Peglanje asfalta vs trail trčanje

Nadam se da me niko neće pogrešno razumjeti ali meni je cestovni trening nakon iskustva trčanja u prirodi toliko prejednostavna i prevaziđena forma koja teško da može zadovoljiti moje trkačke prohtjeve. Da se razumijemo, peglam ja asfalt još uvijek, i uživam u tome, ali samo radnim danima iz razloga jer je tokom mjeseci kratkodnevice uz nefleksibilno radno vrijeme od 9 do 17 nemoguće trenirati u prirodi koliko god da su mi brda blizu. Zato s posebnim nestrpljenjem i radošću planiram svaki vikend i smišljam gdje otići, s kim trenirati, koliko kilometara, šta ponijeti, šta obući.   

 

Od skoro je te treninge lakše organizovati jer je u BiH sve više trkača i trkačica koji vole planine, spremaju se za učešće na trail trkama i posjeduju dovoljno avanturističkog duha da se upuste u otkrivanje novih staza i bogaza. Trenutno funkcionišemo kao neformalna grupa građana Trail Running BiH opredjeljeni da prvenstvo promovišemo trčanje kao svima dostupan oblik rekreacije i trail kao savršen spoj rekreiranja i boravka u prirodi. Osim toga, želja nam je da mi sami upoznamo prirodne ljepote zemlje u kojoj živimo i svoje spoznaje i iskustva prenesemo onima koji žive unutar njenih granica a o njima ne znaju ništa i onima koji su van njenih granica, takođe o njima ne znaju ništa a zanimaju se za njih više od ovih prvih.

Kako sam otkrila i zašto volim trail?

Iako postoje trkačka iskustva koja su univerzalna, postoje i ona specifična i lična koja nas prožimaju toliko snažno da utiču na naš trkački profil ali i svijest pa čak i karakter ako karakter percipiramo kao „način na koji opažamo i doživljavamo unutrašnju i spoljašnju stvarnost, način na koji reagujemo na nju, na koji se branimo od te stvarnosti, izlazimo na kraj sa životnim problemima“. Ne bih da generalizujem i glorifikujem trkače jer ne mislim da su svi jednakog kapaciteta da prepoznaju trčanje kao medij koji će ih oslobodi inhibicija, slabosti i uzdići na jedan viši nivo svijesti na kojem će osjeti slobodu, snagu, povezanost sa prirodom i svijetom koji nas okružuje. Ovo je nivo na kojem se trkačkim patikama dobro ugaze ego i sujeta, a granica vašeg fizičkog bića izbriše jer postajete jedno sa prirodom oko vas. Volim trail jer me odvojio od buke civilizacije kojoj (ne)pripadam, osnažio mentalno i fizički, otkrio krajolike pred kojima mogu samo da ćutim. Treninzi koje sam postepeno izmještala iz urbanih zona na okolne uzbrdice a zatim i na planine su me postepeno pripremili i uveli u svijet trail trčanja. U početku nije bilo lako. Nemam planinarskog iskustva pa mi je trebalo vremena da otkrijem staze, upoznam planine i prevrtljivu ćud prirode, upoznam trkače slične sebi, okupim ekipu i započnemo zajedničke treninge.

To su moji razlozi zašto volim trail trčanje i osvrt na slijed događaja koji me je odveo na planinarske staze. Možda nisu dovolno snažni, opipljivi i konkretni. Neki će se opet s njima identifikovati. Da se preispitivanje ne zavši samo na mom ličnom doživljaju, zamolila sam prijatelje, trail trkače i trkačice, rekreativce i profesionalce, da odgovore na ista pitanja kako bi vam zajedno dali dovoljno argumenata da probate trčanje u prirodi i da ga zavolite ako do sada niste.

Kako sam otkrio/la trail i zašto ga volim?

Goran Lesjak

Budući da živim u prekrasnoj prirodi od rođenja trčim trail, od kada sam počeo trčati 1986 a da toga nisam bio niti svjestan jer mi je oduvijek bilo draže trčati po šumskim stazicama od trčanja po cesti ili atletskoj stazi. Službeno svoju prvu ultru u nekoj trci sam odradio 2010. na otoku Pašmanu u sklopu Škrapinga (nije trail već treking ali je vrlo slično)

Trail trčanje je spoj meni najdražih aktivnosti koje su mi inače služile za opuštanje a to su trčanje i planinarenje tako da kada ne mogu izaći u prirodu na trčanje onda nisam najsretniji. Samo trčanje u prirodi po divljim trail stazicama mi je jedan oblik meditacije i zato često volim biti sam sa stazom jer su onda i moj duh, moje tijelo i ta priroda oko mene jedno.

Nataša Rogić Jukopila

Sasvim slučajno sam otkrila trail. Godinama sam planinarila, pa su mi prijatelji spomenuli utrku „100 milja Istre“. Bez puno razmišljanja, prijavila sam se na prvu utrku u životu i to na 105 km. Cilj mi je bio samo stići do cilja. Rezultat mi nije bio bitan. Zanimalo me kako će moje noge funkcionirati nakon 70, 80 i više kilometara. I uspjela sam stići do Umaga za manje od 23 sata. Bila sam prestrena sto sam to uopće uspjela prijeći pa sam se odmah prijavila i na 100 km Velebita što sam isto uspjela završiti. Nakon Velebita sam ubacila i malo trčanja da budem brža i sad sam postala ovisna o utrkama, trčanju, trailovima. Uz posao i trogodišnjeg dječaka, nažalost nemam puno vremena za trening, ali sam otkrila novu ljubav, na što sam posebno ponosna.

Veroljub Zmijanac

Trail trčanje sam otkrio u Nemačkoj u prelepoj šumi nadomak Štutgarta 2008 godine. Tu sam napravio prve trkačke korake. Nakon toga 2010 godine sam istrčao Alpski maraton Oberstaufen i otkrio totalno novi svet trčanja. 

Trčanje je prilika da dođeš u kontakt sa sobom. Na stazi, uz HR i pejs podatke otkrivaš svoj dah upoređujući osećaj sa podacima na satu. Trail je nešto totalno drugačije. Tu je otkrivanje sebe igra Prirode u kojoj i ti postojiš i tebe kao jednog elementa te prirode. To je onaj trenutak kada pored tebe protrče grupa srna ili kada se spotakneš i padneš na zemlju. To je istovremeni osećaj odvojenosti od Prirode,  straha da ćeš se izgubiti, povrediti se i ostati sam negde duboko u šumi i jednog čudnog spokoja da je sve u redu, savšreno i da ti se tu ništa loše ne može dogooditi. Slična analogija je kao plivanje u bazenu i plivanje u moru. 

Nermina Grierson

Godinama sam gledala slike i ljepotu staza kojima trail trkači prolaze. Uglavnom, trail running u Bosni sam počela nedavno kada sam upoznala fantastičnu ekipu Trail Running BiH koja je bila voljna da podijeli sa mnom staze i vrijeme. Zašto volim trail? Zato što volim prirodu, zato što mi to prostranstvo daje osjećaj slobode, što me trčanje šumskim puteljcima vraća u djetinjstvo. U Bosni je malo teže trčati trail sâm jer staze još uvijek nisu najbolje obilježene ali svaki put kada izađemo da upoznamo novu stazu, kilometri klize i nemaš nikada osjećaj da želiš stati. To je onaj trenutak kada ne postoje granice.

Tanja Stojanovski

Planine mi pružaju osećaj slobode, snage, osećaj da sam živa, izmame i poneku suzu zbog sreće da sam zdrava i da mogu bezbrižno trčati i uživati u njihovim lepotama. Tajne koje kriju planine, brda, potoci, cveće, predivan čisti vazduh, životinje, krajolici koji te očaraju svojim lepotama, sve je to deo i razlog mog obožavanja trail trka. To isčekivanje neočekivanog kada si po prvi put na nekoj novoj planini, u nekoj novoj zemlji.

Mate Ćurić 

Poslije dugo godina planinarenja i alpinizma, jednostavno sam ušao u trail trčanje, na nagovor prijatelja, a to je bilo 2009. Poslije toga sam redovni sudionik trekking utrka. Zašto volim trail trcanje? Jednostavno to je moja ljubav prema prirodi, uživanje u trčanju kroz šumske puteljke, po grebenu planine. Nezamjenjiv osjećaj koji mi pruža zadovoljstvo, sreću i spoznaju da postojim.

Sandra Juhaz

Na planinarskom izletu mi prijatelj govorio o trekingu i trailu i nagovorio me da dodjem na jedan i probam tj. vidim o čemu se radi. S obzirom da sam bila jako skeptična jer sam smatrala da se u planinu i na brdo ide uživat u prirodi i pogledima s vrhova rekla sam da ću razmislit. Razmislila, probala i našla se u tome. Osoba sam koja ne miruje, volim prirodu i šumu a trail mi sve to omogućava. A uz to upoznajem nove ljude i nove krajeve.

Ivan Simić

Pre nekoliko godina u Ovčar banji organizovana je trka "2 za 2" u kojoj je trebalo osvojiti dva vrha - Ovčar i Kablar, i to mi je bio prvi susret sa trejlom, nečim što će mi kasnije postati velika ljubav i strast. Nakon Ovčara i Kablara sledio je Fruškogorski maraton, zatim Hercules u Rumuniji, i ubrzo su mi trejl trke u potpunosti zamenile drumske kao prvi izbor što se tiče omiljene outdoor aktivnosti.

Trejl jednostavno predstavlja potpunije iskustvo - trejl je zanimljiviji, naporniji, bogatiji, uzbudljiviji, zahtevniji, suroviji - na asfaltu se obično boriš sâm sa sobom - svojim ograničenjima, svojim mogućnostima - u planini ti je priroda ne toliko scenografija koliko izazov sâm po sebi. Kada obuješ patike i istrčiš na asfalt samo od tebe zavisi da li ćeš i proći kroz cilj - u šumi nije tako, potrebno je biti koliko trkač toliko i ratnik jer planina ne poklanja prolazne ocene, i ako nisi spreman i koncentrisan osetićeš to na sopstvenoj koži - i zato je koliko volim toliko i poštujem.

Tadeja Krušec

Sve je počelo 2005. godine sa treking ligom. Na Mosor trekingu sam upoznala Žanu Rajić iz AK Sljeme, and rest is history. Uz trenera Janka (Dragan Janković) sam počela redovito trčati i uskoro sam se natjecala na svim mogućim dužinama i terenima, od kros lige, zimske i ljetne brdske lige, polumaratona, maratona, planinske trke. Međutim, planinske trke na duge staze su me izrazito privlačile i od tud trail. Htjela sam se odmorit od trekinga, gdje više-manje moraš stalno biti koncentriran na kartu i uz manevriranje po zahtjevnom terenu moraš i unaprijed planirat i razmišljat kamo. A na trailu samo pičiš i pratiš oznake.

Nikola Kujundžić

Trail trčanje sam otkrio kada sam prvi put otisao na Fruškogorski planinarski maraton i od tada idem svake godine na različite dužine od 57 do 111 km. A trail trcanje volim jer se uvek srećem sa novim predelima, jer mogu da uživam u njima a i samim tim imam vremena da budem sam sa sobom što mi prija.

Alen Paliska

Sasvim slučajno sam otkrio trail. Ustvari, aktivno sam se bavio nogometom više od 20 godina. Jednom me Elena odvela na Učku da tamo čekamo dvoje prijatelja koji su tada nastupali na Učka treku. Meni je bilo nevjerojatno da itko može u tako kratkom vremenu istrčati 30-tak kilometara. Već sljedeće godine (2007.) sam nastupio na Labinjonskom trekingu i tu sam se zarazio. Trail je došao sam po sebi nakon što smo odlučili organizirati pravu utrku (100 Milja Istre 2013). Prvo, trail (i treking) je jedan od najpozitivnijih sportova. Radio sam u desetak raznih sportova, nijedan od njih nije ni blizu te pozitivne, prijateljske atmosfere koja se dešava u trailu.

Drugo, trail trčanje je kontakt s prirodom i potpuna sloboda kretanja, totalno različito od cestovnog trčanja gdje su trkači opterećeni štopericom i ograničeni urbanom sredinom. U trailu je svaka utrka posebna priča, utrke nisu međusobno usporedive i upravo je to najveća prednost traila, svaki put novi uvjeti, novi detalji, novi doživljaj, nova emocija. I još jedan bitan detalj: u trailu su i "zvijezde" ljudi od krvi i mesa, uvijek dostupni i praktički na svakoj utrci možete razmijeniti koju misao sa najvećim imenima svjetskog trail trčanja.

Jelena Dragićević

Trail trčanje sam otkrila sasvim spontano. Može se reći kroz planinarenje. Planinarenjem se bavim duže. Zapravo imam i "staž" od 6-7 godina u trčanju, ali za svoju dušu, i uglavnom u urbanoj sredini. Sve češći boravak u prirodi - planinama pre svega, inspirisao me je da i tamo "pustim" korak. Trail volim zbog svega onoga što planina pruža. Zbog neopisivog osećaja slobode; prirode nezagađene gradskim "dahom"; izazova i za telo i psihu. Istražuješ put kojim trčiš a na tom putu i o sebi otkriješ mnogo.

Šimun Cimerman

Trail sam otkrio po prvi puta 2006. godine, kada sam sudjelovao na Ultra Trail du Mont Blanc. Volim trail, a za razliku od trčanja, što je to jedan od najljepših načina da se upozna i doživi neka lokacija. Zato već, primjerice, 3 godine za redom odlazim u Maroko na Atlas Ultra Trail, gdje, a pod uvjetom da ste fizički spremni, u samo 24 sata i 110km možete upoznati i doživjeti lokaciju ala Atlas gorje ili bilo koju drugu.

Mladen Nedić

Tragajući za nečim drugačijim od cestovnog trčanja došao sam u kontakt sa trailom. Logično je bilo da se trčanje nastavi u prirodi, u malo drugačijem i ljepšem ambijentu. Ono što volim kod trail trčanja je neprestano pomjeranje vlastitih granica i jedan neopisiv osjećaj slobode, a sve to doživljavam u prirodi, na lijepom i zdravom mjestu.

Polona Deželak

Kada počinješ da trčiš, trčiš svugdje i tako sam odkrila sve oblike trčanja. Trčanje po asfaltu te tjera na brzinu i vrijeme a kada se nađeš u šumi i na travnjacima, zaboraviš na vrijeme, žurbu, nema smetnje automobila i džumusa i tako se izgubiš u trčanju. Zato si uvijek govorim, da mi je asfalt za trening a trail za dušu.

Damir Mesec

Trail trčanje sam otkrio putem interneta, preko društvenih stranica i youtube-a. U našim krajevima je prije par godina bio zastupljen samo treking, ali kako je odmicalo vrijeme počele su se pojavljivati i prve trail utrke. Razlika izmedu trekinga i traila jeste da je trail staza u potpunosti oznacena, a treking utrka zahtjeva orjentaciju. Trail mi se dakako daleko više sviđa jer sam prije svega natjecatelj koji voli fitnes i rezultate, a i bavim se trenerskim poslom koji isto to zahtjeva. U treking utrkama nije pravilo da pobjedi onaj koji je najboljoj fizičkoj formi. Mogu pobijediti i oni slabiji ali koji se jako dobro snalaze u prostoru, i to je čar trekinga. Zato više preferiram trail trčanje. A trail volim jer volim boraviti u prirodi, ponajprije na planinama. Volim mir i tišinu koju one daju. Iako ponekad volim imati društvo na treninzima, treniram uglavnom sam. Kombinacija planina i trčanja mi savršeno pašu kako za tijelo tako i za dušu, tako da trail trčanje savršeno odgovara mojoj osobnosti.

Mirsad Abdaković

Moj prvi trail je bio u decembru 2010. godine - "Istra u srcu", 57 km, Savudrija - Novigrad i svake godine sam opet i opet na toj utrci. Trail volim zato što nije monotono dosadno cestovno trčanje i naravno zato što smo u prirodi, brdima, šumama. Osjećaj slobode. Imam lijepa iskustva i dobre rezultate sa takmičenja u Salzburgu na 100 km sa 2500m visinske razlike (ukupno 12. mjesto), Trail maniak 57 km u Klagenfurtu, 100 milja Istre (2013) i nadam se startom broju za UTMB 2015!

Trail staze i bogaze: Uskotračna pruga Sarajevo-Pale

Nama koji živimo u Sarajevskoj kotlini planine su pod pendžerom. Volim reći da niko ko živi u šeheru nema više od 5 km od avlije do prve trail staze. Istina, kad imaš takvo izobilje staza oko sebe, onda ti je nepojmljivo da dva puta za redom trčiš istom pa si razmažen i prohtjevaš da svaki put trčiš gdje nisi nikad ili bar nisi dugo. A mnogi nisu nikad trčali stazom kojom su se nekada davno zahuktavale lokomotive na ćumur, od kojih je najčuvenija bio Ćiro, i za sobom između Sarajeva i Višegrada vukle vagone pune raje ili robe. Osim Ćire, vozio je ovom prugom i  „Ludi Spaho“ čiju kompoziciju su činila tri vagona, odnosno, prednja i zadnja motorna lokomotiva i restoran u sredini.

Prvi dio pruge od Sarajeva do Prače je otvoren 1905. godine a godinu dana kasnije i preostali dio do Dobruna. Imala je 99 tunela i kod Pala, tačnije kod Stambulčića, se dizala na 939,8m nadmorske visine što je bila najviša tačka pruge na prostoru buduće Jugostlavije građena za javni saobraćaj. U početku su vozovi koji su saobraćali uskotračnom prugom razvijali brzinu od 25 km/h, što je malo brže od prosječne brzine kojom je Dennis Kimetto, svjetski rekorder u maratonu, 28.09.2014. godine, istrčao Berlinski maraton (skoro 21km/h). Nakon što su ispravljene oštre krivine, brzina je povećana na  40 km da bi pred zatvaranje pruge 1978. godine dostizala i 60 km/h.

Pendžer – prozor, šeher – grad, avlija – dvorište, ćumur – ugalj, raja – narod

Hair i dever uz uske pruge

Navodim vam sve ove činjenice prosto da bih naglasila koliko je važna ova komunikacija bila i koliki berićet je predstavljala njena izgradnja. A da bi pozadina cijele moje priče bila potpunija dodaću još par zanimljivih podataka koje sam kod različitih izvora pronašla o željeznicama u BiH i ovom specifičnom dijelu između Sarajeva i Pala. Birvaktile, prve pruge u BiH su izgradili Turci a zatim su tokom okupacije, Austrougari podigli mrežu uskotračnih željeznica da bi, kao i svaki tuđinac prije i poslije njih, izvlačili rude i šumsko bogatstvo BiH. Ne znam koliko je tačno, ali kažu da je izgradnja pruga finansirana bosanskim parama i da je zemlja zbog tog projekta grcala od dugova (a kad nije).

S druge strane, ova komunikacija je oživila dominantno ruralni kraj koji je od nje imao najviše fajde. Povezala ga je sa velikim gradovima, dala mogućnost mladima da putuju i školuju se, mnogi su zahvaljujući čađavim lokomotivama dobili posao i hranili porodice. Tokom ratova, rodoljubi su je sabotirali kako bi spriječili neprijateljskim vojnicima prebacivanje i eksploataciju prirodnih resursa. Onda je nakon oslobođenja i godina oporavka partijska bratija proglasila prugu tehnološki prevaziđenom i sramnom za društvo koje treba da teži razvoju i dozvolila da se njen veći dio uništi. Zamrla je huka lokomotiva a golem kijamet zadesio hranitelje porodica koji su ostali bez posla.   

hair – sreća, dever – nesreća, berićet – uspjeh, birvaktile – u ono doba, fajda – korist, golem kijamet – velika nedaća

Ćiro danas

Baš kao što je Andriću most Mehmed paše Sokolovića nijemi svjedok vremena i života višegradske čaršije, tako je i ova pruga očevidac hairli ali i deverli vakta bosanskoga čovjeka. Dio te trase od Sarajeva do Pala vam želim predstaviti a razloga za to je mnogo.

·  Prvo, malo je srećkovića na dunjaluku koji poput nas mogu iz centra čaršije zakoračiti na trail stazu i osjetiti divljinu prirode u svoj njenoj zastrašujućoj silini i ljepoti. 

· Drugo, upravo je ta staza svojevrsan vremeplov koji pruža uvid u ostatke i sjećanja na istorijski period iza nas i sve naše nesporazume, haman da ne kažem ratove. 

· Treće, ogoljena i zapuštena staza sa koje su davno pokradeni pragovi i šine, na najbolji način oslikava naš odnos prema tekovinama i ostavštini prijašnjih sistema. Nije to obrazac ponašanja karakterističan samo za ovaj posljednji konflikt nas s drugima i samih sa sobom već i za vakat kada je bratija iz vremena socijalizma tvrdila da nam trebaju bolji i brži vozovi, poput onih u Japanu, pa nastala masovna ujdurma uništavanja svega starog i tehnološki prevaziđenog. Još ako vam kažem da su neke lokomotive koje su vijugale uskotračnim bh prugama nakon ukidanja ovih komunikacija po nečijoj odluci isječene u staro željezo ili iskorištene da bi se od njih napravili kokošinci, jasno vam je koliki su dometi naše svijesti i odgovornosti. 

· Četvrto, interesovanje za ovu stazu otkrilo mi je cijelu supkulturu koja okuplja zaljubljenike u željeznice a posebno tzv. bosansku prugu koju karakteriše jedan specifikum a to je da je razmak između tračnica uskotračnih pruga izgrađenih u BiH u vrijeme austrijske okupacije iznosio 760 mm. Tu su i biciklistička udruženje i pojedinci koji ovu stazu koriste godinama i žele da je sačuvaju od urbanizacije jer je doživljavaju kao transferzalu za prelazak u paralelni svijet divljine u neposrednoj blizini gradskog jezgra. 

· Peto, ovih dana je ponovo aktuelan projekat revitalizacije ove pruge čiji cilj je obnova trase, ili bar njenog prvog dijela od Bistrika do Pala, kako bi se mogla uvrstiti u turističku ponudu oba Sarajeva, i Istočnog i ovog drugog, bliskog Istočnom, jer prolazi kroz teritoriju oba. Vidim da se i predstavnici lokalnih samouprava dobro razumiju i raduje me da je vakat podizanja zidova koji nas razdvajaju iza nas. 

· Šesto, velike face su se okupile oko ove inicijative među kojima je i Visoki predstavnik kao najviša politička funkcija instalisana od strane međunaradne zajednice u cilju očuvanja mira u BiH, monitoringa rada bh vlasti kao i zavrtanja ruku kad zatreba.

· Sedmo, zajedno s entuzijastima i zaljubljenicima u trail koje upoznajete kroz grupu Trail Runnnig BiH, želim u avgustu naredne godine organizovati trku od Sarajeva do Jahorine koja bi se dijelom odvijala i na ovoj dionici, ako ne bude kakvih marifetluka.

dunjaluk – svijet, haman – za boga, ujdurma – pometnja, vakat – vrijeme, hairli – kako treba, , marifetluk – smicalica

S Baščaršije baš do Pala

Od Baščaršije se do nekadašnje pruge lako stiže preko Kozje ćupije (svi koji trče Sarajevski polumaraton dobro poznaju ovaj dio) i strmog Konstantinopoljskog puta,  nakon čega se kod tunela #2 penjete na „Ćirinu stazu“ i ubrzo potpuno skidate s asfalta. Kompletna staza preko Dovlića vijuga visoko iznad Miljacke, Paljanske Miljacke, Jahorinskog potoka i Bistrice. Najvećim dijelom je dobro utabani makadam. Ponegdje se gazi klasičnom trail stazom, na nekim mjestima kamenom podzidom.

Trčanje ovom stazom je kao dobro osmišljena avanturistička igrica koju prelazite penjući se s nižeg na viši nivo nakon što savladavate određene prepreke. A to izgleda ovako. Par kilometara nakon nekadašnje stanice u Dovlićima, stiže se do srušenog mosta koji je moguće zaobići krećući se kozjom stazom, kako bi rekli biciklisti, a u našem registru je to trail staza. Nakon obilaska, vraćate se ponovo na trasu nekadašnje željezničke pruge, nastavljate dalje i prelazite na sljedeći nivo.

Nedugo zatim dolazite do mosta na kojem su ostali samo pragovi. Prije par dana kada sam ovom trasom po prvi put sa ekipom trčala nedeljni dugi trening, na ovom mjestu smo se razišli jer jednima nije bilo više zanimljivo smišljati rješenja i prevazilaziti prepreke. Mi koji smo ostali, osjetili smo uzbuđenje i adrenalin i nikome nije palo na pamet da odustane! Klizav most nas je natjerao da smislimo plan kako da zaobiđemo prepreku pa smo se morali nešto ranije desno isključiti sa staze, popeti visoko iznad obližnje pećine, spustiti i preskočiti potok a zatim se druge strane popeti na Ćirinu trasu i nastaviti njome dalje. Nivo dva pređen.   

Taman kad smo pomislili da je to sve od iznenađenja i izazova, našli smo na nove, sve zahtjevnije. Stigli smo do kraja staze i suočili se sa klisurom rijeke Bistrice, do mjesta na kojem je nekad stajao most. U tom trenutku sve više liči na avanture Indijane Džons! Izgledalo je kao da ovog puta nema rješenja, ali samo na trenutak. Ponovo smo se prije mosta isključili i desnom stranom, preko prilično klizavog terena, spustili do rijeke, izuli patike i bosi pregazili Bistricu jer to je bezbeli najnormalnija i najdivnija stvar koju smo tog decembarskog dana mogli učiniti. Voda  ledena i divlja ostavlja trnke u stopalima. Kratko nakon što smo posušili noge, obuli se i nastavili dalje Ćirinom stazom, stopala su nam užareni  oganj a mi se smijemo ludo kao hrsuzna djeca koja su uspjela preći i treći nivo igrice.

Cijelom stazom prolazimo kroz tunele, kraće i duže. Imamo čeone lampe i svijetlimo sebi put. Po komentarima biciklista koje sam našla na forumima dok sam se spremala za ovaj izazov, očekivao nas je dugački tunel u kojem sam zamišljala da živi drekavac. Dočekuje nas tovar zemlje koji je dijelom zatrpao ulaz u tunel ali je dovoljno prohodan s lijeve strane tako da prolazimo bez problema. I koračamo mrakom. Kapljice vode se slijevaju sa svoda. Srećni smo jer znamo da smo prekucali sve nivoe izazova zvanog Ćiro! Do Pala je još par kilometara fenomenalne staze, ulazimo u naselja, prolazimo kroz grad a zatim stižemo do Šabanovića vile koja je naše odredište i odakle kreće nova avantura, trail staza do Jahorine. A to je već nova epizoda, to be continued...

bezbeli – dabome, hrsuzna - nestašna

Galerija Flat is Boring: Srajevo-Pale Railway