avanture u prirodi će biti upravo Norveška. 

Foto: privatna arhiva, Nazif Korić, Erin Ton

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.