María Lorena Ramírez, dvadesetdvogodišnja pripadnica indijanskog plemena trčećeg naroda Tarahumara, odnosno Raramura, pobjednica je Ultra-Traila Cerro Rojo održanog 29. aprila u meksičkoj saveznoj državi Puebla. Na trci dugoj 50 km, učestvovalo je 600 trkača iz 12 zemalja a ono što je posebno neobično vidjeti jeste da se u paradi ultramaratonaca u najsavremenijoj opremi za trail trčanje, kao pobjednica u ženskoj konkurenciji ističe ova Meksikanka koja je do cilja stigla prva trčeći u sandalama „huaraches“ koje njeno pleme izrađuje od starih automobilskih guma.
Umjesto u šorcu ili kompresionoj opremi, María je trčala u tradicionalnoj dugoj suknji, a umjesto bandane oko vrata je nosila običnu maramu, baš kao što svaki dan nosi kada u svom selu čuva koze prelazeći tako dnevno 10-15 km. Bez patika, bez ozbiljnih priprema, bez teretane i vježbi snage, ova prirodno snažna mlada žena ostavila je u prašini iza sebe sve ostale dame koje su uložile jako puno u skupu opremu, višemjesečne pripreme, suplementaciju kako bi ostvarile što bolji plasman na trci ili uopšte stigle do cilja.
María je trku završila za 7 časova, 3 minute i osvojila novčanu nagradu od približno 300 EUR. Nije joj ovo prvi nastup na ultra-trail trkama. Prošle godine je bila druga na ultra maratonu Caballo Blanco.
Iako su Raramuri poznati kao najbolji ultra maratonci na svijetu, oni rijetko nastupaju na trkama jer je njima koncept takmičenja stran. Za njih je trčanje način života, osnov filozofije i duhovnosti, aktivnost koja savršeno korespondira s uzornom kulturom koju su stvorili, društvom bez nasilja, zajednicom humanosti. Njihove trke su ritualne i na njima trkači iz različitih sela trče distance i do 200 km ali se između sebe ne takmiče jer je njima samo učešće utjelovljenje zajedništva.
Istina, bilo je pokušaja da se neki od njih uvuku u svijet ultra-trail takmičenja i iskoriste za zaradu jer su jako skromni i bili bi spremni trčati za par vreća kukuruza koje bi odnijeli u svoje selo.
Danas na trkama često možete vidjeti trkače koji trče u sandalama izrađenim po uzuru na obuću Tarahumara. Pod njihovim uticajem se i bosonogo trčanje rasprostranilo širom svijeta a ultra maratoni postali izuzetno popularni.
O Tarahumarama sam pisala ranije u recenziji knjige Kristofera Mekdugala „Rođeni da trčimo“. Ono što je najzanimljivije o ovom plemenu jeste da su oni sposobni trčati jako dugo jer je to jedini način kako se kreću po bespućima meksičkih planina i stižu od jednog mjesta do drugog ali da uprkos tome ne pate od uobičajenih trkačkih povreda.
Više o svijetu Tarahumara i ultramaratona čitajte u knjizi „Rođeni da trčimo“ Kristofera Mekdugala koju možete naručiti putem bloga TjŠ.
Foto: TjŠ, internet
Nema komentara:
Objavi komentar