Trči Evropo i (ne) čekaj na nas!

U martu 2014. godine Evropska komisija je objavila izvještaj „Sport i fizičke aktivnosti“ koji je sačinjen na osnovu istraživanja sprovedenog u 28 zemalja Evropske unije. Mi sa Balkana (BiH, Srbija, Crna Gora, BJR Makedonija) na osnovu jasnih pokazatelja možemo lako zaključiti kojoj grupi zemalja po pitanju razvijenosti sportske kulture i rekreativnih navika pripadamao. Osim toga, naš južnjački mentalitet koji u dobroj mjeri određuje i naš odnos prema radnoj disciplini i etici se reflektuje i kroz odnos prema rekreativnom sportu. Nije li zanimljivo što su se baš kod nas ustalile dvije izreke „lezi hljebu da te jedem“ i „bolje štruca u hladu, nego dvije na suncu“. Voljela bih da griješim, ali čini mi se da one najbolje sažimaju stavove velike većine naših sunarodnika koji će radije godine provoditi u debelom `ladu i bez mnogo fizičkog i mentalnog napora tratiti dane i sebi i drugima nego se aktivirati i učiniti svoj život sadržajnim. 

Sjever vs. jug

Opšti zaključak Izvještaja je da se u odnosu na 2009. godinu, kada je rađeno isto istraživanje, u Evropskoj Uniji malo manje vježba, tačnije za 3%. Međutim, važno je napomenuti da je na sjeveru kontinenta, u zemljama Skandinavije, zabilježen porast broja aktivnih vježbača dok je na evropskom jugu, broj onih koji se aktivno bave sportom sve manji. Da zaključimo, najviše se vježba u Švedskoj, Finskoj, Danskoj i Holandiji, (jednako kao i u Norveškoj koja nije obuhvaćena ovim istraživanjem), dosta manje u Italiji i Španiji, dok su najmanje aktivni Grci, Rumuni, Bugari, Portugalci. Zanimljivo je da je u nama najbližoj zemlji sa izraženom sportskom kulturom, Sloveniji, zabilježen porast broja aktivnih vježbača tako da statistika kaže da njih 15% najmanje pet puta sedmično vježba u odnosu na ukupnu populaciju od cca. 2.060.000 stanovnika. Onda ne čudi što se organizatori trka u regionu doslovno obraduju kada čuju da im na trku dolaze Slovenci jer dolaze organizovano i u velikom broju.

Trčanje najpopularnije

Jedna od predloženih mjera kojom se želi povećati broj vježbača u EU je promocija vanjskih aktivnosti koje su i najučestaliji oblik rekreiranja kod onih koji već vježbaju. Dakle, trčanje, bicikliranje, planinarenje, nordijsko hodanje su aktivnosti koje su već najzastupljenije pa se iz tog razloga preporučuju kako bi se sport i rekreacija omasovili kod generalne populacije. U zemljama sa najviše vježbača, najviše ima trkača i trkačica a njihov omjer na trkama je često oko 50:50, a ponekad i veći u korist učesnica. 

Život na sjeveru iz prve ruke

Kao nekoga ko je do sada imao priliku boraviti u inostranstvu samo turistički i službeno, zanimalo me je kako neko ko živi u Norveškoj, Švedskoj i Holandiji opisuje mogućnosti za rekreativno bavljenje sportom u svojoj društvenoj zajednici. Odlučila sam da stupim u kontakt sa prijateljicama koje već dugo godina žive u izabranim zemljama i zamolila ih da odgovore na upitnik koji sam koncipirala tako da dobijem bolju sliku o tome koliko su fizičke aktivnosti sastavni dio svakodnevnice različitih grupa: djece, zaposlenih, starijih. Zanimalo me je koliko su im sportski tereni dostupni kao i njihovo lično mišljenje zašto je vježbanje toliko zastupljeno u kulturi u koju se integrišu. 

Vježbanje i korporativna kultura

S obzirom da je u norveškoj, švedskoj i holandskoj kulturi svijest o značaju vježbanja izuzetno razvijena, ona je sve češće dio korporativne kulture mnogih kompanija. U ovim zemljama, ukoliko ste zaposleni i na posao dolazite biciklom (u nekim dijelovima Švedske 30% populacije), najčešći slučaj je da vam je poslodavac obezbijedio siguran parking prostor za vašeg dvotočkaša, unutar objekta u kom radite lični ormarić u koji možete odložiti svoje stvari, prostoriju u kojoj se možete presvući i tuš kako biste se osvježili i tako mirisni i napunjeni energijom, započeli svoj radni dan. (Kod nas veliku većinu ne možeš motivisati na redovno tuširanje a da ne govorim o redovnom vježbanju!) Osim toga, kompanije zaposlenima sve češće pružaju mogućnost plaćenog treninga u radno vrijeme (do 1h sedmicno) kako bi podstakli osoblje da redovno treniraju radi prevencije bolesti i tegoba koji nastaju zbog višesatnog sjedenja i smanjene aktivnosti u tom periodu. Ovo međutim ne znači da poslodavci na sjeveru više vole svoje zaposlene nego je prostom računicom dokazano da preventivnim djelovanjem smanjuju njihovo odsustvo s posla zbog bolesti i povećavaju njihovu produktivnost. 

Da li se Skandinavci rađaju kao altete?

Odgovor na pitanje iz podnaslavo je naravno: NE! Ali ako ste imali sreće da se rodite npr. u Norveškoj, onda od malih nogu pripadate tradiciji koja njeguje kulturu vježbanja, izloženi ste ambijentu u kojem su tereni za raznovrsne sportove svuda oko vas i dostupni svima, i najvejrovatnije ćete čak i kao prosječan klinja, već do četvrtog razreda osnovne škole prepješačiti, prepedalati, preskijati ili preplivati više nego što će prosječan ljenguz s juga do svoje 40 godine! Evo i zašto. Djeca u školu uglavnom idu pješice. Ukoliko žive daleko od škole, roditelji organizuju „šetačke grupe“ pa djecu u smjenama prate na putu od kuće do škole i obrnuto. Zimi je skoro obavezno da svi hodaju na skijama zbog čega lokalne samouprave ulažu značajna sredstva i uređuju staze, odnosno trake za hodanje na skijama čak i više puta dnevno tokom sezone. Imaju redovno čas fizičkog vježbanja a prvačići jednom sedmično imaju nastavu u prirodi. Kod nas školski kolektivi jedva uspiju jednom (češće nijednom) da organizuju nastavu u prirodi tokom osam, odnosno devet godina osnovnoškolskog obrazovanja.

Šta Skandinavci rade u slobodno vrijeme

Imala sam sreću prije nekoliko godina provesti 15 dana u sportsko-rekreativnom kompleksu u Danskoj koji je gostima nudio mogućnost korištenja terena, opreme i stručnog osoblja za doslovno sve sportove koje možete zamisliti. Kada je vaš životni stil takav da vam je vježbanje dio radne sedmice, onda i slobodne dane koristite za aktivan odmor i boravak u prirodi. Odlazak u prirodu vikendom i fizičke aktivnosti na otvorenom su pravila koja važe skoro za sve porodice, po mnogo čemu, nama dalekog sjevera. Dok je nama prva asocijacija na vikend u prirodi roštilj i gajba piva u potoku, njima odlazak u prirodu podazumijeva aktivan odmor koji provode u šetnji, nordijskom hodanju i skijanju, planinarenju, bicikliranju. Oni ne vježbaju samo da bi smršali niti isključivo radi zdravlja već i zbog zabave, i kako kažu mnogi koji su migrirali ka sjeveru, kako bi lakše podnijeli teške klimatske uslove. 

Bicikliranje

Biciklo je na sjeveru glavno prevozno sredstvo. Na svakom ćošku su mjesta predviđena za parkiranje na kojima možete ostaviti svoje biciklo, zaključati ga a često i samo prisloniti uz par stotina sličnih vašem jer na sjeveru kontinenta voze modele bicikala koja sigurna sam velika većina nas sa ušminkanog juga ne bi ni pogledala, a kamo li uzjahala, pa ih tako niko ni ne krade. A i ako neko uzme vaš, valjda vi samo uzmete sljedeći tuđi, šta li, kao što mi radimo kad ustanovimo da nam je neko iz stalka u kafiću ukrao kišobran. Pedala staro i mlado, do vrtića, do posla, do škole, do kuće, do kafane. Pedalaju svi, od kolijevke pa do groba. Oni drugačije ne znaju. 

* Zahvaljujem se Azri Avdagić, Jeleni Miljatović-Bjelica i Danijeli Hagblom, mojim dragim prijateljicama, koje su konkretnim primjerima učinile ovaj tekst sadržajnijim i slikovitijim.

Trkački altruizam: Trčim za bolje sutra

U želji da pomognu sebi ali i drugima, trkači širom svijeta društvenim aktivizmom podižu svijest o brojnim problemima u zajednici, pojedincima i grupama kojima je pomoć potrebna. Organizuju trke, druženja, rasprodaje, licitacije i druge aktivnosti u koje žele uključiti širu društvenu zajednicu kako bi njene članove upoznali sa određenim problemom i podstakli ih da svojim učešćem i donacijama podrže odabrani cilj. Upravo ova dimenzija trčanja mi daje razlog više da ga volim i da budem ponosna na sve napore kojima trkači i trkačice dokazuju svoj trkački altruizam.

Na 27. Beogradskom maratanu, na kojem je ove godine rekordno učestvovalo više od 3.600 trkača i trkačica, njih preko 800 je trčalo kao dio Belhospice tima za koji su uspjeli sakupiti planiranih 15.000$. Inače, Belhospice je specijalizovana dobrotvorna organizacija koja pruža palijativno zbrinjavanje pacijenata za koje je prognoza ograničena. Na iznos koje je prikupila trkačka zajednica, donatori će dodati još toliko kako bi se osposobila prva platforma u Srbiji za online prikupljanje donacija što će organizaciji Belhospice donijeti dugoročnu održivost. Međutim, u nedjelju se u Beogradu nije trčalo samo za Belhospice već i za Nacionalno udruženje roditelja djece oboljele od raka (NURDOR), Pokret za brigu o starijima 65+, Udruženje DEBRA i „djecu leptire“ i brojne druge organizacije i pojedince. 

Na američki način 

Moj zemljak, sjajni trkač koji već dugi niz godina živi u SAD, Igor Stević, mi je pisao o tome koliko je u u američkoj trkačkoj kulturi prisutna tradicija organzovanja humanitarnih akcija i podizanja svijesti o odrđenim problemima u društvu. Organizatori trka se, svjesni da će na taj način privući veći broj učesnika, tokom priprema opredjeljuju za humanitarnu organizaciju kojoj žele pomoći i dio sredstava alociraju u tu svrhu. Drugi način je da se uspostavi partnerstvo sa izabranom organizacijom kojoj se ustupi određeni broj startnih paketa čijom prodajom organizacija stiče finansijsku dobit. Ovakvu praksu primjenjuju prestižni maratoni kao što su New York City, Boston ili Chicago za koje se mnogim trkačima teško ili gotovo nemoguće kvalifikovati. Oni međutim imaju mogućnost da izaberu neku od partnerskih humanitarnih organizacija, prikupe definisani minimum sredstava kako bi sebi obezbijedili učešće. Partnerska humanitarna organizacija će omogućiti trkaču da na online platformi izradi svoj „home page“ i putem sigurnog linka prikupi željena sredstva koja se direktno prebacuju u humanitarne svrhe. Minimalni iznos koji je na ovaj način bilo potrebno prikupiti ove godine za učešće na Bostonskom maratonu iznosio je 4-5.000$ i nije uključivao troškove registracije za trku.

Igorovu ličnu priču su obilježila stalna nastojanja da sebi obezbijedi učešće na prestižnim trkama. U  vrijeme kada je razmišljao o učešću na New York City maratonu, dijagnostikovan mu je dijabetes tip 1 ali se on uprkos svim izazovima i teškoćama koje je bolest nosila sa sobom, zahvaljujući svojim brzim nogama, velikim srcem i odlučnošću, uvijek uspijevao kvalifikovati za sve željene trke. Njegov rekord na maratonu je 2:48 dok je na 50 milja najbolji rezultat ostvario u vremenu 6:25. Nastavio je svojim ličnim primjerom da inspiriše druge prikupljaći hiljade dolara koje je donirao u svrhu daljih istraživanja i borbe protiv šećerne bolesti. Citiraću samo dio njegove izjave: „Sve moje uspjehe motivisali su dijabetičari koje srećem na humanitarnim trkama. To su ljudi koji žive širom Amerike i Kanade i koji prate svaki moj korak. Sama svijest o tome da moj uspjeh može pomoći nekom djetetu da se ne stidi što sa sobom nosi iglu i špricu ali i motivisati ga da trči za atletski tim svoje škole, tjera me da treniram sve bolje i pomjeram vlastite granice. Fantastično je kada možete svoju strast i postignuća pretvoriti u nešto altruistično i opipljivo“.

Na bosanski način 

Jednako sam ponosna i na Darija Ružića, trkača i prijatelja iz Sarajeva koji je svojim trkačkim podvigom i aktivizmom dao primjer svima nama kako da svoje km pretvorimo u KM (konvertibilna marka, bh valuta) i pomognemo onima kojima je pomoć potrebna. A njegova priča je sljedeća. Dobar dio zime i proljeća smo trenirali skupa jer se Dario već ranije prijavio za učešće na Bečkom maratonu. Svoj izazov je učinio još većim i vrjednijim kada je odlučio da stazu bečkog maratona istrči za djecu Mjedenice, tačnije za njihov tim koji učestvuje na paraolimpijskim takmičenjima te pokrenuo inicijtivu „Trčim za bolje sutra“ kojom je želio prikupiti sredstva potrebna za nabavku sportskih kompleta za mjedeničke takmičare. Pretrčani kilometri i donacije su se gomilali ali je nažalost, zbog povrede, Dario morao prekinuti sa treninzima završavajući pripreme sa najduže istrčanih 27 km. Ne znam za Darija, ali ja sam imala strašnu tremu zbog njegovog učešća i savjetovala ga da istrči polumaraton ukoliko bolovi u koljenima budu nepodnošljivi. 13. aprila, Dario Ružić je istrčao svoj prvi maraton, stekao mnogo novih prijatelja u „Mjedenici“ i postao jedan od mojih ličnih uzora.

Ako je jedan od razloga zašto volimo trčanje to što nam pomaže da danas budemo bolji nego što smo bili juče, onda je pravo vrijeme da u definiciju uvedemo i pogled u budućnost i kažemo da trčimo jer sebi i drugima želimo bolje sutra. Da ne ostane samo da sam jaka na riječima, ovom prilikom najavljujem svoju inicijativu "mijenjam km za KM" koja će trajati do završetka Sarajevskog polumaratona a kojom ćemo prikupljati sredstva za partnersku organizaciju koju ćemo odabrati narednih dana.