Proljetno zaljubljivanje u vertikalni kilometar

(Ako ste prvi dio izvještaja s Vertikalnog vikenda čitali na portalu trcanje.rs, skrolajte na tekst ispod crte. Hvala!)

(photo: Skyrunning Serbia)

Po standardima nebeskog trčanja, vertikalni kilometer je format kratke trke, ne duže od 5 km s 1000 m uspona. Proteklog vikenda, 19-20.03.2016. godine, u okviru SkyRunning lige Srbije su održane dvije takve: prva u Kotoru, duga 2,8 km s usponom od 1007 m, i druga u Trebinju, duga 5,2 km s 960 metara uspona. Dvije izazovne trke i dvije atraktivne turističke destinacije su spojene u aranžman nazvan Vertikalni vikend kojem su zaljubljenici u nebesko trčanje, njih ukupno 102 na prvoj i 85 na drugoj, teško mogli odoljeti. Uz idealne vremenske uslove, vikend na jugu se pokazao odličnim izborom za prvi dan proljeća ili skyrunning ravnodnevnicu. 

    

Kotor Vertical Extreme: trka od mora do neba

(photo: Sipche)

Start drugog izdanja Vertikanog kilometra u Kotoru je bio na Sjevernim vratima Starog grada odakle staza nakon samo par stotina metara betonskog puta i vijuganja kroz naselje prelazi preko vertikalnog sipara, atraktivnih “Pestingradskih – vilinih vrata” vodi do cilja koji se nalazi na samom vrhu Pestingrada na 1009 mnv odakle se pruža fantastičan pogled na Kotor i cijeli zaliv. Do cilja se ne stiže tako lako mada panorama koja se otvara s vrha učini da momentalno zaboravite težinu staze i napor koji vam je bio potreban da je savladate. Lista prvoplasiranih u ženskoj i muškoj konkurenciji izgleda ovako:

Žene

1. Sanja Kavaz, Jahorina Ultra Trail Team – Šume Srpske, 58:47

2. Sofija Arapović, Skyrunning Serbia, 1:01:53

3. Marina Maslek, HPD Snježnica, 1:03:12

Muškarci

1. Stephan Tassani Prell, SC Ainring Salomon Njemačka, 44:55

2. Dušan Bazić, Led Circle, 46:04

3. Darko Vidaković, AK Niskogorci Herceg Novi, 48:09

Vertikalni kilometar: ljubav na prvo trčanje (lični utisci)

Kotorski vertikalni kilometar je jedna od rijetkih trka na koje sam pošla s uvjerenjem da ću ostvariti dobar plasman! Srce je jedva čekalo da krenemo a noge da isprobaju uspone koje mi je prije ovog iskustva bilo teško i zamisliti. Znači, to je onaj trenutak kada se sve poklopi pred trku: treninzi, motivacija, želja za trkama, radoznalost da se po prvi put proba nešto novo. Potpuno sam bila svjesna tog naboja i prije odlaska u Kotor sam znala da ću da dam svoj maksimum. Isto tako sam znala da trebam pametno trčati, mada je teško tu pamet o vertikalnom kilometru prosipati nakon svega dvije takve trke istrčane u životu.

 (photo: Isidor Stankov)

Iako dobro znam šta su brda i sedmično trčim bar 70 kilometara s usponom, po prvi put sam se susrela s vrtoglavih 1000 metara uspona na stazi kraćoj od 15 km. Nemoguće je logiku dugih pruga i raspoređivanja snage preslikati na vertikalni format ali u par riječi, to izgleda ovako: trčim maksimalno, svako malo se borim da povratim dah, pomažem se rukama (dobro je što sam ponijela stare rukavice), pijem vodu (dobro je što sam ponijela svoju), ne osvrćem se, gledam samo pred sebe, dlanovima se oslanjam na koljena ili bedra na dijelovima gdje se ne uspinjem uz stijenu ili rukama ne moram iznositi vlastitu težinu (ne znam šta je gore), postavljam sebi male ciljeve, stići do ovog prevoja, do ove krivine. Kad podignem glavu tražeći pogledom cilj, najčešće se ni ne vidi ništa drugo osim neba pa je nemoguće naslutiti kakva je naredna etapa staze. Cilj je nebo, razmišljam. Na jednom dijelu čak uže i pravo penjanje. Pred sami vrh prestiže me mladić čiji tempo me vuče naprijed i sve što vidim su kapljice znoja po crnogorskom kršu koje ostavlja iza sebe. Pred cilj, prestižem i ja, dvojicu kojoj se od polovice trke polako primičem i sve jače pušem za vrat. 

Sve što sam znala tog dana je da je preda mnom 2,8 km, okrepa na 700m visinske razlike i da želim ići ispod prošlogodišnjeg rekorda staze. Stižem u cilj 13 minuta ispod rekorda staze, zadovoljna sam i konačno mogu po prvi put od starta da se osvrnem i konačno uživam u pogledu na Kotorski zaliv. Ovo je prva moja trka gdje nije bilo stajanja i bacanja pogleda po horizontu. Pogled samo ispred, samo u kamen. Prolazno vrijeme se mjeri hronometrom i tek nakon što su svi završili, saznajemo poredak. 

O organizaciji

(photo: Skyrunning Serbia)

Kotorski vertikalni kilometar je uz podršku Skyrunning lige Srbije, organizovao NVO Orjen Outdoor, udruženje koje se primarno bavi promocijom outdoor ponude u Herceg Novom i Boki Kotorskoj te popularizacijom aktivnosti na otvorenom, zaštitom planinskog masiva po kojem nosi ime, a sve u svrhu razvoja turističke ponude ovog kraja. Organizator se potrudio da zahtjevnu stazu koja je toliko strma da nijedan GPS uređaj ne može da napravi njen zapis besprjekorno označe trakom koju je bilo potrebno pratiti. Staza nosi i određenu dozu rizika jer osim što je tehnički zahtjevna, na pojedinim dijelovima gdje je moguće pomjeranje i odranjanje kamenja treba voditi računa i praviti dovoljne razmake s trkačima ispred sebe jer se jednom pokrenuto kamenje može jako dugo kotrljati i odskakivati.

Nakon završetka trke, svi učesnici su trebali prepješačiti par kilometara do mjesta Krstac gdje ih je čekao ručak, a zatim proglašenje pobjednika i povratak autobusom do Kotora gdje je bilo vremena za šetnju, kafu i druženje. U popodnevnim satima, učesnici su krenuli prema sljedećem odredištu, biseru istočne Hercegovine, Trebinju.

(Topla preporuka za smještaj u Kotoru, Cattaro Lux i VG Three Badroom Castle +382 67 9140501)

­­­­­-------­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­----------------------------------------------------------------------

Trebinje Vertical Kilometer: trka u kamenu

Izgleda da je trebalo da odem na Vertikalni vikend da bih otkrila format koji mi (možda) najviše leži. O kratkim trkama s velikim usponom nikad nisam razmišljala. Nije ih bilo u blizini a i ko bi se zaputio na put dug par stotina kilometara radi trke od svega par kilometara. Mada sam i sama mogla zaključiti po usponima koje sam s lakoćom savladavala na treninzima i trail trkama, draž koju su za mene imale ovakve staze i izazov koji su mi predstavljale, da meni zapravo mnogo više leži trčanju uz brdo. Dobra zimska baza i kvalitetni treninzi su učinili da nakon lako savladanog kotorskog, odličan rezultat napravim i na trebinjskom vertikalnom kilometru.

Grad domaćin i organizator

Trebinje je grad sunca, vina, meda, platana ali i atraktivne hercegovačke prirode. Na samo nekoliko desetina kilometara od hrvatskog i crnogorskog primorja ovaj gradić je smješten na 274 mnv. U urbanom dijelu grada dominiraju zidine starog grada između rijeke Trebišnjice i Dučićevog parka. Na rijeci postoji više mostva od kojih je najpoznatiji Perovića-Arslanagića sa kojeg je startovala trka. Iz tog razloga, od svih atrakcija ovog grada izdvojiću njega i par zanimljivosti iz njegove prošlosti koje sam saznala tokom boravka u Trebinju. A ima i malo  čudno ime, kao kad se mlada uda pa doda uz svoje i muževo. Naime, Arslanagića most na rijeci Trebišnjici je građen po naredbi Velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića kako bi povezao Bosnu s Jadranom, prvenstveno s Herceg Novim i Dubrovnikom i otvoren je 1774. godine. Ime nosi po izvjesnom Arslan-agi koji je od osmanskih vlasti dobio koncesiju da na njemu naplaćuje mostarinu. Tokom drugog svjetskog rata, pretrpio je manja oštećenja koja su vrlo brzo sanirana. Međutim, izgradnjom hidroelektrane i akumulacionog jezera, most je potopljen 1965. godine ali je već naredne godine nivo vode spušten kako bi se kamen po kamen mogao rastaviti. Nakon par godina, 10 kilometara nizvodno, skoro u samom centru Trebinja, most je ponovo podignut nakon čega postaje jedna od najvećih atrakcija grada. Arslanagića most poznat je još i kao Perovića most, ime koje mu je dodato nakon posljednjeg rata u BiH uz obrazloženje da su se potomci Arslan-age prije prelaska na islam zapravo prezivali Perović.

 (photos: trčim jer štrčim sponsored by canon)

Startna pozicija je kilometar od centra grada, s mosta koji čini se ima problem identiteta, nakon čega se prolazi kroz naselje Gradina, trči dužinom magistralnog puta a zatim prelazi na planinarsku stazu koja vodi do vrha Leotara na 1228 mnv. Staza kojom se trči je najbolje markirana staza kojom sam se imala priliku na trci kretati. Svježe bojene oznake po kršu dokaz su truda koji je PD Vučji zub kao organizator uložio kako bi sve bilo bezprijekorno. 

(Topla preporuka za smještaj u Trebinju, javite se Ivani +387 65 619 051)

Kršenje po hercegovačkom kršu

Nepoznata staza, nedovoljno iskustva u trčanju vertikalnih trka, druga trka u dva dana – faktori su zbog kojih nisam imala poseban plan tog dana osim da moram trčati pametno a to znači da na prvom kilometru na kojem se trči, dobro povučem kako bih ostvarila prednost na početku i da se na kamenoj stazi čuvam povreda jer me naredne subote čeka dugi trening koji trčim u humane svrhe. Za razliku od kotorske, kamenje na trebinjskoj stazi je stabilno, po velikim kamenim blokovima je moguće skakutati i držati dobar tempo sve do posljednjeg uspona gdje je sve ko uz nos, doslovno. Tačnije penjanje posljednjim usponom na Leotar je kao da se penjete najstmijim stepenicama, njih na hiljade i to vijugavim. Svo vrijeme u stopu pratim Lazara Badanjca, alpinistu i trkača iz Hrvatske, tačnije on prati mene i pomaže mi da stignem do pred cilj gdje on dalje nastavlja sam. 

A onda se dešava nešto što me poguralo do vrha, bolje nego vjetar koji je puhao u leđa i gurao me prema repetitoru. Pred sami cilj bodre me volonteri, muškarac i žena, rekla bih zrelih godina. Hvatam ih perifernim vidom jer ne smijem skretati pogled sa staze, toliko je strmo da bih se mogla otisnuti nizbrdo ako bih izgubila ravnotežu i zateturala se. „Bravo, bravo. Evo je prva cura. Imaš još malo, svega stotinjak metara, hajde, hajde“. „Hvala, ali kakvih stotinjak metara“, dovikujem im i nastavljam dalje. A onda me gospođa pita za ime. Odgovorim. „Pa ti si juče pobjedila u Kotoru?“ „Jesam“, odgovaram ali to mi laskavo priznanje sad ništa ne znači jer treba stići do kraja. „Ti si Sanja Kavaz. Ja sam čak i tvoje tekstove čitala na internetu“ dovikuje gospođa koja u tom trenutku nije ni svjesna da je upravo izgovorila riječi koje će me katapultirati do vrha! Zahvaljujem joj se što čita blog i pohvaljujem njen izbor, pitam za ime. „Nada Ilić“, odgovara. E pa Nado, ovom prilikom hvala i za krila koja ste mi dali na kraju koja su me u cilj dovela kao pobjednicu. A najbolje plasirani u Trebinju su:

Žene

1. Sanja Kavaz, Jahorina Ultra Trail Team – Šume Srpske, 1:00

2. Sofija Arapović, Skyrunning Serbia, 1:05

3. Marija Đorđević, 1:11

Muškarci

1. Miloš Mikić, Triatlon klub Nikšić, 48:24

2. Dušan Bazić, Led Circle, 48:35

3. Aleksandar Stajfer, AK Apatin, 49:10

O organizatoru

Organizator, PD Vučji zub, je uradio sve kako treba: uz dobru markaciju, trka je imala okrepe na stazi, volontere, finišerski ručak, medalje, ceremoniju proglašenja pobjednika, nagrade, organizovano druženje učesnika. Ova trka nije samo važna Trebinju već i kao prva trka ovog tipa u BiH ona uvodi novi sadržaj u outdoor ponudu koji treba promovisati i prenijeti i u druge krajeve koji imaju uslove za organizaciju trka ovog formata. Posebno bih pohvalila izuzetnu medijsku pokrivenost događaja jer sam na putu do Sarajeva na radiju čula prilog o trci emitovan u dnevniku a po pozivima prijatelja sam vidjela da su taj termin imali i na televizijama. Po čestitkama ljudi koji su mi prilazili narednih dana sam zaključila da su svi čuli za moju pobjedu na trebinjskom vertikalnom kilometru! Meni je taj plasman važan iz razloga što se na listi najbolje plasiranih, na prvom izdanju trebinjske vertikalne trke, ipak nalazi neko uz čije ime stoji BiH! 

Da pobjednica kaže nešto za kraj

Nakon dvije uspješno završene vertikalne trke, zaključujem da su zimske pripreme ključne za moju dobru kondiciju, tačnije nikad bolju kondiciju. Pobjeda stvarno nije bitna jer je drugi put možda neće ni biti. Ja nemam takmičarski duh koji me motiviše da pobjedim drugog. Mene je malo sramota i pomisliti da sam brža od drugih žena i takmičiti se protiv njih, trkam se sa sobom. S pobjedom ili bez, svakako imam potrebu da izrazim svoju zahvalnost onima koji su zaslužni za napredak koji sam postigla.

• Prije svega sam zahvalna kosmičkim silama koje su se udružile i učinile da se Trebević onako gordo izdigne iznad Sarajeva i time mi omogućile da u savršenim uslovima treniram ispred kućnog praga.

• Zahvalna sam svojim precima na dobrom genetskom materijalu i što me život naučio istrajnosti i upornosti.

• Zahvalnost dugujem Javnom preduzeću Šume Srpske koje je podrška mojim pripremama za 100 milja Istre. Toliko volim šume a lijepo je i kad oni koji upravljaju njima podrže luđakinju koja vija po brdima i nauče je kako da se zaštiti i u divljini osjeća sigurno.

I na kraju, ovaj vikend posvećujem mojoj kćerki Anji. Nadam se da će ovaj lični uspjeh opravdati sve one silne sate koje sam zbog treninga odsutna od kuće. 

Vidimo se na vertikalnim trkama! I ne zaboravite, trčimo onako kako treniramo!

 

 

 © Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.