subota, 29. kolovoza 2015.

Jahorina Ultra Trail: kako sam ga preživjela


Sjedim u Rajlovcu, u kasarni Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, na sastanku sam s pilotima i starješinama i slušam sebe kako im iznosim satnicu startnih vremena četiri trke koje organizujemo u okviru prvog izdanja Jahorina Ultra Traila: „Start najduže je u Višegradu, pet minuta nakon ponoći... ujutro, u 7h Ravna Romanija... bla, bla... Sarajevo u 9... Jahorina u 11...“ i pitam sama sebe: „Pa jesi li mogla ovo ikako još više zakomplikovati“, kao da do tog trenutka nisam bila ni svjesna kompleksnosti same organizacije. Moji sagovornici su iskusni piloti koji upravljaju Medevacima, helikopterima za hitnu evakuaciju i u pripravnosti su tokom trke, na standbyu, u slučaju (za ne daj Bože) potrebe za evakuacijom trkača. Teren kojim se trči je zahtjevan, po prvi put organizujemo kompleksnu trku, trebalo je misliti o svemu. Dostavljene su im rute, na kartama se traže mjesta za slijetanje, dogovara izviđanje terena. Uspostavljamo liniju komunikacije, poseban broj samo za vezu s dežurnim pilotima, ko koga zove, ko je uzbunjivač, ko su kontakti Gorske službe za prihvat osobe za evekuaciju. „Šta ti je vojska“, razmišljam u sebi“. Upućuju me da najavim kliničkim centrima održavanje trke i eventualnu mogućnost za prihvat povrijeđenih ili kolabirajućih trkača, najavljujem da su u pitanju i strani učesnici što sve skupa smanjuje procedure oko prijema i osigurava najbrže moguće medicinsko zbrinjavanje.  

Jedan od ciljeva projekta Jahorina Ultra Traila je bio angažovati što veći broj subjekata, pojedinaca, iskoristiti raspoložive resurse civilnog i vojnog sektora koji na sreću postoji i da bi se uspostvljala civilno-vojna saradnja. Drugi segment koji pokrivaju Oružane snage je medicinska pomoć. Na telefonskoj sam vezi s dežurnim oficirom koji mi saopštava da su nam tri medicinska tima na raspolaganju tokom trke, njihova imena, kontakt telefone kao i da imam odobrenje da ih rasporedim na lokacije prema potrebi. Zahvaljujem se. „Dobro, ja ću praviti raspored u nekoj razumnoj satnici, od 8 časova dežurstva“. „Ne, Sanja, ovo su timovi koji su Vam na raspolaganju 48 sati. Iskusni su i na terenu pokrivaju zadatke dok se posao ne završi do kraja“. Tako je i bilo. Reagovali su naš poziv, kretali se prema trkačima kojima je trebala medicinska pomoć do dolaska posljednjeg ultraša u cilj. Iskreno, nisam ni mogla zamisliti da ću osim što po prvi put u životu učestvujem u organizaciji trke upravljati i jednim, za ovu priliku uspostavljenim sistemom podrške kakav su nam ustupile Oružane snage. „Pa ti komanduješ vojskom, Sanja“, rekoh sebi u bradu!

Hoćemo trku i naredne godine



„Ko misli da je lako organizovati nešto kod nas, nek organizuje rođendan pa da vidi na kakve sve probleme će naići“, riječi su podrške koje nam je uputio jedan od učesnika uz čestitke na hrabrosti da se upustimo u ovako kompleksan projekat. „Trebate biti zadovoljni“, „300 trkača na prvoj trci“, „4 trke ste imali“, „hoćemo trku i naredne godine“ – sve su to pojedinačne poruke učesnika koje su stizale nakon završetka trke. Ili bar onog oficijelnog završetka jer nama koji smo u organizaciji trke, ona još traje (10 dana nakon zadnjeg finiša). Objektivno jer je još puno posla koji se treba završiti i subjektivno jer se još budimo iz sna prije alarma s idejom da trebamo postavljati zastavice, provjeriti sistem za mjerenje vremena ili dočekati autobuse koji prevoze trkače do starta. Meni koja sam jako samokritična i control freak je bilo teško prevaliti da smo zadovoljni prvim izdanjem Jahorina Ultra Traila jer sam svjesna propusta koje smo imali tokom dva dana ali su me pohvale i poruke koje su stizale natjerale da revidiram svoj kruti stav i definitivno zaključim da imamo razloga biti zadovoljni učinjenim.

 

 

 

Trail u BiH



Moram biti zadovoljna jer smo uspjeli mobilizirati jako puno aktera. Održali smo ekipu koja se stalno osipala i nanovo uspostavljala. Uspjeli smo dovesti iskusne trail trkače iz regiona i nove koji su po prvi put na stazi imali priliku trčati  po stazama u prirodi. Na prvo izdanje Jahorina Traila došli su prije svega oni koji jednostavno vole Jahorinu i nisu opterećeni onim svojatanjem „naša“ ili „njihova“ planina, došli su oni koji vole trčanje i trkačka druženja bez onog „naša“ ili „njihova“ trka, došli su oni koji su bili spremni podržati nas u nečemu novom u zemlji gdje niko ništa ne radi, niti pokušava jer se unaprijed zna da je sve osuđeno na propast. Nas je sreća pratila i otvarali smo sebi neka vrata osmjehom, neka šarmom, a neka su za nas otvorili prijatelji koji ni ne žele da znamo da su nam pomogli. Izuzetnim uspjehom smatramo to što nas je trka spojila s takvima. A moramo biti zadovoljni i zbog sljedećeg:

·  Nagovorili smo nove trkače da probaju trail

· Doveli smo vrhunske trail trkače na trku (Hvala svima!)

· Napravili dvije sertifikovane trke

· Uspostavili smo mrežu podrške i senzibilizirali partnere prema trailu

· Ohrabrili smo domaće iskusne trkače da trče i uče druge trail runningu

· Počele su najave novih trail trka u BiH

· Doveli smo sponzore koji žele pružiti podršku razvoju outdoora u BiH

· Ukazali smo na resurse u koje treba ulagati


I još nešto. Što je ekipa koja je organizovala trku toliko zagrizla za trail da je sve više njih koji na sastanke koje dogovaramo uglavnom negdje po planinama, dotrče.

  
 

  


„Za prvu godinu, odlični ste“. „Pa mi na prvoj trci koju smo organizovali nismo ni imali okrepne stanice“. „Morate se okružiti trkačima i uključiti više volontera koji znaju šta im je zadatak“. „Trebate bolje markirati staze na mjestima gdje se staze ukrštaju ili prolaze kroz grad“. Sve su to prijateljski savjeti drugih organizatora ili trkača kojima smo malo išli na živce jer su izđirali par stotina metara više (neki i par kilometara), ili im nismo na vrijeme pružili informacije o izmjenama koje su se dešavale tokom samog događaja.


Poslije trke, sve može


Petak, subota i nedjelja. Moj telefon nije prestajao da zvoni. Dobavljači, sponzori, partneri, saradnici, trkači, vojska, policija, dizajneri, GSS, novinari, i povrh svega lik kojem sam dužna predati neku potvrdu za auto koje sam mu prodala. Bijesan je, kaže, „Daj ba, Sanja, kako ba, nemaŠ vremena da zavŠiŠ (ovo je „smekšano  Š“ karakteristično za čaršijski govor, nastaje strujanjem zraka između jezika i nepčanog svoda)  jedan piŠljivi papir? Pa ko si, Šta radiŠ? Mo`Š li u ponedjeljak?“ Kako ja njemu da objasnim šta ja već deset mjeseci radim prije i poslije posla, čak i za vrijeme posla, na pauzima, slobodnim danima i danima godišnjeg odmora?!  „Da, da, u ponedjeljak sve može“, govorim mu. „Samo da trka prođe, razmišljam, može sve“. U subotu, predveče, u nekom od rijetkih zatišja, zazvonio je telefon a ja bih se kao i svaki put skoncentrisala da skupim snage, pripremim se za suočavanje sa još jednom kriznom situacijom i energično i u stilu sve-je-u-redu izgorovila: „Moliiiim“. „Halo. Dobro veče Sanja. Amir Muminović na vezi“. Vođa helikopterske posade. „Kako ste? Samo da provjerim da li je sve u redu i da Vam kažem da smo Vam na raspolaganju“. Uredno se javio i u nedjelju da kaže da se njihovo dežurstvo završava kao i da im je žao što nije bilo letenja (mislio je na izviđanje). „Meni je drago što niste letjeli, jer bi Vaše polijetanje značilo povredu i opasnost na stazi ali u svakom slučaju, hvala na podršci“. Dežurni medicinski tim se u nedjelju nakon dolaska i zbrinjavanja posljednjeg učesnika ultre javio i izvjestio da su svi koje smo čekali stigli u cilj i zatražili da se ako dozvolim vrate u bazu. Tako to izgleda kada sarađujete s vojskom. Sljedeće godine, trebujem garnizon!

Nakon završetka trke, telefon je još par dana zvonio u mojoj glavi. Više puta sam se zatekla kako posežem za mobilnim da provjerim je l`stvarno zvoni ili je meni odzvonilo za stručnu pomoć.

To be continued...



A sad sve zamjerke na jednu stranu i priznanje onima koji su pomogli ovom projektu a njih je uz Oružane snage jako puno. Prvi bez kog jahorinskog traila ne bi ni bio je Alen Paliska, direktor trke 100 milja Istre. Uz njegovo ohrabrenje i podršku, upustili smo se u avanturu koja je imala za cilj afirmaciju novog sporta u BiH, angažovanje više lokalnih zajednica iz oba entiteta, talasanje o temama o kojima se nerado priča i puno posla za sve one koji se uhvate u kolo s nama. Prilika da trčimo i volontiramo na njegovim trkama, dolazak i savjetovanje što nas što turističkih radnika i hotelijera na Jahorini, preporuka sponzorima, partnerima, kontakti i odgovori na pitanja koji su stizali u rekordnom roku  nesebični su doprinos ovog jednostavnog i jedinstvenog Istrijana. Dugujemo mu zahvalnost ali i ispriku zbog svih pizdarija jer smo kao njegova škola trebali sve malo bolje pripremiti za finale.

Od Milada do Mon Blana


A onda su tu brojni drugi pojedinci i kolektivi koji su stali kao podrška. Sad ako krenem nabrajati spisak je podugačak. Salomon i GMS Vitez kao tehnički sponzori. Javno preduzeće Šume Srpske sa Šumskim gazdinstvom Sjemeć na čelu. I planinarsko društvo Stolac iz Višegrada, i Andrićgrad i Planinarski savez Republike Srpske i Terra Dinarica, i Olimpijski centar Jahorina, Turistička organizacija IstočnoSarajevo, Opština Stari Grad sa svojim fantastičnim osobljem koje ne liči na one stereotipe iz birokratskih sistema koji vam krv piju na slamku. Opštine Istočni Stari Grad i Istočno Novo Sarajevo. Uključili su se i donatori, USAID i UNDP koji su podržali uspostavljanje planinarskih staza i njihovu markaciju i koji će izraditi putokaze koji su nedostajali na stazama, Kancelarija volonteraUjedinjenih nacija. Ambasada Njemačke u Sarajevu koja kroz naš projekat želi podržati razvoj rekreativnog sporta, odnosno trčanja, traila i planinarenja. Cement Kakanj koji je bio tu da pomogne kada je trebalo graditi vidljivost i postaviti jake temelje za dobru promociju u Regionu. Toyota BiH da se lakše, udobnije i sigurnije vozikamo do odredišta. Canon da sve dokumentujemo. Zlatar Sead Sofić da replikama starog bosanskog nakita i novca nagradi najbrže. RTRS, radio Antena Sarajevo i Metromedia da se čuje i zna za nas širom BiH.


Red Bull, naši drugari. Ekipa koja nam je dala krila.

Za kraj, video!