Nedavno u mom omiljenom bistrou zapazih djevojku neobične pojave, visoka, tanana i gracilna, bez trunke šminke, s neobičnom kuštravom kratkom kosom boje žita, i pametnog lica. Sjedila je tačno ispred mene. Ja čekam druga, ona drugaricu. Obično dok čekam piljim u telefon, ali mi bijaše nekako zanimljivije posmatrati nju, zbunila me njena neobičnost.
Na kraju zaključih kako mi je prelijepa ta njena nepretenciozna, negizdava, nenamazana pojava, taj bistri i pametni neozlobljeni pogled. Od tada sam je nerijetko vidjala na istom mjestu. I uvijek bi me ozarile njena pojava i energija. Danas sjedim na tom istom mjestu, nekako je sve veliko, žuto i toplo kao sunce koje nam život daje, čekam, radujem se kafi i kolaču, prebiram po telefonu i onda na Sanjinom storiju ugledam lice te djevojke i ono RIP. Pitam i dobijem potvrdu. Pogodilo me je to. Život je postao vrlo jeftin. Biće ova vijest senzacija dan dva i onda idemo dalje. Karijerice, parice, dušice, sličice, planinice, prodžikti, gurui, lajfkouči, influenseri, plažice, cice, mace. Niko nema vremena, niti želi da se opterećuje tudjim problemom, osim ako od toga koristi nema, makar u vidu one kafe kad nikog drugog nema, ili publike za novu haljinu. Da zakamuflira i zatomi sopstvenu nemoć da se suoči s kompleksima kroz namišljene ljubavi i nategnuta prijateljstva. Juri se, žuri se, svako opsjednut samo sobom. Nije mi ni bitno hoće li ovo neko pročitati i smatrati ga patetičnim sranjem. Imadoh potrebu da zabilježim trenutak prepoznavanja jednog suživota, preko puta, u istom prostoru. Trenutak prepoznavanja njegove punoće i ljepote. I da ga barem na ovaj trivijalni virtuelni način malko produžim. Počivaj u miru nepoznata djevojko. Tek sada ti ime znam. Neira.
Saznadoh da si bila i triatlonka, ajronlejdi. Za mene si već onda bila "beton".
Maja Kujundžić, objava na FB
Ovako te opisala Maja koja te nije poznavala. Zamisli tek šta bi oni koji su te mnogo bolje znali mogli o tebi reći. Kakav si ukras bila. Na istom tom mjestu na kom te Maja sretala, ugledah te jedno poslijepodne neposredno nakon tvog završenog *Norsemana. Korakom razigranog djeteta proskakutala si kroz objekat. Primjećujem kako si ojačala ruke i leđa. Uvijek si bila tanane, vretenaste građe al sad su tvoji bicepsi popajovski iskočili, ramena se proširila. Čelična lejdi, pomislih i razvukoh usne u osmjeh od miline. Sjedila sam i obavljala službeni razgovor, cupkajući ispod stola s nestrpljenjem da završim i ugrabim trenutak da ti se javim. Prilazim i izvinjavam se što prekidam tvoj razgovor s meni nepoznatom djevojkom. Odgovaraš: „Hej, pa to si ti. Izvini, nisam te poznala u civilnoj odjeći, uglavnom smo u sportskoj“. Čestitam ti na Norsmenu, pitam te kako je bilo. S osmjehom prepričavaš sve u kratkim crtama. Dogovaramo da uradimo intervju za moj blog i rubriku „Žene i tene“. Govorim ti da idem na godišnji ali da ću se javiti s pitanjima što prije. Rastajemo se.
Razmišljam o pitanjima. Kako da napravim priču koja neće biti puko nabrajanje tvojih postignuća? To su već svi objavili. Šta da te pitam, danima razmišljam i čekam trenutak da mi se sve posloži - tako ja to pustim.
Sad znam da si mi ostavila i cijelu vječnost da smišljam, ne bih ti opet postavila pravo pitanje. Nakon svega, tek sad znam da bih te pitala samo jedno: „Kako si? Ali zaprave, kako si?“.
A onda bih ti rekla sljedeće.
Znaš, koliko god da su mračni hodnici kojima tvoja duša tumara, nije usamljena. I moja je tražila izlaz iz bunila, udarala u zamandaljena vrata dok konačno jedna nisam za nju obila i pustila je vani. Rekla bih ti da si živjela moje strahove i da ti se divim. Skok u vodu ledenog fjorda Hardanger u svitanje za mene je mangupluk kome nisam dorasla. Rekla bih ti da se ne plašiš na isti način zaroniti u svoju bol i nasukano potpalublje sopstvenog bića. Tom mangupluku već sam vična. Kopati po vlastitoj duši, žvakati i ispljunuti gorčinu koju mi ostaviše oni koje nezasluženo pustih u svoj život.
Rekla bih ti da od sebe otjeraš sve kojima koliko god se trudila nikad nisi dovoljno dobra. Nisi ti neka matematička teorema da se svakog dana iznova dokazuješ. Ko te nije prepoznao kao zlata vrijednu ne zaslužuje ni jedan tvoj uzdah, neprospavanu noć, niti nemir. Rekla bih ti da otjeraš sve koji ti sebe daju na kašičicu pa si uvijek njihove ljubavi gladna. Jer nije ljubav kad boli. Nije ljubav kad se igramo vruće-hladno, idi mi - dođi mi.
Rekla bih ti da tjeraš to sve u pičku materinu jer tebe tvoja pička materina nije donijela na svijet da zbog bilo koga patiš.
Rekla bih ti da se čuvaš praznine koja zna da obuzme nakon ekstremno teških trka. Nakon što ispucaš neko svoje ludilo, stigne te nekakva ravnodušnost, besciljnost i besmisao. Sjećam se svog stanja nakon prve i jedine trke na 100 milja. Poslije discipline, fokusa, cilja i egzekucije istog, euforije zbog postignuća, osjetiš pad koji te može zbuniti jer sve izgubi smisao. Ne plaši se, proći će. Samo mu ne dozvoli da te savlada pa da tvoje ranije strahove i nemire pojača. Dozvoli tijelu da se odmori, ne bičuj ga ponovo trostrukim bičem svojih strasti i ne jurcaj na narednu trku već poslije mjesec dana.
Rekla bih ti da sebi budeš svoja sigurna kuća. Pa i ako je malo poljuljana da budeš vrijedni neimar koji će popraviti sve što je dotrajalo ili se pokvarilo. Ako nešto ne budeš znala sama, imam nekog alata i znanja, a vremena ću za tebe uvijek naći, mogla bih te naučiti kako.
Da znaš i ovo. Sahrana ti je bila dostojanstvena i dostojna tebe. Tišina je vladala oko ukopnog mjesta, čuo se samo hodža, pokoji šmrc. Održao je lijep govor. Napomenuo je šta trebaju biti ciljevi svakog insana dok dunjalukom hoda. Nisam se u svemu s njim složila. Rekao je da je Alahova volja sve što se desi s insanom. Tvoja smrt je bila tvoja volja i tvoj izbor, a mi to moramo prihvatiti koliko god da je teško. Sad u tišini koju si izabrala, odmori. I sijaj zvijezdo, na najjače.
Eto, da sam ove pameti, pitala bih te samo jedno. „Kako si? Ali zaprave, kako si?“.
* Ektremni triatlon
In Memoriam: Neira Odobašić, 1989-2022
Foto: privatna arhiva
© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.
Nema komentara:
Objavi komentar